Redakcija Bio je to grad iz koga su, gotovo svi, odlazili. On je rađao i pupuljao da bi neki drugi gradovi cvjetali. Od njega su ljudi, kao što to čini voda, kada odlazi od svog vrela, samo nekuda oticali.
Moglo se na njega gledati iz dva ugla, ili bolje rečeno, očima onih koji su po svaku cijenu željeli da odu, ili pak očima onih, malobrojnijih koji su po svaku cijenu ostajali.
Za prve, bilo je to mjesto odakle je trebalo pobjeći. Bilo gdje. Bio je to grad bez budućnosti, bez industrije, bez mnogo bučnih diskoteka, sa malo mjesta za modernu zabavu, bez bazena, hotela, igrališta, mostova ispod kojih bi se okupljali oni koji ne znaju šta bi sa sobom. U njemu nije bilo fakulteta, velikih staklenih zgrada, buke velikog grada. U njemu nije bilo ni gradskog prevoza, ni ljudi koji od ranih jutarnjih sati jure za autobusima. Bilo je malo asfaltiranih ulica i poslije svake kiše, male, blatnjave lokve dugo su ostajale na putevima.
I baš ti prvi, koji su samo željeli da odu, u trenutcima kada im je život u njemu izgledao sasvim nemoguć, nazivali su ga „čekaonica za smrt“. Teške li osude!
Za druge, bio je to mali gradić na talasastoj Pešterskoj visoravni. Život među komšijama, prijateljima. Sve se tu radilo po istilahu, na tenane. Svi su imali vremena da ispijaju jutarnju kafu, jer im do posla nije trebalo više od petnaestak minuta. Pa i taj put je predstavljao zadovoljstvo, jer bi im se uvjek pridružio neko poznat i drag sa istim problemima, sličnim interesovanjima i željama. Oni koji nisu radili, gajili su cvijeće u svojim baščama ili bi posijali nakog povrća, pa onda iz dana u dan gledali kako raste.
I djecu je bilo lahko odagajati. U svakom trenutku oni su bili okruženi poznatim ljudima, nastavnici u školi bili su im ili rođaci ili prijatelji, ili bar prijatelji prijatelja. Nije bilo onog nepovjerenja i stalne bojazni, kakvu imaju ljudi u velikim gradovima, kada za vrijeme posla ostavljaju svoju djecu.
I zabave je bilo za one koji su htjeli da je potraže. Ljeti su mnogi šetali korzoom, u jednoj od dvije poslastičarnice jeli bi baklave i tufahije, ili sjedeli u bahčama nekog od par kafića. Ringišpil je dolazio jednom godišnje, ostajao bi cijeli jedan mjesec i tada bi u gradu bilo praznično raspoloženje.
Obale Uvca u ljetnjim mjesecima bile su ono što je drugima bilo more. Oni koji su tu rado ljetovali, dolazili ujutru i kući se vraćali tek pred mrak, organizovali su sebi zabavu tu odmah pored rijeke. I zaista onima koji žele da se zabave, nisu neophodni luksuzni hoteli sa teniskim terenima i kockarnicama. Roštilj, fudbalska lopta i dva reketa, bili su sasvim dovoljni.
Oni koji su voljeli gradić, vraćali su se poslije studija ili poslije specijalizacija. Bili su to oni koji su tokom raspusta obavezno dolazili da uzmu dovoljno topline i snage od njega, da izdrže do kraja i da se sa diplomama vrate.
Zimi je za one prve to bio grad sa neizdrživo niskim temperaturama, sa puno snijega i puno dosade.
Za one druge, zima u njemu bila je naročit doživljaj. Na sve strane ski staze, samo na nekoliko stotina metara od kuća u kojima su živjeli. Oni koji su radili, hitali bi da poslije podne uhvate koji sat na snijegu.
Dakle, oni koji su ga voljeli, lako su pronalazili razloge da ostanu, oni koji su ga napuštali, još lakše su nalazili izgovore da odu.
Ali, bili su tu i oni treći, nejnesrećniji. To su oni koji su morali da odu, a željeli da ostanu. Oni su u malim najlonskim kesama, sa voljenih pešterskih livada, nosili po šaku zemlje, da je mirišu i prstima miluju, na terasama izbegličkih zgrada, kolektivnih smeštaja, širom svijeta. Koliko je njima nedostajao taj grad, dok su godinama strpljivo čekali, da ih vlade tih tuđih zemalja, proglase podobnima i dozvole im da tu ostanu. Koliko su samo testova i zvaničnih razgovora morali proći da bi tek poslije pet-šest godina dobili „papire“ , i priliku se bar na kratko vrate svom gradu.
