Sebastian A. Kukavica: Referendum

Te nedjelje starica se probudila u pet sati ujutro s jakom glavoboljom i grčevima u želucu, vjerojatno od nervoze zbog nadolazeće obljetnice, jer iako je prošlo dvadeset i dvije godine, uvijek bi je par dana prije obljetnice uhvatila migrena koja se s vremenom pretvorila u jedini pouzdani podsjetnik na to da je prije dvadeset i dvije godine bila majka. Oprezno se izvukla iz kreveta kako ne bi probudila muža koji je mrmljao u snu i prijetio šakom, raspoznala je jedino da je spominjao komuniste. Dvije zrake sunca prelomljene su ležale na dnu čaše u kojoj se kiselilo starčevo zubalo. Prolazeći kroz dnevni boravak, prišla je regalu i zagledala se u uramljenu fotografiju mladića sa zalizanom kosom. Ponovno je osjetila grčeve. Dogegala se do kupaonice, nalaktila na lavabo i počela povraćati krv. Isprala je usta i iščetkala zube i skinula spavaćicu po kojoj se razlila paučina od sukrvice. Pored svega ovoga ni ne možeš da zaboraviš na obljetnicu, promrmljala je pljujući sukrvicu u lavabo. Skuhala je čaj i popila dvije tablete i sjela za stol i nijemo se zapiljila u sliku na regalu iščekujući muževljevo buđenje. Možda bi bilo bolje da danas ne idem glasovati, trebala bih mu reći za krv, ili bolje ne, danas će biti živčan, bolje ne, samo će se jadnik još više napatiti, mora čuvati srce. Iz spavaće sobe je dopiralo hrkanje koje bi tek ponekad presjekli uzvici komunisti, komunisti. Starica je pila čaj, ali u ustima je još uvijek osjećala samo okus krvi. Kako bi prestala razmišljati o krvi, uzela je stari časopis i rješavala križaljke koje je stari ostavio neriješene. Pogledaj samo koliko toga on ne zna, nasmijala se dok je upisivala imena poznatih glumica, nazive bolesti i turcizme koje je usvojila gledajući serije, jakog mi profesora koji ne zna da je turcizam za nevrijeme kijamet. Ostavila je križaljku otvorenu na stolu, kako bi stari profesor vidio da i ona nešto zna.
Šta diraš to, prenuo ju je hrapavi glas još neotriježnjen od sna, bolje bi ti bilo da se spremiš pa da krenemo. Starac je ušao u sobu odjeven u svečano odijelo. Sjeo je za stol i uzeo joj časopis iz ruke. Samo sam upisala kijamet, rekla je starica, a on joj je odbrusio, nije ti to goblen, to je križaljka i za to ti ne treba podloga i konac, već pamet. Ja eto htjela pripomoći, jer vidim da ne znaš baš turcizme, izustila je ona i ugrizla se za usnu kada ju je prostrijelio pogledom. Desnu šaku je zavukla u džep prsluka, jer je uočila par kapljica krvi na rukavu. Valjda nije vidio. Šta čekaš, obuci se i idemo, prognozirali su snijeg, pravo nevrijeme, bolje nam je da krenemo što ranije i sve to obavimo do ručka kao sav normalan svijet. Starac je prekrižio ruke na leđima i zagledao se u pejzaž razmrljan u polutami. Padao je sitni snijeg, cesta je bila presvučena bijelom kožom, a ostaci zore su ležali u ljubičastim gudurama, no uskoro će i njih zatrpati bjelina. Baš danas mora da pada, uzviknuo je starac. Bit će kijameta, rekla je starica, a muž ju je namrgođeno pogledao, zar ti nisam rekao da se obučeš, vidiš šta su križaljke od tebe učinile. Ja neću ići, ne osjećam se dobro. Kako to misliš nećeš ići, nasmijao se starac, naša je dužnost da idemo, to se mora, nikakav te snijeg i nikakva bolest u tome ne može spriječiti. Ali meni stvarno nije dobro, radije bih malo prilegla, ionako moj glas ništa ne može promijenit. Pa ti mora da si poludjela, zaprijetio joj je on šakom onako kako je to činio u snovima, ti bi blaženo dremuckala dok čitav svijet hrli da glasa, sram te može bit, zar su ljudi ginuli da bi ti, mjesto da odeš na glasovanje, ostala kući da dremuckaš i močiš noge u lavoru i križaljke rješavaš. Uperio je prstom prema mladiću s razdjeljkom u kosi i bijesno rekao, zar nije on poginuo kako bismo mogli glasovati. Starica je ispustila tihi jecaj i ispila par gutljaja čaja. Sram te bilo, dečki su umirali da bi ti rekla ne da se meni ići glasovati, malo sam umorna, blagodarim, ali ja bih radije rješavala križaljke i hvalila se kako znam neke turcizme. Nemoj se ljutiti, nisam tako mislila. Prekini sa cendranjem i obuci se, zar ne vidiš koliko je snijega napadalo, trebali smo već krenuti, ali ne, ti se praviš pametna, riješila križaljku pa misli da je popila pamet svijeta. Oprosti, nisam tako mislila, ali stvarno mi nije dobro, ujutro sam krv povraćala, rekla je i zagledala se u šolju čaja. Kako te nije sram izmišljati takve gluposti, gospođi se ne da ići po snijegu i kijametu, čula ona na seriji tu riječ pa joj se ne čini zgodnom, radije bi kući ostala, uz lavor i goblen, njezin glas ionako ne vrijedi, ma pizda ti materina, oblači se i idemo, dečki umirali po blatištima a ona viče kijamet, sunce ti jebem.
