Redakcija Raznim bojama obojeno jesenje lišće, šarenilo se na skrivenom kršu niske planine, koja je natkvešena nad rijekom izgledala poput neke sagnute curice. U daljini, ljepota blage jeseni razdragano se igrala sa duginim bojama, utopljenim tamo negdje iza brda, gdje je tužno cvilila pastirska frula.
Sa drveća, vrane su kreštale jezivim glasom, kojeg su obližnje nakostrješene planine odbijale i potiskivale dolje u duboki ponor, da ih rječni bukovi progutaju u jednom zalogaju.
Osvježena sitnom kišom, šuma je ličila na tek umivenu djevojku koja je sakrivena u tom šarenilu, s’ ushićenjem čekala voljenog.
Prosušena trava prštala je pod kopitama natovarenog konja, u koju su se utapali sitni, nesigurni koraci muškarca i žene. Pokušavajući da se oslobodi nemilog tereta, konj je usput kopajući zemlju kopitom, neprestano hrzao.
Koračajući za konjem lagahnim korakom, uplakana Šeha se teturala i jedva hodila . Blagi vjetrić joj je sušio suze na, od plača, upaljenom licu. Gledajući u daljini mrčni ponor rijeke, koji se krio ispod umršenog granja, poželjela je da prhne u visinu i da se u paramparčad stropošta dolje, da se nekako oslobodi neizdrživog bola i tu nestane, da je nema.
Blago dodirujući Šehinu drhtavu, oznojenu ruku, pored nje je, žvaćući u ustima jednu pokrupniju slamku, sumornog lica, koračao Redžo, njena jedina radost, cio joj život.
Ponekad bi kao po dogovoru, oboje pomalo zastali, kao da su htjeli odložit i zaustavit vrijeme, još nešto reći jedno drugom.
Kad su stigli do jednog obronka, sa kojeg su se dolje u daljini vidjele kuće, gdje se iz jednog šljivika vihorio gust dim, kao po dogovoru, skamjenjeni zastadoše u mjestu. Okrenuti jedno drugom, uplakanih očiju, oboje su gledali u zemlju. Dok je konj blizu njih iz zemlje čupao po koju slamku već osušene trave, Redžo je vrhom cipele ispred sebe uporno gurao jedan kamenčić, Šeha je,sagnute glave, skrivajući oči, na bluzi uporno otkopčavala i zakopčavala jedno dugme.
– Šeho, sjećaš li se? Ovdje smo se prvi put sreli…
– Šuti! – vrisnu bol iz Šehinih prsa i pogledom nađe onaj pločasti kamen na kojem je, nadgledajući ovce kako pasu, mnogo godina unazad, sjedela i zagledana u daljinu snivala nevine djevojačke snove. Dok je vrteći prut u rukama, tiho pjevušila pjesmicu: “Karenfil se na put sprema…” iza leđa su joj se začuli nečiji koraci.
“Đevojko, lijepo pjevaš. Što jadna stade? Nastavi, neću te pojes’.”
Kad je tada pogledala neznanca, učini joj se da se umjesto šume i dolova oko nje obretnu sunce i da je zasjeni nikad ranije viđena svjetlost. Osjeti kako joj od peta prema glavi umjesto krvi prostruji šerbet i usta joj se medovinom zatisnuše. Ustajući, pogleda u momačke oči crne kao ugljen, sakrivene ispod gustih gotovo sastavljenih obrva. Kosa mu je takođe bila gar crna i gusta, malo poduža i iznad čela u blagom talasu. Ispod dugih, crnih brkova, usta su otkrivala dva niza biserno bijelih zuba. Iako joj klecahu noge, ona mu skupljenom snagom , ipak, odvažno progovori:
“Haj, života ti, razmini me i idi svojim poslom. Ostavi me ođe na miru, ne činim ti ništa.”
“E, za inat neću da razminem, dok mi ne otpjevaš onu pjesmu cijelu. Da i ja čujem đe se to Karenfil sprem’o.”
Od tog dana, za dvadeset godina njihovog braka, Šeha mu je svakog dana nove pjesme pjevala.
Uzdrmana davnim sjećanjem, Šeha, uzdahnu, Redžo joj podiže glavu.