Saliha je bila od onih drugih, koji nisu umjeli nigdje drugdje da žive i dišu osim pored Uvca. Nevelika, planska kuća pravljena u vrijeme Tita, bila je njen svijet. Sa naročitom pažnjom bojila je prozore koji su gledali u Veliku džamiju. Tokom cijele godine na njima je bilo cvijeća, ljeti su to bili crveni sardoni spolja, a zimi ljubičice, sa unurešnje strane prozora.
Od života nije tražila puno, umjela je da uživa u sitnim radostima. Čitav njen život odvijao se između pet namaza. Svaki njen dan dijelio se od sabaha do podneva, od podneva do ićindije, od ićindije do akšama, od akšama do jacije. Kao što drugi ljudi dijele dan na vrijeme prije i poslije doručka, ručka i večere, tako je ona dijelila dan između namaza.
Prema tom redoslijedu organizovala je sve svoje aktivnosti. I uvjek je uspjevala sve postići. Nije se više ni sjećala dana kada je to prihvatila kao dio sebe. Njena majka, sjenička hanuma, isto je tako živjela. Kao što je drugim ljudima bilo sasvim normalno da noću spavaju a danju rade, tako je njoj bilo normalno da svaki dan svog života organizuje između namaza. Taj ritam za nju je bio kao ritam disanja, postao joj je toliko normalan, da se nije ni pitala može li se drugačije živjeti.
I ako je, u toj njenoj, tada modernoj kući, bilo sahata iz Trsta, ukrašenih najneobičnijim detaljima, jedini sahat prema kojem se ona upravljala bio je ezan. Prema njemu je spremala ručak, ispraćala i dočekivala djecu iz škole, išla na počinak.
Bila je zahvalna što nikad nije morala da radi u nekoj fabrici ili negdje drugdje, kao što je to bio slučaj sa njenim prijateljicama. Uvjek je govorila da je Allah dž. š., ženu stvorio za djecu, muža i kuću. Sve te žene koje su po cijeli dan radile, odvojene od porodice, od namaza, vraćale su se umorne, bez volje i snage da saslušaju svoje ukućane. Ma koliko željele da učestvuju u odrastanju svoje djece, morale su se odreći tog zadovoljstva.
Najveći broj žena, koje je Saliha poznavala, nisu se ni izbliza slagale sa tim njenim stavom. One su naprotiv, mislile da samo zaposlena žena može biti potpuno zadovoljna sobom. Bilo je i onih koje su posao vidjele kao dobro mjesto za bjeg od svakidašnjih kućnih poslova.
Poštovala je ona i njihovo mišljenje, mudro izbjegavajući rasprave o tome na skupovima i posijelima. Ona je potpuno uživala u svakoj sitnici svog doma i nikad nije zažalila zbog toga. Imala je vremena i za popodnevni odmor i za izlaske sa mužem. Uvjek se pažiljivo pripremala za tako što. Uspjevala je da ostavi utisak moderne, obrazovane žene, a da ipak ne naruši ono što ona prvenstveno jeste – vjernica.
Muž joj je, Jusuf, zvanično bio komunista, i jedno vrijeme, kada su već imali odraslu djecu, bio je predsjednik opštine. No uvjek je imao razumjevanja za njenu ljubav prema Allahu, dž.š. Jedino je zahtjevao da ona o tome nikom ne govori, i da to radi na način koji neće ljudima padati za oko.
Tako je i radila. Kad je uz Ramazan ustajala na sufur, svjetlo nije uključivala, samo bi malom baterijskom lampom, tankim snopom svjetlosti obasjala kuhinjicu, dok ne postavi sebi sofru, a onda je sufurisala u polumraku, iz mjesečinu i svjetlost uličnih svetiljki. Bojala se da bi ih neko mogao prijaviti, to bi Jusufa moglo otjerati i na robiju.
U to vrijeme nikada nije klanjala u dnevnoj sobi, jer je uvjek mogao naći neko od komišija ili dostova, pa je zateći na sedždi, to bi se onda moglo raščuti, i ko zna kako okrenuti i završiti. Uspjevala je tako i da sačuva mužev položaj u tadašnjem društvu, i da ona živi onako kako je jedino i umjela.
Sasvim svjesno i sasvim namjerno uticala je na djecu da vole grad u kojem žive. Nije voljela da čuje kako ljudi oko njih govore da samo treba otići odatle. Čak je jednanput povela pravi, mali rat sa nastavnikom matematike koji je odjeljenju njenog sina, iznerviran svakidašnjim banalnim problemima rekao:
– Borite se na sve načine da odete odavde, bilo gdje, u svakoj rupi na svijetu bolje je nego ovdje! – Kadir je to sasvim slučajno pomenuo imitirajući nervoznog nastavnika, u želji da zabavi sestru Lejlu. Već sutradan je njegova majka spremna da se bori za svoja uvjerenja pohitala do škole.
