Šefket Krcić: Etički i kritički aspekti Muminovićeve filozofije

Prof. dr Šefket Krcić^[1]

 

ETIČKI I KRITIČKI ASPEKTI MUMINOVIĆEVE FILOZOFIJE

Povodom pete obljetnice od odlaska bošnjačkog filozofa (22. april 1935. – 24. oktobar 2012.)

 

Abstract^[2]: Autor u ovoj studiji razmatra više aspekata Muminovićeve etičke i kritičke filozofije. Riječ je o analizi opusa jednog od najkompleksnijih, uz Muhića i Filipovića, bošnjačkih i balkanskih mislilaca XX stoljeća. U fokusu istraživačkog postupka, pisac je posebno usmjerio pažnju na Muminovićev epistemološko-dijalektički i kritičko-konstruktivni metod u filozofiji. Zatim, razmatrao je njegovo etičko gledište kao ljudsko bivstvovanje, što predstavlja u biti jedno osobeno razumijevanje filozofije ideologije i moderniteta. U tom kontesktu, Muminović se predstavlja, kao veoma egzistencijalan mislilac, koji svojim djelima promišlja dijalektiku mišljenja, posebno povezuje recepciju Blohovih principa nade do aktualne kritike totalitarizma, što je predmet njegovog životnog djela  „Filozofija ideologije“ (u tri toma), a u tom pogledu ne zaostaju, ni njegova kultna djela „Zarobljeni um“, i posebno, „Ethos i ljudsko bivstvovanje“. Upravo, Muminovićeva kritika totalitarnih režima, omogućava modernom čitatelju, da prepozna recidive neostaljinizma i neofašizma u današnjem svijetu. Upravo ova dimenzija Muminovićevog kritičko-filozofskog diskursa, mu daje takvo visoko mjesto, ne samo u bošnjačkoj već i u europskoj filozofskoj misli, pa možemo slobodno konstatovati, da je riječ o jednom od posljednjih velikih europskih filozofa (koji je rođen u Sandžaku, a svoju afirmaciju je postigao kao profesor filozofije i etike na Sarajevskom univerzitetu).

Ključni aspekti Muminovićeve etičke i kritičke filozofije se ogledaju kroz poimanje uvođenja u filozofsko mišljenje, razumijevanje etičkih fenomena, kritika ideologije (posebno staljinske), te filozofije praksisa i drugih. Zato svijet Muminovićeve filozofije, privlači pažnju mnogih istraživača, jer je po svojoj prirodi ne samo kritička, već idejno originalna, čime su mu ukazana posebna priznanja, osamdesetoih godina XX stoljeća, kako od kolega iz beogradskog, tako i zagrebačkog filozofskog kruga. Na ovaj način, autor nastoji da otvori filozofski sistem dr. Rasima Muminovića i predstavi ga širem krugu kolega i drugih čitatelja.

 

Ključne riječi: Filozofija, um, etika, kritika, čovjek, aksiologija, kultura, fenomenologija, idealizam, ideologija, totalitarizam, staljinizam, moderni građanski svijet, ethos, ljudsko bivstvovanje,

 

 

Pristup

 

Nije jednostavno pisati o filozofskim idejama i pogledima dr. Rasima Muminovića, kojeg sam, kao mislioca, prijatelja i profesora Univerziteta u Sarajevu, rukovodilaca Udruženja filozofa i sociologa Bosne i Hercegovine – veoma dugo poznavao, družio se sa njim i veoma ga cijenio. U svojoj dugoj filozofskoj djelatnosti, gotovo podjednako sam se družio i sa drugim filozofskim poslenicima, filozofom S. Tomovićem iz Podgorice, filozofom i pjesnikom F. Muhićem iz Skopja, zatim filozofom M. Filipovićem iz Sarajeva, filozofom i estetičarem V. Jokićem iz Beograda, filozofom M. Životićem iz Beograda i drugim istaknutim misliocima iz regiona. Sa svima njima, vodio sam duge i nezaboravne dijaloge na razne filozofske teme. U tom specifičnom filozofskom prijateljskom druženju, uspio sam da nagovorim uvažene filozofe Tomovića i Filipovića, da napišu svoje duhovne biografije, što su i učinili^[3]. Međutim, nisam uspio da ubijedim filozofa dr. Rasima Muminovića, da napiše svoj živitopis i svoja gledanja na ljude i vrijeme, mimo onoga što je već napisao u svojim djelima. Takav jedan spis stvarno nedostaje istinskom istraživaču, kako bi lahkše tumačio filozofov opus. Podsjetio bih na jednu činjenicu iz povijesti filozofije, koja se tiče Serena Kjerkegora (1813-1855), kojeg su od milja zvali „Danski Sokrat“, utemeljivača filozofije egzistencije, koji je rano sazrio kao filozof i isto tako, prerano otišao u vječiti smiraj, u svojoj 42-oj godini živiota. Zamislite, da je sve to on predvidio, za godinu dana ranije, napisao je čuveni spis „Osvrt na moje djelo“. Upravo, ovaj spis je predsudno utjecao na mnoge istraživače, ne samo povijesti filozofije i egzistencije, već i u opće suvremene filozofije i filozofije života, koliko su život i filozofija povezani jedni sa drugim.

Sličan slučaj je i sa duhovnom biografijom, profesora, dr. R. Muminovića, filozofa etičke i kritičke orijentacije, koja nam ovdje ne dostaje, ali njegov život i misao rekonstruiramo ne temelju sjećanja i razgovora, te promišljanjem djela ovog nenadmašnog doaenena, sandžačkog i bošnjačkog besjedništva. O razlozima, zašto nije napisao svoj duhovnu biografiju Muminović, možemo samo da pretpostavljamo, tj. da nije možda želio da spomene tri rane koje mi je tajio. Prvu ranu iz svog zavičaja Sjenice, drugu ranu, koja mu je montirana u porodičnom životu (što je nedopustivo) i treća rana, što su mu priređivali neke kolege iz trivijalnih razloga rivaliteta, koji su ispod nivoa svakog objašnjenja. To kažemo, zato što su Muminovićeva gledišta, zaslužila jednu veliku pažnju i dužno poštovanje u najljepšem smislu riječi.

U tom pravcu, posebno me je dirnilo sjećanje njegove uvažene sestre dr. Fatime Muminovića – Pelesić, koja je u „Dnevnom Avazu“^[4], u povodu četvrte obljetnice od preranog preseljenja na Ahiret, njenog brata Rasima, istakla brojne boli, koje nosi u sebi, a koje je njenom bratu, bez ikakvih osnova zadala aktuelna društvena zajednica, koja je nažalost zaboravila, na takvo ime, kao što je bio dr. Rasim Muminović. Pored ostalog, ona je naglasila, da sve te silne institucije i zvaničnici, nisu sjetili da ni jednu instituciju nazovu po njegovom imenu, niti da daju neko obilježje u gradu po njegovom imenu, u kojem je slovio, za vodećeg filozofa, ne samo Sarajeva, već i Bosne i Hercegovine.

 

Uvod

 

        „Stoljećima se filozofija lavovski nosi s dekadentnim mišljenjima i uvjerenjima koja smatraju čovjeka i svijet objašnjavanim, ako ih uvedu u svoje okvire, zanemarujući da su ih tako predali neizvjesnoti iz koje ih je još teže izvući. Nekritičkim oblicima mišljenja, naime, izmiče spoznaja da je čovjek jedino biće u svemirskom beskraju osvjetljeno sobom, svojim umom, i da je, za razliku od drigih bića koja su po sebi, on po sebi i za sebe, egzistencijalno upućen na razumijevanje njihova i svog bivstvovanja što ga čini također jedinstvnim bićem u kosmosu. Samo njemu pripada sticanje iskustva koje mu služi u razotrkivanju egzistencija u njihovoj elementarnoj skrivenosti i razlikovnu njihovih biti od njihovih pojavnosti…“

 

(R. Muminović: „Zarobljeni um“)

 

Proboj svake filozofske misli na europskoj sceni, u čijem se centru nalazi i jedan broj bošnjačkih mislilaca, među kojima, svakako je ime filozofa i etičara dr. Rasima Muminovića (1935-2012), čije je djelo doživjelo posebno respektovano od Ernesta Bloha^[5], jednog od najvećih europskih mislilaca XX stoljeća. Naime, Muminović je u svojim filozofskim refleksijama oživio ideju čovjeka, kao svijesti o sebi i svojim originalnim stavovima izazvao je buđenje nove filozofske misli u Bosni i Hercegovini i Sandžaku, posebno u njegovoj islamsko-bošnjačkoj civilizacijskoj komponenti.

Muminovićevo filozofsko djelo je izuzetno razuđeno, ali radi lahkšeg izučavanja slobodni smo ukazati na tri aspekta filozofskog sistema ovog mislioca. To su: 1) filozofski aspekt; 2) etičko-politikološki aspekt i 3) kritička analiza identiteta. Svakako, ova tri aspekta se ispoljavaju u teorijskom i praksis opusu Muminovićevog diskursa i kao takvi, oni su nerazdvojni. Radi sistematizacije ideja, problema i pitanja, pokušaćemo da osmislimo njegova djela i putokaze Muminovićevih misli, na taj načine kako bi se i drugi istraživači mogli lahkše kretali kroz njegov filozofski sistem.

Prvi aspekt, filozofski je najširi i polazi od njegovog „Uvod u filozofiju“, koji uz Blohov („Tibingenski uvod u filozofiju“ i Finkov „Uvod“ (u filozofsko mišljenje) predstavlja jedno od najboljih i najdubljih djela te vrste uopće, i koji predstavlja svojevrsni „zlatni princip“ njegovog uma u traganju za slobodom. Ustvari, radi se o čvorišnom djelu u kojem se razvijaju najdublja filozofska spoznaja i epistemologija, kao teorijska i praktična ljudska preokupacija. Ovdje treba spomenuti autorovo djelo iz ranog perioda o filozofu Ernestu Blohu, kao i monografsku studiju „Filozofija i praksa“.

