Redakcija U avgustu, na kraju ljeta, poslije dugog čekanja začauriše se Ljaljove svilene bube. Danima prije toga suludo je duvao istočnjak i po svu noć „gorio“ mjesec na nebu. Ljeto je bilo na izmaku, a mjesec nikako da prestane sjati. I Makavejski praznici su već bili došli i prošli, ovršilo se i na gumnu zazelenjela nova, mlada trava, a djeca su i te kao i prethodnih godina prerano ušla u bostan. I sve drugo je htjelo da bude kao što je oduvijek bilo – jedino Ljaljove svilene bube nikako da se zapredu!
Kasno zapaćene, zarovašene u mrkozelenoj masi dudovog lišća koje je ležalo na dnu uobručenog dolapa, čitavog ljeta su pucketavo jele i šumjele poput podzemne vode…
Najzad se začauriše. Prestadoše jesti i od tada započe njihovo ljepljivo i jedva čujno tkanje. Okrupnjaše im brašnjavobijele čahure ispod pokrova od teško providnog tila na vrhu dolapa, a Ljalji se učini da neće proći mnogo vremena kada će se one, te njegove nevidljive svilene bube, sakrivene u središtu čahura, početi izmetati u prave leptire. Znao je Ljaljo da taj trenutak mora doći kao i sve drugo što dolazi, ali je vjerovao da mu se neće desiti da prije vremena izmile i tako zauvijek oštete dragocjenu svilu. To nipošto! Poslije dugog čekanja, mislio je, ne bi bilo pravo da ga sreća mimoiđe.
Bio je spreman sve da učini samo da ga ne preduhitre. Čak je i noću ustajao da ih obilazi. I, dok bi probuđen stajao nad njima, sagnut povrh otvora na crvotočnom dolapu – javljala bi se u njemu želja da ih negdje sakrije, da uradi bilo što, samo da ne dozvoli da mu pobjegnu…Ali, od svega toga ništa nije činio. Nastavljao je i dalje da ih redovno obilazi, osluškivao njihovo mljackavo upredanje, a tada bi se u njemu javljao jedan drugi osjećaj: osjećaj tuge što će naposljetku ipak morati da ih usmrti sve do jedne…
Pomisao na taj tužni trenutak obespokojavala ga je i kao da se pri tome unaprijed krnjila ljepota časa u kojem će pred Ljaljovim očima najposlije zasjati dugo očekivana svila. Razmišljajući o tome, već je vidio kako se na dlanu njegove ruke sve više uvećava klupko sa svilenom pređom; osjećao je njegovu težinu i mekoću poistovjećujući je sa nježnim i mekim dodirom ženske ruke…
Ne napuštajući u tim trenucima svoje svilene bube i dozvoljavajući da mu pogled dugo luta, nesebično se predavao nekoj drugoj, neznanoj ljepoti. Misli su ga odvodile u čudesne predjele nepoznate daljine. Izgledalo mu je da nije tu gdje jeste, već da se nalazi na nekom dugom, dugom putovanju. Odnekud poznat, otvarao se pred njim dalek i prašnjav Pezovski put osvijetljen mjesečinom, ovom istom ljetošnjom … Susretao se na tom putu sa sviračima, konjuškim Ciganima, i dugo mu je u ušima odzvanjala njihova urnebesna svirka i isprekidana pjesma.
Na kraju viđenog, poželio bi samo jedno: da sve to što duže potraje, pa makar bilo i samo naslućeno.
Uskoro je, međutim, ponovo bio u stvarnosti. Javljala bi se odnekud njegova žena Ramiza i počinjala ga koriti: – Nije, Ljaljo, za nas Cigane svilene bube da imamo! Ostavi se takvog posla, zima dolazi a mi smo ljudi bez igdje ičega!
Konačno, i to tek pred sami kraj ljeta, i njima, Ljaljovim svilenim bubama dođe vrijeme. Po njegovom računu, ostala je bila još samo jedna noć do početka razmotavanja svile. Silno uzbuđen zbog toga, odlučio je tu posljednju noć provesti budan. Još se s predvečerja je počeo spremati za dugo očekivano točenje svile. Pronašao je veliki bakarni kotao u kojem će rano izjutra grijati vodu i zatim u nju uranjati čahure svojih svilenih buba. Prije toga, privukao je dolap uza zid i ostavio ga tu da bi i noću bio osvijetljen mjesečinom.Kada je sve to uradio, sjeo je kraj dolapa i počeo zadovoljno trljati rukama. Na svaki Ramizin poziv samo bi se odsutno smješkao pokazujući svoje zelene i od pušenja popljesnjivile zube…
Pozvao je pred noć i kćerku Ferdezu da mu se pridruži u bdjenju kroz noć, ali ga je ona odbila i uskoro je, presamićena preko duhanskih bala, ljegla i tvrdo zaspala.