– Molim Vas, ja moju djecu usmjeravam drugačije, pa ako ne vole mjesto gdje su rođeni, kako će onda voljeti bilo šta drugo na svijetu. Razgovarajte sa nastavnikom matematike i recite mu da u buduće djeci ne govori tako nešto! – Smireno ali oštro, slovo po slovo, rekla je Saliha direktoru škole, kod koga je otišla na razgovor.
– Ne brinite, neće se ponoviti, siguran sam da nije mislio ništa loše. On je to tek onako, iznerviran nečim drugim. Nervozan čovjek, ima porodičnih problema. – pravdao je direktor nastavnika, ne želeći da se bilo čime zamjeri ženi predsjednika opštine.
– Kako to, tek onako?! On bi, morao pažljivo da odabere svaku riječ, koju će izgovoriti pred djecom. Djeca njegovo mišljenje mogu uzeti za urnek, odnosno za primjer! To što je nervozan uopšte ga ne opravdava. U tom slučaju nek ide na bolovanje!- nastavljala je ona da objašnjava nešto što je svima bilo jasno, samo što to niko nije poštovao.
– Svakako ću razgovarati o tome sa kolegom. Pozdravite muža! – govorio je direktor želeći da što prije završi razgovor, ali i da izgladi cijelu stvar, ne shvatajući zašto ta žena, moro je priznati „prava hanuma“, toliko insistira na toj sitnici.
Znala je ona da ova mala urgencija neće ništa promjeniti. Nastavnik matematike nije bio jedini. Slične podsticaje na odlazak djeca su mogla čuti na svakom koraku. Na posijelima od rođaka i prijatelja, u medijima, među svojim vršnjacima. Prosto, stvorena je takva atmosfera, da je odlazak izgledao kao jedini mogući način opstanka. Takvo raspoloženje još je više vladalo u pešterskim selima. Bilo je kuća iz kojih je čak, pet sinova i kćeri otišlo po svijetu. Živjeli su u mjestima koja je i na geografskoj karti bilo teško pronaći. Na svim kontinentima, kao biljke iščipane iz zemlje, pa onda opet posijane negdje drugdje. Samo bez korenja, da tamo rastu kržljavo, i da se najčešće nikad ne razmahnu.
Znala je, ali je bar na neki način htjela da se pobuni, usprotivi. Ljude koji su tako omalovažavali i potcnjevili taj grad, smatrala je u najmanju ruku šupljoglavim, kratkovidim toliko da ne vide šta zapravo imaju. Oni su prosto pod uticajem „novih trendova“ mislili da se tamo negdje u svjetu mnogo bolje živi.
Putovala je ona po inostranstvu, ako ništa drugo a ono bar kupujući po Trstu i Istanbulu. Tamo su zaista zgrade bile veće i trgovi su bili divno ukrašeni i na sve strane bile su svetleće reklame koje su pozivale da kupite ovo ili ono, jer navodno, bez toga ne možete živjeti. Ali sve te gradove, ona je vidjela samo kao mjesta koja nemaju dušu, nemaju posebnu priču, mjesta koja ničim ne mogu vezati čovjeka. Bar ne nju, koja je imala svoj grad. Ona, nije mogla živjeti bez ezana, svog malog cvjetnjaka, komšija i prijatelja, crvenih sardona na prozorima. To je bio njen život.
Sasvim svjesno i sasvim namjerno, budila je slična osjećana i kod svoje djece. Nikad nije bila sugurna ko je na koga više uticao u tom pravcu, ona na Jusufa, ili on na nju. Nikad o tome nisu razgovarali, ali su, kao jedno, djelovali u tom pravcu. Gotovo da nije ostalo nijedno ćoše grada i okoline, a da ga oni sa djecom nisu upoznali. Poznavali su meandre Uvačke klisure, Sjeničko jezero, pećine i skrivene prolaze u njima, sva kupališta duž Uvca i Vape, obronke Golije i pašnjake Giljeve. Pričala im je sve legende iz ovih krajeva, za koje je čula. Gotovo svako vrelo, nosilo je neku priču, svaka stena krila je neku tajnu.
Koristili su sve što je nudila ova netaknuta, ponegdje čak i divlja priroda. Uvjek su nalazili vremena da uberu livadskih čajeva, šumskih jagoda i kupina od kojih je ona pravila najbolje slatko. Uključivali su djecu u takve poslove, a opet to vrijeme koristili da razgovaraju o svemu i svačemu. To su bili prijatni i korisni izleti. Ponekad bi im se pridružio neko od prijatelja, pa je bilo još ljepše.