Drugi aspekt, etičko-politikološki je centralni dio Muminovićevog opusa. Tu spadaju sjajna djela iz oblasti etike i kritičke teorije: „Etos i ljudskot bivstvovanje“, „Ljudskost i povjestnost“, „Zarobljeni um“, „Filozofija ideologije“ (u tri toma), „Ognjen Prica – svijest, život i partija“ i „Staljinizam i apsurdi jednoumlja“.

Treći aspekt, kritička analiza identiteta kojom se Muminović predstavlja kao filozof i etičar na djelu. Riječ je filozofu na društvenoj pozornici, koji javno diže glas za odbranu identiteta bošnjačkog naroda. U ovaj aspekt spadaju djela „Hadži Murad i Sandžak“, „Srbizam i stradalništvo Bošnjaka“, te „Fenomenolija srpske genocidne svijesti“. Sva ova djela su doživjela, zbog velikog interesiranja javnosti, više izdanja. Zatim, tu treba dodati brojna javna istupanja filozofa Muminovića, posebno s kraja osamdesetih i devedesetih godina XX stoljeća, ne samo u Sarajevu, već i kroz mnoge sandžačke gradove, a posebno preko znanstvenih tribina „Sandžak kroz historiju“. Najviše pažnje profesor Muminović je posvetio filozofskom, sociološkom i psihološkom osmišljavanju sandžačke duhovnosti, kao i uopće osobenosti očuvanja bošnjačkog identiteta. Upravo zbog tih ideja i stavova iznijetim u javnim istupanjima, profestor Muminović je bio jedan od najviše osporavanih djelatnika, naravno, od strane ideologa i političkih krugova, koje su vršile sistematski progon bošnjačkog naroda sa prostora Blakana, posebno sa prostora Bosne i Sandžaka. U tom kontekstu, profesor Muminović, nije ćutao kao brojne njegove kolege, već je javno progovorio o sudbini svoga naroda i u tom smislu, on je žestoko prozvao brojne fah kolege iz Srbije i Hrvatske, sa velikim apelom da se zaustavi krvoproliće nad nedužnim bošnjačkim narodom.

Zacijelo, na taj način, neka njegova djela su nastala izazovom rata i kao direktan odgovor na agresiju Bosne i Hecegovine, što jasno govori o Muminoviću kao visokom i odgovornom filozofu i kritičkom intelektualcu, koji je progovorio iz duše i svijesti najobrazovanijeg dijela svog naroda, naravno pod znatnim utjecajem ideja Sokrata, Platona, Aristotela, Ibin Rušda, Ibin Sine, Voltera, Kanta, Marksa i Bloha. Naravno, to ne umanjuje njegovu originalnost, već upućuje na povezanost njegovih ideja sa filozofijom svijeta, odnosno, sa vodećim misliocima iz povijesti filozofije.

 

Riječ dvije o filozofu i njegovom životu

 

Da bi se govorio o djelu jednog filozofa, poučenim brojnim paradigmama iz povijesti filozofije, neiphodno je znati život filozofa, odnosno kako je živio i stvarao. Svako drukčije razmišljanje prosto predstavlja inprovizaciju govora o jednom filozofu. U ovom konkretnom slučaju, veoma rano, odnosno u svojoj ranoj mladosti sam upoznao velikana bošnjačke misli, dr. Rasim Muminovića, sa kojim sam se vrlo rado susretao, ne samo u Sandžaku, Sarajevu, već i u drugim centrima, posebno u Zagrebu, Herceg Novom i dr.

Poznavao sam njegov način razmišljanja o raznim temama i ljudima, kao i metodološkim pristupima, kako su nastajala njegova djela, kako se školovao, kako je vodio osoben način života, kako se družio sa njemačkim filozofima posebno na Blohom i Šmitom, i drugim misliocima, kada je posebno radio na povezivanju ideja krajni antipodni filozofskih poslenika, koji su djelovali na relaciji Beograd-Zagreb. To je bila njegova misija stvaranje slobode i tolerancije odnosa u društvu i to na Kantovim principima etičkim imperativima, koji su povezani sa islamskom etičkom tradicijom. Osmišljavao je veoma kritički svoje filozofske zadatke i projekte.

U svakom slučaju, lično sam podobno poznavao ličnost i djlo ovog filozofa i pratio sve dikusije koje su početkom 70-ih godina na ovamo izazvale njegove ideje kao i interpretacije koje je on nosio u svojoj kritičkoj strategije sa Ljetnje Korčulanske ljetnje škole. Sa posebnom pažnjom smo se susretali u Saraju, Dauta Bašovića njegovog školskog druga iz Medrese, gdje je imao punu pažnju, koja se i danas osjeća. Međutim, danas kada razmišljamo o njegovom djelu, bez uvida u spise njegove autobiografije, moramo biti veoma oprezni za svakuu riječ koju izgovorimo o njegovoj ličnosti i djelu, da ničim ne umanjima ono što je on decenijama stvarao, već da sa dužnom prijateljskom i kolegijalnom pažnjom, promislimo svaki njegov tekst. Na taj način, u ovoj studiji daćemo pregled fundamentalnih podataka i ideja koje su Muminovića nosile od rodne Sjenice, preko Sarajeva, Beograda, Zagrebu, Tibigena, Bona, Ankare, pa sve do Novog Pazara, gdje ostavlja uvijek brojne svoje prijatelje u zanosu, svojim elokventnim i vrlo širokim razmišljanjima o ljudskoj egzistenciji.

Zato, koristim priliku da pozovom svoje brojne kolege, da nešto više kažu o ovoj ličnosti, naravno, ako su ga poznavali i čitali njegova djela. Zapamtite samo, da sa brojnim kolegama iz Sandžaka imao zadovoljstvo da raspravljam o Muminovićevim idejama. Jedan naš kolega, prof. Dušan Torbica iz Subotice, je tako duhovito na jednom filozofskom skupu u Vojvodini govorio o filozofskim, sociološkim i etičkim idejama prof. Muminovića, na način kakve nisam sreo u Sarajevu. Naime, prof. D. Torbica je govorio o svojim studijama u Sarajevo, i brižljivo pripremanju da ide na Muminovićeva predavanja, tako nešto sam isto doživio da govore kolege u Zagrebu, Ljubljani, posebno u Podgoroci sa filozofima Tomovićem, Nikićem, Zekovićem o njegovom liku i djelu. Jasno, Muminović je izgeldao ozbiljno i razmišljao na jedan respektabilan način kako to svjedoči D. Torbica, jer govoriti o njemu je pravi dožiljaj, a to je pronaći pravu riječ da se osmisli jedan doista jedinstven etički i kritički pogled na svijet, kakav je bio svijet duha dr. Rasima Muminovića.

Dr Rasim Muminović, filozof, u kontekstu svjetskih razmjera, uvršten je za izuzetnog znalca historijskih tokova filozofije i ključnih filozofskih disciplina, kojima se posvetio, bio je redoviti profesor Filozofskog fakulteta, Univerzitet u Sarajevu. Životni put prof. dr Rasima Muminovića potekao je 22. aprila 1935. godine (na Dan Planete Zemlje) u Trijebinama kod Sjenice u Sandžaku, preselio je 24. oktobra 2012. godine u Sarajevu^[6]. Roditelji: hadži-Hivzija i Hajruša, rođena Biberović. Obrazovanje: Osnovnu školu završio je u Sjenici, a Gazi Husrev-begovu medresu, Učiteljsku školu i Gimnaziju u Sarajevu. Jasno, mladi Muminović se u tom vremenu suočio sa saznanjem, da kao svršeni Medresant ne može upisati studije filozofije, što je bila njegova života želja i profesionalno opredjeljenje. U tom vremenu, početkom 50-ih godina XX stoljeća, živjeći u teškoj materijalnoj oskudici, morao je sam da zarađuje kao noćni čuvar u Radničkom univerzitetu, i od te zarade se dalje školovao. To su njegove kolege jako cijenile i bile izuzetno obrazrive, jer se u svakom pogledu dokazivao kao samostalan izuzetno obrazovan intelektualac. Studije filozofije i njemačkog jezika završio je sa odličnim uspjehom na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, a pozdiplomske studije iz oblasti filozofske etike na Filozofskom fakultetu Univerzitet u Beogradu. Na pozdiplomskim studijama u Beogradu posvjećuje se istraživanju tematike tradicionalne i novije etike. Iz ove discipline je napisao više studija i kvalitetnih djela. Doktorsku disertaciju je odbranio na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.

Mladi filozof Muminović, gostovao je dva semestra na Univerzitetu u Bonu (kod G. Schmidta). Koristio je stimpediju Alexandar Von Humboldt-Sthiftung namijenjenu naročito odabranim u filozofskoj struci u maksimalnom trajanju. Sudjelovao je na brojnim simpozijima, kongresima, raspravama i raznim skupovima u zemlji i inozemstvu, čiji se referati i predavanja pamte od strane brojnih kolega. Dok bi govorio u amfiteatrima i salama je bila pozorišna koncentrirana disciplinovana atmosfera, a zatim bi se vodila široka diskusija. Znao je dati i šira objašnjenja i razviti diskusiju, pa se rasprava odvijala po nekoliko sahata. Međutim, zbog svojih uvjerenja i stavova imao je neprijatenosti od strane komunističkih vlasti.