Starac ju je ščepao za ruku i nasilu odveo u spavaću sobu. Ona je zaplakala i rekla molim te, nemoj se živcirati, škodi ti srcu, a on ju je još čvršće stegnuo i opsovao joj pretke. Imaš pet minuta da se presvučeš, dosta mi te je. Gospođa se presvlačila, a on ju je s gađanjem promatrao, kako me samo sramotiš, što će ljudi reći kad vide da nismo glasovali, na glasovanje će doći svi moji poznanici, svi će biti tamo u osam sati i kad vide da mene nema što će reći, reći će vidi onog nije došao jer mu se ne da, reći će sin mu umro a on osto kući jer se boji ovo malo snijega. Nemoj se živcirati, molim te, cvilila je ona dok je navlačila pulover. Zbog tebe će mi se smijati, neću više smjeti u grad doći od stida, sve ti ovo namjerno radiš znam ja, samo kako bi mene ismijala, ali neće ti proći igra.
Kada se gospođa obukla, ušli su u automobil i krenuli prema gradu koji je bio udaljen dvadesetak kilometara od njihove kuće. Automobilske gume su za sobom ostavljale šare u snijegu, snijeg je šištao i para se dimila nad svježim tetovažama u pejzažu. Otisci guma miješali su se sa životinjskim otiscima, pravi palimpsesti. Evo u što si nas uvalila, da smo ranije krenuli uvjeti bi bili bolji, ali ti si morala opstruirati referendum zbog lavora vruće vode i križaljke, povraćala krv, možeš misliti. Starac je režao, a starica se trudila ne misliti na bolove u glavi i želucu, predosjećala je da će morati povratiti.
Pejzaž pored kojeg su promicali bio je jednolično bijel, tek ponegdje načičkan napuštenom kućom s urušenim krovom ili odlagalištem otpada ili raskopanim brazdama iz kojih su se podizali nedovršeni objekti. Usred mećave stajao je jedan zarđali crveni kran, ali ubrzo je i njega prekrila bjelina. Ovo sve jače i jače pada, ustvrdio je starac, eto što se događa kad se mene ne sluša, pravi se snajka pametna, kaže nisi riješio križaljku pa sam je ja nadopunila, pa pička ti materina, tko si ti da rješavaš moje križaljke. Željela je reći oprosti, ali bojala se da bi povraćala pa nije rekla ništa. Starac je nastavio pričati i psovati, a automobil se sve teže probijao kroz nanose snijega. Prošli su pored smrznutog potoka i jedne zarđale kamp prikolice i jednog šljivika koji je stajao usred ničega. Tu i tamo iz bjeline bi ih promatrale mrtvačke glave ispod kojih je pisalo pazi mine. Gdje smo sada, ništa ne vidim, poviknuo je starac i zatrubio, već sam trebao proći raskršće ali ja ga nisam vidio, ko da je nestalo, eto vidiš u što si me uvukla, evo ti tvog kijameta. Kada je starac zaustavio automobil, starica je otvorila vrata, pala na koljena i, kada je bila sigurna da ju on ne gleda, izbljuvala krv po snijegu.
Šta sad radiš kojeg vraga, nije valjda da se moliš, nije ti Meka u tom smjeru, krivo se klanjaš, nacerio se starac i zatrubio još jednom da preplaši ono malo ptica što se skutrilo na golim granama, ajde dosta je šale, ulazi u auto, moram požurit da se susretnem sa poznanicima, oni su već pred školom i čekaju me, a ja se ne namjeravam vraćati kući, ovo mi je jedina prilika da ih vidim, ko zna kad ću ih opet vidjet, jer stare poznanike možeš viđati ili na osmrtnicama ili na glasovanju, stoga ulazi u unutra. Ona je obrisala usne i ušla u automobil koji se nastavio probijati kroz snijeg, a krvava mrlja je neko vrijeme šištala na snijegu, a ubrzo je postala sastavni dio palimpsesta. Crveni kran se ponovno ukazao i ponovno nestao.