Saliha je tačno znala kako će miris majčine dušice u zimskim jutrima, cijelog života ostati negdje u sehari sjećanja njenoj djeci. Majčinu dušicu brali su po livadama Giljeve, svi zajedno je prebirali i seckali za čaj. A onda su mnoga jutra u kući počinjala tim mirisom, čak i kada bi kuhala neki drugi čaj, obavezno je dodavala i koji struk te mirisne, umirujuće biljke. A onda bi u šarenim šoljama uz neko pecivo djeci i Jusufu služila zaslađen čaj.
-Vjeruje se da je neka majka, tražeći po šumi svoje izgubljeno čedo, plakala svuda kuda je prolazila. Na sve strane , gdje su padale suze, pronikli su plavo-ljubičasti, sitni, mirisni cvjetovi. Suze su bile pune ljubavi, toliko da su cvjetovi postali lijek za napaćena srca. Pa zato te cvjetove prozvaše majčina dušica. – uživala je da priča tu priču. Obradovala bi se kad god bi neko, ko još nije čuo tu priču, pošao sa njima da bere čaj, pa bi onda ona imala priliku da je po ko zna koji put ispriča.
Od puno čega na tom mjestu zemaljske kugle mogla se pribaviti neka fajda, bilo da je riječ o branju kleke, šipuraka za džem, sakupljanju šumskih pečurki, ljekovitog bilja…Toliko je različitosti bilo, krša i livada i planina i rijeka da se nije mogla odlučiti šta joj se više dopada.
Voljela je, eto, te sitne životne radosti. Svaki trenutak, svakog dana svog bitisanja ispunjavala je mirisima, bojama, sitnim detaljima.
Daleko od toga da se nije suočavala sa teškoćama i nedaćama. Mlada je ostala bez roditelja, izgubila brata jedihnika. Tugu je potiskivala, ne dozvoljavajući da je ona odredi, da ona oboji i da pečat njenom životu. Baš zato što je shvatala koliko je život na ovom dunjaluju kratak, tražila je i držala se pravih vrjednosti.
I prije nego što je pročitala Alhemičara, znala je da je pravo bogatstvo uvjek tu pored nas. Zato su joj i bili neshvatljivi oni „prvi“, oni koji su išli negdje drugdje tražiti sreću, slijediti putokaze i reklame, misleći da samo veliki uređeni gradovi, bulevari i aleje mogu pružiti sreću. Poznavala je i one koji su otišli tamo gdje ljeto nikad ne stiže, a umjesto uličnih svetiljki, u velikim saksijama punim kitove msti, neprestano gore vatre i tako noć dugačku i po šest mjeseci učine manje strašnom. Sve bi trpjeli samo da nisu ovdje, jer moda je bila takva, samo otići, po svaku cijenu. A onda su dolazili otuda da nam pričaju kako je tamo sve po propisu, kako moraš prati veš samo određenim danima, a ako želiš da posjetiš prijatelje, moraš se nedelju dana ranije najaviti, kako tamo sve mora ranije biti ispalnirano, dogovoreno, zakazano, potvrđeno..Tamo su, kažu mnogo zauzeti, kažu znaju samo za radno odijelo i pižamu! Pa ko bi to poželio?
Tako je to bar vidjela Saliha. Život je živjela po drugim aršinima, na tenane je u svojoj kuhinji savijala sarme, mijesila pite, pila kahve sa komšinicama, čitala Šolohova ispod džanarike u dvorištu. Nikad nije podnosila pritisak ni „moranje“. Sve je radila onako kako je željela, ispunjavajući vrijeme između namaza.
Na svaki mogući način pokušava je da sačuva „ono svoje“, da ga otrgne od tih modernih tokova, spasi i sačuva.
– Ne mora cijeli svijet biti obučen onako kako su obučeni ljudi i žene u zapadnjačkim filmovima. Oni i po frizurama i po ponašanju liče jedni na druge, a ostali svijet ih kopira ni ne osjećajući to. Svi isto ili slično govore, svi isto razmišljaju, – govorila bi ona djeci, kao usput, bojeći da će ako ih bude puno pritiskala, izazvati kod njih bunt, pa će onda oni, kao što djeca u tim godinama čine, da bi pokazali kako rade ono što im se prohtje, baš potpuno slijediti te modne trendove.
Samo im je na jedan suptilan način pokušavala predočiti šta su prave vrjednosti, bila je sigurna da će oni to u jednom trenutku života shavatiti.
Čak je i u jeziku kojim je govorila, bilo posebnosti, tradicije. Često je koristila arhaične izraze, turcizme. Dopadalo joj se to.