Karijera: asistent, docent, vanredni i redovni profesor Filozofskog fakulteta u Sarajevu. Objavio je, pored brojnih studija i rasprava u renomiranim domaćim i inozemnim časopisima, i slijedeća djela: 1) “Filozofija Ernsta Blocha” (IMRP, Beograd 1973. g.), 2) “Ljudskost i povijesnost“ (“Svjetlost”, Sarajevo 1978. g.), 3) “Filozofija i praksa” (“Svjetlost”, Sarajevo, 1981. g.), 4) “Ognjen Prica” – Svijest, život i partija (“Školska knjiga”, Zagreb 1982. g.), 5) “Ethos i ljudsko bivstvovanje” (“V. Masleša”, Sarajevo 1989. g. prvo izdanje), 6) “Srbizam i stradalništvo Bošnjaka” (Sarajevo, 1994. g.), 7) “Fenomenologija srpske genocidne svijesti” (Ankara, 1995. g.), 8) “Srbizam i stradalništvo Bošnjaka” (Drugo izdanje, Sarajevo, 1997. g.), 9) “Staljinizam ili apsurdi jednoumlja” (Tuzla, 1997. g.), 10) “Ethos i ljudsko bivstvovanje” (drugo izdanje, Filozofski fakultet, Tuzla 1997. g.), 11) “Uvod u filozofiju” (IK Publishing, “Logos”, Sarajevo 1998. g.), 12) “Zarobljeni um” (Harfo-graf Tuzla, 2000. g.), 13) “Filozofija ideologije” (I knjiga – Ideologija i trezvenost, i II knjiga – Destruktivne idelogije 20. Stoljeća, III knjiga – Filozofija novog milenija, 2006), El-Kalem, Sarajevo 2000. godine, “Hadži Murad i Sandžak” (Sarajevo, 2003), te više od 200 drugih naučnih, stručnih i publicističkih radova. Bio je član najužeg rukovodstva Saveza filozofskih društava Jugoslavije (član je Udruženja filozofa Jugoslavije), član odbora “Korčulanske škole”, Predsjednik Udruženja filozofa Bosne i Hercegovine (1982-1990), “Matice Bošnjaka Sandžaka”, Udruženja pisaca Sandžaka, Vijeća kongresa bošnjačkih intelektulaca, član žirija za Blohovu nagradu i drugih asocijacija. Bio je nominovan za članstvo u ANUBiH, ali je zbog preranog odlaska na Ahiret, se nije ostvarila ideja predlagača, da se tim činom oda priznanje ovom bošnjačkom filozofskom velikanu. Kao istraživač etike i etičkih fenomena, on je svakako zaslužio najveće nagrade i priznanja. Međutim, on se za takvo nešto nikad nije interesirao, niti je to od koga to tražio, kao što to čine drugi neodgovorni pojedinci. Život je osmišljavao i stvarao na čisto filozofskim pozicijama, tj. živio u skladu poput drevnih antičkih i islamskih mudraca.

Da podsjetimo, čitatelje, dr. R. Muminović je predavao razne filozofske discipline i kolegije iz domena filozofije na Filozofskom fakultetu i Faklultetu političkih nauka, Univerziteta u Sarajevu. Prema mnogim misliocima, Muminović je jedan od posljednih mislilaca iz plejade velikih modernih filozofa, koji su stvarali svoj sistem mišljenja.

 

Ključne teme Muminovićevog filozofskog opusa

 

Razmišljati danas o filozofskom djelu Rasima Muminovića, to znači baviti se istinskom originalnom filozofijom. Međutim, aktualna politika je potisnula i marginilizirala ne samo filozofsku misao manjinskih naroda, već i vlastitog naroda iz zemlje (misli se na Srbiju i Crnu Goru). U tom kontekstu, za pasioniranog ljubitelja filozofije, djelo Rasima Muminovića je poseban izazov za razmišljanje, tumačenje i življenje.

Tok filozofskog traganja doveo ga je do filozofije tada najznačajnijeg mislioca XX stoljeća, Ernesta Bloha (1895-1980), što postaje tema njegove doktorske disertacije “Gnoseološko-ontološki temelji Blochove filozofije” odbranjene na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

Gostovato je na Univerzitetu u Tibingenu kod Ernesa Blocha^[7] i Univerziteta u Bonnu kod Gerharda Schmidta (ove dvije činjenice, dovoljno govore za znalce filozofije o kakvoj se ličnosti radi). Koristio je stimepndiju Alexander von Humboldt-Sthiftunga namijenjenu naročito obdarenim u filozofskoj struci i humanističkim znanostima, što je imao presudan značaj na formiranje Muminovića kao temeljnog mislioca, koji je proizašao iz tipične njemačke filozofske škole.

Monografija o Ernestu Blochu objavljena je u Beogradu 1973. godine pod naslovom “Filozofija Ernesta Blocha.” Ujedno, ovo djelo je dalo Muminoviću legitimaciju filozofa velikog formata. Druženje i suradnja sa ovim misliocem je trajalo više i od jedne decenije, što je presudno utjecalo na dalji razvoj ideja filozofa Muminovića. Nakon objavljivanja ovog djela, Muminović je postao respektabilan filozof i mislilac, kome su bila otvorena vrata da sudjeluje na brojnim skupovima, gdje je izlagao svoja originalna filozofska uvjerenja.

Zatim, “Ljudskost i povjesnost” otvara mogućnosti i granice filolozofskog mišljenja, pitanje o jedinstvu povijesti i ljudskosti u samooblikovanju čovjeka. Knjiga je objavljena u IP “Svjetlost” 1978. godine. Djelo je izazvalo brojne diskusije i otvorile nove teme za dijalog među kolegama u više univerzitetskih centara ex-Jugoslavije. Na taj način, Muminović iz semestra u semestar iz godine u godine javlja se novim djelima što širi njegove filozofske vidike.

“Filozofija i praksa” predstavlja zanimljiv, jedinstven naučno relativan pokušaj tumačenja odmosa i prepletenosti filozofije i prakse. Knjiga je objavljena u IP “Svjetlost”, 1981. godine u Sarajevu. (Ovo djelo profesor Muminović je posvetio uspomeni na brata Haska).

“Ognjen Prica – svijest, život i partija” Školska knjiga, Zagreb, 1982. monografija o poziciji intelektulaca u društvu, o revoluciji i umjetnosti, filozofiji kao univerazalnom poimanju svijeta, filozofiji i revoluciji, itd. Ovo djelo autor je posvetio sjećanju na legendarnog heroja i pjesnika Sandžaka, Rifata Burdžovića, najznačajnije ličnosti Bošnjaka u XX stoljeću.

“Ethos i ljudsko bivstvovanje” je centralna tema istoimenog filozofskog djela publiciranog kod IP “Veselin Masleša 1989. god. (prvo izdanje, Tuzla, Filozofski fakultet, 1997., drugo izanje). Knjiga ukazuje na humanistički karakter etičkih kategorija, interpretira moralne vrijednosti: pravda, istina, dostojanstvo, dobro i druge, ali i konseknvence, posljedice odustva etičkih vrijednosti. Ovo djelo predstavlja svojevrsni zaokruženi etički sistem.

Vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu potaklo je dublje razmišljanje o ideologiji, mitologiji, destruktivnosti, manifestacijama uma itd. Tematika djela kazana samim naslovom predstavlja središnju temu političke filozofije i filozofije ideologije: To su: “Srbizam i stradalništvo Bošnjaka” (prvo izdanje), Ankara, mart 1994. g.; “Srbizam i stradalištvo Bošnjaka” (drugo izdanje), Sarajevo, 1996. g.; “Fenomenologija srpske genocidne svijesti”, Ankara, 1995. g.; “Staljinizam i apsurdnost jednoumlja”, Sarajevo, 1997. g. Međutim, ova djela zbog određenih pojmova i pridjeva su u drugom planu i traže jednu studiozinije predstavljanje kako bi se i sa filozofske i ideologijske strane rasvijetlila posljednja decenija XX stoljeća, kao decenija krvi i zla, koja je podstakla protivnike da blokiraju razvoj Bosne i Hercegovine i posebno za istrebljenje Bošnjaka. Filozof je bio kritičkog nadahnuća i mišljenja, gdje je posebno stručno analizirao srpski nacizam i genocidnu politiku prema Bošnjacima.

Zatim, djelo “Uvod u filozofiju” (Sarajevo, 1998. g.), je centralno djelo Muminovićeve univerzitetske djelatnosti, kao profesora filozofije, jednostavno, to je filozofski dragulj, koji reflektira na produktivan i ravnopravan dijalog sa najprominentnijim orijtenacijama i predstavnicima suvremene evropske filozofije. Knjiga je izvor nadahnuća i za pjesnika, slikara, povjesničara. Ono je proizvod sarajevske škole filozofsko mišljenje, ne samo koje se njeguje na Filozofskoj katedri Univerziteta u Sarajevu, u Akademiji nauka BiH, već i u ediciji “Logos” (koji su pečat dali tako poznati filozofi i profesori univerziteta: Vanja Sutlić, Ivan Foht, Kasim Prohić, Muhamed Filipović, Abdulah Šarčević, Arif Tanović, Milan Damjanović, Rasim Muminović i drugi mislioci). Djela ove edicije su bošnjačku i bosansku filozofsku misao približili europskoj filozofskoj baštini. Za taj uspjeh značajan doprinos ima filozofska djelatnost dr. R. Muminovića.

Pored toga, Muminović je objavio brojne spise, među kojima izdvajamo neobično djelo – “Zarobljeni um” (Tuzla, 2000. g.) – knjiga koja analizira brojne etičke fenomene i relacije: sloboda-alijenirani um, priorda-pomračeni u, društvo-birokratski um, povjesni um – genocid itd. U pitanju je djelo velikog izazova za suvremenost. “Filozofija ideologije I” (Ideologija i trezvenost), Sarajevo, 2000. g.; “Filozofija ideologije II” (Destruktivne ideologije XX stoljeća), Sarajevo; “Filozofija ideologije III” (Izazovi novog milenija), Tuzla (u štampi).

U tom kontekstu, značajno je spomenuti da je dr. Rasim Muminović bio suradnik poznatih jugoslovenskih časopisa i društava: “Pregled”, “Praxis”, “Život”, “Naše teme”, “Dijalog”, “Odjek”, Revija “Sandžak”, te “Znakova vremena”, „Sjenički zbornik“, „Novopazarski zbornik“ i druge publikacije.

Dakle, riječ je o priznatom autoru, filozofskom piscu, koji piše originalna filozofska djela, koja služe na čast filozofiji, i naročito sredini u kojoj se pojavljuju.

Prof. dr. Rasim Muminović predaje na Filozofskom fakutletu u Sarajevu razne filozofske discipline i kolegije iz dominiuma filozofije i jedan je od pokretača utemeljenja Sandžačke akademije znanosti i umjetnosti.

O liku filozofa i čovjeka Rasima Muminovića svjedoči i najbolje govori njegov stav o čovjeku, koji je objavio u časopisu “Život”, 1969. u Sarajevu. U tom prilogu, filozof se pita: Šta je čovjek? Šta čovjek jeste, a šta nije? Da čujemo originalno filozofovo stajalište.