– Valja l’ ova’ naša muka? Šta ovo mi, Šeho, danas činimo od nas? Haj vrni se, pa nek bide sve k’o prije. Ja ne mogu živjet bez tebe ni dekik.
– Redžo, šuti. Rekli smo, ova’ naš rastanak je s’ razilukom i nema natrag. Znaš da te volim k’o svoj život i da bih sve na ova’ dunjaluk dala kad bi mogla da te usrećim. E, mučili smo se đe smo znali i umjeli, ne bi li ti rodila dijete, obili i istočno i zapadno, pare žalio nisi, ni vrijeme, ni muku, al’ džaba. Znaš šta nam je zadnji doktor rek’o da nema nikake nade, ja rodit ne mogu, sem da prisvojimo nečije dijete.
– Pa haj da usvojimo jedno, bolje je, no ovako da patimo obadvoje.
– Ne, nećemo usvajat, kad ti moreš imat svoje dijete. To smo već prepričali. Ženi se, nađi zdravu đevojku i nek ti rodi dijete. Bolje je da je makar jedno od nas sretno, no vako obadvoje nesretno. Šala nije imat svoj evlad, za njega se treba borit, za njega vrijedi živjet. Mene je moj drob suh, k’o suh panj, bez damara i života, tako je emer od Boga, tako nam u naš Kitab piše i ja sam se s tim pomirila. Samo Allah određuje ko će imat porod, ko neće. On najbolje zna, zašto neke svoje robove lišava te radosti, zašto hi tura na kojekaku kušnju.
Kad poče sipit sitna kišica i nakvasi joj lice, Šehi bi malo lakše. Slušajući kako kišne kapi po skoro osušenom lišću šuškaju, zagledana u rodno selo, koje se pred njom prostiralo poput raširenog majčinog krila i koje joj je nudilo od bola topli zagrljaj, Šeha se prisjeti svekrvinog glasa:
”E, moj Šućaga, sudbine da nam se ovo naše ognjište utuli. Ostaće iza nas ovo nam dijete samo, k’o vuk samotnjak. U svaki dom proplaka i oživje rados’, sem u nas. Eve dvades’ godina kako se nadamo i dovimo, pare za džabe trošimo, da nam iz jedihnika, iz našeg gledenceta nikne omladak, al’ za boš. Snahi nemamo zamjerke kol’ko trun, sem ako bismo za inat pričali i neuzubila’ ne bi se Boga dž.š bojali, sem eto, što ima tu jednu jedinu falinku. Poštenica, samirnica, hasulnica, a i dan danas lijepa ka gorska vila. Svak’ nam je na nju zavidio da nije šta nije… Drob me moj boli i za obadvoje, al’ Božja jača i preča.
“Jes’, Fifo, kismet je da oči s brigom priklopimo što če iza nas ostanut pusto ognjište. Ne more se protiv Božje odredbe.”
“Veli mi onomad Smajovica: “Šućagince, cijelo vam se selo ibreti što ovolike godine držite jalovu snahu. Što ga ne ženite, jadna ne bila, pa i da vas sunce ogrije, da vam ođe proplače Redžovo dijete i živne vam kuća. Ima đevojaka biranija, zdravija, što bi mu za godinu rodile ”
“ Ne mogu, Smajovice, to ni pomislit. Bilo bi mi od Boga grehota. Snaha nam je u intatu, a volu se njih dvoje i slažu ka golubovi. Ovolike godine s njom smo proturili ko s’ najrođenijim evladom. Poštuje nas i pazi, sluša, bolje no da je naša rođena šćer. Nemam srca da razdvajam dva oka u glavu, da ugazim u đunah i pred Allahom dževap da dajem,” – rekoh joj.
“E, vala bi je Hana makla da mi je iz oka ispala, da je žena jedna jedina na svijet, a ti kako goj hoj. Više bih voljela sreću svog đeteta, no tuđeg. Sluša veliš, to svi znamo. A, što da vas ne sluša, dina ti? Uzela je onakoga deliju, samirnika, došla u punu kuću svega i svačega, vi joj vedite ka svojem ropčetu. Hem ne more rodit, da ima išta u glavu, da ga toliko voli ka što veliš, ona bi sama otišla i pušćila čo’eku put da se ženi. Ne, no bogomi, ođe se ugnijezdila, njoj ka majci u srce, pa ni hala habera, što je ova kuća puštinja.”