-Super, super! Pa ne mora se uvjek reći „super“.Ima toliko različitih izraza da se nešto ocijeni kao dobro. Zašto nekad ne reći: prekrasno, ko iz dženeta, bajno, dopadljivo, prijatno, ulično, lijepo, krasno, poželjno, to begenišem…Toliko ima slikovitih izraza koji su odbačeni zbog tog super. Ponekad je to pitanje nijansi, finesa u govoru, ne može se i za pjesmu i za sliku reći „super“. Morate tražiti prave izraze, one koji će naglasiti i najtananije razlike među pojmovima!- savjetovala bi ona djecu dok su pisali domaće zadatke ili razgovarali sa drugarima. Nije baš ni bila sugurna da su oni shvatali šta želi da kaže, ali je mislila da je dovoljno da ona s vremena na vrijeme skrene pažnju na to.
I ako su im ponekad bili smiješni izrazi koje je koristila njihova majka, djeca su ih upamtila. To je bio njen uspjeh, ona je baš to željela.
– Zašto prepustiti zaboravu sve te neobične narodske izraze? Zar bogtstvao nije u razlikama? Bezbeli, treba ići i naprijed i stalno učiti nešto novo, ali i njegovati ono staro,-govorila bi ona sve kao usput, a sa jasnim ciljem.
Ponekad je za čašu govorila „maštrafa“, tanjir je nekad bio tanjir, a nekad sahan, šepe su bile i šerpe i tendžere, a leđa – hrbat.
Nekad je to djeci čak i smetalo, jer svi koji nisu bili moderni, za nih su bili zaostali. Dugo, dugo, oni nisu shavtili zašto je majka tako govorila, čemu njen toliki trud oko tih, naizgled beznačajnih stvari.
A Lejla je postala pisac svjetskog glasa baš zahvaljujući tim savjetima svoje majke. Jezik kojim je ona pisala i način na koji je uspjevala da pronađe baš prave izraze za određene trenutke, kritičari su ocjenivali kao „ono što njena dijela čini posebnim“.
Mnogo godina kasnije Lejla je shvatila da je svaka riječ njene majke bila izgovorena sa ciljem, sa idejom. Majka čak nije ni zahtjevala da je djeca neizostavno poslušaju, niti je očekivala da oni baš tada shvate šta to ona želi. Njen cilj bio je da se te riječi i rečenice smjeste negdje u seharama sjećanja njenog evlada, a doći će već trenutak kada će se na neki neobičan poziv, ta sjećanaja razleteti.
Vjerovala je da svi imaju te male sehare, koje nose sa sobom kroz život, a koje su pune svakojakih mirisa, tonova, boja…Što su te škrinje bile šarenije i punije, to je čovjek bio bogatiji.
E zato je ona te „fioke sjećanja“ svojoj djeci, punila na razne načine, mirisima iz kuhinje, crvenim sardonima, zelenim pešterskim poljima, riječima i svojim sjećanjima.
Saliha i Jusuf su uspjeli da kod svoje djece probude „žicu onih drugih“, onih koji su svoju snagu crpjeli iz tog malog grada.
Kadira i Lejlu rat je zatekao u Sarajevu. On je studirao arhitekturu, ona engleski jezik. Sve dok granice nisu zatvorene oni nisu shvatili ozbiljnost situacije, Nisu ni pokušavali da se vrate kući, misleći da će „ti nemiri u gradu“ brzo proći. Imali su ispitne rokove, i tog Bajrama čak nisu ni dolazili u Sjenicu. A to je za njih bilo pravo odricanje, jer su za svo vrijeme studija, svaki četvrti vikend dolazili kući i jedva čekali zimske i ljetnje odmore da bi se vratili Uvcu i skijalištima.
Zabrinuti, majka i otac su im telefonom govorili da dođu kući, da ostave i ispite i rokove dok „se situacija ne sredi“.
Nisu uspjeli da se izvuku iz opkoljenog Sarajeva. Strah i zebnja uvukli su se u Salahinu kuću. Sve je više vremena provodila na sedždi moleći se za njihov život.
Iz Bosne su stizale crne vijesti, širile su se kao neko biće ljudožder, puštajući pipke na sve strane. Fabrike su se zatvarale, ljudi su ostajali bez posla, čekalo se u dugačkim redovima za hljeb, za ulje, za mlijeko, ljekova nije bilo. Glavnu riječ u Srbiji vodili su ratno-huškački političari, Milošević je putem svoje televizije širio laži, pozivao na rat.
Ljudi su pred stranim ambasadama, danima, čekali vizu za odlazak, vizu za spas. Bježali su gotovo svi, kao sa broda koji tone.
Jedno vrijeme, Jusuf i Saliha su uspjevali da se preko radio-amatera čuju sa djecom, ponekad su čak, ko zna kakvim putevima, uspjevali da pošalju neki paket sa hranom, u koji je uvjek dodavala i po koji vezicu majčine dušice.