“… Čovjek se ne može opredjeljivati za ono što jeste, jer jeste, ali zato se može opredjeljivati za ono što nije i to iz razoga što bi to želio… ili možda zato što drugi od njega traže. Opredjeljivanje ima smisla samo ukoliko je vezano za određeni cilj radi kojeg izigraamo ono što jesmo da bismo igrali ono što želimo ili nas okolnosti tjeraju na to. Takvo igranje i izigravanje čini, monodramu našeg svakodnevnog života (danas je gotovo važnije izgledati nego biti). U aspektu moralnog ocenjivanja, opredjeljivanja po zahtijevu spada u egzeplarne oblike nacionalnog otuđenja, gdje se to u odnosu na individuu, očitavalo kao samootuđenje, koliko tuđe ljudskoj prirodi, a tako posvuda prisutno u historiji.”

Kao mislilac dr. R. Muminović, je posjedovao temeljna znanja iz klasične grčke i islamske filozofske tradicije, s jedne, i njemačke i suvremene struje filozofije. Upravo ta znanja i razmišljanja su mu omogućila, da se lahko kreće kroz više filozofskih disciplina i da da konkretan doprinos razvoju bošnjačke filozofije danas.

 

Kritičko uvođenje u Marxovu filozofiju^[8]

 

Kad je u pitanju recepcije suvremene filozofske misli, možemo slobodno reći, da je Muminović imao veoma kritičan odnos prema ideološkim strujama, posebno prema marksizmu i staljinizmu, ali ove pravce je odvajao od Marksovog mišljenja, smatrajući da je autor čuvenog „Kapitala“ (Marks), konkretno zloupotrijebljen od strane totalitarnih ideologija.

Upravo to potvrđuje i pregled strukture djela uvođenja u Marksovu filozofiju:

Predgovor, Uvod, Protivrečja epoja: Put k nama, Utopija i realnost, nedostatnost i planiranje, Protivrječna osnova, Mogućnost i teškoće, Znaci epohalnog, Znanstvena svijet; I Svijet i i ljudska aktivnost – A. Logos spermatikos: Naslućivanje, Tragovi i snovi, Zasnivanje, Logos, Principijelnost, Oblikovnost, Methodes, Filozofija i izricanje, Skepsis, Nelagodna dubiosa, Rad misli, Humanum, Mogućnost i granice, B. Približavanu iskonu: Teškoće početka, Početak, Završetak bez početka, Kretanje u krugu, Na rubu kruga, Plodotvrono krilo, Svijet glave, Glava svijeta, Dijalektika glave i svijeta, Uzaludnos preokretanja, Krkost viđenja, Nagovještaj obrata, Bitak, vrijeme i pojava; Otvornost početka, Nezavršenost svijeta, Temelji nade, C. Dijalektika postojećeg: Artikulacija iskona, Približavanje, Bitak i ništa, Prostor i vrijeme, Kauzalnost, Nužnost i slučajnost, Mogućnost i zbiljnost, Sadržaj i forma, Egzistencija i esencija, Metron, Cjelina i dio, Razvoj: evolucija i revolucija, Identitet, mjera i granica; II Čovjek i praxis – A. Na tragu antropogenosti: Svijet i čovjek, Kružna omča, Mikrokosmos i mekantropos, Povijesna retrospektiva, Antika, Srednji vijek, Renesansa, Novo doba, Moderna misao, Prevazilaženje, Prostornos tjelesnosti, Ljudska priroda; B – Stvaralačka praksa: Povijest, Prakticiranje, Temelj povijesti, Povijesno vrijeme, Povijesna zakonitost, Progres i subjektivni faktor, Djela kulture, Ethos, Stvari i znanje, Pravo i pravda, Ethos i moral, Dobro i zlo, Moralna sloboda, Aesthesis, Ideali, Antropogenost, Sazrijevanje, Ljepota i ljubav, Vrijednosti; C – Teorija – praksa – revolucija: Marx i marksizam, Uvjerenja, Revizionizam i dogmatizam, Oponiranje, Antički humanizam, Apsolutizacija i scijentif, Panlogizacija, Novo stajalište – Praxis, Filozofija i zbilja, Aktuelnost, Diferencijacija, Realizacija, Revolucija i socijalizam, Filozofija – revolucija, Ideja socijalizma, Demokracija, Rad, Slobodno vrijeme.

U tom kontekstu, za filozofa Muminovića, Marx je interesantan, kako da poveže Blohovo mišljenje sa njemačkom klasičnom filozofijom i francuskom revolucijom. On je te svoje ideje na veoma kritičan i etičan način prezentirao na mnogim sesijama Korčulanske ljetnje škole, u čijem radu je sudjelovao filozof Ernes Bloh, koji je bio njegova inspiracija. Naravno, u svim tim istupima, nazire se Muminovićava kritika ideologija komunističkog društva, tada, razumje se, fragmentarno, a kasnije u svom životnom trotomnom djelu „Filozofija ideologije“, se eksiplitno ideologiju velikosrpskog nacizma. Na taj način, filozof i etičar R. Muminović, čitavim svojim djelom je insistirao na tome, da prava realnost nije samo realnost ostatina tom, deklerativno na realnosti, kao fakcitetu, već se izričitio zalagao za krititku postojećeg, na načemu je i sam Marx gradio novu anticipaciju budućeg društva, a preko filozofije svijeta.

Muminovićevo razmišljanje o Marxu ne ide prema marksizmu, već prema fenomenologiji pregnuća mišljenja, kao i pitanjima ljudske egzistencije. To potvrđuju mnoge njegove paradigme, koje svjedoče o krizi građanske misli i svijeta uopće, kome su zatvoreni horizonti i perspektive u buduće mišljenje. Interesantno, Muminović uvodi u kontekst svog filozofskog mišljenja fenomenalizam, tj. konkretno djelatnje svijeta, na spoznatljivu pojavu i ne spoznatljivu sferu mišljenja, koju je veoma efektno fenomenološkom metodom razvio u kasnija djela „Uvod u filozofiju“, „Zarobljeni um“, i posebno „Filozofiju ideologije“ (u tri toma) u kojima je demnostrirao potpunu autonomiju filozofije, koja se potpuno uzdiže iznad znanosti i ideologije.

 

Mišljenje i zbilja – kao proces uvođenja u svijet filozofije^[9]

 

Na samom početku ovog otvorenog “Uvoda u filozofiju”, prof. dr. R. Muminović, naglašava svoje polazište i ističe tezu, koja se u filozofiji teško ostvaruje, a to je da mišljenje postaje zbiljsko a zbilja misaonom /…/ naravno u kontekstu da je filozofija usmjerena da misli sve što jeste. Osmišljavajući ideje filozof iznosi svoj originalni filozofski diskurs, na temeljima vječne filozofije.

Jasno, prema Muminoviću, svaka istinska filozofija je “konstantno u otporu prema elektricizmu, scijentizmu, politikanizmu, dakle, prema svakoj nekritičnosti i površnosti…” U tom kontekstu filozofija se javlja kao “mišljenje koje razgolicuje besplodnu pohotljivost lažnog samouvjerenja, osujećuje samodopadljivosti formalne namjstanosti, ismijava velikoučenost u njenoj zavedenosti, traži izlaz iz postvarenosti koja ljude zamara poznatošću kada ne znaju kakve bi stvari trebale da budu da bi imale smisla. Otuda znati u filozofiji znaci više nego vladati znanjem, u stvari, htijeti ono otvoreno zatvorenosti, u čemu treba prpoznati moment njena obistinjavanja i vlaoraziranja stanovitog poretka stvari, čime se izlazi na front osmišljavanja…” /str.9/. Muminovićeva etička komunikacija dolazi iz domena područja jedinstva privatnog i opće društvenog područja, na čijim aspektima islamsko-bošnjačke tradicije je gradio svoju ličnost, naravno i tkao ideje i subjektivne odnose izlažući ih na brojnim skupovima, gdje je uvijek bio u centru, odnosno u središtu pažnje njegove efektne etičko-estetske komunikacije. Dakle, radi se o jedinstvu osjećaja ličnih uvjerenja, izgradnje društvenih odnosa među ljudima i odbrane identiteta naroda i svake ličnosti ponaosob. U tome ga je vodilo brojno iskustvo na etičkim pozicijama, izgrađeno u dijalozima sa njemačkim filozofima, sa kojima je razgovarao gotovo na istom nivou, kao i sa bošnjačkim, srpskim i hrvatskim kolegama.

Filozofija danas uspravno stoji pred mnogim i raznim otvorenim pitanjima. Vrijedno je pažnje ukazati, da je filozof Muminović gledao i osmišljavao budućnost i razvoj filozofske misli, u vremenu teške ideologizacije društva (koje je posebno prisutno u današnjem vremenu). On je mišljenja, da se društveni uvjeti moraju promijeniti, kako bi se ostvarile povjesne ideje filozofskog napora, rješavanja brojnih sporova iz cjelokupne prakse i teorije. U tom pravcu, on je svojim djelima napravio izuzetan pomak, proučavjući i teorijski i praktično brojne filozofske i znanstvene hipoteze, koje su u interesu za progresiviniji život čovjeka i ljudske zajednice, što ga je posebno predstavilo, kao individu koji vlada izuzetnim kapacitetom filozofskog i znanstvenog znanja.

 

Vladanje znanjem

 

Vodeće ideje, koje su mu omogućile, stvaranje koncepcije “Uvodu u filozofiju”, koliko nam je poznato iz drugih predratnih i posijaratnih diskusija sa profesorom Muminovićem – javila se znatno ranije. Međutim, potreba za objektivizaciju ovog neobičnog filozofijskog projekta, u ovom momentu namtnuta je nedostatkom relevantne, odgovarajuće, kako hoćete, literature za nastavni predmet “Uvod u filozofiju”, koji autor, kao što je poznato, izvodio na Filozofskom faklutetu u Sarajevu.

Dakle, pokazalo se da ne postoji Uvod u filozofiju, jedna ozbiljna knjiga, bez obzira na niz pokušaja od renomiranih autora iz filozofske strukture na području bivše Jugoslavije, što je autora obavezalo da promišlja i sadržaj i formu tog predmeta. Njegovo promišljanje, kako smo istakli na samom početku, jer originalno i sistematično, a uz to u ovom stvaralačkom poslu autor nije imao uzora. U samom pristupu autor je skromno, to naznačio, prepustajući kolegijalnom svijetu da sami o tome prosude, s jednom konstatacijom da ne postoji relevantan Uvod u ovaj predmet, ne bar na bosanskom i na drugim južnoslavjanskim jezicima.