„…Trebalo je da čeka – pomislio je Ljaljo. Svakako je trebalo da pričeka!“
Uskoro je sve utihnulo. Ljaljo je ostao sam sa svojim svilenim bubama. Bio je budan sve do iza ponoći i do u gluho doba „Velike večere“. Tada se na nebu i mjesec pojavi. Srma njegove svijetlosti ispuni unutrašnjost izbe i obasja Ferdezino usnulo lice, a Ljaljo je ponovo rekao: – Nije izdržala da ne spava!
Šaputajući u tišini zagledan u Ferdezino lice, odjednom opazi kako se po njemu razliva sneni, skoro djetinji osmijeh. Iza toga se podiže i Ferdezina ruka i ostade ispružena naspram svijetlosti mjesečine, ali onda iznenada brzo klonu. Lice joj se u tom momentu primiri od osmijeha, a potom se naglo poče grčiti i tresti, sve dok Ferdeza glasno nije vrisnula u snu: – Ne-eee!
Ooooj, Ferdez, sanjaš li to, sinko? – zaustio je Ljaljo da još nešto kaže, no glas mu se više nije čuo. Vidio je samo kako se Ferdeza, ne budeći se, preokrenula na bok i nastavila mirno spavati.
Iza toga ništa više nije remetilo tišinu noći, a Ljaljo je, da bi odagnao san od sebe, zakretao glavu prema prozoru i kroz njega dugo posmatrao tamne ispoline po brdima na istoku. To ga je još više uspavljivalo. „Prevarit će me san! Sigurno će me prevariti!“ – govorio je u sebi. Očekivao je da će uskoro i svanuti. Čak je i izgledalo da se boja na istoku počinje polako mijenjati, te da kroz tamu sve više probija bjelina dana. Bunilo ga je jedino što je na nebu mjesec i dalje silovito bljiještio. Osjetio je kako ga studen jutra sve više obuzima. Bilo mu je hladno i on se tada poče zaogrtati starom ponjavom, uvlačeći se još dublje u svom sjedalu. Tako je i zadrijemao.
Ophrvao ga je san i u tom snu, do umora, jedno dugo preganjanje sa sićušnom, brašnjavobijelom leptiricom koja je na sve načine pokušavala da mu umakne. Izmiljela je bila ispod providnog pokrova i ispela se do navrh dolapa i tu zastala. Raskriljena, dugo se pripremala za let. Hoće poletjeti – neće poletjeti, i sve tako! Mamila ga je, ali se nikud s mjesta nije pomicala. U želji da je što prije uhvati, Ljaljo je pružao ruku prema njoj i teško je i sporo hvatao svojim odebljalim prstima, strijepeći da je pri tom ne zgnječi. Leptirica bi mu se uvijek izmigoljila. Možda je to ipak samo varka – tješio je sebe u polusnu. Možda nje uopšte i nema, već je to samo moja prevelika želja da ih što prije vidim…?!
Ipak, ona je bila tu, pod njegovim prstima, ali za njega neuhvatljiva – kao da je bila na kraju svijeta!
Kada su se iza nje pojavile i druge takve leptirice, u ogromnom broju, Ljaljo više nije sumnjao. Dolijetale su u rojevima, iz raznih pravaca, na hiljade njih. Slijetale su mu na dlanove i odatle ponovo uzlijetale, a on je kao vjetar trčao za njima. Bio je omamljen viđenim. Sustižući ih, naglo se zamarao i zaostajao, a one su ga odvodile sve dalje i dalje. Na kraju, zadihan od dugog trčanja, potpuno je posustao. „Nikada ih neću stići!“ – govorio je.
Sa tugom u grudima koja je postepeno narastala do neslućenih razmjera, nije želio povjerovati kako će mu one pobjeći. Nastavljao je trčati za njima i vjerovao je da će ih najzad stići, jer to su bile njegove svilene bube, i samo su njemu pripadale.