Vijest o Kadirovoj pogibiji zatekla ju je u bašči dok je plijevila luk. Jusuf joj je prišao polako. Po grču oko njegovih usta vidjela je da nešto nije u redu. Sjetila se. Ništa nije morao da kaže, ništa drugo do njegovog imena.
– Kadir… on je… – izlazili su glasovi iz njegovog grla
– Nemoj to da mi govoriš! O Allahu, ti si kadar, ti pomozi! Aman ljudi, pomagajte!
Plakala je, valjala se po zemlji, čupala kosu. Kao da joj je led obavio srce, kako je to strašan bol! Nemoć da se nešto promjeni, nemoć da se nastavi dalje. Nebo visoko, zemlja tvrda. Bol je jedino što ostaje.
Samo u rijetkim trenutcima, kada bi uspjela da zaspi, nije mislila o toj strašnoj sudbini. No ni mirnog sna nije imala. Jedini razlog zbog kog je ustajala iz postelje bio je namaz. Sve drugo za nju je bilo nevažno. Bježala je od datuma, sati i minuta, jer samo ih je mogla mjeriti do onog dana kada je Kadir otišo. Nije htjela da broji koliko dugo ga nema.
Da bar zna gdje mu je mezar, pa da ga bar u sanduku kući vrati.
Sa koliko pažnje je punila njegovu seharu sjećanja, nadajući se da će mu dobro doći! Sa koliko sitne pameti ga je vaspitavala, usmjeravala, budila u njemu merhamet, životnu snagu…
Jusuf se potpuno zatvorio u sebe, našao neki svoj način da se iznutra jede i sekira, a da se opet čini kako se dobro drži. Svi su se sjatili oko njih, rođaci i komšije, da pomognu.
– Sabor, sabor, činite, to je Allahova volja! – govorili su najčešće
Tri mjeseca poslije Kadirove pogibije, Lejla je uspjela da se preko neke humanitarne organizacije izvuče iz opkoljenog i glađu iscrpljenog Sarajeva.
Kada se telefonom javila iz Amerike, jedina riječ koju je izgovorila bila je „majko..“.Poslije toga ništa, nekoliko dana, a onda je opet smogla snage da nazove i da sve ispriča roditeljima. Imala je jaku upalu pluća i nekoliko gelera u tijelu, mjesece je provela u američkoj bolnici.
Jusuf je umro godinu dana poslije Kadira, ne uspjevajući da nađe utjehu!
Dvije su stvari Salihu održale u životu: ljubav prema Allahu i ti telefonski razgovori sa ćerkom. O svemu i svačemu je pitala Lejla, željala je da tamo, u tuđini stvori sliku čaršije u kojoj je odrasla. Znala je majka da ona tamo često otvara svoju seharu, da je tješi.
– Kakavo je danas vrijeme? Je li već procvjetala majčina dušca? Kako su komšije? Ideš li babu na mezar? Kakvu si šamiju danas zabradila? Jesi li umjesila pitu? Pita li ko za mene? I čuješ, majko, kad mi opet budeš slala paket, napuni jednu kesicu zamlje, gore iz Giljeve, pa mi je pošalji zajedno sa čajem!- govorila je kad god bi zvala, a zvala je često, i previše često. Saliha je znala da je razdire tuga za ovim gradom. Bez njega je ona bila, ko ljiljan iščupan iz zemlje na koju je sviko, pa presađen tamo gdje nema sunca, koje toliko voli.
Kada je djecu učila da vole svoj grad željela je da oni budu „oni drugi“, nije ni slutila da će njena djeca biti „oni treći“, najnesrećniji, oni koji su morali da odu, a tako su željelji da ostanu. Kadir se nikad neće vratiti, a Lejla, za dugo zbog „papira“ ne može doći.
Saliha je, izgleda našla snage, tamo negdje u rezervama, gdje ju je godinama skupljala na namazu i u ovom gradu. Počela je da se ispravlja, ne želeći da je život slomi, jer to bi značilo da sva njena pređašnja shvatanja ne vrijede, a ona je baš iz njih crpjela snagu.
Vratla se polako svojim svakidašnjim obavezama, tugu je prihvatila kao dio sebe, nije joj se opirala, pustila je da stalno boravi tu pored nje, tugu je sa sobom nosila dok je brala čajeve, bojila prozore, družila se sa komšinicama, tugu je nosila i na namaz.
Uporno je Lejla navaljivala da joj pošalje „papire“ da dođe kod nje u Ameriku, pa makar na kratko, Saliha nijednog momenta o tome nije razmišljala kao o mogućnosti. Žedna je bila ćerkinog zagrljaja, željna da poslije toliko godina zajedno oplaču Kadira i Jusufa, znala je da će im obema taj susret dati gajret i sabor, al’ ipak, kako bi ona tamo, u Americi živjela bez ezana. Nije umjela. Pa je odlučila da sačeka dan kada će Lejla moći da dođe ovamo.