“Ada, Fifo, ima od toga troha istine, al’ haj spomeni i razdvoji hi. Ja bogomi neću da gubim Ahiret, za dunja, pa fimanila.”
“Neću ni ja, mazalla’, ni kvrknut. Punoljetni su, zeleni nisu, pa nek sami vidu šta će. A prirasla mi je za srce, čini mi se ne bi je mogla pregoret za bijeli svijet.”
Konj je prestao da pase i okrenut ka njima dvojma, upitno ih gledao: “Riješiste l’ vas dvoje na koju ću ja sad stranu?”
Dolje u selu, negdje zakakota kokoš, mačka mauknu, pas zareža. duga se sa neba izbrisa, kiša stade, konj se strese, Redžo džilitnu kamen niz brdo, Šeha koraknu… Redžo joj uhvati ruku, privuče sebi, ona, gledajući ga u oči, mirisnu kragnu s košulje, jeknu…Prsti im se upletoše u jednu šaku, kosa umrsi u klupko, dah im se iz modrih usta sjedini, suze se sliše u isti točurak, solju napuniše drhtava njedra, tuga zavriska do neba…
Kad Šeha potrča niz brdo, konj streknu, nebom zapuca šimšik, vjetar zamrsi grane, puče grom, Redžo kleknu zagrabi šakom vlažnu zemlju, podižući glavu ka nebu, naglas jezaca…
**
Dok je Redžo, sav razdragan prtio mehki, preko noći napadani snijeg, tek izgrijalo sunce se stidljivo provlačilo kroz ogoljele grane drveća, okićene snježnim nanosima, koje su se pod teretom snijega blago ljuljuškale. Ispod snježnog pokrivača, provirivale su smrzle iglice smrča, koje su zelenobijelim vezom uljepšavale čitavu dolinu. U daljini su se caklile planine k’o razapeti bijeli čadori nekog vojskovođe, koji je u toj ljepoti i tišini zastao da malo odmori. Poput rasutih tačkica, na površini snijega nazirali su se tragovi nožica gladnog vrapčića koji je tražio sa drveta prosuto sjeme.
Skoro poskakujući, Redžo je kroz šumu grabio lahkim korakom. U iščekivanju, u brizi , činilo mu se da mu noge ne mrdaju, da se koraci vraćaju nazad. Kad mu vjeverica presječe put i izgubi negdje u drveću, kad graknuše vrane, i s grana mu se za vrat sfuja gomila mehkog snijega, on se nasmija i ubrza hod.
Kad u daljini ugleda dim iz poznatog odžaka, cijelo njegovo tijelo zapjeva, duša mu se oveseli, srce nadom zakuca.
– Šeho, evo me,- primičući se kući, prošapta u sebe, radosna mu suza poteče
– A, domaćine!!!
– Bujrum, bujrum! Eneh, otkud ti, Redžo sinak? Kojim dobrom?
– Ja, Hadžija doš’o za Šehu. Ima’l bujrum?
– Ima, no šta, al’… Kako za Šehu? Pa zar ti već nisi oženjen?
– Jesam, već peti mjesec, al’ mene se čini pet godina je brez Šehe. Žena mi dala izun, moji su razi da Šehu vratim kući, da svi živimo zajedno.
– E, bogomi rode, ne znam kako je to i valja l’ tako. Zasužan jesi, da ti šćer u naruč’e vrnem i ti i prijatelji. Kolko trun za dva’es godina je niste upahnuli, ni povrijedili. Kriv nisi, ni’, ni’ iko tvoj, a nismo, valha, ni mi. Emer je to, emer, sinak. No, kućo, ti š njom to viđi. Ako je ona razi i ja sam. Haj tamo k’ njoj, eno je tke u sobu.
Kad polahko otškrinu vrata sobe, Redžu se učini da mu je srce iskočilo naprijed i prije njega preskače prag.
