Šefket Krcić: Bojićeva respektiva Bosne i Bošnjaka

MEHMEDALIJA BOJIĆ –

IBN HALDUN BOŠNJAČKE POVIJESTI

 

O djelu historičara Mehmedalije Bojića (1923-2001)

“Historija Bosne i Bošnjaka (VII-XX vijek)

 

Abstract: U ovom ogledu – „Bojićeva respektiva Bosne i Bošnjaka“, autor razmatra djelo Mehmedalije Bojića, kao – Ibn Halduna bošnjačke povijesti. Pisac je u jedanaest poglavlja sistematski učinio pokušaj jednog razmatranja o značaju Bojićevog znanstvenog djela, koje posvećeno rasvjetljavanju historije Bosne i Bošnjaka. Više od tri decenije, pisac ovog priloga je pratio intenzivni rad Bojića na ovom značajnom projektu, posebno njegovoj finalizaciji, pred objavljivanje, kao i promoviranje pred znanstvenom javnošću Bosne i Hercegovine, Sandžaka i šire. Prostor koji je pred nama, ne može biti dovoljan da iskažemo bit ovog pinirskog djela. Naznake samog značaja i sadržaja Bojićevog djela «Historija Bosne i Bošnjaka – VII – XX vijek», obuhvata pored Pristupa i završnog slova slijedeća pitanja, Riječ – dvije o autoru, Sagledavanje stanja u historiografiji, Struktura Bojićevog djela, Originalni metodološki pristup, Široka upućenost u stanje duha Bošnjaka na prostoru ex Jugoslavije, Čija je Bosna, Uzoci genocida nad Bošnjacima i Bojićev doprinos suvremenoj historiji Bošnjaka. Ovo kapitano djelo “Historija Bosne i Bošnjaka”, nudi, ne samo pregledna historijska događanja, nego autor u ovom djelu polimizira s raznim historičarima drugih djela, što je u to doba bilo vrlo hrabro. Tu Bojić pobija “historijska prava i pretenzije”, kako su ih nazivali, Srbije i Hrvatske na Bosnu i Hercegovinu. U ovom djelu, prikazana su politička, ekonomska, vojna, diplomatska i kulturna prošlost Bosne i Hercegovine i Bošnjaka, te njihovo kulturno i materijalno stvaralaštvo. Ukupno djelo M. Bojića, zavrijeđuje širu znanstveno i historiografsku pažnju.

Ključne riječi: historija, historiografija, Bosna i Hercegovina, Bošnjaci, Jugoslavija, Sandžak, Ibn Haldun, autonomija, republika, nezavisnost.

 

 

1. Pristup

 

Uvažene kolegice i kolege, dragi studenti, cijenjeno Prijedsjedništvo skupa, najsrdačnije se zahvaljujem, na ljubaznom pozivu, da sudjelujem na ovom časnom i uglednom Međunarodnom znanastvenom skupu “Znamenite ličnosti Bosne i Hercegovine” Univerzitet u Tuzli – Filozofski fakultet 16-17. novembar 2017. Zacijelo, uloga pojedinih ličnosti je ostavila velikog traga u razvoju, ne samo naše matične domovine Bosne i Hercegovine, već Europe i svijeta. Jer, uvijek su ideje znamenitih mislilaca i ljudi, bile lokomotive u razvoju ljudskog društva. Bezbeli, vrijeme je da se na sistematičan način posvetimo analizi ličnosti i djela koji su ostavili traga u svom stvaralaštvu i radu, a neki su od njih neopravdano zaboravljeni i marginilizirani. U tom pavcu je ologa ovog skupa je daleko veća, što će u foskusu staviti mnoge značajne ličnosti o kojima se malo zna i koji nisu zastupljeni u školskim programima, a to zaslužuju.

Pripremajući se za ovaj skup imao sam u fokusu dvadeset i više ličnosti, o kojima treba govoriti i koji zaslužuju moju i istraživačku pažnju drugih znanstvenika. To se posebno odnosi na ličnost i djelo Huseina Kapetana Gradaščevića – Zmaja od Bosne, te na Ali-pašu Šabanagića – Gusinjca, kao i druge prvake. Prije svega, sa stanovišta moje struke, filozofije, namjera mi je bila da otvorim nekoliko novih tema, za proučavanje istaknutih filozofa Bosne, prije svega, mislim na Pruščaka (čiji život je završen prije 400 godina, a čije djelo nastavlja Makijavelijevu viziju svijeta, a prijethodi jednom političkom filozofu Monteskije), zatim, djelo Mustafe Ejubovića, Safeta Krupića (legendarnog filozofa i estetičara, čiji je život okončan u najvećim mukama zloglasnog Jasenovca, sa mladim piscem Zijom Dizdarevićem), Nerkeza Smailagića, akademika dr. Smaila Balića, velikog etičara i kritičara Rasima Muminovića, dr. Fuada Muhića zatam sam želio skrenu pažnju na svjetskog pjesnika Avda Međedovića, koji je nadvisio grčkog Homera, zatim na heroja i pjesnika Rifata Burdžovića, književnika Ćamila Sijarića, podsjetiti na život i djelo dr. Mustafe Memića, akademika Jašara Redžepagića, akademika dr. Asima Peca (lingvist koji je živio u Beogradu), akademika Aliju Džogovića, dr. Abedina Ferovića, književnika Zaima Azemovića, historičara dr. Mustafu Imamovića i druge znamenite Bošnjake, o kojima se nedovoljno pište i govori. Ipak, odlučio sam se da na ovom skupu prezentiram ideje i djelo, dr. Mehmedalije Bojića, čiji projekat “Historija Bosne i Bošnjaka” VII – XX vijek predstavlja pionirsko djelo iz ove oblasti.

Raspravljati o znamenitim ličnostima, države Bosne i Hercegovine, znači ustanoviti i izgraditi trajan obrazac mišljenja, koji bi mogao pomoći autorima udžbenika i priručnika, radi lahkšeg opažanja i znanstvenog ponašanja, prilikom povezivanja značaja i ideja, ličnosti o kojima raspravljam. Na temelju serioznih istraživanja, izrađuju se racionalnom metodom vrijednosti, koje se prezentiraju prijemčivim jezikom, kojim se utječe na svijest, samosvijest i praktično djelovanje, kao izraz manifestovanja moralnih vrijednosti. Jasno, rasprave o ličnostima, pripadaju ne samo centralnim problemima historije, već i filozofije i posebno, psihologije. Nedavno se u Sarajevu u okviru Izdavačke djelatnosti “Preporoda”, pojavio “Leksikon znamenitih Bošnjaka”, kao autorski projekat prof. dr. Nazifa Veledara, o čemu će u javnosti biti riječi. Radi se o pionirskom projektu, jer sa stanovišta leksikografije, znanstvene institucije, posebno akademije znanosti ili nauka, kasen sa enciklopedijom Bosne, koju je početkom XX stoljeća, započeo prvi doktor filozofije u Bosni, Safvet-beg Bašagić, i to djelo “Znameniti Hrvati, Bošnjaci i Hercegovci u turskoj carevini”. Pored toga, bilo je i više poduhvata raznih leksikona, ali koji nisu temeljno istražili znamenite ličnosti Bosne i Hercegovine, kao zaokruženo i istraženo znanje, koje bi doprinijelo temeljnije proučavanje, ne samo historije, filozofije, već i drugih znanosti na našim prostorima. Zato rasprava o znamenitim ličnostima, podstiče razvoj sistematizacije znanja o Bosni i Hercegovini, kao državi. To bi bio put, da zakoračimo temeljnije u bosanski multimodernizam, kao razgovjetan diskurs o nama samima.

 

 * * *

 

Umni ljudi se neprestano pitaju koja je istinska suština historije? Zatim, koja historija ima ljudski smisao? Zacijelo, većina ljudi se prošlosti i uopće povijesti sjećaju kroz konflikte, sporove i, prije svega ratove! Jasno, filozofi bi rekli, historija ne može biti nešto kao biće po sebi, kako bi Kant rekao, već mora biti proces kroz koji narod ostvaruje svoj smisao života. Zato narod koji ima historiju u situaciji je da ostvari slobodu, tj. slobodu mišljenja i življenja i pouzdanja u vremenu. S druge strane, historija koja u sebi ne otvara pitanja, tamo čovjek nejma što da traži.

Čuveni rimski mislilac Ciceron historiju je poimao, ne samo kao otkrivanje prošlosti (u smislu svjedočanstva o vremenu), već i kao povijest sadašnjosti, školu budućnosti, te kao svjetlost istine i kao učiteljicu života.

Jasno, historija se u najširem smislu doima kao nepresušna rijeka čiji tok simboliziraju život i uopće trajanje. Međutim, poznato je da rijeka, bez obzira na veličinu uvijek i svuda ne teče jednim tokom niti, pak, istom brzinom! O tome svjedoče mnogi razni hodovi vijekova i vijekova uopće u prošlosti, a potom u kratkom vremenskom intervalu se dogode procesi burnih godina, te nakon toga ponovo dolazi zastoj događanja u jednom vremenu. Dakle, bez obzira na sličnosti, zakonitosti događanja u prirodi i društvu se razlikuju upravo iz razloga što je veoma teško i rizično predviđati društvene fenomen koji su u biti predmet historije.

Stoga, svaka podjela u historiji je veoma rizična i, prije svega, uvijetna! Ako se, pak, vrši neka podjela ona, kao takva, dolazi zbog određenog ponavljanja.

Recimo, ako se jedna pojava ponovila stotinu puta, pod istim uvijetima ponoviće se i stotinu i jedan put. Međutim ukoliko smo na tragu Heraklitovue misli o vječnom kretanju – takva mogućnost je, prosto rečeno, neizvodljiva. U svakom slučaju pri stvaranju slike o jednom društvu, što bi trebalo biti ključni zadatak historije, bitno je da se ne ispusti glavni momenti koji čine smisao historije, ili, pak, njen predmet. S druge strane, postoje razne informacijske i metodološke barijere – kada je u pitanju istraživanje jednoga naroda, ovdje konkretno, Bošnjaka u povodu čega je nastalo i brilijantno Bojićevo djelo, koje imate pred sobom.

Videći historiju i njen smisao kao tok od kauzalnih značenja od ljudskih događanja – čuveni njemački filozof Karl Jaspers[1], je sa čijim mislima počinjemo razmatranja Bojićevog (1923-2001) obimnog životnog djela “Historija Bosne i Bošnjaka” jesu, prije svega, motivi kao ključno mjerilo za balkansku surovu stvarnost i istraživačku vrijednost. Međutim, pred nama su velike prepreke, zapamtite prepeke, a to su vječite zagonetke i predrasude kojih se Balkan – u svojoj povijesti nije mogao osloboditi, već su se, na žalost, iz godine u godinu umnožavale geometrijskom progresijom. Netko će reći, da mi možda filozofski dosežemo taj problem. Istina to se događa kod raznih pisaca i istraživača bez obzira na nacionalnu i strukovnu pripadnost da donekle možemo opisati neku pojavu, međutim i dalje ostaje otovreno pitanje da li se ta pojava istinski shvatila!? Konkretno, mi smo skeptični! Zato se ponovo pozivamo na Jaspersa koji nastoji da formulira smisao vrednovanja historije:

“Historija se potcjenjivala ili odbacivala. Dosuše, Aristotel, Gete, Šopenhauer, bavili su se njome, ali onako uzgred, i ljutito odustajali. Ogromna bijeda uzima sve više maha, biva drugačija, tj. novi vid bijede postaje stvarnost. Historija liči na besmislenu igru koju priređuju slučaj i prostota i kojom vlada nerazboritost. Sve što nešto vrijedi uspjelo je ‘i pored toga’ ono se i nije moglo očekivati i za svoje postojanje treba da zahvali nevjerovatno sretnom slučaju. Tok stvari ide putem koji je đavo poplačao razornim vrijednostima.

Nasuprot tome, izvjesno vjerovanje obraća se umu u historiji. Ona ide tokom u kome postepeno jedno stvaralački istjeruje drugo. Što izbliza izgleda haotično u cjelini je mirno, nezadrživo napredovanje. Opravdana je nada da će se istina probiti, da pravda pobjeđuje, da postoji umjetnost ka cilju i da će se od doseći. Historija je ogromno događanje iz substancije bića, pojedinačno i pojedinac bivaju zdrobljeni, često neshvatljivo, ali tok u cjelini jeste tok duha koji se služi i strašnim sredstvima. Pojedinac može da bude spokojan pred sveobuhvatnim i prodornim duhom, kojim svima vlada, i da umre u slaganju s njim, čak i kada on sam biva uništen. Najzad, to vjerovanje posmatra historiju u cjelini kao realnost čiji tok shvata…”

Historija kao takva – vidi sve na svom mjestu. To je ono specifičko u svijesti kojim se odmjerava svjetskohistorijski trenutak, dakle, Jasperovski rečeno, ono što je vremenski realno. U takvoj konstrlaciji odnosa mi se krećemo u historiji, tj. oni koji su svjesni prežiljkivane budućnosti – što nas i drevni Ciceron i silaski mislilac i povjesničar Ibn Haldum upućuju. U tom smislu, gospodar historije je onaj subjekt koji je poznaje, bilo u pozitivno bilo u negativnom smislu, dakle, u svemu tome se doživljava spokoj. U suprotnom, ljudi mogu živjeti isključivo u ruševinama i haosu i to je jedno očigleno bivstvovanje. Na žalost, ono je, kao takvo istinito.

 

2. Riječ – dvije o autoru

 

Mehmedalija BOJIĆ (1923-2001), historičar, enciklopedist, profesor i publicist, rođen je 10. maja 1923. godine u Ključu, nekadašnjem sjedištu srednjovjkovne Župe Banice, mjestu u gornjem toku rijeke Sane (u kojem se predao Turcima posljednjih kralj srednovjekovne bosanske države Stjepan Tomašević. Od VII stoljeća tu je i sjedište kapetanije, a od 7. septembra 1878. odigrala se kod Ključa jedna od najkrvavijih borbi u Bosanskoj krajini, kada je pružen otpor austrougarskoj okupaciji Bosne i Hercegovine). Roditelji Smail i Zulkifa, rođena Kovačević. U Ključu je završio osnovnu školu, a Šerijatsku gimnaziju u Sarajevu. Diplomirao na Filozofskom fakultetu (Grupa za historiju) u Beogradu. Studirao je i Filološki fakultet (Grupa orijentalnih jezika) u Beogradu. Doktorirao je iz oblasti vojne historije. Aktrivni je sudonik NOR-a, a nakon Drugog svjetskog rata radio je u raznim štabovima i institutima bivše JNA. Također je bio angažovan u diplomatskoj službi SFRJ, posebno u oblasti vojne diplomatije. Pošao je u mirovnu, u činu pukovnika i višeg znanstvenog istraživača.