Pored toga, ni odgovarajući prijevodi sa stranih jezika iz ove oblasti filozofskog duha – ne zadovoljavaju uvjerenje autora, da se time otvara put u filozofiju. Poznato je, tko otvara vrata filozofije, teško se sa tog puta vraća. Otuda je trebalo napraviti specifičan koncept rada koji je sada pred nama, što predstavlja veliko zadovoljstvo i izazov za novu recepciju mišljenja.

U tom kontekstu, čitav projekat Muminovićevog svojevrsnog Sarajevskog uvoda, kako to želim istaći, u filozijsko mišljenje artikuliran je u devet relativno izdifirenciranih cjelina koje predstavljaju djelove ovog Uvoda. Otvorimo vrata Uvodu.

U prvom krugu skiciraju se problemi od predlogičnih slutnji, preko logičkog zasnivanja od filozofskog zasnivanja do filozofskog prosuđivanja svijeta. Čitav taj dio sabire se u zaključku pod naslovom “Odlučnost izricanja”. Pod ovim filozofijskim spregom se misle kako prednosti, tako i nedostaći prezentirane problematike. Ovim činom ulazimo u svijet duha autentične filozofije.

Drugi dio nasi naziv “Gnoseološka izvijesnost”, a razvija se kroz cjeline koje nose nazivlja “Spoznajna osjetljivost”. Tu su i ostali problemi: Upitnost, jezik i iskustvo; Spoznajna svijet; Spoznaja i istina. Jesno, i ovaj dio određenim zaključivanjem koji nosi naslov “Antinomičnost ideologije”, što bi se moglo smatrati novinom u odnosu na dosadašnje knjige iz oblasti Uvoda u filozofiju. U tom smislu, ideologija je, naime, centralna i pokazana neopravdano njeno dosadašnje zanemarivanje. Osim toga, ona je određena kao izvjesno antinomičko recipiranje društvenog bića.

Treći dio obuhvata “Ontološku strukturu svijeta” i tematizira bivstovanje kao problem iskona svijeja koje se razvija kroz tri dijela: a) ka iskonu, b) artikulacija iskona, c) filozofski pogled na svijet. Dakle, ovdje imamo s jedne strane artikulaciju iskona svijeta kroz razvijene forme mišljenja /kretanje u krugu, glava svijeta, nezavrsenost svijeta/. Ovaj dio završava se filozofskim pogledom na svijet čime se na određeni način zaokružuje filozofska problematika. Dakle, ono što će dalje slijediti ulaziće u strukturu toga svijeta.

Na taj način će se pojaviti Aksiološko zasnivanje /četvrti krug Uvoda/, eksplicirano prema vrednovanju vrijednostima – koje predstavlja svojevrsnu prelagomenu u etička, estetska i antropološka pitanja. Time se ujedno iscrpljuje dugi niz cjelina autorove filozofijske slike svijeta.

Najzad, u petom dijelu ove knjige razmatra se povijest filozofije i društva da bi se odredile granice umovanja, povijesnost, filozofijska empirija, subjektivnost i kultura. Ujedno, ovim temama čitatelj se sistematski uvodi u istinski studij filozofije.

 

 

Mogućnosti filozofije danas

 

Posljedni dio Muminovićevog Uvoda posvećen je naznaci mogućnosti filozofije i prirode, kao i njene aktivnosti pod naslovom “Filozofija i revolucija”. Ovim poglavljem autor promišlja filozofiju kao izazov, zatim fenomen revolucije i inteluktualci, te suvremenost i mišljenje revolucije. Na taj način, on kritički valorizira prijethodno rasprave o ključnim temama i blohovski, rečeno, anticipira mogućnost filozofije danas i ubuduće. Dakle, filozofija misli budućnost, jer anticipra futuristički ljudsko mišljenje. U domenima filozofske problematike, poimanja svijeta, Muminović je dalje sljedio ideje svojih filozofskih uzera Ernesta Bolha i Gaja Petorivića, sa kojima će u komunikaciji biti do kraja života.

U svim ovim naznačenim krugovima uvođenja u filozofijsko mišljenje profesor Muminović se zalaže za sistematičnost u mišljenju i za tvorenje filozofskog sistema. Jasno, to je njegova strukovna legitimacija i zahtijev vremena za budućnost filozofije, kao sinteze mišljenja.

Jasno, poruka koju autor knjige “Uvod u filozofiju” daje zapaža se kao sigurna mogućnost da je filozofija konstantna snaga auropološkog bića čovjeka i izvor njegovih teloloških potreba, odnosno primarnih potreba, nadasve primarnih oblika koje čovjeka obilježavaju jedinstvenim bićem i makro i mikro kosmosu podjednako optimističkim koliko i logičnim.

Valja naglasiti da podnaslov knjige “Uvod u filozofiju” dat u sintagmi “antropološko otrijeržnjenje” daje nove mogućnosti za razmišljanje, koliko njen smisao toliko i one subjekte koji će se služiti njim. Ističući pozitivnim za ljubitelje filozofije, u cilju kako da se probudi duhovni interes za filozofiju i posebno za tumačenje svijeta, zašto se živi?

Pred filozofijom su novi zadaci i ciljevi, da se otvori rasprava o aktuelnim pitanjima, kao izazov događaja, koji  prate čovjeka i društvo i onih koji dolaze. U tome ona (filozofija) iznova crpi kao iz društvenog totaliteta i mišljenja, svoje neograničene mogućnosti.

Dakle, filozofija želi da objasni sebe. Ona se na taj način razlikuje od drugih znanosti koje znaju više druge stvari no sebe, kao i da otvara nova pitanja u vremenu. Zato je prvi zadatak filozofije da misli sebe. Zato, ovo djelo traži vrlog i racionalno-educiranog filozofskog čitatelja, kako bi izgradio kritički diskurs koji vodi razumijevanju, islamskih i zapadnih diskursa.

Prema tome, kada se pročita, odnosno serijozno prostudira Muminovićevo djelo “Uvod u filozofiju”, može se jasno zaključiti, da se radi o zgusnutom i misaonom tekstu koji ima edukativne i druge relativne vrijednosti. Pored toga, može se jasno zaključiti i otvoriti pitanje: što je danas ostalo od čovjeka, koji se kao ključni subjekt društva i prirode uzdigao spoznajom do zvijzda, koji iste bolje poznaje nego sebe. U tom smislu R. Muminović nudi jedno svojevrsno antropološko otriježnjenje. Riječ je o originalnom pristupu uvođenja u filozofiju i to na osoben antiškolski način, a jasnim distanciranjem od već poznatih “Uvoda”, koji su pisali poznati evropski filozofi: Hegel, Jerusalim, Bloh i drugi.

Imajući u vidu dosadašnje Muminovićeve studije, rasprave, eseje i posebno knjige, koje su se pojavljivale u posljednje četiri decenije, kao što su: ”Filozofija Ernesta Bloha”, “Ljudskost i povijsnost”, “Filozofija i praxa”, “Filozofija Ognjena Price”, “Ethos i ljudsko bivstvovanje” (dva izdanja), “Staljinizam i apsurdi jednoumlja”, kao i trotomno djelo “Filozofiju ideologije”, čije javno objavljivanje je izazvalo brojne diskusije, ovom knjigom autor je potvrdio još jednom svoje zapaženo mjesto u matici filozofskih zbivanja u Bosni i Hercegovini, kao i filozofskoj misli na prostoru bivše Jugoslavije. Filozof na najbolji način zaokružuje, kako to lijepo i precizno ističe akademik, prof. dr. Muhamed Filipović, inače urednik ove veoma interesantne knjige – da je riječ o osobnoj strukovnoj filozofijskog legitimaciji, na koju kao filozof i profesor Sarajevskog univerziteta, dr Rasim Muminović, ima pravo sa svim stvaralačkim i ljudskim referencama^[10].

Stoga, na kraju ovog kraćeg i fragmantarnog istupanja i saopštavanja informacije o ovom svojevrsnom filozofskom događaju, slobodni smo istaći, ako je njemački filozof Ernest Bloh, svoja predavanja, s kraja šezdesetih godina mogao imenovati, “Tibingenskim uvodom u filozofiju”, koja su bila jedna od Muminovićevih mladalačkih uzo u filozofiranju (misleći prvenstveno na “Principe nada”), na taj način bi se predavanja našeg filozofa i njegov Uvod mogao nazvati Sarajevskim uvodom u filozofiju, jer ovaj grad je nakon osvajanja slobode, konačno dobila filozofsko djelo koje bosansku filozofiju i uopće bošnjačku filozofsku misao, može prezentirati sa djelima mislilaca mnogo razvijenih zemalja.

 

Sarajevski uvod u filozofiju^[11]

 

Ovdje i sada želimo malo podići nivo i ciljeve Muminovićevog djela, posebno, njegovog “Uvoda u filozofiju”. Kada je već objelodanjen Blohov „Tibigenski uvod u filozofiju“, koji je bio neposredna inspiracija i povod za novo djelo bošnjačkog filozofa R. Muminovića, možemo reći, da se od istog potpuno razlikuje, jer je ovdje u pitanju, jedna svojevrsna zbirka autorovih predavanja istoimenog predmeta na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, koja su nastajala spontano kroz živu riječ i kolegijalni dijalog. Upoznavajući prisutne sa sadržajem knjige i onim što je autor želio njom postići, akademik prof. dr M. Filipović je iznio niz interesantnih meditacija i zapažanja i naglasio kako se “Uvod” sastoji od nekoliko cjelina. Prvi dio knjige nosi naziv “Logos spermatikos” i razmatra pitanja od predlogičke slutnje, preko logičkog, do filozofskog zasnivanja. Drugi dio, koji nosi naziv “Gnoseološka izvijesnost”, razmatra problematiku spoznajne osjetljivosti, svijesti i istine, upitnost, jezik i iskustvo. “Ontološka struktura svijeta” je treći dio knjige koji sadrži dva podnaslova, “Ka iskonu” i “Artikulacija iskona”. Četvrti dio je “Aksiološko zasnivanje”, odnosno vrednovanje i vrijednosti.