Umjesto odgovora na Lejlino navaljivanje, često joj je slala pakete sa najrazličitijim sadržajem, fotografije kuće i čarišije, Jusufovog mezara, na maloj kaseti snimala je ezan sa Sutan-Validine džanije, pa joj i to poslala, slala joj je i gurabije i šerlokume, šarene šmije sa svilenim ojicama…
I Lejla je u Sjenicu slala pakete, za svakog po nešto. Na svakom poklonu pisalo je šta je za koga, za rođake, za prijatelje, komšije…Majku je obasipala najzrazličitijim dostignućima moiderne tehnike, kuhinjskim aparatima, kremama za reumu, za njegu, čak joj je slala i sjeme za cvijeće…
„Nato bombe“, kako su ih popularno zvali, zaustavile su seriju ratova na Balkanu. Život je počeo da se vraća u normalu, samo se oni koji su otišli, nisu još vraćali!
Bila je zima, pred Kuban Bajram.
Saliha je kao i uvjek pripreme za taj blagdan, počela mjesec dana ranije. Najprije je preuredila kuću, okačila nove zavjese, kupila nove čaše, zatim je složila baklavu, zalila kadaif, umjesila hurmašice.
Kod Nuka je odabrala ovna za kurban, dogovorila se sa Mehom da ga zakolje.
– Ne mogu stići baš rano, već sam se na pet mjesta dogovorio za klanje, ali ću, ja se u Boga nadam, stići do jedanaest sati! -obeća joj on
– Ne mari, kad se stigne, važno je da se to obavi, najviše volim kad ti to, kako treba pruoučiš i središ, ja ću te čekati, – veli mu Saliha.
Voljela je tu noć uoči Bajrama. Kurban je bio pripremljen, u šupi pored kuće, odnijela mu je vode i malo sijena. Te noći nije bila sama. Doživljavala ga je kao vrijedan dar.
Posebna radost, i nevidljiva energija ulazila je u kući tih dana. Pa čak i u njenu opustelu kuću. Bio je to ko zna već koji Bajram za redom, koji dočekuje bez djece, bez Jusufa. No ipak, ko i svih godina ranije, dok joj je porodica bila na okupu, nekakva posebna svjetlost probijala je kroz prozore, donosila spokoj. Činilo joj se, da cijela čaršija tada miriše nekako drugačije, ljepše.
Pripremila je dimije i bluzu od teške svile, sa kašmirskim motivima, koju joj je je sa Hadža donio Jusuf, a ona sama sašila „tumajlije“, mahsuz onakve kakve je nosila njena majka. Ispeglala je šamiju sa sitnim bordo-bijelim ojicama, i prpremila papuče u sličnim bojama.
Uvjek je sve pripremala na vrijeme, da bi sutradan mogla da uživa u razgovoru sa musafirima i u ibadetu.
Ustala je na sabah, s posebnom pažnjom uzela abdes, obukla se i namirisala. Klanjala.
Voljela je da s prozora gleda kako ljudi pristižu u džamiju na Bajram-namaz.
– Bogu šućur, dosta je omladine jutros došlo.-mislila je sama za sebe
Vidjela je, s prozora, kako hitajući iz džamije, ljudi odlaze na mezare. Pa je u velike ravne tanjire poslagala baklave i hurmašice, a na posebne, male tacne izvadila kadaif iz tepsije.
Servirala je sto, prpremila italijanski escajg, koji je koristila samo u posebnim prilikama. S naročitom pažnjom ukrasila je sofru. U tome su se sve domaćice nadmetale, svakog Bajrama sofru su postavljale na drugačiji način, sa nekim novim detaljima, sitnim kolačima, hurmama…
Sve je završila, i sjela da čeka rođake, komšije i prijetelje, koji će, po običaju, kada se vrate sa mezara, obilaziti, jedni druge. Kod nje je uvjek bilo puno gostiju. Znala je da na nju svi gledaju s posebnom pažnjom, ne bi li joj, u nesreći koja ju je zadesila, pružili utjehu.
Ni Kadirovi drugovi nisu je zaobilazili. Uvjek bi se potresla kad ih vidi, al’ opet, bilo bi joj žalije da ne dođu. Oni su to doživljavali ko posebnu obavezu, da joj na Bajram, kuću otvore. Sjedela je pored prozora čekajući da prvi gosti počnu dolaziti.
Odoše joj oči na baklavu, pa izvadi na tacnu sebi jedno parče da proba. Tako jedući, misli joj se otrgoše, podsjeti je dobro poznat ukus, na njenu ranu, na sina jedinca. Razlete se tuga oko nje, oči joj se ovlažiše na dobro joj znan način. Bolan uzdah ispuni sobu.