Bibliografija Mehmedalije Bojića je vrlo obimna i sadrži preko 100 objavljenih znanstvenih radova i knjiga i to najviše iz oblasti historije ratova. Učestvovao je u oblikovanju Ratnih memoara Josipa Broza Tita, a također i u obradi brojnih drugih događaja i ličnosti iz NOB-a. Posebno se bavio historijom Bosne i Hercegovine i Bošnjaka, kao autohtonog i samobitnog naroda.

Pored brojnih kritičkih tekstova o knjigama i autorima koji, na ovaj ili onaj način, negiraju Bosnu i Hercegovinu i Bošnjake (na primjer kritički osvrti na knjigu D. Petovskog i B. Kneževića “Slobodarske tradicije naroda SFRJ u funkciji odbrane zemlje“ i knjigu V. Dedijera, M. Ekmečića i Božića “Istorija Jugoslavije” 1979. godine je objavio radove “Svrgavanje otomanske vlasti i odbrambeni rat Bosne i Hercegovine protiv invazije Austro-Ugarske 1878”, 1991. – Pavelić, Mihailović, Tuđman i Drašković- pretenzije na Bosnu i osporavanje nacionalnog identieta i čija je Bosna? Godine 1991. štampan mu je rad “Odnos državnih vlasti i političkih pokreta premu M(m)uslimanima u južnoslovenskim zemljama od XVIII vijeka do kraj 80-tih godina XX vijeka – fizički i kulturni genocid”, a godinu dana kasnije “Struktura stanovništva od dolaska Turaka do danas” i “Dvjestogodišnje pretenzije Srbije i Hrvatske na Bosnu prerasle u strahovit genocid nad Muslimanima – koncentrisani logori i stratišta u Bosni i Hercegovini.” Potom slijedi studije “Od autohtonog naroda do savremene nacije”, “Odnos kraljevske i socijalističke Jugoslavije prema nacionalnom pitanju muslimana – Bošnjaka” i napokon, kapitalno Bojićevo djelo “Historija Bosne i Bošnjaka”. U svojim brojnim radovima, dokazao se kao historičar i mislilac široke kulture. Nakon objavljivanja historije Bosne i Bošnjaka, koju je završio 1993.god., a objavio 2001.god., u TKP „Sahin Pašić“ u Sarajevu,  iz ove tematike objavio je više dijela na stranim jezicima. Najviše priznanja u Francuskoj, SSSR – u i u Velikoj Britaniji, dobilo mu je dijelo  The National Liberation War and Revolution In Yugoslavia (1941-1945.), koje je objavljeno i na ruskom jeziku (1982). Ovom autoru, s obzirom na poslove koje je profesionalno obavljao, bili su dostupni svi dokumenti u arhivima bivše Jugoslavije i šire. To je bila prilika da i druge kolega iz zemlje i svijeta snabdije bogatom arhivom, koje je slao iz drugih gradova Adilu Zulfikarpašiću u Cirih i dr. Smailu Baliću u Beč, kao i drugim autorima.

Od brojnih odlikovanja i priznanja kojima je nagrađivan povjesničar i historiograf Mehmedalija Bojić treba izdvojiti: Orden za hrabrost, Orden bratstva i jedinstva, Orden zasluge za narod, Medalja mira za učešće u UNEF-u Sinaj-Egipat i plaketu i nagradu “Mehmed Šakir Kurtćehajić” za novinarstvo i publicistiku Udruženja novinara Sandžaka. Preselio je 13. septembra 2001. godine u Beogradu. Bio je član Matice Bošnjaka – Društvo za kulturu, znanost i umjetnost Sandžaka. Prilikom pripreme osnivanja Bošnjačko-sandžačke akademije, krajem 90-ih godina, prošlog stoljeća, filozof prof. dr. Rasim Muminović, je prijedložio, da historičar Mehmedalija Bojić, trebao biti prvi predsjednik ove institucije, jer ima naveće znanstveno iskustvo i veliki ugled. U tom smislu, dr. Mehmedaliju Bojića, valja očekivati od BANU – Bošnjačke akademije nauka i umjetnosti, da ga izabere posthumno, za svog člana. Tog stanovišta je i ugledni član BANU, akademik Smail Čekić.

 

 

3. Kritičko sagledavanjestanja u historiografiji

 

Sagledavajući stanje u bosanskohercegovačkoj historiografiji dolazimo do saznanja da je upadljivo mali broj bošnjačkih istraživača historijskih znanosti, kao i broj istraživača uopće koji se bave bošnjačkim pitanjem. Sličan je slučaj i u oblasti filozofije. Dakle, humanističke znanosti, na kojima se temelji kultura jednog naroda se očigledno nalazi u zaostavljanju u odnosu na literaturu (gdje se u oblasti poezije i proze javio se zapaženi broj kvalitetnih autora). Jasno, u pitanju je kulturna i znanstvena politika forsiranja i neforsiranja kadrova određenih profila. Tako se nedavno desilo da je glavno političko djelo u BiH napisao upravo filozof dr Muhamed Filipović “Bošnjačka politika”. S druge strane, projekat KDB “Preporod” izdavanja bošnjačke književnosti u 100 knjiga bez sumnje, predstavlja historijski događaj kojeg treba pozdraviti. Međutim, historija i filozofija kao da su u drugom planu. Stoga, otvara se pitanje, može li se govoriti o zapostavljanju, odnosno neforsiranju projekta iz oblasti historije, ili je nešto drugo u pitanju?! Svakako, potrebno je stvoriti uvjete da se historičari okupe, institucionaliziraju i mirno, racionalno i bez predrasuda počnu temeljno istraživati povijest Bošnjaka i drugih naroda u Bosni i Hercegovini, kao i položaj i pitanje Bošnjakak van Bosne.

Ovdje valja spomenuti da su se pojedinim pitanjima i periodima historije Bošnjaka do sada bavili: dr Safvet-beg Bašagić, dr Osman Nuri Hadžić, dr Muhamed Hadžijahić, dr Kasim Hadžić, dr Hamdija Kreševljaković, dr Hazim Šabanović, dr Nedim Filipović, dr Avdo Sućeska, dr Muhamed Filipović, dr Muhamed Karamehmedović, dr Smail Balić, dr Atif Purivatra, dr Kasim Suljević, akademik dr. Smail Čekić, dr Mustafa Imamović, dr Enes Pelidija. Zatim istraživači na razni kulturne historije Bošnjaka: dr Adem Handžić, dr Mushsin Rizvić, Alija Isaković, dr Anto Babić, dr Ivo Banac, dr Alojz Benac, dr Hamdija Kaidžić, dr Nusret Šehić, dr. Fehim Nametak, dr. Mahmut Ćehajić, dr Munib Maglajić, dr Mustafa Memić, Adil Zulfikarpašić i mnogi drugi.

Svi navedeni pojedinci su ostvarili historijografska djela iz pojedinih perioda razvoja bošnjačkog naroda, a posebno iz kulturne i književne historije što je od posebnog značaja za identifikaciju i nacionalni identitet Bošnjaka-Muslimana. Svakako, bez sumnje, značajno mjesto među istraživačima zauzima i historičar Mehmedalija Bojić (Ključ, 1923) koji je gotovo sat radni vijek poveo van Bosne, ali s obzirom na specifičnost njegovog profesionalnog angažmana, bio je u situaciji da veoma lahko dolazi do arhivea i znanstvenih isnstituta, tj. do građe za svoje djelo o “Historiji Bosne i Muslimana-Bošnjaka”. Ono što daje posebnu dimenziju, vrijednost i dinamiku, jeste da Bojićevo djelo izlazi iz koneksta uobičajenih historiografskih studija, ne samo po obimnosti, već i po unutrašnjoj dinamici, analitičnosti, kritičnosti i polemičnosti. U ovom djelu, što je od posebnog značaja, Bojić je došao do relevantnih sudova i razrješenja brojnih historijskih dilema.

 

4. Struktura Bojićevog djela

 

Djelo, bošnjačkog historičara i mislioca Mehmedalije Bojića “Historija Bosne i Muslimana-Bošnjaka”[2] je po svom sadržaju i obimu, slobodno se može reći, jedinstveno u dosadašnjoj kulturi i znanosti bošnjačkog naroda. Riječ je o znanstveno-istraživačkom projektu na kojem je autor radio skoro čItavog svog znanstvenog rada, a posebno u poslednje dvije decenije. ovo djelo iz oblasti historiografskih nauka je nedostajalo bošnjačkom narodu, i kao takvo, predstavlja prvo cijelovito djelo (zavrno 1993 godine) kojim se u kontinutetu rasvjetljava i izučava gotovo sve značajnija bošnjačka problematika u rasponu od XV do pred kraj XX vijeka.

Da je kojim slučajem ovo djelo napravila neka bošnjačka institucija sa njim bi se mahalo na sve moguće strane. Ovako autor je jedna ličnost koja je, bez ikakve posebno donacije, uradila prije svega, institucionalni posao. [3]Djelo je pisano izuzetno lahko, prijemčivim stilom sa potrebnom argumntacijom i pozivanjem gdje je to bilo potrebno, na relativne izvore. Na taj način može biti interesantno kako za širu populaciju, tako i za stručnu upotrebu. Pored toga, djelo je tako metodološki razuđeno da ga se lahkoćom mogu percipirati sudenti, politički i diplomatski djelatnici, zatim, žurnalisti i publicisti kao i drugi subjekti koji pokazuju interesovanje za sudbinu Bošnjaka u kontekstu zajednice naroda bivše Jugoslavije.

Iako je Bojićevo djelo nastalo još prije nekoliko godina, koji kao umirovljenik živi i stvara u Beogradu, zbog ukupne situacije ono još nije moglo ugledati svjetlost dana, iz dva razloga” prvo, zbog životne izolacije autora, i drugo, zbog brojnih manipulacija i insinuacija (prije svega kolegijalnih) u vezi štampanja i javnog prezentiranja ovog projekta.

Pisac ovog djela M. Bojić je imao veliku želju da svoj znanstveno-istraživački prijekt o Bosni i Muslimanima-Bošnjacima prvo objavi u Bosni, ili u nekoj bošnjačkoj instituciji van Bosne, i to u vrmeneu dok je trajao rat u Bosni, s jednim ciljem da svojom knjigom saopći istinu o svojoj domovini Bosni i Hercegovini i svom, bez ikakvog razloga napadnutom narodu – Bošnjacima, kako bi, na taj način podupro mirovne i diplomatske procese za okončanje rata i agresije. napominjem, da sam u svojstvu ovlašćenog lica i kao receznet, u ime autora Bojica kontaktirao sa raznim bošnjačkim kulturnim i znanstvenim asocijacijama i nekim izdavačkim kućama. Mnogi od njih su tražili da im odmah izručim rukopis za objavljivanje, ali bez prethodnih klauzula i potpisanih ugovora sa utorom, najkraće rečeno, dogovor i komukacije su se teško uspostavljale, a vrijeme je prolazilo. U tom poslu iskreno sam se žrtvovao, ne štedeći ni vrijeme ni oskudna sredstva za putovanja.

Polazio sam, kao i M. Bojić, od nezaobilazne premise: “Narod koji nejma svoju pisanu historiju osuđen je na nestanak.” U tom kontekstu, Bošnjaci su doskora bili jedini, od malobrojnih naroda u Evropi, koji nisu imali svoju pisanu historiju, na koju se ljudi od značaja mogu pozvati. Zacijelo, krivicu za takav čin i uopće za takvo stanje ne snose samo ranije vladajući režimi u Hrvatskoj, Srbiji i Jugoslaviji, već krivicu snose i sami Bošnjaci. Prisjetih se zato jedne misli Jonh-a Santajane, američokog filozofa španjolskog porijekla, koji je jednom prilikom izajvio: “…oni koji ne poznaju svoju historiju osuđeni su da je ponavljaju!”

 

5. Originalni metodološki pristup u istraživanju historijakih fenomena

 

Mnogi autori, među Bošnjacima posebno, posvećivali su gotovo čItav svoj radni vijeka istraživanju pojedinih perioda iz historije Bošnjaka i njihove domovine Bosne i Hercegovine. U tom kontekstu treba svakako izdvojiti akademika dr. Avdu Sućesku koji je posebna akcenat u svojim istraživanjima dao na Otomanski period, te dr. Mustafu Imamovića koji je studiozno istražio period Bosne i Bošnjaka pod austrougarskom vladavinom, i bošnjačku diasporu. Međutim, profesor Bojić, koristeći svoje bogato znanstveno iskustvo, i raspoloživu znanstvenu građu i radove drugih istraživača, ostisnuo se najdalje na ovu pučinu.

Bosnu i Hercegovinu, kao međunarodno priznatu suverenu državu, čine tri civilizacijska kruga, odnosno, tri gotovo različite povijesti njenih naroda bosanskih – Bošnjaka, bosanskih Srba i bosanskih Hrvata, što je u svom istraživanju konstatirao i britanski hostoričar Noel Malcolm (rođen 1956), u svom djelu “Bosnia – a Short History” (London 1994). Ovo djelo, sa svom znanstvenom aparaturom ima svega 340 strana (od čega 88 strana priloga). U svom istraživanju i zaključcima Noel Malcoln se naslanjao na, uglavnom, poznate studije, rasprave i radove, koje su većinom pisali srpski i hrvatski autori. Najnovije događanje, posebno od aresije na BiH 1992. godine do početka 1994. godine, on je obrađivao na osnovu konvencionslnih i kurtoaznih intervjua vođenih sa pojedinim ličnostima iz Bosne, a izučavanje prošlosti Bosne i Hercegovine i njenih naroda otpočeo je, kako sam piše, tek početkom agresije na BiH, dakle neune dvije godine. Ne umanjujući istraživački postupak Malcolmov, i veoma cijenjeći njegovo nastojanje da pronikne i koektno rasvjetljava veoma složene probleme bosanske prošlosti, kao i stradalaštvo Bošnjaka, ipak se mora podvući da su mnogi čvorišni problemi – sbog nedovoljno kritičnog sagledavanja i prihvatanja stavova i umačenja srpskih i hrvatskih autora, ostali rekli bismo, goli i nerazjašnjeni. To se odnosi i na mnoge važne događaje i probleme iz bogate prošlosti Bošnjačko-Muslimanskog naroda. Primjera radi ovdje nevodimo neadekvatan prikaz uloge i značaj Husein-kapetana Gradaščevića i njegovog narodnooslobodilačkog pokreta (1831 – 1832) u naciopnalnom osvješćivanju Muslimana-Bošnjaka i postavljanju osnova automatski i samostalnosti Bosne, zatim, krajnje je nedovoljno, neadekvatno, pa i netačno prikazana jedna od najsvjetlijih stranica Bosne čitave prošlosti Muslimana-Bošnjaka: ustanak protiv Otomanske Turske, oslobođenje čitave zemlje, stvaranje prve “narodne vlade” – sastavljanje od Bošnjaka, Srba i Jevreja, kao i njihov veličanstven oružani otpor austoriugarskoj invaziji (1878), a koji je u austrougarskoj vojnoj historiji prikazan, izučavan i stavljan “među velike ratove XIX stoljeća” (o ovom događaju u Sarajevu je, povodom 100=te godišnjice Belinskog kongresa, 1878. godine održan značajn Međunarodni znanstveni skup a radovi objavljeni u Zborniku Akademije nauka i umjetnosti BiH, što N. Malcom u svom djelu i ne pominje; dalje, nacinalno pitanje Bosanskih Muslimana i njihovo izrastanje u modernu naciju u XIX i XX vijeku, uglavnom je prikazano onako kako to objašnjavaju srpski i hrvatski historiografi i političari, a koji skoro 200 godina nastoje da Muslimane-Bošnjake asimiliraju u Srbe ili Hrvate.