Srce je prije njega obujmi oko struka, zavuče joj raspletenu kosu u njedra, suzne oči joj zaklopi dahom, poznati miris duša razabra, sigurnim šapatom umiri, upi, prigrli…
– Redž… Otkud tii? – od suza svehle grahoraste zenice oživješe, latice otvoriše.
Kad je Redžo primače k’ sebi i kad mu iz Šehinih prsa zamirisa bosiok, on naslonjen na njeno rame zajeca.
– Živote moj,- zbunjen šapat mu zagolica uho.
– Šeho, imaćemo dijete, moje, Emkino, tvoje, naše… Opazila se jutros, živi, mrda, tebe čeka… Reče mi:
“Idi dovedi Šehu, da živimo zajedno. Viđu ja da ti brez nje vehneš, da čiliš iz dana u dan. Znam ja da tebe ni ovo naše pod pojas dijete ne more utješit.”
“A, Emka, šta će rej svijet?” – rekoh joj.
“Nećemo mi tragat svijet. Šta se koga tiče, nit nam ko lomi ni’ drobi. Nas naša kuća zatvara, svijet svijeska. Šeha je od mene dva’es godina starija i ja ću je slušat ka majku, ka svekrvu i najrođenijeg. Đecu ćemo njivit zajedno u slozi, sloga gradi sretni dom, a nesloga tvrđave razgrađuje.”
***
U tek probeharalim granama jabuka , skrivala se kuća iz koje se visoko ka nebu vihorio svileni dim, usput se pretvarajući u raznobojne latice, koje su padale po krilima raspjevanih i na odžak skupljenih ptica. Dok se na nebu sunce jutarnjim zracima smijalo i bijele oblake u tišini mirovali, dok su zambaci iz zemlje klijali, pčele na cvijeće slijetale, a dukati se po bašči rasturali, proljetnu ljepotu prolomi prasak Šućahgine puške i gromoglasan urlik:
– Blagoš mene, danas i dovijeka!!! Danas i moje mrtvo ognjište Allahovom milošću oživjeeee!!!! Fala ti Svemilosni Gospodaru na ovoj hediji, na ovom blagu, na radosti, na Tvom davanju, Jedini Dobročinitelju!!! Dobro mi doš’o Ahmed bey, zanavijek unuk moj !!!– starac zajeca.
Kad Redžo drhtavim rukama Šehi u krilo spusti topli povitak, ona ga prihvati, na grudi privi, povoj i rumeno mu čelo poljubi, suzu obrisa.
– Evo ti, Šeho, ovo je sin naš, darovan ti rahmetom Božjim, najdraža.
Kad se jedno za drugim rodiše Ahmed, Amina, Adem i Emina, Šućagina kuća oživje malo prije nego on i žena mu Fifa preseliše na Ahiret. Zadovoljni zaklopiše smirene oči, ostavivši iza sebe sreću i primjernu slogu. Nisu se obazirali što im se svijet u početku podsmjehivao, bocao ih, šegačio se, njihova sreća se uzdizala visoko iznad svijeske zlobe, poruga i otrova.
Dok je Redžo serbes, uzdignute glave na svadbama sjedio između Šehe i Emke, kojima je dugovao ljubav i nizmerenu sreću, Šeha je ženi pored sebe pokazivala prstom na kolo: “ Vidiš li onu najljepšu đevojku što vodi kolo? E, to je moja šćer Amina”
Kad stade kolo i crnokosa vitka djevojka dotrča i zagrli prvo Šehu, pa majku, Emka jednoj postarijoj ženi šapnu:
“Nisam hi nikad smijela od Šehe udarit ni pipnut. Ja hi samo dojila, a ona hi odnjivila sve četvoro. Volu nju no mene, nju zovu “Majko”, mene “Mamo” Mene, bogomi lakše i ljepše, rahat sam. Redžo trguje sa stokom, donosi nam u kuću svega i svačega. Šeha vodi domaćinstvo, kuha, za sve se pita, ja po malo hizmet kućni opošljavam. Sve je, šućur k’a najbolje, no ti ja nešto u zadnje vrijeme pobolijevam, nemam snage, noge me podale.”