O autoru i njegovom djelu prof. Filipović je rekao: “Muminović nam je ovom knjigom priredio jedno veliko intelektualno zadovoljstvo. “Uvod u filozofiju” nije knjiga samo o filozofiji, već čisto filozofiranje prof. Muminovića, to je njegova filozofija. Autor kroz knjigu razmatra problematiku odnosa između društva i mišljenja, odnosno filozofije i društva. “Uvod” je objava Muminovićevih predavanja, njegov kolegij „Uvoda u filozofiju“ koji je držao studentima. On nije čovjek koji se dao sputati, gurnuti u nepovrat u onim drugim vremenima, a sada osjećam da je konačno došao na svoje mjesto koje mu pripada i koje predstavlja njegov duh mislioca”.

Našim pristupom i izlaganjem o Muminovićevom djelu istakli smo, kako je “Uvod” ustvari poruka da je filozofija jedna konstantna snaga i potreba koja čovjeka čini onim što on zapravo jeste. Knjigu prof. Muminovića sa pravom nazivam “Sarajevski uvod u filozofiju” jer smatram kako je objavljivanjem ovog djela BiH učinila iskorak u priznavanju duhovnosti njenih mislilaca, a ja dolazim iz zemlje, gdje je nedavno umro i poslednji filozof” (misli se na istaknutog beogradskog mislioca dr Miladina Životića).

Ovdje iznosimo jedno Muminovićevo perfekcionističko filozofsko stanovište, koje je rezultat sistematskog epistemološkog pregnuća. Za profesora Muminovića: “Filozofija ne bi smijela da bude ni naučna ni religiozna, već samo kritika tolatiteta. Baveći se tim kritičkim do sada sam razmatrao dvije, a ovo je treća tema i kroz sve tri provlači se mišljenje da filozofija sama po sebi zapravo treba da ukaže na propuste koje su načinile nauka i tehnika, oslanjajući se na religiju, kako bi se spriječila moguća kataklizma koja nam prijeti”.

Na taj način, autor se ovim djelom još jednom potvrdio, kao moderni filozofski klasik, koji je prepoznatljiv sa svojim originalnim idejama u djelima, uz “Uvod u filozofiju”, samo da podjestimo, na tako značajne naslove kao što su “Ljudskost i povijesnost”, zatim i “Etos i ljudsko bivstvovanje”, koja spadaju u sam vrh ne samo djela napisana na bosanskom jeziku, već uopšte u mordenoj eurposkoj filozofiji.

 

Originalna i jedinstvena recepcija Blohove filozofije^[12]

 

          „Dugujem bosanskom filozofu R. Muminoviću mnogo. On dublje ulazi u razumijevanje moje filozofske misli od mene samog. To mi je potvrdio u mnogim diskusijama, kao i interpretacijom mog djela…“

Ernest Bloh

 

Ovim djelom, koja je pisanim mladalačkim žarom i akribijskom preciznošću tadašnjeg doktoranta iz filozofije. Stoga Muminovićeva namjera nije urađen postupak uvođenja u Blohovu filozofiju, niti ima ambicije da izvrši kritičku ove široke tematizirane problematike, već je cilj autoru da podstakne jedno originalno i trezveno studiranje Blohove filozofije. Jasno, autor autentično slijedi misao izabranog filozofa, čije ideje u ovom djelu pusta da govore same za sebe, tj. on želi da bude na visini filozofske orijentacije uspravnog hoda kako bi se jedan Hegel izrazio. Prema njemu, Blohova misao dolazi iz budućnosti i kao takva, ona predstavlja biser epohe kojoj pripada. Ono što je bit Muminovićevog istraživačkog postupka, jeste da ovim djelom prezentira sistematičan pregled Blohovih ideja koje su postale za njega insperativne, kako za osmišljavanje europske filozofske tradicije, tako i za izgradnju vlastitog pogleda na svijet. Na taj način, ovaj ugledni bošnjački filozof još u svom ranom periodu studirajući Bloha, polazi od stava: “Htjelo se ovim spisom, pregledom ideja što ih razvija i način rješavanja primarnih problema čovjeka i svijeta, naznakom eksteniziteta i intenziteta ingenionzno tematizirane problematike, bar nagovijestiti da mislilac nade i utopije, baš zbog toga što je velik i što upravo time prezentira svoju veličinu, izgleda prerano ulazi u budućnost za koju sadašnjost nema razumijevanja pa samim tim ni za njega, ali ne zato što Bloh ne bi bio suvremen, nego s toga što primaliteti sadašnjosti ne mogu biti suvremenici budućnosti. Već sada je izvjesno da budućnost neće prihvatiti one koji su odbacili Sokrata nešeg doba.”

Jasno, Muminović ovim djelom veoma argumentirano daje do znanja, da bez apologetike, želi stati u dobranu Blohovih ideja, koje su bile na udaru od strane diktatorskih i totalitarnih režima posebno 1968. godine, za vrijeme velike Studentske pobune u svijetu. U tom smislu, autor smatra da sa mislilačkim opusom E. Bloha, filozofija je najzad tamo gdje filozofski govor rađa prometejsku misao. On je mišljenja, da Blohova filozofija otvara nove prostore nade u formiranju svijesti i savjesti humanističkog društva. Upravo, Blohova prometeizacija filozofije u drugoj polovici XX stoljeća, prema Muminoviću, dolazi jednim optimističkim žarom i sa jasnim ciljem koji je nošen filozofskim osmjehom i kritičkim ponosom. Za Bloha vjesnik te renesane i filozofije nade je upravo Marx, uprkos dogmatskoj duhovnoj klimi koja je vladala tijekom XX stoljeća, kada je došlo do kontroverznog poimanja misli ovog znamenitog filozofa i mislioca totaliteta. Zato veliki filozof, prema Muminoviću, gleda u drugi svijet često tuđ i neshvatljiv njegovom vremenu.

Muminović je mišljenja, da samo Bloh, kao filozof široke kulture, može da dosegne misao dijaloga između Istoka i Zapada, što su bili i tekako važni trenuci tadašnje europske scene. Analizirajući Blohova predavanja i ideje, Muminović je posebno osmišljavao šira značenja buđenja čovjeka. Ono što mu je u prvi mah upadalo u oči, jeste otvorenost Blohova mišljenja, zato insistira na ona ključna ontološka mjesta, koja demonstriraju mogućnosti i perspektive otovorenog horizonta kao formu utopijske nade. Prema njemu, utopijsko ima mnogo sigurnije značenje od drugih oblika mišljenja, tj. onog koji tek dolazi. Zato Bloh s pravom kaže: “Filozofija, kaže se ne može da izmami nikakvog psa iza peći, ali kako je to primetio Hegel, to i nije njena zadaća. prema tome filozofija bi mogla postojati i bez te zadaće, ali ne ta zadaća bez filozofije. Mišljanje sebi samome stvara svijet u kome može da se preobraća, a ne naprosto da se šepuri.”

Na ove Blohove kontatacije, Muminović odgovara filozofskim stavom: “Blohova filozofija neka vrsta samorazumijevanja svijeta u smislu dijalektike koja je u filozofa nade rastući život čovjeka – očovječenje u džinovskom procesu prirode i društva, pa je u skladu s tim i njena metoda koja se razvija shodno spoznaju da geneza počinje onda kada se stvari ‘radikalno shvate’ (Marx), kada se shvatre u korijenu.” Zacijelo, Muminović uviđa da Marx, u interpretaciji E. Bloha, je upravo mislilac moderniteta. Zato što, Bloh Marxa tumači iz samog Marxa, sve ostalo je sekundarno. Posebno mjesto Muminović je dao Blohovoj i Marxovoj kritici Hegelove filozofije, upravo iz razloga postojanja relevantne dokumentacije, jer Hegelu nedostaje adekvatan odnos prema kategoriji mogućnosti. Upravo iz tih temelja, Marx je razvio kritičku filozofiju kojim je otišao dalje od Hegela. Posebna dimenzija, Muminovićevog pristupa je u originalnoj i anticipirajućoj svijesti razumijevanja Bloha, te fenomenološko tolkovanje utopijskog znanja i nade kao oblika svijesti.

U tom kontekstu, promišljajući Blohovu filozofiju, Muminović (iako je tada bio veoma mlad) je jedan od prvih filozofa iz kruga Korčulanske ljetnje škole,^[13] kritički promišljao filozofski svijet i utopijsko djelatno znanje, kojim je na diskretan način povukao liniju između autentičnog Marxa i marksizma kao ideologije. Naravno, među autentične tumače Marxa je smatrao Bloha kao temeljnog filozofa nade, čija se misao razlikuje od ideoaligiziranog marksizma. Zato Muminović ističe stav: sve do Marxa filozofija je gledala na bit kao na balast, držala se odnos prema nastalnosti… Kada je u pitanju, utopijski opstanak i militantni optimizam, Muminović smatra, da je riječ o onome što izostaje realnom ostvarenju, a nošeno je željama i snima o nevidljivom, malom, što je jače od mesa a što je samo na osobit način zametljivo, o onome što izostaje u ispunjenom očekivanju, o nedorečenosti koju pjesnik osjeća kao izostali dio sadržaja svoje pjesme. Zato Muminović naglašava, ono što izbija vani počinje unutra. To što ga tiska na svijetlo dana neće samo da ga pokaže u njegovoj jestosti i da ga prikaže ljepšim i boljim. Naravno, najteže su pale socijalne utopije koje su najviše pogodile čovečanstvo. U tom smislu i Marxova i Blohova utopija, prema Muminoviću je imala istih tehnički smisao, a na kraju i krah. Dakle, on je na svoje osoben način iznio i kritički osvrt na Blohovu recepciju Marxa.