Ipak, i pored ovih manjkavosti, treba istaći da ovo Malcolmovo djelo predstavlja riznicu činjenica i enciklopedijski datih podataka, dok su neka poglavlja izuzetno dobro urađena (na pr. poglavlja o srednjovjekovnoj Bosni).

To su samo neke opaske na marginama ove knjige. Međutim, treba reći još i ovo. eoma je važno da strani znanstvenici pišu o ojbavljuju knjige o bošnjačkoj i bosanskoj povijesti. Isto tako trebalo bi izučavati i prikazivati prošlost bosanskih Srba, bosanskih Hrvata, bosanskih Jevreja i bosanskih Roma. Pri ovom trebalo bi imati u bidu da ćemo se suočavati i sa ozbiljnim problemima istinskog prezentiranja povjesne znanosti o Bosni i Bošnjacima i drugim narodima BiH, upravo zbog ignorancije, raznih predrasuda, te nedostataka vrijednih historijografskih radova, zbog čega permanentno zapadamo u apsurdna stanja ćor-sokaka, tj prinuđeni smo da svakom strancu objašnjavamo tko smo i odakle smo, umjesto da oni prije nego što povedu razgovor sa bošnjačkim prvacima, znaju o Bosni i Hercegovini sve ono što je bilo važno.

Valja istaći da je na slične opasnosti ukazao i britanski historičari i publicisti Norman Stone, čiju misao navodi historičar Noel Malcolm, kao izvod iz recenzije na početku svoje knjige “Bosnia – a Shot History”. Ta misao zaslužuje i na ovom mjestu da se spomene i ona glasi: Bosna leži u čvoristu velike povijesne civilizacije i njemu je historiju teško napisati zato što iziskuje poznavanje nekoliko jezika i poznavanje vrlo zamršenih događaja. S obzirom na današnju bosnasku katastrofu, to iziskuje i razumijevanje svijeta u razdoblju nakon hladnog rata…”

Ipak, Noel Malcolm se nije dosledno držao devize Norman Stona, koju je čak, istakao kao moto svoje knjige. Nesumnjivo, poznavanje historije muslimansko-bošnjačkog naroda je od bitne važnosti za dalje odlučivanje međunarodne zajednice o sudbini ovog ugnjetavanog naroda na Balkanu, kao i za stvaranje potpunije i realnije slike o Bošnjacima-Muslimanima kao evropskog naroda, zatim o zajednici bosanskih naroda u Republici Bosni i Hercegovini i njihovom civiliziacijskom suživotu i dobrosujedstvu, koja je vjekovima krasila bosanske prostore.

 

6. Široka upućenost u stanje duha Bošnjaka na prostoru ex Jugoslavije

 

Kada su u pitanju Bošnjaci-muslimani u Bosni i Hercegovini i uopće na teritorijama bivše SFR Jugoslavije, kao i sljedbenici islama na Balkanu – pisac Mehmedalije Bojić je u svom obimnom historijografskom radu prikazao sve relativne događaje, probleme, činjenice, informacije. Očigledno je bio nošen idejama životnog iperativa s ciljem da doprinese rasvetljavanju historije svoga naroda i države Bosne i Hercegovine i pomogne, kao znanstvenik njenom demokratskom kontituiranju o očuvanju njenog suvereniteta.

Jasno, riječ je o jedinstvenom znanstvenom postupku za koji autor nije imao uzora, niti a priori naručioca. Kao takvo, ovo je originalni znanstveni postupak iz kojeg se rodilo djelo relativnih ideja i inspiracija. Značaj ove knjige ogleda se prvenstveno u njenoj, prije svega, kritičkoj dimenziji, prema raznim srpskim i hrvatskim, skoro dvjestogodišnjim falsifikatima koji su išli u prilog agrsiji na državu Bosnu i Hercegovinu. U ovoj knjizi autor je vrlo pregledno s valjanom argumentacijom, prezentirao gotovo sve društvene, kulturne, znanstvene i historijske aspekte koji su od značaja za jedno evropsko viđenje bošnjačke stvarnosti na Balkanu. O tome svjedoče popis konsultovanih radova i knjiga, onosno Bibliografija koja se nalazi u prilogu ovoga djela.

Mehmedalija Bojić se u ovoj knjizi na najbolji načIn predstavio kao analitički i kritički historičar. On je, bez sumnje, jedan od malobrojnih historičara Bošnjaka koji su vrlo uspješno spojili ove dvije bitne metodološke komponente modernog historijskog diskursa. Zato nam je namjera da to ilustrujemo jednim sintetičnim pregledom kroz široka polja i trnovite drumove kroz koje je prolazio i prolazi bošnjački narod, a Bojić na akribičan način to prikazuje. Zato, naša je namjera da skrenemo pažnju, ane da prepričavamo, jer nam to i nije namjera, da ukažemo na smisao ovog životnog iskustva i cjelovitog djela o bošnjačkom narodu. Nas je od samog početka pa do samog kraja impersionirala Bojićeva energija i, nadasve, kreativan pristup. Jer, u ovom djelu se odslikava ogledalo bošnjačke duhovnosti.

Bojićevo djelo “Historija Bosne i Muslimana-Bošnjaka” ima više dijelova: u Prvom dijelu data je povist Bosne i Bošnjaka i Bošnjaka u Bosni (i Hercegovini) od VII do pred kraj XX vijeka; u Drugom dijelu prikazana je povijest Bošnjaka, kao i prošlost sljedbenika islama drugih nacionalnih i etničkih grupa, kroz vijekove (od XIV do pred kraj XX stoljeća) koji žive u drugim republikama i regijama bivše SFR Jugoslavije: u Makedoniji, Srbiji, Crnoj Gori, Kosovu, Sandžaku, Hrvatskoj i Sloveniji; u Trećem dijelu nalaze se prilozi uz knjigu.

Autorov Uvodni dio knjige, koji sadrži obilje informativnih podataka, je prvenstveno namijenjen čitateljima ne-muslimanima, kako bi se oni upoznali sa pojavom islama i njegovim fenomenalno brzim širenjem i nastankom niza islamskih moćnih država već u prva dva stoljeća po Didžri (VII – VIII vijek). Već se tad, kako naovi autor u posebnom napisu pod imenom “Susret južnih Slavena sa islamom”, i među njima širi islam, osobito u Bugarskom Carstvu a kasnije i u Ugarskoj, pa i u Bosni (zvali su ih “Ismailiti”). Dakle, islam je bio prisutan među Južnim Slavenima prije njihove masovne k(h)ristianizacije (IX stoljeće) a vjekovima prije negoli su Turci-Osmanlije ovladali Balkanskim poluotokom. Dakle, ovo djelo je pisano sa ciljem da Evropa, Amerika i čitav svijet saznaju istinu o prošlosti bošnjačke i muslimanske populacije na Blakanu – a Bosnu na jednom mjestu prikazanu, upoznaju kao susret – kako su se svojvremeno izrazili Alija Izetbegović, predsjednik Predsjedništva Bosne i Hercegovine, i akademik dr Abdulah Šarčević, bošnjački filozof – kultura i civilizacija Istoka i Zapada.

Dalje, radi boljeg razumijevanja čitave prošlosti Bosne i bošnjačkog naroda, autor je u Prvom dijelu dao jedan sažet prokaz historijske geneze bosanske srednjovjekovne države, “Crkve bosanske” (bogumila, patarena) i njenog naroda – B o š nj a n a. Iz njega se saznaje da su autohtona južnoslovenska plemena, koja su se, zajedno sa Avarima naselila na prostorima Bosne, imala svoju političKu zajednicu više od pet vijekova, te da su od dvanaestog vijeka imali svoju državu zvane banovine, a zatim kraljevine – koja je u doba kralja Tvrtka I (1353- 1391) bila najveća i namoćnija država na Balkanu, imala svoju posebnu vjeru i svoju specifičnu kulturu.

Država Bosna se u čitavom srednjem vijeku prostirala od rijeke Drine na istoku, pa do rijeke Une na zapadu, šireći se prema Jadranskom moru i jugoistoku – prema Srbiji (današnjem Sandžaku) i Zeti (današnjoj Crnoj Gori). Rijeka Drina, kako ističe i argumentirano tvrdi M. Bojić, imala je i ima karakter vječne granice. nju kao razmeđe Istoka i Zapada (Rimskog Carstva) odredio je još u IV vijeku rimski car Tiberije, zatim, je potvrđena raskolom k(h)rišćanstva 1054. godine. Ona je kroz čitavo srednjovjekovno razdoblje bila granica između Bosne, Ugarske i Srbije, a potvrđivana je Berlinskom ugovorom (1878), Vidovdanskim ustavom Kraljevine SHS (1921), odlukama Zavno BiH-a i Avnoja (1943), te Dejtonskim i Pariškim ugovorom (1995).

Autor u ovom djelu veoma argumentirano osporava tvrdnje srpskih i hrvatskih historiografa, državnika i političara, da je Bosna ikad bila u sastavu bilo srpske, bilo hrvatske države, i ukazuje da je država Bosna na Balkanu egzistirala duže i od hrvatske i od srpske srednjovjekovne države. On, također, veoma ubjedljivo, oslanjajući se na srednjovjekovne relevantne izvore, tvrdi da su u državi Bosni, na prostoru između rijeke Drine i Une, te u dolini Neretve živili samo B o š nj a n i,  kako su sebe tada nazivali i bogumili (patareni) i katolici. Ne postoji niti jedan izvor, tvrdi autor, da su se oni ikada nazivali Hrvatima, a nisu ni Srbima, jer ovih, a ni sljedbenika pravoslavljana, na pomenutim prostorima nije bilo u većem broju sve do dolaska Turaka-Osmanlija.

Bosna je u srednjem vijeku prema riječima najvećeg hrvatskog književnog uma Miroslava Krleže, dala Europi svojevrsnu civilizaciju i bila jedno vrijeme središte evropske kulture. Ona je, kako piše M. Bojić, u XIV stoljeću bila, kada su u Evropi bjesnili građanski i vjerski ratovi, vršeni masovnim pogromi Jevreja i harala  katolička inkvizicija, najtolerantnija država u Evropi.

Posebno interesantno poglavlje u Bojićevoj kjizi jeste Bosna u doba Turaka-Osmanlija. Autor ga je, budući da su ovaj period turkolozi i historičari Bosne i Bošnjaka dobro i sveobuhvatno istražili i obradili a svoje radove široko publikovali, svjesno prikazao koncizao i enciklopedijskom vještinom obradio neka veoma složena pitanja i probleme. ovdje će se ukazati samo na neka od njih.

Osmanlije su, kazuje Bojić, svojom poznatom taktikom (višedecenijskog izučavanja jedne zemlje, uplitanja u njena unutarnja zbivanja-osobito na pozive zavađene vlastele-omekšavanja želje stanovništva za oružanim otporom, izboru najpovoljnijeg trenutka za napad i sazrijeloj svijesti stanovništva da mu se osplati staviti pod okriljem Otomanskog Carstve – pod zaštitu Pax otomana”), najzad osvojili i kraljevinu Bosnu (1463). Njih su Bošnjani – osobito kriptokatolici i kriptopravoslani koji su to postali nakon svirepih pograma organiziranih od strane karoličke i pravoslavne crkve a predvođeni slabim i neposobnim kraljevima, i nakon spaljivanja, razaranja i uništenja “ognjem i mačem” njihove domevine, “hidža” i “stjarešina”, dočekali, otvarajući im vrata gotovo svih tvrđava kao osolobodioca. Tom prilikom u janjičarske redove sultana Fatiha (osvajača Konstantinopolja, 1453) dobrovoljno je stupilo par desetina hiljada mladih Bošnjana. Ovi će, i njihovi potomci, primivši islam, u XV i XVI stoljeću biti nosioci vojne i upravne moći Otomanskog Carstva, nametnuvši na Porti i svoj bošnjački jezik kao jedan od četri jezika u Carstvu.

Druga karakteristika otomasnek vladavine u osvojenim zemljama je bila kako to naglašava M. Bojić, da su Turci – Osmanlije dugo vremena poštovali zatečene tradicije, običaje, vjere, pa i postavljali namjesnike, pa i kraljeve iz redova domaćeg stanovništva. Takav je bio odnos Osmanlija i u Bosni. Oni su dopuštali pokorenom stanovništvu da se postepeno prilagođava na njihovu vlast. To je bio dugotrajan proces. Kao što je bio dugotrajan skoro dvovjekovni proces širenja islama u Bosni i Bosanskom pašaluku. Islam je tu imao dublje korijene negoli u drugim zemljama Balkana.

U ovom Pašaluku (preko 80 hiljada četvornih kilometara) je, prema podacima Rimske kurije, već u XVII stoljeću bilo preko 75 od sto muslimanskog stanovništva. Oni su sebe, a i Turci su ih tako zvali umjesto Bošnjani najčešće nazivali Bošnjacima a svoj jezik i dalje bošnjačkim jezikom.

U periodu otomanske vladavine i katoličko stanovništvo je sebe nazivalo također Bošnjacima a svoj jezik bošnjačkim (sve do druge polovine XIX vijeka). Katolički samostani u Bosni su bili ti koji su najviše čuvali uspomenu na srednjovjkeovnu državnu tradiciju, dok su je muslimani prenosili usmeno i često, osobito značajne ličnosti, svom arapskom ili turskom imenu dodavali naziv Bošnjak.