Nije ni čula da je neko ušao u kuću.
– Afjetola majko! Ima li bujrum?! – prolomiše se kroz tišinu Lejline riječi.
Ništa nije mogla da kaže, samo se tuga koja joj se svo jutro uvlačila u dušu, pretvorila u jasan jecaj. Ko kad se dijete, povređeno od strane drugih, skrije u majčino krilo, tako se Saliha tog jutra svila oko ćerkinih ramena. Tek je tu, poslije toliko godina dala sebi oduška. Sjele su, ne mogavši zadugo ni riječ da progovore.
– Što nisi javila da dolaziš?- grila ju je željno.
– Htjela sam da te iznenadim. Dug je to put, nisam htjela da brineš!-veli joj Lejla, sve grleći je i zagledajući se u svaki detalj na njoj.
– Ljepa si mi majkice, kako fino mirišeš, – nastavljala je da je odmjerava i gasi želju.
– Jesi li sve spremila, kad ćemo Kurban da koljemo, daj da ti šta pomognem!- brišući suze, pitala je majku
– Sve je gotovo. Meho će doć oko jedanes’ da ga zakolje, eno ga u šupi ako hoćeš da ga vidiš. Poslije ćemo ga zajedno iseći. Uvjek mi Arifina djeca razdjele kurbane, da ih Allah nagradi. Sjećaš se njih? Da vidiš koliki su porasli, cijeli momci!- malo se smirila Saliha, pa ne zna šta će prije da kaže.
-Hajde da ga vidim, jesi li mu nosila šta da jede?- ustade, i prođe kroz kuću i dvorište, ko da nikako nije ni odlazila odatle. Pomilova ovna koji ležaše u šupi. Čim je stavila dlanove u vuneno runo, čitave slike joj se počeše odmotavati pred očima. Detinjstvo, babo majka i Kadir, na izletiu, u Giljevi. Ona i brat su toliko plakali za jednim malim jagnjetom iz stada, da ga je babo morao kupiti od pastira, i donijeti kući. Kadir je bio toliko srećan, da te večeri nije mogao spavati, misleći na jagnje zatvoreno u šupi.
Puno je stranica napisala, toliko knjiga, al’ nikako nije nalazila riječi da opiše taj poseban gubitak koji sestra osjeća za bratom. Nije umjela da opiše krivicu koja ju je izjedala iznutra, krivicu starije sestre koja, eto, ni brata jedinca nije umjela da sačuva. Niti je to mogla da opiše, niti je mogla da se oslobodi od te krivice. Nije ni sa kim o tome ni razgovarala. Činilo joj se da su joj majka i babo dali brata na čuvanje, onog dana kada je sa njom prvi put krenuo u Sarajevo, a ona ga nije vratila kući.
Mučile su je sve te slike rata, krvi, gladi…
Počeše da dolaze prvi gosti, čula je da se približavaju. Bila je začuđena koliko se ništa nije promjenilo od vremana kada je živjela ovdje. Iste navike, šale, razgovori, riječi, utjehe…Prijala joj je srdačnost tih ljudi, iskreno su joj se obradovali i ona njima, nedostajali su joj, tamo u tuđini.
Cijeli taj dan protekao je tako, u priči, u sjećanjima, u suzama, u smijehu. Podijelile su kurban, spremile pirijan i pitu za ručak. Salihinoj sreći nije bilo kraja kada joj se šćer, na podne, pridružila na namazu.
I narednih nekoliko dana, slično su provele, i nekoliko hefti.
Nije se usuđivala da pita Lejlu koliko namjerava da ostane, bojala se odgovaora, željela je da ostane, a opet joj je najvažnija bila ćerkina sreća, nije smjela ni da je zadržava.
– Znaš majko, ja sam odlučila da ovdje živim. Ići ću povremeno tamo, samo da obavim neke poslove. Sad mogu da odlazim i dolazim, imam papire. Imam ugovor sa izdavačem, želim da ovdje, pored Uvca, napišem novu knjigu. Čim sam kročila ovamo, još u autobusu, dobila sam inspiraciju. Ovo je pravo mjesto za jednog pisca, priča je svugdje oko nas, samo je treba pretočiti u riječi. Poslednjih šest mjeseci provela sam obilazeći sve velike gradove, toliko sam lijepih i vrijednih stvari u njima vidjela, toliko dobrih ljudi upoznala, al’, znaš majko, samo se jedan grad na svijetu zove svojim!
Na proljeće ću dovesti Kadira ovamo, nek leži pored baba, nek se bar u sanduku vrati kući.- govorila je majci, ono što je ona dugo željela da čuje, a nije imala snage da sama uradi.