Muminovićeva recepcija Blohove filozofije se ogleda u tome, da je filozofska misao bila neprestano u potrazi za onim bitnim, sa posebnim akcentom na istni, i da je zbiljski bila slobodna, nagovijestili su, po njemu, prvi grčki filozofi, koji su uzdizali zadovoljenje a ne kajanje. No, prema Muminoviću to ih ne oslobađa od protivuriječja u shvaćanju prostora, mirovanja, vječnosti i vremena, kretanja, procesa i slično. Zato je cilj filozofije u mijenjanju i izoštravanju gledišta i uvjerenja, kao i put da se dosegne njihova bit. Analizirajući Blohova gledišta, Muminović ukazuje, da je filozfoska misao prilično kasno se usmjerila prema čovjeku i taj korak učinjen je upravo u vrijeme koje se naziva “atensko prosvetiteljstvo,” u kome fizis prestaje biti o čemu treba nešto znati, čime duh postaje primaran. Naime, prosvetiteljstvo traži ono “pravo” u subjektivnom fakotru: duši, duhu, onom logičkom, i tako nastaje ideološka svijest čime je bio ostvaren prvi uvijet preokretanje svijeta na glavu. To već čini Platonov eros kada se usmjerava isključivo spoznaji svijeta i ideja i kada se kreće iz nesavršenog u pravcu najsavršenijeg svijeta. Odatle će filozofska spoznaja postati progresirajuće imanentna svijetu.

Prema Muminoviću, odlučni imperativ Marxove filozofije u mijenjanju svijeta radi obestinjavanja čovjeka upravo Bloh uzdiže do revolucinarnog zahtjeva filozofske misli (kada ova ne može da bude filozofska ako nije aktualna ni pak, ako nije filozofska). Dalje, u svojim ključnim hipotezama Muminović ukazuje da Blohova filozofija je došla (manje više) u koliziju sa koncepcijama tradicionalne i suvremene filozofije. Najzad, preokupacija Blohova mišljenja na planu humanuma se očituju prvenstveno u onom utopijskom koji čini bit povijesnosti čovjeka. S druge strane, čovjek je još uvijek lišen posjeda svoje imanentne antropološke biti, stoji pred mogućnošću obestinjavanja svoje egzistencije koje također i problem radi realizacije filozofije.

Svakako, najdublje osjećanje svijeta u Bloha, Muminović vidi u njegovom nastojanju da filozofska problematika dobije povijesno – humanističko obilježje koje seže do uzajamnosti determinacije svijesti i društvenog bitka. Prema njemu, realizacija filozofije posredstvom emancipacije predstavlja razinu izgrađenog svijeta, kojeg još nema, a kojoj filozofija mora biti prolegomena i bitni faktor revolucije. Nažalost, i ovaj Blohov stav iz duha nade je terminološki i ontološki gledano ostalo kao svojevrsno utopijsko mišljenje. Ono što posebno plijeni jeste Muminovićeva analiza Blohove kritike povijesne baštine koja se u mnogome razlikuje od kritike ortodoksnog marksizma. Bez sumnje, Muminović Bloha radikalno odvaja od krugova uobičajenog shvaćanja gnoseoloke, ontološke i fenomenološke problematike, koje su posebno domenstrirali krugovi nakon Druge internacionale. O ovim stavovima svjedoči i Muminovićeva analiza Blohovih hipoteza o slobodi rada i vremena, tj. o miru koji treba da donese buduće društvo (socijalizam), a koje je najzad završilo u totalitarnu diktaturu, čime je ova filozofija ostala u svom vidokrugu utopijskog sna, gdje je filozof nade otkriva, da put k nama, koji je, iako širok zbog toga što je bio izvoran, nije dopuštao da čovjek dopre do sebe, te tamo da se može probiti svojom posebno teorijom i praksom u kojem se ostvaruje prijateljstvo između čovjeka i čovjeka tako i između ovog i prirode. U tom smislu, našavši se pred otvorenom alternativom “Sve i Ništa”, prema Muminoviću, Bloh inplicite ostaje kod Svega, jer iz težnje kretanja bitka, što je za njega iskonska ontološka baza Nade, pa se ne može ići Ničemu. Zacijelo, Muminović je Blohovu filozofiju predstavio kao filozofiju nade i mogućnosti, a njen iskonski aktuelitet se ogleda u njenim originalnim i duhovnim resursima koji vode u jedno otvoreno društvo slobodne ljudske egzistencije.

Interesantno, jedan od posljednjih susreta profesora Muminovića sa filozofom Blohom je nekoliko mjeseci prije njegove smrti, kada je javno objelodanio da sarajevski profesor filozofije i etike više zna o njegovoj filozofiji, nego on sam. To je jedna poznata činjenica, koja govori o znanstvenom i filozofskom autoritetu, koji je imao prof. R. Muminović, kao i pohvala na njegovu adresu od strane tako čuvenog suvremenog filozofa E. Bloha, čije su idje o utopijskom mišljenju i vizijama svijeta potpuno preokupirale filozofa Muminovića, da formira i utemelji u svom mišljenju, posebnu etiku ljudskih prava i slobode u novijem vremenu. Međutim, zbog tog otmjenog i visokog Blohovog stava, doživio porodični bumerang, koja je u njemu tinjala kao rana neprobola do kraja života. Zbog toga ga je, nakon Blohove smrti, filozofova supruga pozvala da joj pomogne u sređivanju duhovne ostavštine, što je bila čast za ovog uglednog sarajevskog profesora filozofije.

 

Filozofska monografija o Ognjenu Prici

 

Muminovićev filozofski diskurs se posebno manifestovao u kosmopolitskom promatranju ideja i vizija revolucionara humanističke provinijencije Ognjena Price^[14] (rođen je 27. novembra 1899. na Ilidži kraj Sarajeva, strijeljan je 1942.), kojeg predstavlja kao mislioca revolucije. Monografija je napisana nadahnuto i sa erudicijom svojstvenom pristupu jednog Muminovića. Svojim idejama i doslijednošću, po mišljenju Muminovića, O. Prica se vinuo u sam vrh mladih međuratnih filozofa humanističke provinijencije, koji je imao izvrsnu suradnju sa naprednim i angažovanim srpskim i hrvatskim filozofom, kao i sa enciklopedistom Krležom, u vezi polemičkih diskusija na europskoj ljevici.

Bez sumnje, Muminović je promišljao Pricinu antidogmatsku misao i njegove refleksije, koje su upućivale na „ozbiljenje“, filozofije u Marxovom smislu riječi. Ovaj Marxov sljedbenik, prema Muminoviću, se duboko zamislio nad sudbinom čovjeka u problematičnom svijetu koji vrvi od obespravljivanja, ponižavanja i preziranja. U tom konekstu, Pricina misao i filozofska gledišta odišu duhom kreativne revolucije, ili bolje reći, mišljenja revolucije kao stvaralaštva slobode i mišljenja.

Pored ostalog, Muminović je ukazao i na bitne determinante Pricine kritike fašizma i određenih struja građanske filozofije. Dakle, ovim djelom Muminović je prodro u ključna raskršća ovog mladog mislioca, čije je djelo prerano prekinuto. Muminović je konstruktivno izvršio analizu Pricine filozofije ukazujući na njegovu antistaljinsku marksističku orijentaciju, što je bila rijetskost kao stajalište u tridesetim godinama prošlog stoljeća.

Jasno, baveći se filozofsim idejama o prerano stradalog Ognjena Price, Muminović je potvrdio svoju univerzalnost i dio svoje etičke slike svijeta, jer je istakao u svom djelu ključne komponente ovog filozofskog poslenika, koje je druge etničke pripadnosti i koji je bio žrtva fašističke, ekspanzističke ideologije. Upravo, svi humanisti ukazuju na ovu činjenicu, što su mi potvrdili filozofski poslenici, čak iz Subotice, dr. Boško Kovačević^[15] i drugi intelektualaci, koji su se živo sjećali brojinih Muminovićevih kritičkih diskusija i njegovih originalnih djela.

 

Etička dimenzija Muminovićevog filozofskog diskursa

 

        „Pošto nema morala bez čovjeka, niti čovjek koji se ne formira, neophodno je odrediti nastanak ličnosti u okviru konkretnih uvjeta, što čini filozof nade, vidjeći mladog čovjeka koji vrvi od još-ne-jasno usmjerenih podviga, inspiriranih susreta sa okolnim, i čija se volja zarana artikulira i slama, dok se razum uči da pita i odgovara. Budući da je nedovršen, mutan, neodređen, čovjek je izgleda, primjeren za sve. Međutim, utvrđujući da čovjek nije vosak, niti točak koji se okreće, filozof nade zahtijeva da se mjesto voska uvažavju njegove prdispozicije, a na mjesto točka vide klasna struktura društva i tendencije vremena u kome živi, uračunavajući u to i slike vodilje.“

Muminović

 

Bosna i Hercegovina je zemlja, koja ima svoju etiku i vjerskom i nacionalnom smislu merhamet. Međutim, takva je situacija da se etičkim pitanjima na univerzitetima ove zemlje manje pridaje važnost nakon preseljenja na Arhiret filozofa i etičara Rasima Muminovića, izuzimajući Univerzitet u Tuzli, gdje se etici daje izuzetan prostor za predavanje i proučavanje etičkih fenomena^[16]. U svojoj ranoj fazi, M. Filipović se bavio pitanjima etičkih fenomena i to u radovima: „Religija i moral“, „Etički osnovi humanizma“, zatim su slijedili manji obimi radovi dr. Nerkeza Smailagića, dr. Esada Ćimića, dr. Arifa Tanovića, ali sa stanovišta problema odnosa etike i politike, te filozofije i sociologije. U tom kontekstu, Muminović se jedini isključivo bavio istraživanjima filozofske etike, što su potvrdili i brojni kritički analitičari njegovog djela.

U svojim djelima kao i predavanjima profesor Miminović, pored promišljanja fundamentalnih pojmova, obuhvaćenih praktičnim zaključivanjem, kao što su dobro, pravo, dužnost, odgovornost, obaveza, vrlina, sloboda, izbor, racionalnost i drugi, on je takođe promišljao i druge etičke fenomene i probleme koji se tiču objektivnosti, subjektivnosti, relativizma ili skepticizma u etici i aksiologiji, koji mogu pratiti tvrdnje u kojima se pojavljuju spomenuta pitanja. Naravno, u svojim radovima iz moralne filozofije, Muminović je demonstriroa svojevrsni etički objektivizam, kao stanovište – da su etičke tvrdnje objektivno istinite, istovremeno one, kao takve nisu relativne u odnosu na neki subjekat ili kulturu, te običajem kojem pripadaju, niti su pak čisto subjektivne po svojoj prirodi. U svim sadržajima svoje kreativne djelatnosti, najsažetije perfekcionistički je izrazio i kazivao svoju etičku i estetsku poziciju.