Više od sat vremena vrtjeli su se ukrug tražeći raskršće na kojem se skreće za grad, prolazili su pored šljivika i krana i potoka i tako po nekoliko puta, automobil je svako toliko zastajkivao i gasio se, gospođa je gutala sukrvicu i nije govorila ništa kako ne bi ponovno povraćala, a starac je psovao i uzvikivao eto vidiš u što si nas uvalila, u kijamet. Goriva je nestalo nakon tri sata vožnje. Automobil je ostao zatrpan u snijegu, starac je na rubu plača rekao tko zna što sada govore o meni, a gospođa je piljila u crveni kran i nedovršene poslovne objekte u kojima su se šumske zvijeri štitile od hladnoće. Starac je udarao po automobilskoj trubi i uzvikivao upomoć, pomozite nam, moramo stići na glasovanje, ali na trubljenje je pejzaž odgovorio tišinom. Tek nakon što se mećava smirila, moglo se vidjeti koliko je snijeg bio istetoviran otiscima gumama i šapa i odbačenih cigala i krvavih mrlja, a u daljini se vidjelo raskršće koje bi tek ponekad obasjali zalutali farovi sa glavne ceste. Zar su dečki umirali da bi mi ostali ovdje u snijegu, mi imamo pravo glasovati, derao se starac i trubio.
Staričina glava je pulsirala od bolova, a truba i deranje samo su pogoršale pritisak nad obrvama. Bolje da ne zna za krv, inače bi se još više nervirao, bolje ne, mislila je dok je promatrala kako on u svečanom odijelu hoda po snijegu i maše rukama i urla zar su se za ovo borili. On se previše nervira, šteti mu srcu, što bi bilo da još zna za krv.
Već se spustila noć kada su farovi jednog džipa osvijetlili promrzla lica dvoje staraca koji su zagrljeni drhtali pod dekama. Automobilski vjetrobran je s unutrašnje strane bio umrljan krvlju, a starica koju je gospodin stezao u naručju je izgledala poput leša, nepomična, prozirna, sa krvavim mrljama po jakni. Pa što vi radite ovdje, vrisnuo je pretili vozač, a starac je, poplavjelih usana, zaškripao zubalom, išli smo na referendum, ali upali u kijamet. Vozač iz džipa ih je smjestio u svoje vozilo i odveo u najbližu bolnicu. Jel ona živa, vrištao je vozač cijelim putem, a starac je, cvokoćući zubima, odgovarao, živa je, čujem je kako nešto mrmlja.
Prošlo je sedam sati kada su stigli u bolnicu. Staricu su polegli na ležaj i u panici je otkotrljali iza jednih vrata, oko nje su se okupili doktori u bijelim kutama, a ona je otvorila smrznute kapke i pogledom potražila muža. Pokušavala je oblikovati riječi, ali svaka riječ su se ledile u doticaju s usnama. Htjela je mužu reći oprosti, ali jedino što je uspjela bilo je izbljuvati krv po bijelim plahtama. I na trenutak joj se učinilo da su sve te bijele plahte i kute i pločice i ležajevi samo snijeg i pejzaž usred kojeg ona i starac drhture pod debelim jorganima. Usred te bjeline oni smrznutih prstiju ispunjavaju referendumski listić. Pokušavaju zaokružiti jednu riječ, ali kemijska im ispada iz prstiju. I listić ostaje bijel, neispunjen poput one križaljke pune turcizama. Kada se sljedećeg jutra starica probudila, uz njen krevet je sjedio starac koji je na televiziji promatrao rezultate referenduma. Voditeljica je rekla da se do samog kraja vodila mrtva trka i da je razlika između za i protiv bila samo četrdeset glasova. To su sve glasovi onih koji su zapeli u kijametu, rekao je starac.

Sebastian Antonio Kukavica rođen je 1992. u Rijeci. Studira politologiju na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. Do sada je objavio dva romana: Ponoćni zaziv muze (Izdavački centar Rijeka, 2012.) i Prepeličji palindrom (Studio TiM, Rijeka, 2013.). Kratke je priče objavljivao u časopisima Zarez, Književna Rijeka i Književnost uživo. Sudjelovao je na 7. Susretima mladih pisaca i pjesnika u organizaciji Društva hrvatskih književnika – Ogranak Rijeka. 2011. godine sudjelovao je na 6. Književnim susretima na Trsatskoj gradini u organizaciji DHK Rijeka. Snimio je dva filma – dokumentarni film Hrabrost Kukavice (2010.) i eksperimentalni film Melankolija (2011.) – koji su prikazani u službenoj konkurenciji 15. i 16. filmske revije mladeži u Karlovcu.