****
Kad oglasi puškom da su rođeni blizanci sin mu Šućro i kćer Emira, grleći Majku, Ahmed joj spusti dva povitka u krilo, Šehi se učini da joj nikoše krila i da odleti u nebesa gdje beše otvoren Kur, an na suru Jasin, koji ona učeći nanijeti merhumi i džennetskoj huriji, svojoj podrugi, rahmetli Emki…
Šefka Begović-Ličina je rođena 1949. godine u Bijelom Polju u crnogorskom dijelu Sandžaka. Od svoje sedme godine živi u Novom Pazaru, gdje je po završetku Srednje i Više ekonomske škole, zasnovala svoju porodicu. Ljubav prema peru gaji iz školskih dana, kada je kao učenica Osnovne i Srednje škole, na književnim takmičenjima za svoje literarne radove, osvajala prve nagrade.
Po odlaska u penziju iz “Dunav Osiguranju” Novi Pazar, gdje je 35 godina radila kao službenik i po završenoj misiji odgoja i školovanja svoje troje djece, počinje intenzivno da piše.
U Sarajevu, gdje preko četrdeset godina žive njena četiri brata i sestra sa svojim porodicama, 2008. godine objavljuje prvu knjigu“DUŠA U LEPTIRU” – Zbirka priča, zapisa i putopisa – sa recenzentima: dr profesorom Džemaludinom Latićem, mr Mustafom Prljačom, književnicima Fehimom Kajevićem i Safetom Sijarićem.
Šefka i njen brat Džavid Begović, mr elektrotehnike iz Sarajeva 2012. godine izdaju SANDŽAČKI RJEČNIK, prvi u historiji Sandžaka sa 10.000 riječi, 3.000 fraza i 11.000 objašnjenja.
“NISKA OD MERDŽANA” je njeno treće djelo sa 24 sandžačke priče, inspirisane istinitim događajima a govori o sudbini sandžačke žene, koja kao prilog sadrži 130 crnobijelih fotografija sandžačkih hanuma u narodnoj nošnji.
Za štampu joj je spremna knjiga “VRISAK KRVI” sa 24 potresne ratne priče iz Bosne i Sandžaka, napisane po istinitim događajima. Recenzenti ovog djela su bosansko-hercegovački književnici dr profesor Džemaludin Latić i Isnam Taljić.
Roman “BREZĐETKA” koji govori o sudbini pešterske i bihorske žene, je u završnoj fazi. Recenzenti ove knjige su dr prof. Sait Kačapor i sandžački književnik Safet Hadrović-Vrbički. Na elektronski unos, u rukopisu čeka joj završen roman “MIRIS ĐULA” zatim započet roman “FAHRUDINOV ZAGRLJAJ” – koji svjedoči o bošnjačkom stradanju u Limskoj dolini za vrijeme Drugog svjetskog rata, zatim Zbirka humoreski i Zbirka sandžačkih sevdalinki “SUDBINOM PONOVO ROĐENA”
Šefka Begović-Ličina piše i tekstove za zabavnu muziku, pa joj je pjesma “STARO ĆEMANE” u izvedbi Novopazarca Enesa Ukića, na Studentskom festivalu zabavne muzike u Maglaju 2008. godine, zauzela 1. mjesto.
Šefkini tekstovi “ZELENI SVATOVI”, “NE HALALIM TI JUNAČE”. “TEBI GOSPOĐO EVROPO” , “NE PLAČI KĆERI” , “NE BOJ SE SINE” – ( sabrani u knjizi “Duša u leptiru” posvećeni su nevino stradalim žrtvama u Bosni i Srebrenici i svake godine 11. jula širom Evrope prikazuju se kao monodrame, pozorišne predstave i recitali (postavljeni su na YOU TUBE u interpretaciji Nedžada Abdića).
Promocije Šefkinih djela, do sada su održane u Švajcarskoj, Luksemburgu, Belgiji, Turskoj kao u mnogim sandžačkim i bosanskim gradovima.
Šefka trenutno piše za Bosnjaci.net, Diwan magazin, Magazin Zehra i još neke novine i magazine.
Šefka živi u Novom Pazaru, povremeno u Sarajevu, gdje radi na nekoliko novih projekata.
Istaknuta slika: Zlata Luboder
FOTO: Eldar Lakota