Bojić je u ovom poglavlju, navodeći znanstveno utemeljene razloge masovnog širenja islama, šire razradio pitanje položaja i odnosa otomanskih vlasti i muslimana prema drugim vjerama. Prirodno je da je u Otomanskom Carstvu, kao teokratskoj državi, islam bio državna vjera. No, i druge vjere Knjige /k(h)rišćanstvo i judaizam/ bila su posebnim sultanovim “ahdnamama” zaštićeni. Pravoslavna crkva je u odnosu na katoličku bila zbog podrške Srba otomanskim osvajanjima i širenja ka zapadu, stoljećima privilegovana.

Drugi krupan i interesantan problem koji je M. Bojić u ovom dijelu knjige razredio jeste pitanje etničkog prekomponovanja gotovo čitavog stanovništva u Bosanskom pašaluku. Dok je starosjedilačko bogumilsko stanovništvo u Bosni dočekalo raširenih ruku sultana Fatiha i njegove nasljednike, autohtono katoličko pučanstvo sa dobrim dijelom povukao ka Zapadu, ka obalama i otocima Jadranskog mora ili ka neosvojenim austijskim zemljama.

Na upražnjene prostore Turci su svojom politikom kolonizacije i privilegija masovno naseljavali Srbi i stočari Vlahe iz Srbije, Novopazarskog sandžaka, Zete i Hercegovačkog sandžaka. Naseljavanje Srba, kako piše Bojić, između Drine, Save i Une, zatim u Sloveniji, Dlamaciji i drugdje, s njima je u Bosnu i u drugim krajevima Bosanskog pašaluka došla i proširila se i pravoslavna crkva. Tek tada su u Bosnu i Hercegovini, dozvolom otomanskih i muslimanskih vlasti, podignuti svu i još danas postojeći pravoslavni manastiri, mnoge crkve među kojima i dvije saborne (u Sarajevu i Mostaru). Dakle, koliko se Otomansko Carstvo širilo ka Zapadu toliko su se širili i Bošnjaci-muslimani, i Srbi-pravoslavni. U Dalmaciji, Lici, Sloveniji i Bosni i Hercegovini sve do Velikog rata i Karlovačkog mira (1699) je bilopreko 75% muslimanskog stanovništva, a ostatak pravoslavnog i katoličkog, te u manjem procentu jevrejskog. Sve ove podatke i činjenice treba, navodi u svom djelu Bojić, znati, jer srpska, pa i hrvatska historiografija njima najviše manipulira i falsifikuje.

Autor M. Bojić, je kao profesionalni vojnik s posebnom pažnjom i stručnošću obradio sve ratove koje su Bošnjaci vodili za širenje ili za odbranu Bosne i Bosanskog pašaluka, ili, pak, masovnije sudjelovali u vojnim pohodima koje je u raznim krajevima Evrope, pa i Azije i Afrike, preduzimala Porta odnosno Otomansko carstvo. Bošnjaci su vijekovima bili dobri i cijenjeni ratnici. Njih su čak rado angažirali i vrbovali kao dobrovoljce-konjanike pojeine države ili vojskovođe u srednjoj i zapadnoj Evropi. Čak su Holanđani i Danci početkom XVIII stoljeća u sastavu svoje vojske imali specijalne konjičke jedinice pod nazivom “Bošnjaci.” Oni su dali Otomanskom Carstvu veliki broj poznatih vojskovođa, a vjekovima su i masovno ginuli na raznim ratištima u korist Otomanskog Carstva. Oni su, kako piše M. Bojić, pobjeđivali u odbrani Bosne i takve vojskovođe kakvi su bili austrsijski maršali Laudon i Princ Eugen Savojski.

Autor u ovom poglavlju opisuje i sve bune i ustanke koje su vodili Bošnjaci protiv otomanskih vlasti u XVIII vijeku. On na sasvim nov načn prikazuje i osvjetljava ulogu i značaj Husein-kapetana Gradašćčevića (Zmaja od Bosne), jedne od najznačajnijih ličnosti u čitavoj prošlosti bošnjačkog naroda, koji je prvi ne samo oslobodio čitavu Bosnu (1831), uključujući i Hercegovinu i Novopazarski sandžak, nego je on bio i prvi Bošnjak koji je pokušao dati nacionalni program i stvoriti republiku Bosnu. Zanimljiv je i opis vojnog i ekonomskog sloma begovata u Bosni i reforme koje je sredinom XIX stoljeća, sproveo Omer-paša Latas. Ubrzo nakon ovog događaja, u vrijeme namjesnikovanja Osman-paše Bosna je dobila prvi Ustav nazvan Vilajetski ustavni zakon (1867).

U ovom poglavlju autor je obradio i fenomen školovanja ljudi iz Bosne u vrijeme otomasnek vladavine, i to u Istanbulu i drugim velikim gradovima Otomaskog Carstva. On je ovdje prezentirao ideje i imena iz oblasti književnosti i raznih znanosti Bosanskih Muslimana datih u djelima na orijentalnim jezicima: arapskom, perzijskom i turskom. Tada je u Bosanskom pašaluku (elajetu) gotovo sve muslimansko stanovništvo bilo pismeno. Bojićeva knjiga donosi i kratak pregled znanstvenih, kulturnih, muzičkih i drugih dostignuća toga vremena.

Bosna i Hercegovina u doba austro-ugarske okupacije je posebno poglavlje Bojićeve knjige. Male se zna, piše autor, da su se Bošnjaci u vrijemeodržavanja Kongresa velikih sila u Berlinu (1878), i kada je sultan prodao Bosnu i Hercegovinu, digli na oružani ustanak, sami zbacili otomansku vlast, razoružali otomanske garnizone, odbacili odluke Berlinskog kongresa, pozvali Srbe, Hrvate i Jevreje da im se pridruže, te zajedno s njima formirali prvu zajedničku Narodnu vladu. Ova vlada donekle podjeća na današnju – Dejtonsku. Naime, u istoj zgradi sjedio je ustanički bošnjački vođa Hadži Lojo (Salih Vilajetović) sa savjetnicima, te predstavnik Srba sa svojim savjetnicima.

Bosanski Muslimani su, uz sudjelovanje, i srpskih i hrvatskih oružanih odreda, pružili takav višemjesečni oružani otpo moćnoj austrougarskoj armiji da su svojom borbom zadivili čitavu Evropu. To je bio kako piše američki historičar Robert Donia (Univerzitet Ohio) u svom radu “Bitka za Bosnu”, prvi uspješni rat jednog malog naroda u svijetu protiv jedne moćne i suvremeno naoružane armije – kakva je bila austrougarska vojska. Ovaj historičar posebno naglašava, da je ovaj bošnjački otpor i odbranbeni rat bio uzor i preteča oslobodilačkim ratovima malih naroda u Aziji i Africi, protiv kolonijalnih i imperijalističkih sila tijekom XX stoljeća. Kako piše Bojić austrijski general štab je ovaj rat Bošnjaka uvrstio među “velike ratove XIX vijeka”.

Jasno, srpska historiografija krije značaj i veličInu toga odbranbenog rata protiv Austro-Ugarske. Oni kriju i oružani otpor Bošnjaka i Alabanaca iz Plava i Gusinja koji su se junački borili za odbranu svoga “vatana” (domovine) na Nokšićkom boju 1879. godine i izdjejstvovali značajnu pobjedu nad boljem naoružanom karadačkom vojskom, koju je predvodio čuveni vojvoda Marko Miljanov. Ta bitka je vođena kao posljedica nepravednih odluka Berlinskog kongresa.

Budući da Bošnjaci nisu imali nikakvu materijalnu ili političKu pomoć iz inozemstva Austro-ugarska je najzad okupirala njihovu zemlju a Bosna je nakon više od četri stoljeća (1463-1878) življenja u orijentalnom i islamskom civilizacijekom krugu, prešla u zapadnoevropski civilizacijski krug. To vrijeme je bilo za Bošnjake puno dramatike, vrijeme velikih prijeloma.

Kakve je transformacije u etničkom, društvenom, ekonomskom, obrazovanom pogledu Bosna i njeno stanovništvo – Bošnjaci, Srbi, Hrvati i Jevreji i drugi to doživjelo i prihvatilo, M. Bojić šire opisuje u posebnom poglavlju ove knjige. Autor “Historije Bosne i Muslimana-Bošnjaka” ističe da su Bosanski Muslimani austrougarsku okupaciju u početku veoma teško prihvatili i sporo se prilagođavali evropskim uslovima i načinu života. Međutim, kako je Austro-Ugarska odlukama Berlinskog kongresa Bosni i Hercegovini dala status posebnog entiteta (Corpus separatum) – status treće zemlje (Reichsland), kakav tada nisu imale ni Češka ni Hrvatska, u okviru Austrougarskog Carstva, te zavele red i ravnopravnost svih građana pred zakonom, a sav prihod od izvoza usmjeravala na ekonomski i drugi razvoj zemlje (obrazovanje, zdravstvo, kulturne institucije), Bošnjaci su se, ipak, relativno brzo počeli prilagođavati i prihvatiti novi – evropski način života.

U ovom dijelu Bojićeve knjige postoji tekst koji ima podnaslov Pretenzije Srbije i Hrvata i bitka hrvatskih i srpskih državnika, historičara, političara i književnika za osvajanje Bosne, čiji sadržaj gotovo niko u nas nije znanstveno i kritički razrađivao. Od posebne je važnosti, jer autor tu daje veoma argumentirano korijene i genezu nastanka i trajanja svih sukoba Srba i Hrvata oko Bosne i Bošnjaka.

Autor piše da je propagiranje Kalajeve (bio austro-ugarski namjesnik u Bosni) bosanske nacionalne ideje, zatim afirmiranje Muslimana kao posebne nacije, nailazio, zbog različtih ciljeva srpskih i hrvatskih državnika, političara i književnika prema BiH, na organizirane i žestoke kampanje negiranja, svijatanja i nacionaliziranja Bosanskih Muslimana, pri čemu se nisu birala ni sredstva, ni znanstveni argumenti, jer se znalo da bi Bosna bila onih uz koje bi bili Muslimani-Bošnjaci. Težnje i aspiracije Srbije, Hrvatske i Austrije prema Bosni i Hercegovinipočele su se ispoljavati još u XVIII stoljeću. Jedno vrijeme u toj bitci kako piše M. Bojić učestvovali su i njemački (austrijski) i mađarski historičari, a u XIX i XX vijeku će se voditi i pravi ratovi za ostvarenje tih aspiracija.

Zanimljivo je Bojićevo prikazivanje metoda pridobijanja Bosanskih Muslimana za hrvatsku, odnosno srpsku opciju. Doka su se Hrvati trudili da ih pridobiju kulturnim, obrazovanim i materijsnim putem – sve do pojave državnika Ante Pavelića i Granje Tuđmana, Srbi su, uz kulturne uticaje i pridobijanja pojedinih intelektualaca i političara često primjenjivali i nasline metode, počev od vršenja surovih represalija i zastrašivanja muslimansko-bošnjačkog stanovništva pa do izvođenja pravih genocida (osobito u Srbiji i Novopazarskom sandžaku).

U ovom poglavlju M. Bojić daje širi pregled razvoju bošnjačko-muslimanskog nacionalnog pitanja u doba otomanske i austrougarske vladavine, te prerastanje bošnjačko-muslimanskog naroda u modernu naciju. Ovo je bilo proces koji počinje od vremena Husein-kapetana Gradašćčevića, a posebno od vremena austro-ugarske okupacije i sličan je procesu, kako piše Bojić, nacionalnog oformljavanja Srbi i Hrvati u Bosni i Hercegovini, samo je tako nešto usporenje, zbog jakog uticaja još uvijek širokog i bogatog sloja feudalaca i visoke uleme. Međutim već u prvoj deceniji XX vijeka Bošnjaci, kojis u se upravo tada preimenovali u Muslimane (sa velikim početnim slovom M) su se kao nacija političKi afirmirali i preko svog znažnog pokreta za vjersku i vakufsku-prosvjetnu autonomiju. Sličan pokret, samo započet nekoliko godina ranije, bio je i kod bosanskih Srba. Tada je ispoljeno i veliko nezadovoljstvo i Srba i Muslimana zbog otvorene težnje Katoličke crkve, naročito biskupa Josipa Štadlera, kao pokalitočavanju Srba i Bošnjaka.

Muslimani su kao narod i nacija u prvoj deceniji ovoga vijak mali gotovo sva nacionalna prava, od nacionalnog imena kako su to oni želeli, pa do naziva jezika-bošnjački, svojih političkih stranaka, kulturnih institucija, potpune vjerske autonomije, snažnih bankarskih i privrednih asocijacija, te svojih književnih i političkih revija  listova.

Najinteresantniji i najpoučniji dio Bojićeve knjige je prikazivanje povijesti Bosne i Bošnjaka-Musliman u XX stoljeću. Imajući u vidu činjenicu, da su se historiografi spoticali na ovom periodu, za čije je istraživanje bio potreban politički mig, jer se nakon prvog svjetskog rata stvorila jedna heterogena i od neravnopravnih naroda – Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, odnosno Jugoslavije. Na taj način, ovaj period predstavlja posebno autorovo polazište iz dva razloga: prvo, često po originalnosti, i drugo, po znanstvenoj hrabrosti.

Bosanski Muslimani – Bošnjaci u državnoj zajednici jugoslovenskih naroda. Tako glasi jedno obimno poglavlje Bojićeve “Historije Bosne i Bošnjaka-Muslimana.” Bosne i Hercegovine, kao poseban entitet i cjelina sa svoja tri naroda ušla je, isto kao i Hrvatska i Slovenija, dobrovoljno u sastav novostvorene (Versajskim mirom) Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Nosanski Muslimani su naivno vjerovali da će biti ravnopravni sa ostalim narodima, pa su njihovi predstavnici predlagali da se u nazivu kraljevine stavi i nacionalni pojam – Muslimani. Međutim, oni su, dogovorom srpskih i hrvatskih vladajućih krugova, ne samo izgubili svoj nacionalni identite, već i pravo da svoj jezik nazivaju kao i proteklih tisuću godina – bošnjačKim. Oni su se morali asimilirati u Srbe ili u Hrvate.

Da bi ih ekonomski uništili vlada je, zakonskom odredbom o rješavanju agrarnog pitanja, oduzela od Muslimana samo u Bosni i Hercegovini preko milion hektara najplodnija je srpska seoskim domainstvima. Vlada se je, kako piše Bojić obavezala da tu zemlju plati vlasnicima u roku od pedeset godina (u jednakim godišnjim ratama), ali tu obavezu nikad nije ispunila.

