Redakcija Veliki, plavi zumbul, umivaše se jutarnjom rosom. U cvjetnjaku nane Sadije, vladao je red, znalo se gdje ko i kada raste, ko kako i u kakvoj boji cvjeta. Za svakog je bilo dovoljno sunca i vode, pažnje i ljubavi.
Zumbul je sa čežnjom čekao malog leptira sa šarenim krilima. Već odavno mu je bilo dosadilo da bude cvijet, nepokretan u njem. Čeznuo je za visinama, daljinama. Stalno je zavideo leptiru, koji slobodan leti sa cvijeta na cvijet.
– Vidi kako je on srećan, ide kud mu volja, poznaje svaki cvjetnjak i svaku avliju, svi mu se raduju. Ne želim da cijeli život provedem na jednom mjestu, okružen uvjek istim cvjetovima. Hoću da putujem, da vidim cijeli dunjaluk! – govorio je zumbul svakog jutra gledajuću u majku rosu.
– Molim te, učini da budem leptir i tada ću biti potpuno srećan. Da, to je ono što želim da budem do kraja života, suguran sam! – ponavljao je iz dana u dan taj plavi cvijet.
– Dobro, ako misliš da će te to usrećiti, učiniću ti, bićeš leptir, nadam se da mi više nećeš dosađivati svakog jutra sa molbama! – reče mu rosa, mudra starica, već umorna od ispunjavanja raznoraznih želja nezadovoljnim bićima.
Samo jednim njenim pogledom, zumbul se preobrazi u divnog plavog leptira velikih krila. Vinu se visko i prelete preko ograde u susedni cvjetnjak, obiđe sve avlije u tom sokaku, i u sledećem… Leteo je i po livadi i po šumi, upoznao mnoge biljke i životinje koje ranije nije sreo. Činilo mu se da njegovoj sreći nema kraja, i da leptir ne može čeznuti ni za čim, jer sve može dostići. Danima je on tako uživao. Sladio se nektarom sa svakakvih cvjetova, mirisao i ljubio najljepše latice…
Jednog dana, u avliji sa šadrvanom, spazi djevojku duge crne kose. Odmah joj se približi. Bila je zagledana u okriglo ogledalo sa plavim ramom, koje je držala u ruci. Bilo je to najdivnije stvorenje koje je ikada video. Satima je stajao na grančici koja je visila iznad njene glave i posmatrao njen odraz u ogledalu. Tu je bio kraj njegovoj sreći koju je osjećao kao leptir. Počeo je da čezne za licem te nepoznate ljepotice, želeo je da uvjek bude uz nju, da je gleda. No, ona nije svakog dana sjedela u avliji. Vinuo bi se on i do njenog prozora i kroz staklo gledao kako ona i u svojoj sobi, u ruci drži ono isto plavo ogledalo i gleda svoje lice.
Činilo mu se da će umrjeti od tuge i čežnje za njom. Nije više želeo da leti, nije išao ni na livadu ni u šumu. Patio je. Odluči da rano ujutru sačeka rosu, i da je zamoli da od njega načini ogledalo sa plavim ramom.
Molim te, samo još ovaj put, učini mi, jako želim da budem ogledalo u njenoj ruci.Tako ću da dočekam kraj svijeta, nema ništa ljepše nego biti blizu njenog lica!- govorio je leptir rosi, koju je čekao svakog jutra mokrih krila.
– Ti zaista ne znaš šta želiš, jesi li htio da budeš leptir? Jesi. I šta sad opet hoćeš? Uvjek ti nešto fali. Zavidiš drugima, a to nije dobro, nauči da budeš srećan sa onim što imaš. I kako to, da ti se život leptira, koji si toliko želio, sada više ne sviđa? Ne može, neću ni da čujem!- odsečno mu reče starica koja dobro poznaje sve tajne života.
– Ja ću te svakog jutra čekati i moliti, sve dok ti ne dosadi, moraćeš na kraju da pristaneš! – reče joj leptir rešen da istraje u svojoj namjeri
I zaista, danima je leptir čekao rosu, molio je i čeznuo za djevojkom crne kose. Postao je gotovo providan od tuge u čekanja. Suncu ga bi žao, pa samo, odluči da razgovara sa rosom, ne bi li je nagovorio da popusti. Poslije mnogo ubeđivanja i moljakanja, ona pristade.
– Dobro, ali samo još ovaj put, to će biti poslednje, rekao je da želi biti ogledalo i tako će ostati do kraja života, iako, pouzdano znam, da će mu i to ubrzo dosaditi! – odluči rosa.
– Hvala ti, hvala! – skakao je od sreće leptir. – Nikada neću poželiti da budem nešto drugo sem to plavo ogledalo.- obeća on
Od tog dana, mogao je da gleda plave oči voljene djevojke. Nije se odvajao od njih, gledale su one njega, gledao je on njih. Milovale su ga njene ruke i sav je miriso na nju. Topio se od zadovoljstva. Cijele zime bili su zajedno u toploj sobi, pored prozora. Nikad ranije on nije vidio takve divne oči, oči koje su samo njega gledale. Htio je da se izgubi u dubini njenih očiju i da tamo zauvjek ostane.
Iznenada, na proljeće, ona odluči da ode iz doma u kom je živjela. Udaće se za čovjeka svog života – čulo je ogledalo, kada je razgovarala sa svojom majkom. Nadalo se ogledalo sa plavim ramom, da će ga djevojka ponijeti sa sobom u novi život. Iz dana u dan, ona ga je sve manje gledala, bavila se pripremama za odlazak, i na kraju, kada je od svog voljenog, na poklon dobila novo ogledalo, sa zlatnim ramom, ogledalo sa plavim ramom ostavila je prosto na drvenoj polici, a da ga više nikada nije ni pogledala.
Samo jednim svojim krajičkom, plavo ogledalo, bilo je okrenuto prema prozoru, gledajući nebo i uzalud priželjkujući život jednog zumbula.