Premda je nova država Vidovdanskim ustavom (1921) priznala historijske granice BiH (određene Berlinskim kongresom i drugim međunarodnim ugovorima), ona je slijedeće godine čitavu zemlju centralizirala i podijelila na 33 oblasti. Da bi zatrali nacionalnu svijest i državničke tradicije Bosne, kralj Aleksandar Karađorđević je udararom 1929 godine Bosnu i Hercegovinu raskomadao na četri banovine od kojih su tri našle u sastavu susjednih naroda i zemlja. Na ovaj način je Bosna nestala, i u nazivu i kao država, sa historijske pozornice nakon postojanja hiljadu godina njenog identiteta.

U to vrijeme nastaju i planovi za istrebljenje bosanskih i svih drugih muslimana, kao i pogromi i nasilna iseljavanja u Tursku. O načinima kako je to trebalo stvariti vidi se u Bojićevoj knjizi u kojoj je dat čitav referat akademika Vase Čubrilovića, održan u Srpskom klubu (1937), kao i dio referata akademika i kasnijeg nobelovca Ive Andrića iz 1939 godine. Početkom niza pogroma muslimanskog stanovništva datira još od prvih dana Kralejvina SHS, kada je srpsko-crnogorska vojska izvršila strahovit genozid nad Bošnjacima iz Plava (1919) i nad Bošnjacima u Šahovićima (između Bijelog Polja i Kolašina u Crnoj Gori), u 1924. godini.

Znajući za planove o genocidu i praksu srpske vojske koja je od Soluna napredovala sa francuskom vojskom ka Zapadu i Sjeveru prema muslimanskom stanovništvu, Velike sile su Versajskim mirom obavezale Kraljevinu SHS da će morati poštovati slobodu vjeroispovijesti svim msulimanima i jevrejima. To je bio uslov za međunarodno priznanje nezavisnosti i formiranja ove države. Takav uslov su morale da prihvate – radi priznanja nezavisnosti – i kneževine Srbije i Crna Gora na ora na Kongresu Velikih sila u Berlinu (1878).

U ovom dijelu Bojićeve knjige govori se i o djelovanju Jugoslovenske muslimanske organizacije (JMO), sa dr Mehmedom Spahom, na čelu koja se uzaludno, sa drugim progresivnim snagama u BiH borila za autonomiju Bosne. No, koristeći ustavno pravo, kao i Versijski ugovor o priznanju slobode djelovanja Islamskoj vjerskoj zajednici, Muslimani su, iz pomoć JMO, masovno stvarali ne samo jerska, već i svjetovna, kulturna, prosvjetna, sportska i druga udruženja, često i sa predznakom muslimanska. Muslimani su na ovaj način njegovali tradcije svoje prošlosti i s koljena na koljeno prenosili sjećanje na državu Bosnu.

Budući da su srpski i hrvatski vladajući krugovi u Beogradu i Zagrebu neprekidno nastojali da asimiliraju Muslimane-Bošnjake a teritorije BiH definitivno pripoje svojim maticama, oni su, kako piše Bojić, prethodno otrovvši dr Mehmeda Spahića u jednom beogradskom hotelu, koji se toj podijeli suprostavljao, 1939. godine, nekoliko dana pred početak drugog svjetskog rata, ipak podijelili Bosnu i Hercegovinu tako da je 17 kotareva sa većinskim muslimasnkim i srpskim stanovništvom pripao tzv. Hrvatskoj banovini, a ostatak je trebalo da pripadne Banovinu tzv. “Velika Srbija” (Sporazum Cvetković-Maček). Kasnije je, kako piše M. Bojić, o toj podijeli Bosne tobožni hrvatki prijatelj Muslimana dr Vlatko Maček izjavio: “Radili smo tako kao da bosanskih Muslimana uopće nema.”

 

7. Vojna i politička historija

 

Drugi svjetski rat i Muslimani-Bošnjaci. nakon Aprilskog rata 1941. godine odlukom Hitlera i Musolinija, Bosna i Hercegovina se, zajedno sa dijelom Novopazarskog sandžaka, prisajedinjuje novogormiranoj njihovoj tvorevini Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. pglavnik te države Ante Pavelić, veš krajem travnja te godine, zakonskom odredbom proglašava Muslimane Hrvatima islamske vjere. Za tako nešto Muslimani nisu nu pitani. To je bila, kako to konstatuje M. Bojić, nasilna similacija jednog čitavog naroda i drugi. Sva duhovna prošlost Bošnjaka je prisvojena pod hrvatskom firmom?! To je bio pravi kulturni i duhovni genocid nad bosanskim Muslimanima. Na taj način oni su prestali da budu ikakav priznati politički i historijski subjekt. Oni su postali objekat za svakojaka manipuliranja. Ubrzo, u NDH je nad Srbima počeo da se ostvaruje i fizički i kulturni genocid dok su Jevreji nakon čtiri stotine godina zjaedničkog življenja u Bosnu gotovo potpuno uništeni.

U vrijeme najvećih pogroma ustraških fašističkih formacija protiv srpskog i jevrejskog naroda i antifašista i protivnika NDH iz redova mauslimansko-bošnjačkog i hrvatskog naroda, kada je širom Bosne i Herceovine i čitave NDH vladalo totalno bezakonje, u Sarajveu su, kako piše Mehmedalija Bojić u svom rukopisu, sredinom avgusta 1941. godine članovi El. Hidaje, organizuje Ilmije – sveg muslimanskog svećanstva za BiH – donijeli protesnu rezoluciju kojom su žestoko osudili sva ustaška nasilja i dali uspustvo kako da se Muslimani ponašaju u tom surovom vremenu. Ova rezolucija je bila otvoreni akt osude doktrine i prakse usaške države – NDH. Ona je predstavljala, u doba najvećeg ustaškog divljenja, i gest ljudskog poštenja i izuetne građanske hrabrosti. To je bio prvi snažan udarac ustaškom režimu od strane Muslimana-Bošnjaka.

Na poziv El Hidaje, ovakve protestne rezolucije i javne osude ustaškog fašističkog režima donijete su u ljeto i jesen te godine i u većem broju drugih gradova BiH: u Prijedoru Sarajevu, Mostaru, Banja Luci, Bijeljini, Tuzli, Zenici. Stav El Hidaje is vih njenih organizacija su bili tako na liniji antifašističke borbe i imale su efikasan oblik političkog otpora fašizma i njihovim tvorevinama. Kako tvrdi poznavalac narodnooslobodilačke i antifašističke borbe naroda bivše Jugoslavije M. Bojić, ne postoji ni jedan dokupment iz kojeg bi se vidjelo da je bilo koja druga (građanska, svjetovina ili vjerska) organizacija u čitavoj NDH učinila u to doba makar i sličan gest. Upravo zbog toga hrvatski povjesničari su nakon drugog svjetskog rata pokušali da ove rezolucije omalovaže, dajući im krive interpretacije i spriječavali njihovo pominjanje i historijskim udžbemicima.

U isto vrijeme, u ljeto i jesen 1941. godine, četnički Ravnogorski pokret, sa Dragoljubom-Dražom Mihailovićem na čelu, donosi genocidne planove o potpunom fizičkom istrebljenju bosanskih i svih drugih mislimana. O tom nacističkom i fašističkom projektu objavljeni su brojni zvanični dokumenti. Bosnaski muslimani su se tada našli u najtežem položaju u svojoj viševjekovnoj povijesti.

Međutim, kako piše Bojić, u ovom poglavlju svoje historije, srećom po Bosanske Muslimane tada sepojavio i Narodnooslobodilački antifašistički pokret, sa Josip Brozom Titom na čelu, koji je jedini priznavao Muslimana-Bošnjacima nacionalni identitet, tretirao ih ravnopravno sa drugim narodima i priznavao historijske granice Bosne i Hercegovine. Od najvišeg političkog, zakonodavnog i izvršnog tijela toga pokreta – Avnoj-a (1943) Bosna i Hercegovina je postala jedna od ravnopravnih federalnih jedinica u okviru nove Jugoslavije. Takav status BiH i bosanskih Muslimana prihvatio je i podržao najveći broj bosanskih Srba i bosanskih Hrvata. Bosanski Muslimani su zbog svega toga masovno podržali Titov Narodnooslobodilački pokret.

Historičar Bojić u svojoj knjizi ukazuje da su neki muslimani predstavnici zarad golog preživljavanja u toku Drugog svjetskog rata, kada im je od četnika i ustaša zaprijetilo potpuno istrijebljenje (ubijeno ih je i stradalo na razne načIne oko osam od sto cijelokupnog stanovništva, što je predstavljalo, nakon gubitka jevrejskog naroda, najveći procenat pretrpljenih žrtava na prostorima Jugoslavije) -izmišljali terosije da su Bosanski Muslimani, čak i germanskog porijekla (“Borba za život ne bira mišljenje” – kako reče jedan filozof). Tako Tito i njegov NOP vraćaju Bosnu viševjekovnu državnost, i još jednom potvrđuju da je u njoj moguće zajednički život Muslimana, Srba, Hrvata i Jevreja, i svih onih koji su u njoj želeli da žive.

Socijalistička Jugoslavija i Bosanski Muslimani. Ovo posebno poglavlje u “Historiji Bosne i Muslimana-Bošnjaka” Bojić je s pravom razdijelio u dva odvojena dijela, sa pod naslovima Položaj Bosanskih Muslimana u periodu državnog centralističkog sistema (1945-1963), i Položaj Bosanskih Muslimana u periodu samoupravnog socijalističkog sistema (1963-1990). On je ne samo prvi uočio ogromnu razliku nacionalnog i ekonomskog i društvenog položaja Muslimana u ova dva perioda, već nam je on kritičkom analizom zbivanja i određenih dokumenata prvi ukazao kada je, kako i zašto došlo u vladajućim državnim i partijskim krugovima do krajnje nepricipijelnog odnosa prema nacionalnom pitanju Bosanskih Muslimana. Budući da se ovom problemu, a koje se sve do agresije na BiH, nije smijelo javno govoriti a kamoli pisati, te da šira javnost o tome malo zna, to će se na ovom mjestu nešto više kazati, kako se ovaj problem tretira u Bojićevoj knjizi.

Već je rečeno da su Bosanski Muslimani tretirani kao poseban i ravnopravan južnoslovenski narod sve do kraja narodnooslobodilačkog rata. Tako je bilo jedno vrijeme i nakon oslobođenja zemlje. Međutim, pogoršavanje politižkog položaja Muslimana kao naroda počinje već od jeseni 1945. godine. Tada su vođi opozicionih stranaka u Srbiji zahtijevali da su federalna republika BiH podijeli, a Muslimanima ukine status posebnog naroda. Prema njima, trebalo je da nestane i Crnogoraca i Makedonaca. Partijski i državni vrh Srbije imao je iste ili slične stavove kao i nacionalistička opozicija “o ukidanju Muslimana kao narodu, ali ne i Crnogoraca i Makedonaca”. Takav stav zauzeli su i čelnici partijskog i državnog vrha Hrvatske, a sve njih podržao je teoretičar i “ekspert” za nacionalna pitanja u Partiji – Edvard Kardelj. Tito je ostao usamljen.

Zahvaljujući njihovom neprincipijelom držanju a još više predstavnicima Partije (KPJ) i države iz BiH (osobito onih iz muslimanskih redova, izuzev časnog Husage Čišića), Muslimani, kazuju nam M. Bojić, nisu ušli ni u prvi Ustav FNRJugoslavije (iz januara 1946), a ubrzo ni u prvi Ustav Republike BiH. Bosanski Muslimani su se od tada mogli, kao i u vrijeme Kraljevine Jugoslavije, opredjeljivati prilikom popisa stanovništva ili u državnim dokumentima samo kao Srbi ili Hrvati, ili, pak, ostati neopredeljeni. Njima su od 1946 do 1949 godine ukinute ili zabranjene sve njihove nacionalne institucije, počev od Glavnog odbora Narodnog fronta Muslimana, pa do svih kulturno-prosvjetnih i folklornih društava, časopisa i biblioteka, pa čak i dijelova nacionalne nošnje, a potpuno su bili izgubljeni iz državnih i partijskih evidencija i statističkih podataka. Njihva prošlost (historijska, umjetnička, književnost, poezija), nije se predavala ni u školama ni na fakultetima. Vjera nije bila zabranjena, ali je isto kao i druge vjere, ostala bez materijalne podloge – obuzeti su joj svi vakufi – zadužbine. Islamskoj zajednici su ostale samo poneka vjerska škola i vjerska izdavačka djelatnost.

Muslimanski narod, čitamo u Bojićevom rukopisu “Historija Bosne i Muslimana Bošnjaka”, osobito seljaštvo i radnici (najviše rudara i njihove porodice) od početka su takvoj politici “nacionaliziranja” u druge narode pružili spontano otpor, ponaviše u obliku pasivne rezistencije. Vremenom je musliansko-bošnjačko pitanje u republici BiH postalo jedno od najozbiljnih unutarnjih problema. Najzad, to pitanje je razmatrano, početkom 60-tih godina, i u Republici i u Beogradu. Na uporno insistiranje delegata iz BiH i uz podršku Josipa Broza Tita saveznim Ustavom iz 1963. godine u Grb SFR Jugoslavije i u sve pečate stavljen je i šesti plamen kao simbol ravnopravnosti Republike BiH i Bosanskih Muslimana kao jednog od ravnopravih naroda. Muslimani su vraćeni i u sve državne i partijske statistike. Nisu više primoravani da se izjašnjavaju kao Srbi ili Hrvati, ili, pak, kao neopredjaljeni.

Međutim, ono što je najvažnije za svaki narod, Muslimanima nije vraćeno pravo niti će im se to dozvoliti sve do 1990. godine, da imaju i osnivanju bilo kakve nacionalne institucije, pogotovo pravo da imaju kao i drugi narodi, svoju štampanu i druga sredstva informiranja. Doduše, treba podvući, kazuje M. Bojić, da bosanska državana i partijska birokratija, ta prava nije dozvoljavala da imaju na bosanski Srbi, ni bosanski Hrvati. Međutim, ovi narodi su imali svoje matice u Srbiji i Hrvatskoj i preko tih republika dobijali su duhovne i materijalne potpore, dok bosanski Muslimani osim Bosne i Hercegovine druge domovine nisu imali.

Uprkos takvom odnosu bosanski Muslimani – Bošnjaci su, tvrdi Bojić, od Ustava 1963. godine pa gtovo sve do raspada Jugfoslavije (1991) bili relativno zadovoljni sa svojim političkim položajem. Oni su podržavali samoupravni socijalistički društveni sistem isto kao i svi drugi narodi. Istinski su podržavali ravnopravnost naroda i Titovu politiku “brastva i jedinstva.” Osim toga, Bosna i Hercegovina se ubrzo razvijala u svakom pogledu. Ona je za tri decenije, upoređeno sa prošlošću, doživjela neviđeni materijalni i duhovni napredak. I to se u Bojićevoj knjizi “Historija Bosne i Muslimana-Bošnjaka” dobro ilustruje. Pored ostalog, otvoreni su univerziteti u četri velika grada sa brojnim fakultetima i znanstvenim ustanovama, gotovo svako veće mjesto imalo je svoje fabrike, te je većina stanovništva bila zaposlena, a uz to je bilo zdrastveno osiguranje, svakome su bile omogućene razne vrste školovanja; kultura i sve vrste umjetnosti i sporta su bile u neprekidnom usponu. Treba još istaći da je Saveznim Ustavom iz 1974. godine Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina tek tada postala pravno i politički, mada ne i u ekonomskom pogledu, ravnopravna ostalim razvijenim republikama.

Posljednja dva poglavlja – Raspad SFRJ i odbrana državnosti i suvereniteta Republike BiH (1990-1991), te Međunarodno priznanje Republike BiH i početak sveopćeg i sverazarajućeg rata radi rušenja Republike i fizičKog uništenja Muslimana-Bošnjaka (januar-maj ‘92) predstavljalo okosnicu, istraživačko-analitički rad na neuzoranoj ledini, prepuni su činjenica i fascinantnih podataka, a po sadržaju i obimu obuhvataju više od trećine prvog dijela Bojićeve knjige.

U njima se razrađuju gotovo svi relevantni problemi srpsko-hrvatsko-bošnjačkih odnosa krajem 80-tih i početkom 90-tih godina ovoga vijeka, uzorci raspada SFR Jugoslavije, stvaranja niza političkih partija, stranaka, pokreta, vladajućih režima, pa i novih društvenih sistema i država; podrobno su prikazane pripreme, mjere i sprega Jugoslovenke narodne armije (JNA) i Srpske demokratske stranke za BiH za oružano rušenje Republike Bosne i Hercegovine, njihovi politički i vojni planovi, ubacivanja paravojnih formacija iz Srbije, Crne Gore i Hrvatske; zatim, reagiranja i postupci republičkog vrha, muslimanskih lidera i opozicionih stranaka prema izazovima JNA i SDS i susjednih zemalja; detaljno su razrađeni brojni sastanci i dogovori i planovi čelnika Srbija i Hrvatske o podjeli BiH; dat je i širi osvrt na tzv. “istorijski sporazum” lidera MBO i SDS za BiH, i lidera Srbije; gotovo do tančina je rasvijetljena internacionalizacija Jugo-krize i pitanje statusa Bosne i Hercegovine – najakutnijeg problema Evrope i Evropske zajednice; prikazane sus sve međunarodne konferencije o BiH, ishodi njenih sastanaka i donijete odluke; tu se nalazi i Dekleracija Ez i SAD o priznanju Ju-republike, a šire je razrađena diplomatska i međunarodna aktivnost članova Predsjedništva BiH Alije Izetbegovića i Ejuba Ganića i ministra inostranih poslova Harisa Silajdžića.

U poslednjem poglavlju M. Bojić donisi Prijedlog Badenterove Arbitražne komisije Evropske zajednice o referendumu u BiH, prikazuje stavove srpskih i muslimanskih intelektualaca o Budućnosti BiH, prikazuje stavove srpskih i muslimanskih intelektualaca o budućnosti BiH, govori o Kongresu srpskih intelektualaca Srbije i BiH (održanog 27. marta ‘92. u Sarajevu), kada je usvojena i Dekleracija – “Velikosrpska doktrina” – o tobožnjoj pravednoj podjeli BiH; zatim, o prenošenju rata iz Hrvatske u Bosnu i Hercegovinu; dolasku i smještaju Glavnog štaba Mirovnih snaga za Jugoslaviju (UMPROFOR) u Sarajevu; kampanji protiv Muslimana u Hrvatskoj; o unutarnjoj i spoljnoj agresiji na BiH – početku sprovođenja velikosrpskog plana “DRINA”, i velikosrpskih ratnih planova i njihove međusobne borbe na ratištima Neretve, Kupreške visoravni i u Bosanskoj posavini.

Pri kraju ovog poglavlja Bojićevog rukopisa iz podataka se vidi da je Bosna i Hercegovina tijekom ‘91. godine i prvih mjeseci ‘92. godine bila najveći vojni logor u Evropi. Ovo poglavlje, kao sastavni dio Prvog dijela “Historije Bosne i Muslimana-Bošnjaka”, Bojić završava prikazom priznanja nezavisnosti Repubike Bosne i Hercegovine od strane Savjeta Evropske zjaednice (6. aprila ‘92), SAD i drugih zemalja, a zbog nastavljanja agresije i užasne surovosti prema golorukom muslimansko-bošnjačkom narodu, međunarodna zajednica – OUN, EZ, KEBS, zemlje Islamske konferencije, i gotovo čitava svjetska javnost – staje na njegovu stranu, dok Generalna skupština UN 22. maja ‘92. godine aklamacijom prima Republiku Bosnu i Hercegovinu u članstvo Ujedinjenih nacija.

 

8. Čija je Bosna?

 

Dijelo „Čija je Bosna?“, M. Bojić je objavio u „Oslobođenju“ u Sarajevu 1990. godine, a kao feljton je ovo djelo publicirano u Reviji „Sandžak“ u periodu od 1992-1998. godine. Bojić je široj čitalačkoj publici, krajem 80-ih godina, raspravama u listovima i časopisima, skrenuo pažnju samim pitanjem „Čija je Bosna?“, kao i da je prodosjećao ratne vrtloge, da se Bosna biti okupirana od svojih susjeda.

Prema Bojićevom mišljenju Bosna i Hercegovina je matična domovina svih Bošnjaka Bosne i Sandžaka i drugih enklava gdje žive. Preistorijski i antički period. Prvi arheološki nalazi potiču još iz paleolitskog doba (u blizini ušća Usore), ali su naročito brojni lokaliteti iz neolita kada je teritorija Bosne bila relativno gusto naseljena. Ovom periodu pripada nekoliko grupa naselja: kakanjska, posavska, tuzlanska i butmirska u Bosni i naselje u Lisičićima kod Konjica u Hercegovini. Sva naselja pripadaju zemuničkom tipu, a stanovnici su lovci i stočari. Iz bakarnog dobra otkriveno je nekoliko naselja (karavoda, Griči, Kotorac, Lohinja). U bronzanom dobu naseljava se novo stanovnišgtvo koje pripada tzv. slavonskoj i panonskoj kulturi (Debelo dobro i dr.). U gvozdenom dobu javljaju se sojenička i gradinska naselja (Donja dolina, Glasinac). Ova naselja pripadaju ilirskim plemenima – stočarima i zemljoradnicima. U mlađem gvozdenom dobu kroz ovu teritoriju prolaze Kelti. Rimljani su konano zavladali ovim krajevima tek krajem I veka pre nove ere. Ilirska plemena učestuju u opštem ilirskom ustanku (6-9. godine n. e.). Poslednja njihova tvrđava koja je pala pod rimsku vlast bila je Arduba (verovatno Vranduk). Već u I veku romanizacija je vrza i uspešna. Bosnu je prekrila mreža rimskih puteva i iskorišćava se rudno blago: srebro i olovo (oko Srebrenice) i zlato (dolina Lašve i Vrbasa). Od rimskih gradova su značajniji: Domavija (kod Srebrenice), Bistue Vetus (na izvoru Rame), Bisteu Nova (Zenica). Deo ilirskog stanovništva je romaniziran (ravnice, okolina gradova), a drugi deo je sačuvao stari način života (planinski krajevi). Posle pada Zapadnog Rimskog Carstva ovim krajevima vladaju Istočni Goti, a zatim Vizantija do dolaska Slovena. Srednji vek. Iako su se Sloveni naselili početkom VII veka, prvi put se ime Bosna pominje u X veku (konstantin Porfirogenit), a pod tim imenom se podraumevaju teritorije današnje centralne Bosne. Na teritoriji dnašnje BiH pominju se i ove oblasti: Soli (oblast oko Tuzle), Travunija (oblast od Kotora do Dubrovnika), Zahumlje (oblast od Dubrovnika od ušća Neretve) i Paganija (od ušća Neretve do ušća Cetine). U Bosni se dugo zadržao plemenski način života, jer su Sloveni skoro potpuno uništili ostatke antičke kulture. Brže se razvijaju Travunija i Zahumlje. Ovde se već u IX veku počinju formirati feudalni odnosi i javljaju se nasledni kneževi. Zahumljem u X veku vlada knez Mihailo Višević. Za vreme Časlava Klonimirovića (poginuo oko 960) Bosna ulazi u sklom srpske države. Krajem X veka Bosna je u sastavu Samuilovog carstva, posle čije propasti ponovo postaje vizantijska. U doba uspona Duklje Bosna ulazi u njen sastav (krajem XI veka). U ovom periodu se u Bosni razvijaju feudalni odnosi i posebna državna organizacija na čelu sa banom. Državna posebnost Bosne ne gubi se ni pod ugarskom vrhovnom vlašću (od 1137). Sredinom XII veka pominje se bosanski ban Bojić kao ugarski vazal. Godine 1167. Bosna priznaje vizanstijsku vlast i uskoro se kao vladar pominje Kulin, prva značajna istorijska ličnost. Sa Kulinom počinje doba razvijenog feudalnog društva. Istovremeno se javlja u Bosni bogumilsko učenje, koje će preovladati i tako će nastati posebna crkvena organizacija, koja je igrala važnu ulogu u istoriji Bosne. Za vreme Kulina Bosna se proširila i uspela je da otkloni neposrednu opasnost od Mađara, koji su kao ekponenti pape hteli da pokore «jeretičku» državu. U XIII veku Bosna je morala da izdrži veliki ugarski pritisak. U toj borbi sa Ugarskom osobila je banova vlast, ojačala moć vlastele i crkve bosanske, a zemlja je nazadovala u privrednom i kulturnom pogledu. Početkom XIV veka Bosna je prebrodila krizu i počinje njen nagli uspon za vlade znamenitog bana Stjepana II Kontomanića (1322-1353). Ban Stjepan je osvojio Donje Kraje i Zahumlje. Otpočeo je privredni uspon (rudarstvo i trgovina), a znatno je ojačala vladarska vlast. Taj se razvitak nastavio za vlade naslednika Stjepana II, Tvtka I (1353-1391). Koristeći se raspadom srpske države Tvrtko je osvojio deo srpskih zemalja i progllasio se kraljem Srbije i Bosne (1377). Za vreme dinamičkih borbi u Ugarskoj Tvrtko osvaja veliki deo Hrvatske i Dalmacije. Posle Tvrtkove smrti bosanska država slabi i javljaju se moćne feudalne porodice: Kosače u Humu, Hrvatinići u zapadnoj Bosni i Pavlovići u istočnoj Bosni. Vlast vladara se praktično svela na središnu Bosnu i to u periodu kada je počinju ugrožavati Turci. Južni deo Bosne izdvojio se kao posebna država na želu sa hercegom Stjepanom Vukčićem Kosačom (1435-1466). Stešnjena između Turaka. Anektirane pokrajine su dobile ustav 1909. godine. Po tom ustavu BiH je bila zekmlja sa ograničenom autonomijom pod kondominijumom Austrije i Ugarske. Promenjeno stanje je još više izazvalo nezadovoljstvo stanovništvo, osobito omladine. Formira se nacionalna revolucionarna organizacija “Mlada Bosna”, koja se bori za uništenje Austro-Ugarske i ujedinjenje Južnih Slovena. U takvoj situaciji Bosna je dočekala i I svjetski rat, posle čijeg završetka ulazi u sklop države SHS. Ovo djelo zaslužuju detaljnu stručnu analizu, od strane eskperata, jer može poslužiti i kao suštinu vojne, političke diplomatske, kao i pravne historije, što posebno nedostaje opusu bošnjačkih povjesničara. Prema tome, potrebno je ovo djelo još jednom objaviti u postdejtonskoj Bosni, radi razumijevanja.

 

9. Uzroci genocida nad Bošnjacima

 

     “… Krajem XX i početkom XXI stoljeća, vladajući krugovi, gotovo sve opozicione stranke, gotovo svi historičari, historijski instituti i mediji u Srbiji tvrde i nekprekidno govore da je Bosna ‘oduvek’ bila srpska, odnosno da su bosanski muslimani porijeklom Srbi, te da su oni izmišljena nacija, koja je vještački nastala samo zbog svoje posebne vjere kako bi se naškodilo srpskom nacionalnom korpusu i objedinjavanju srpskih zemalja u jednu državu. Tako tvrdi i veliki broj hrvatskih političara i povjesničara ali sa tezom da je Bosna “oduvijek” bila hrvatska zemlja i da su Bošnjaci-muslimani ‘hrvatski podrijetla’.

     Međutim, ovi tobožnji historiografski ili politički eksperti o vještačkom nastanku bošnjačke nacije, kriju i od svoje i od međunarodne znanstvene i političke javnosti da su i srpska i hrvatska nacija i dijelovima Hrvatske i u Bosni i Hercegovini upravo ‘nastale pomoću vjere’”.

Mehmedalija Bojić

 

Dr. Mehmedalija Bojić je svojim uzrocima o genocidima u Bosne, objavio je u istoimenoj knjizi[4], koju je “El-Kalem objavio posthumno, nakon autorove iznenadne smrti. Ovo je jedino djelo u obimnoj literarnoj produkciji genocida u Bosni, koji se bavi uzrocima. Jasno, posljedice se mogu analizirati, ako se znaju uzroci.

Ključna pitanja koja pokreće Bojić, u vidu uzroka genocida u Bosni su sljedeća: (Zlo)upotreba historijski i političkih nauka i mas-edija u političke svrhe; Međuvjerski i međuetičkim odnosi u Bosni u srednjem vijeku (XII – XV vijeka); Međuvjerski i međuetičkim odnosi u vrijeme osmanske vladavine (1463. – 1878.); Nacionaliziranje Bošnjaka-Bosanaca u Srbe i Hrvate – po kriterijumu vjere (XIX vijek); (Zlo)upotreba srpskih seljaka – ustanika u Hercegovini i Bosanskoj krajini za ostvarivanje hegemonističkih ciljeva Srbije i Crne Gore (1875-1878.); Ustanak Bošnjaka protiv osmanske vlasti, obrazovanje zajedničke Narodne vlade i oružani otpor austrougarskoj okupaciji (1878.); Međuvjerski i međuetnički odnosi i promjene u BiH u vrijeme vladavine Austro-Ugarske (1878.-1918.); Geneza (zlo)upotrebe historijskih nauka za svojatanje BiH i asimilaciju Bošnjaka u Srbe i Hrvate; Međuvjerski i međuetnički odnosi u Bosni u vrijeme Kraljevine SHS (Kraljevine Jugoslavije) – (1918.-1941.); Bosna i Hercegovina u Drugom svjetskom ratu – zemlja etničkih, vjerskih i ideoloških sukoba, zatiranja i genocida stvaralačkih razmjera (1941.-1945); Antifašističke rezolucije Muslimana – osude ustaškog naci-fašističkog režima (1941.); Etnički i vjerski genocid Ravnogorskog pokreta Draže Mihailovića nad Muslimanima (1941.-1943.); Odnos Titovog narodnooslobodilačkog pokreta prema Muslimanima i obnavljanje države Bosne i Hercegovine (1941.-1945.); Gubici naroda Bosne i Hercegovine u Drugom svjetkom ratu; Bosna i Hercegovina u sastavu socijalističke Jugoslavije – položaj i status naroda i vjera, i njihovi međusobni odnosi (1945.-1990.); Oživljavanje nacionalističkih i hegemonističkih megaloideja u Srbiji, antimuslimanska kampanja, podrška i upotreba Srpsko-pravoslavne crkve, obnavljanje dogovora Srbije i Hrvatske o rušenju i podjeli BiH; Raspad SFRJ, osvjački ratovi Srbije, Crne Gore i Hrvatske, krstaški rat Sinoda Srpsko-pravoslavne crkve, uzroci i posljedice stradanja naroda BiH; Gubici i stradanja naorda u BiH u odbranbenom ratu (1992-1995.). Prilog: Potpisnici mostarske rezolucije, Potpisnici banjalučke rezolucije i Potpnisnici sarajevske rezolucije.

Historičar Mehmedalija Bojić, navodi više uzroka genocida nad Bošnjacima, među kojima, zacijelo spadaju, svi oni zločini i pogromi, koji su se odvijali tijekom XX stojeća, počev od Plava i Gusinja (za vrijeme prozetelizma), zatim krvavih događaja 1919., posebno genocid nad Bošnjacima u Šahovića 1924. i u Limskoj dolini, u Bihoru, u vremenu od 1941-1944., kao i na Hadžetu 1945. u Novom Pazaru). Svi ovi zločini su nekažnjeni, niti su procesuirani od prve i druge Jugoslavije. Na taj način, Bošnjaci su ostali potpuno nezaštićeni, i nakon pada Socijalističke Jugoslavije, tako da su Bošnjaci u Bosni, posebno u Srebrenici i drugim zaštićenim enklavama bili i ostali meta za velikosrpske i velikocnogorske zločine, kakvo čovječanstvo poslije Drugog svjetskog rata ne pamti.

 

10. Doprinos suvremenoj historiji Bosne kao države i Bošnjaka kao autohtonog etnosa

 

Dakle, historičar Mehmedalija Bojić je u svom znanstveno-istraživačkom projektu “Historija Bosne i Bošnjaka”, ne poštujući tzv. teoriju distance, obradio i najnovije događaje iz suvremene historije Bosne i bošnjačkog naroda. Ono što je posebno dragocjeno jeste i to što Bojić nije zapostavio Bošnjake van Bosne, a također ni pripadnike islama drugih nacionalnih i etničkih grupa koji žive u drugim republikama i regijama bivše SFR Jugoslavije. Naime, on je napravio o tome jednu opsežnu strukturalnu analizu u Drugom, posebno dijelu ove knjige. U tom kontekstu on čitateljima nudi čitavu lepezu inormacija o Bošnjacima, čak u Vojvodini, Kosovu, Makedoniji, Sloveniji, što su, sa ovih prostora, izbjegavali da čine gotovo svi straživački. Treba pomenuti, kao časni izuzetak, novinara Zlatoja Martinova koji je u reviji “Sandžak” (Novi Pazar) objavio obiman feljton o Bošnjacima koji žive u enklavama Vojvodine. Naime, on je utvrdio da u Vojvodini živi između 40.000 do 50.000 Bošnjaka a ne oko 6.000 koliko ih prema zvaničnoj statistici i popisu stanovništva iz ‘91 godime ima. Malo ko zna da na Kosovu živi više od 100.000 Bošnjaka, a u čitavoj SR Jugoslaviji preko 400.000 Bošnjaka. U Makedoniji živi, bez ikakvih nacionalnih prava, preko 120.000 Bošnjaka. Njih nema, kako to konstatuje M. Bojić, ni u kakvim državnim ili statističkim podacima, pa ih svojataju i Srbi, i Makedonci u svojim međusobnim obračunima.

Pitanju prošlosti Sandžaka i sandžačkih Bošnjaka, autor bošnjačke povijesti je posvetio znatan i poseban prostor u okviru prikaza prošlosti muslimana u separatima pod naslovom Srbije i M(m)uslimani, i Crna Gora i M(m)muslimani. U njima su određeni svi relevantni događaji i problemi od začetka islama, pa sve do najnovijih zbivanja u vezi sa raspadom SFRJ, formiranja SR Jugoslavije i izuetno teškog položaja Bošnjaka i msulimana uopće, tokom 80-tih i početkom 90-tih godina ovoga stoljeća.

Upravo zbog veoma politički osjetljivih pianja, danas historičari, bez obzira na nacionalnu pripadnost, izričito izbjegava da temeljnije izučavaju suverenu historiju vlastitiog naroda. To se, na žalost, dešava i sa historičarima Bošnjacima. Gotovo svi se pravdaju tobožnjom potrebom protoka vremana i pribavljanja relevantnih, adanas tajnih, arhivskih izvora prvog reda. Za razliku od takvih čijim bi se imenima (Bošnjaka) mogla ispuniti čitava jedna strana, historičar Mehmedalija Bojić, uprkos svemu i situaciji življenja u gotovo totalnoj izolaciji, nije se sklonio iza principa “distance”, već se je hrabro i znalački otisnuo na dosta nepoznatu pučinu historije svoga naroda. Za razliku od Bojića, koji po mnogo čemu podsjeća na čuvenog mislioca i historičara Ibn Halduna, drugi istraživači iz bošnjačkog naroda (izuzev rijetkih pojedinaca) su oklijevali, i, plašeći se “grješkama”, stalno očekivali neka tajna ideologijska ili stranačka upustva. Naravno, takve osobine ne pripadaju istinskim historičarima kao svojevrsnoj savjesti naroda, pogotovo kada je njegov narod bio doveden do krajnje ivice egzistencijalnog opstanka.

Bojić je svoje istraživanje doveo do prijema Bosne i hercegovine za članicu Organizacije ujedinjenjenih nacija (22. maja ‘92).

U Trećem dijelu knjeg M. Bojić je, izazvan publikovanim hronologijama u Srbiji, Hrvatskoj, Evropi, pa i na Palama u kojima su se prećutkivala stvarna zbivanja u Bosni i Hercegovini i isticalo gotovo samo ono što je opravdavalo ogresiju na Bosnu (karakterišući to ‘građanskim ratom’) – uradio i šire pregled Hronologije međunarodne diplomatske aktivnosti i drugih događaja vezanih za Bosnu i Hercegovinu (1. januara ‘91. do 22. maja ‘92.). Ona je trebalo da dobronamjetnim ljudima i istraživačima savremnih zbivanja posluži kao svojevrsni enciklopedijski priručnik u razobličavanju u svijetu, posebno u Evropi, plasiranih a falsifiziranih činjenica i podataka o BiH, Bošnjacima i uzorcima i karakteru rata i agresije na BiH. Ipak, Hronologija će korisno poslužiti svima onima koji budu izučavali ne samo savremena zbivanja u BiH i na prostorima republike bivše Jugoslavije, nego i one koje interesuje međunarodna i bošnjačka diplomatska aktivnost u vezi rješavanja mnogih složenih problema nastalih sa raspadom SFR Jugoslavije.

U ovom Trećem dijelu knjige prof. M. Bojić je priložio i sadržajno bogatu Bibliografiju, sa izvorima, djelima na osnovu kojih je pisano ovo povjesno djelo, koje može veoma korisno poslužiti svima onima koji će u budućnosti proučavati bošnjačku povijest.

 

11. Završno slovo

 

Ovom historijskom knjigom Mehmedalija Bojić je pokušao dati čitateljima i drugim korisnicima mnoge nove poglede na gotovo sva značajnija područja prošlosti i života Bosne i bošnjačkog naroda, te prikazati njegovu društvenu strukturu u raznim vremenima, počev od VII vijeka, pa do gotovo današnjih dana. Radi se o jedinstvenom kreativnom postupku i racionalno-kritičkoj analizi koja se ne zaustavlja na golim činjenicama, već logički daje sadržajan pregled brojnih historijskih situacija koje nisu bile, iz raznih razloga, u središtu pažnje većine historičara i istraživača. U tome se autoru, posebno za najnoviji period historije (drugu polovinu XX vijeka), bili na usluzi brojni dokumenti i službene korespodencije, a kojes u bilo malo dostupne drugim istraživačima.

Jasno, premda ovo ne bi trebalo posebno naglašavati, međutim, to je izgleda neophodno, Bojić je svoje djelo “Historija Bosne i Bošnjaka-Muslimana” majstorski zidao i klesao dlijetom vremena, a na osnovu bogate japije iz čitave bošnjačke baštine.

U svojoj knjizi M. Bojić je argumentirano dokazao da su Bošnjani ili Bošnjaci autohton južnoslovenski narod, kao da na ovim balkanskim prostorima oni žive više od dvanaest stoljeća. U tom smuslu, kao sreće, da su bosanske diplomate tijekom ratnih ‘91., zatim ‘92. i daljim godinama raspolagali činjenicama, sudovima i zaključcim koje je sadržavala Bojićeva knjiga. Zasigurno bi uspješnije razobličavali neznanstvene tvrdnje protivnika Bosne i Bošnjaka, gledano kroz izjave koje su medijama širom svijeta davali na pr. H. Kisindžer, M. Gorbačov, M. Đilas, D. Ćosić, F. Tuđman i drugi, a koji su iz njima znanih razloga, svjesno falsificirali čitavu historiju Bosne, tvrdeći da Bosna nikada u prošlosti nije imala vlastitu državu, niti su Muslimani-Bošnjaci postojali kao poseban narod, već da su oni nastali samo kao plod “komunističkog domišljavanja”, “Titov proizvod” i slične nesuvislosti.

Bojićeva knjiga ima svoje brojne poente i izazove, i svakim novim čitanjem, osobito tematike XIX i XX vijeka, otvaraće se nove teme i novi motivi za dalje istraživanje, potvrđivanja, pa i opovrgavanja. Kao takav ona djale do znanja da se, pored pretendenata malih balkanskih imperijalnih susjednih država prema BiH i njihovi težnji ka asimilaciji ili fizičkom uništenju Bošnjaka, stalno javlja još jedan neprijatelj – a to je neznanje. Da povežemo jednu situaciju sa našim predmetnim istraživanje, na osnovu slučajnog uzorka na teritoriji Bosne i Hercegovine i Sandžaka a izvedene među bošnjačkim življem. Prema tom saznanju, preko 95 odsto Bošnjaka (raznih struka) nije znalo tko je Avdo Međedović? Jasno, nije u pitanju samo najveći bošnjački pjesnik iz Sandžaka, već jedan od najvećih pjesnika na svijetu, čak veći, prema mišljenima eminentanih američkih stručnjaka, i od grčkog legendarnog slijepog pjesnika Homera. Međutim, takvo je bilo vrijeme, zeman totalne denacionalizacije i dezorijenatacije, kako bi se Bošnjaci lakše asimilirali u Srbe ili Hrvate. Oni koji su krojili školske programe znali su da bi, u slučaju da se Avdin ep stavi u školski program, on utjecao na svijest i ponos mladih ljudi, kao što se to u karadačkoj privatnoj zemlji činilo s afirmacijom zloglasnog Njegoševog genocidnog pjesništva, kojim se budila crnogorska nacional-šovinistička svijest prema svemu što je islamsko i muslimansko. Na sreću, u Avdovim pjesmama nejma ništa neetičko, pa se zbog toga Bošnjaci mogu njime dičiti i ponositi. Kada se pročita Avdov junački ep “Ženidba Smailagić Meha” nepobitno se može saznati gdje su sve živjeli i na kojim prostorima su se kretali Bošnjaci, odakle su svatovi dovodili mladu. Taj ep nije plod samo literarne i nadahnute poetske fantazmagorije već i nekadašnje povjesne realnosti.

Dakle, dijelo “Historija Bosne i Bošnjaka” predstavlja nezaobilazan fundament, kojim će biti olakšan dalji postupak traženju premisa i hipoteza za istinsko proučavanje bošnjačke povijesti, bošnjačke politike, kulture i tradicije u cjelini. Dakle, vjerujemo da će ona kao takva, biti podsticajna brojnim institucijama i pojedincima da se pozabave ovom komleksnom problematikom. Zacijelo, Bojićevo životno djelo, sintetizovano u jednoj knjizi o Bosni i Bošnjacima, bez sumnje predstavlja condito sine qua za diplomate i istraživače. Ovdje majerno ističemo i skrećemo paženju na diplomate za razlogom mogućih paralela. Poznato je da Srbi i Hrvati, kao narodi imaju razvijenu diplomatiju koja je stara puna dva stoljeća. S druge strane, Bošnjaci do ovoga rata nisu imali vlastitu diplomatiju. Međutim, danas bošnjačke diplomate, bez obzira na sve, nužno su se morale uhvatiti u koštac sa ove dvije balkanske imperijslane sile. Za to im ovo djelo, oslobođeno ideologije i ideologijkog jezika, može biti od posebne važnosti. Jasno, diplomatija će, uz pomoć rodoljuba, bez obzira na nacionalnost, i institucija čitave BiH, povijediti one koji se zalažu za podjelu BiH ili, čak, nestanak ove multisložene i gotovo jedinstvene po ljepoti države u Evropi. Zato bošnjačke i bosanske diplomate (i Bošnjaci i boasnaki Srbi, i bosanski Hrvati, i bosanski Jevreji) imaju pred svojetom jednu sretnu okolnost da ukazuju da su Bošnjaci, kroz svoju povijest, što Bojić dokumentirano dokazuje. uvijek dajili jedan suptilan i rafiniran duh tolerancije i dobrosusjedstva u multikonfesionalnim i multikulturnim sredinama. Dakle, Bošnjaci su vijekovima demonstrirali zajedništvo i suživot sa drugim ljudima i narodima. Međutim, “dobronamjerni čovjek”, kako bi se izrazio jedan Niče, “ispada bezopasan”(!?)”.

Na kraju ovog našeg osvrta na jedan za Bošnjačke značajan projekt, kakav je “Historija Bosne i Muslimana-Bošnjaka” ostaje da zaključimo, da Mehmedalija Bojić, svim svojim osobenostima, prije svega, pgledom na svijet i kritičkom erudicijom, na najbolji mogući način nastavlja slavanu tradiciju islamske renesanse i djela najvećeg muslimanskog historičara i mislioca Ibn Halduna (iz XIV vijeka). U srednjem vijeku nitko nije toliko sveobuhvatno, dakle, široko, shvatio historiju tadašnjeg muslimanskog svijeta kao Haldun. Tako je danas, to se bez pretjerivanja može koristiti, i historičar M. Bojić postpuio izučavanjem i possivanjem prošlosti ne samo Bošnjaka, već i prošlosti i položaja drugih nacionalni i etničkih grupa muslimana na Balkanu kroz vijekove, i to u daleko težim uvjetim negoli što ih je imao Haldun. Jer, o historiji pokušaja razjašenja povjesnih enigmi, historiji bošnjačkog društava koja se temelji na genezi bošnjačko-muslimanskog naroda, a ne na principu razvoja i prikazivanja pojedinih ličnosti kroz historiju, kao što je bio običaj prikazivanja samo ugled i doprinosa u razvoju zemlje, i tome slično. Zato nam je Bojićevo pisanje blisko. Ono proizilazi iz tihe bošnjačke duše, kao izvješće, habera, tarih – što u biti predstavlja lepezu događaja kroz koje su prošli Bošnjaci-musliman. I, ne samo oni. Na ovu historiju Bošnjaka će se najverovatnije pozvati dobronamjerni čitatelji, jer je pisana znanstveno, dokumentirano i bez ideologijske narudžbe. Kao takvo, ovo djelo uveliko predstavlja ogledalo bošnjačkog naroda. Nadasve, ovim i drugim djelima, bez sumnje, se ovim djelom vinuo u sam vrh bošnjačke i bosanske historiografije, u koju između ostalih spadaju i elitna imena, kao što su: akademik Smail Balić, akademik dr. Smail Čekić, dr. Mustafa Memić, dr. Sanaid Hadžić, dr. Mustafa Imamović, dr. Husnija Kamberović, dr. Enver Imamović, dr. Azem Kožar, dr. Izet Šabotić, dr. Adnan Jahić, dr. Safet Bandžović, dr. Bego Omerčević, dr. Sead Selimović, dr. Denis Bećirović, dr. Redžep Škrijelj, dr. Mersiha Imamović, dr. Salkan Užičanin, dr. Zećir Ramičević, dr. Adnan Busuladžić, dr. Muhamed Husejnović, dr. Omer Hamzić, dr. Aida Škoro Babić i drugi istraživači, neka mi halale, ako im sva imena nisam u ovom momentu naveo.

Mehmedalija Bojić,[5] ostaće upamćen po kritičkom viđenju historije, zatim po veoma lucidnom promišljanju histojiskih tokova, kao i veoma sjetnim lamentiranjem nad sudbinom Bošnjaka u dvadesetom stoljeću. On je na jedinstven način prikazao sve značajne događaje u Bosni u vremenu od VII do XX stoljeća. Ono što čini njegovu posebnost, jeste, da u svom djelu ne prezentira samo historijska dešavanja, nego i polimizira sa autorima drugih djela, što je u to doba bilo vrlo hrabro, a posebno u vremenu komunizma. Bojić logički i racionalno pobija “historijska prava”, kako su ih nazivali Srbije i Hrvatske i ukazivao na njihove pretenzije, prema Bosni i Hercegovini. Na taj način, djelo “Historija Bosne i Bošnjaka”, povjesničara Mehmedalije Bojića, ujedno predstavlja kritički pregled i analizu historijskih i političkih napisa, pojedinih državnika, političara, akademika, univerzitetskih profesora, znanstvenika u Beogradu i Zagrebu. Zatim, on veoma kritički razobličava njihova falsificiranja, prisvajanja, svojatanja, negiranja i prešućivanja, ključnih tokova geneze države Bosne i Hercegovine, te njene samobitnosti stvaralaštva, jednog od najstarijih europskih naroda – Bošnjaka. Njegovo ukupuno djelo pedstavlja neprelaznu vrijednost jednog kritičko povjesnog i etičkog učenja o tokovima vlastitog naroda. I ako je bilo teško objaviti njegovo životno djelo “Historija Bosne i Bošnjaka” samim objavljivanjem on je ispunio svoj životni cilj. I nakon nepunih pola godine dana od dolaska ovog djela na svijet, nakon same promocije na Sajmu knjigu u Sarajevu, u Hali Skenderija, autor je iznenada preselio na Ahiret. Bez sumnje, ukupnim svojim djelom Bojić je zaslužio da se o njegovom stvaralaštvu organizira zaseban znanstveni skup.

 

Akademik dr. Šefket KRCIĆ[6]

Univerzitet u Novom Pazaru

Univerzitet u Tuzli

 

BOJIĆEVA RESPEKTIVA BOSNE I BOŠNJAKA

 

MEHMEDALIJA BOJIĆ – IBN HALDUN BOŠNJAČKE POVIJESTI

 

O djelu historičara Mehmedalije Bojića (1923-2001)

“Historija Bosne i Bošnjaka (VII-XX vijek)”[7]

 

Rezime / Summary

 

U ovom ogledu – „Bojićeva respektiva Bosne i Bošnjaka“, autor razmatra djelo Mehmedalije Bojića, kao – Ibn Halduna bošnjačke povijesti. Pisac je u jedanaest poglavlja sistematski učinio pokušaj jednog razmatranja o značaju Bojićevog znanstvenog djela, koje posvećeno rasvjetljavanju historije Bosne i Bošnjaka. Više od tri decenije, pisac ovog priloga je pratio intenzivni rad Bojića na ovom značajnom projektu, posebno njegovoj finalizaciji, pred objavljivanje, kao i promoviranje pred znanstvenom javnošću Bosne i Hercegovine, Sandžaka i šire. Prostor koji je pred nama, ne može biti dovoljan da iskažemo bit ovog pinirskog djela. Naznake samog značaja i sadržaja Bojićevog djela «Historija Bosne i Bošnjaka – VII – XX vijek», obuhvata pored Pristupa i završnog slova slijedeća pitanja, Riječ – dvije o autoru, Sagledavanje stanja u historiografiji, Struktura Bojićevog djela, Originalni metodološki pristup, Široka upućenost u stanje duha Bošnjaka na prostoru ex Jugoslavije, Čija je Bosna, Uzoci genocida nad Bošnjacima i Bojićev doprinos suvremenoj historiji Bošnjaka. Ovo kapitano djelo “Historija Bosne i Bošnjaka”, nudi, ne samo pregledna historijska događanja, nego autor u ovom djelu polimizira s raznim historičarima drugih djela, što je u to doba bilo vrlo hrabro. Tu Bojić pobija “historijska prava i pretenzije”, kako su ih nazivali, Srbije i Hrvatske na Bosnu i Hercegovinu. U ovom djelu, prikazana su politička, ekonomska, vojna, diplomatska i kulturna prošlost Bosne i Hercegovine i Bošnjaka, te njihovo kulturno i materijalno stvaralaštvo. Ukupno djelo M. Bojića, zavrijeđuje širu znanstveno i historiografsku pažnju.

Ključne riječi: historija, historiografija, Bosna i Hercegovina, Bošnjaci, Jugoslavija, Sandžak, Ibn Haldun, autonomija, republika, nezavisnost.

[1] Karl Jaspers piše: “Historija je događanje nečeg naprosto prolaznog, u čemu se ispoljava biće vječnosti. Krajnji smisao historije ne može više da bude stvaranje stabilnih zauvijek, konačan raj na zemlji… Smisao historije može da bude u cjelini njenog dogaćanja i u svakom posebnom i u pojedinačnom. On uvijek postoji, ili ne postoji nikad. Uvjek ostaje smisao: neka se vremenski dogodi ono što je vječno, nek se istina kroz stvarno činjenje i u čovjekovom biću…”

[2] Prof. M. Bojić je prije izrade djela “Historija Bosne i Muslimana Bošnjaka (VII-XX vijek)” objavio veći broj studija, ogleda, rasprava, i napisa o muslimansko-bošnjačkom pitanju, te nekoliko knjiga. Ovdje ćemo navesti samo neka od naslova: “Narodnooslobodilački rat i revolucija naroda Jugoslavije (1941-1945) (na engleskom i ruskom), “Kritički osvrt na knjigu ‘Historija Jugoslavije’” (Dedijer, Ekmečić, Božić), u kojoj je prešućena povijesr Bosanskih Muslimana, “Odbrambeni rat Bosne i Hercegovine protiv austrougarske invazije 1878:, “Negiranje borbenih tradicija Bosanskih Muslimana u knjizi ‘Slobodarske tradicije naroda SFRJ’”, “Pavelić, Mihajlović, Tuđman i Drašković – pretenzija na Bosnu i Hercegovinu i osporavanje nacionalnog identiteta Muslimana”, “Istorija i politika – Čija je Bosna”, “Struktura stanovništva BiH od dolaska Turaka do danas”, “Dvjestogodišnje pretenzije Srbije i Hrvatske na Bosnu i genocid izvršen u prošlosti nad Muslimanima”, “Odnos Jugoslavije prema nacionalnom pitanju Bosanskih Muslimana.”

[3] Prema kazivanju autora M. Bojića da istraje u svojoj namjeri da napiše ovo djelo su mu davali dr Atif Purivatra, d Muhsin Rizvić, dr Mustafa Imamović, Hadži Jakub Selimoski, general Ibrahim Alibegović i mnogi drugi.

[4] Mehmedalija Bojić „Uzrozi genocida u Bosni“, El-Kalem, Sarajevo, 2001.

[5] Pisac ovog djela i autor priloga (u svojstvu recezenta), su prigodnim besjedama otvorili Jesenji sajam knjiga 2001. godine u Sarajevu.

[6] Autor je redovni profesor na Univerzitetu u Novom Pazaru, profesor po pozivu na Univerzitetu u Tuzli i Internacionalnom univerzitetu u Travniku. Obavlja dužnost predsjednika Matice Bošnjaka Sandžaka, glavni urednik Enciklopedije Sandžaka. Ujedno je i recezent djela o kojem piše.

[7] U povodu djela historičara dr. Mehmedalije Bojića “Historija Bosne i Bošnjaka od VII do XX vijeka”, Izdavač “Šahinpašić”, Sarajevo, 2001.g. i druga knjiga Mehmedalije Bojić “Uzroci genocida u Bosni i Hecegovini”, “El-Kalem”, Sarajevo, 2001. g.

 

Dr. Šefket KRCIĆ (1953), a Bosniac philosopher, University professor, writer, critic, encyclopaedist, lexicographer, essayist, poet, polemic, fighter for human rights, professor at the University in Novi Pazar (philosophy, ethics, aesthetics, rhetoric, sociology, and methodology), former professor at the University of Montenegro (removed in early 1992 on unlawful and political grounds), visiting professor at several Universities. A member of the most respectable world literature association P.E.N. Center, Hegel’s Philosophical Society, World Philosophy Association. He was a president of the Federation of societies of philosophers of Yugoslavia, one of the initiators of the First Congress of Philosophers, president of the Society of Aestheticians and Ethicists of Montenegro. A member of the European Academy of Science and Arts. A member of the International association of methodologists in social sciences. A member of IJAS (Brussels, NUNS Belgrade), journalist. Currently a President of Association of Bosniacs – Society for culture, science, and arts in Sanjak. Translated to several European languages. An author of over 2,000 different papers (studies, discussions, essays, reflections, reviews, scientific announcements) and thirty works in the filed of philosophy and twenty books in the area of literature. He is present in public since 1973. As a tribute to his four decades of creative engagement, a voluminous documentary book Selection of bibliography of Krcić was published in 2013 (promoted at the Word literary meetings, dedicated to the persecuted writers).

 

SELECTION OF PHILOSOPHICAL WORKS OF

DR ŠEFKET KRCIĆ IN TWENTY BOOKS:

 

1. FILOZOFSKE RASPRAVE I ESEJI (1973-1983)
2. FILOZOFIJA VUJADINA JOKIĆA (1987, 1996)
3. FILOZOFIJA ŽIVOTA (2001)
4. FILOZOFSKE KRITIKE STALJINIZMA (1984-zabranjena knjiga)
5. ESTETIKA POEZIJE (2002)
6. MARXOVA FILOZOFIJA OD IDEALIZMA DO UTOPIZMA (1987)
7. FILOZOFSKI PUTOKAZI I dio (1973-2002)
8. FILOZOFSKI PUTOKAZI II dio (1973-2002)
9. FILOZOFIJA ČOVJEKA (1988-2000)
10. ESTETIKA LJUBAVI (1988-2000)
11. TAKO JE ZBORIO J. TAJBIN (2000)
12. VRHOVI BOŠNJAČKE HISTORIJE I KULTURE (1999)
13. CRNOGORSKA FILOZOFIJA XX STOLJEĆA (1986)
14. DIJALOZI I POLEMIKE (1978-1998)
15. BOŠNJAČKA MMF FILOZOFIJA (Muhić, Muminović, Filipović)
16. SUVREMENA BOŠNJAČKA FILOZOFIJA (2002)
17. UVOĐENJE U TOKOVE ISLAMSKE FILOZOFIJE (2000)
18. ESTETIKA U VREMENU (2012)
19. IZAZOVI BOŠNJAČKE FILOZOFIJE DANAS (2013)
20. FILOZOFSKI DISKURS (2013)

 

RELEVANT MANUALS AND TEXTBOOKS:

1. SOCIOLOGIJSKI PRAKTIKUM (2002)
2. PRAKTIKUM IZ ETIKE (2004)
3. OSNOVI ESTETIKE (FUN, 2007)
4. PRAKTIKUM IZ RETORIKE (2007)
5. PREGLED POVJESTI FILOZOFIJE (2009)
6. PRAKTIKUM IZ METODOLOGIJE (2010)
7. UVOĐENJE U METODOLOGIJU (2013)