Svoja gledišta o etici i moralu Muminović je iznio u više djela, među kojima bi spomenuli „Ljudskost i povijesnost“ i „Ethos i ljudsko bivstvovanje“. Za ovo drugo djelo, čuveni bosanski filozof akademik dr. Vladimir Premec, kaže, da je riječ o najboljem djelu iz oblasti etike, koje je napisano poslije Aristotela. Za takav stav, akademik dr. V. Premec, je imao brojnu argumentaciju, jer čitav svoj profesionalni, odnosno radni vijek proveo sa Muminovićem.

Muminović otvara više pitanja koje duboko rasvetljavaju smisao etike i morala. Prema njemu, tamno i neodređeno ostaje naše jezgro, u okviru sređenih ljudskih volja i skrasava ono što se naziva moralnim. Zato i naša intencija je potaknuta njegovm mišlju, kojim smo počeli ovo poglavlje „nema morala bez čovjeka, niti čovjeka koji se ne formira…“ Muminović je mišljenja, da put k nama je širok, ali ako smo osuđeni na izbor, male su mogućnosti da dopremo do sebe; dešava nam se da izaberemo nešto u čemu ne nalazimo sebe. Zbog toga, što je taj put u dosadašnjoj povijesti bio izabran, čovjek nije mogao dospjeti do sebe. Ali ako je tijelo egoistično, psiha nešto plemenito, vrlina bez sumnje djeluje iz budućnosti.

Prijateljstvo za Muminovića je ostalo jedna velika tema, naših dugih sarajevskih, novopazarskih i plavskih razgovora, kada smo bili ispunjeni nadom kolektiviteta, kao individualnih sloboda i nezavisnosti, kako pojedinca tako i zajednice. U svim tim razmišljanjima, Muminović je pokazao svoju originalnost, bez obzira na misli Platona, Aristotela, Kanta, Hegela, Marxa, Bloha i drugih. On je želio da svakim susretom unese otvorenu nadu kod svakog čovjeka u izgradnji vlastitog identiteta.

Pitanjem o biti čovjeka, Muminović se posebno pozabavio u svom čuvenom djelu „Zarobljeni um“^[17]. Bit čovjeka, se probija u tajne života koje doživljava i objašnjava Muminović unutar svog generičkog bića. Ovim pitanjem, on otvara vrata istine udaljavajući racionalno od ideoloških zabluda. Upravo, ova česlavovksa tema ga nosi iskonskom traženju istine o sebi i tjera istraživanju svijeta, društva i čovjeka. Dakle, pitanje čovjeka se nameće kao pitanje smisla života i egzistencije svijeta. Zato, u samo procesu bivstvovanja Muminović traga za idejama probuđenog čovjeka, koji se oslobađa zarobljenog uma.

Suprotna pozicija zarobljenom umu jeste slobodni um. Prema tome, čovjek snagom svoje volje iz cjeline svoga bića otvara nova htijenja (ljudske težnje i čežnje), i usmjerava se cilju približavanja sebi. To je tok i slijed puta kada čovjek sokratovski dolazi k sebi i spoznaje sebe, odnosno svoju prirodu i socijalno okolinu. Dalje, Muminović osmišljava aktivnost ljudi, preko trezvenog uma, kojem daje ljudsku mjeru.

Na osnovu ovih premisa, da se zaključiti, da je zarobljni um liječena utentičnosti podliježe nagonima i negativnim strastima. Jednom riječu, to su izrazi iluzije želja koji su proizvod indoktrinacije nacionalističe ideologije, koja se manifestacija kao antropološko izrođavanja velikog procenta naroda kod kojih se manifestacija fenomen genocida nad ljudima. U tom pravcu Muminović osmišljava ideologije kao bazu politike i hegemonističke prakse, koja vodi produciranju nacionalističke agresivnosti i genocidnosti.

Jednom riječju, uz djela akademika Rada Konstantinovića „Filozofija palanke“, dr Ferida Muhića „Štit od zlata“, „Islamski identitet Evrope“, te djela akademika Muhameda Filipovića „Historija duhovnog života na tlu Bosne i Hercegovine“ (I-IV) i „Filozofija jezika“, te djela akademika Abdulaha Šarčevića „Kriza svijeta i istina“ i „Filozofija egzistencije Karla Jaspersa“, Muminovićevo knjiga „Zarobljeni um“, i posebno „Filozofija ideologije“ – u tri toma, za koju smatramo da će proći u Europi i stotinu godina da takvo djelo netko napiše ili prevaziđe, je bez sumnje najbolje djelo koje je pisano i objavljeno na prostoru južnoslavljanskih naroda. U pitanju je jedna izuzetno snažna anatomija balkanskog, evropskog i svjetskog društva, koji se formira u vidu fenomenologije zarobljenog uma.

Prema Muminoviću, nameće se pitanje odnosa čovjeka prema nečovjeku, odnosno čovjeku koji ne koristi um na umski način, bilo zbog njegove nerazvijesnoti ili njegove pogrešne usmjerenosti. U tom smislu, zanemiravanjem uloge intelektula, smatra Muminović, svejedno svojom ili tuđom krivnjom, čovjek dovodi u pitanje svoju ljudskost, a jača svoje moći za zlodjela, kakav je zarobljeni um koji, osim nad životinjama, ostvara dominaciju nad čovjekom kada ovoga porobljava pa umjetsno afirmacije otvaruje negaciju ljudskosti, jer ljudskost se može porobiti samo neljudskost, analogno ljubavi kojoj se suprotstavlja mržnja, a ne ljubav. Normalno je, smatra filozof, kada se na ljubav odgovara ljubavlju a ne mržnjom na koju mora neminovno uslijediti mržnju. Zato se dominacijom nad ljudskim dostojanstvom ostvaruje nemoralnost ili nasilje u ovisnosti od primjene sredstava dominacije. Ironiji ostvarivanja dostojanstva slična je ironija primene velikih principa: teško se zbog svojih visokih zahtjeva primenjuju a lahko ih i pogrešno tumače, kao i prakticiraju, što je, iako sa suprotnim predznacima, analogno poniženjima na kojima se ne može uzvratiti bez rizika da čovjek padne ispod razine čovječnosti.

U tom pravcu, filozof Muminović, promišlja fenomen politike, sredinom 70-ih godina XX stoljeća, ukazujući na potrebe etičke dimenzije ideologijskog mišljenja. Čujmo njegove riječi, kao da ih izriče nakon uvođenja parlamentarizma, a on je to mislio i živio u vremenu jednodimenzionalnog socijalističkog društva:

„Tako je došlo ono što se ovdje jedino moglo i očekivati. Jedva da je iko imao ostati po strani. Kako se samo čovjek osjeća usamljen i potišten! Ono što napolju pobjeđuje nije naša pobjeda, polet neprimjetno prolazi pored nas. Gotovo svi izostaju, zalažu se da bi odbranili ono što u stvari nije trebalo trpjeti ni časa. Piskaranje i laž oko surovosti nemetano haraju i još potpiruju ono što i onako već bukti. Vazduh odzvanja psovkama najprostijih klišea dok svaki može kao iz bukvara da se svog sopstvenog lica pročita samo progonjenu njemačku nevinost. Žene žele vidjeti krv i rane da bi ih melektski previle. Bezbroj nadmetnih neboraca grubi malograđani i ludaci kojima su svečani govori zavrtjeli mozak iznenađeni su da pripadaju “tvom” narodu. Oni ne zanju dovoljno da veličaju vrijeme koje je socijaliste pretvorilo u stado ovaca a duh u uličnu pjesmu. Sve je prožeto ratom, hljeb, lica, novine, ideje. Skoro čitav narod naviknut na zlo, loše vođen, sastoji se samo još od pohlepe i onih koji će to postati” – ističe između ostalog filozof Muminović^[18].

Dakle, filozof optimistički gleda na budućnost mišljenja, tragajući za novi polet jezičke komunikacije među ljudima, a posebno kod naroda kojem i sam pripada. Njegove misli su kreativne i pune su duha ideja, koje vode jednom originalnom etičko-političkom diskursu.

Etička dimenzija Muminovićeve političke filozfije, ogleda se kroz analizu raznih principa koje rasvjetljavaju zlu ljudsku prirodu, tj. u aristetolovskom smislu egocentrizam, koji bi Hobs nazvao vučijom lucidnošću, koju je čak Frojd apostrofirao. On upućuje na perfekciju formulacije Kantovog kategoričkog imperativa: „Misli i postupaj uvijek tako da pomažeš sebi i drugima u onemogućavanju agresivnih nacionalneo-fašista da izvedu genocid nad tvojim ili drugim narodom, ako hoćeš da budeš čovjek i da ljudski živiš.“ Naprihvatanje tog ili sličnog imperativa može se uzeti za indikaciju maloljetstva pojedinaca i naroda, te njihove zaostalosti, njihove moralne nezrelesti i društvene degradiranosti. Uz to što im treba pomoći da se osvijeste, ne treba se prema njima ostvarati sve dok to ne zasluže svojim rezoniranjem i ponašanjem – naglasio R. Muminović.

 

Kritička dimenzija filozofije ideologije

 

„Oni koji sebe smatraju prepametnima da bi se bavili politikom, kažnjeni su tako što njima upravljaju glupaci.“

Platon (423-347.p.n.e.), prvi sistematski filozof,

osnivač Akademike, prve visokoškolske ustanove na Zapadu

 

Ovim prijekornim Platonovim riječima, često se znao filozof Muminović obraćati na značajnim filozofskim konferencijama, kada je želio malo bliže objasniti svoju političku poziciju, koja uvijek je bila nezavisna i bez ikakve želje, da se tom oblašću praktično bavi. Pltaon ga je u tom kontekstu izuzetno motivirao i usmjerio, njegovu kreativnu filozofsku energiju, na tumačenju sumraka ideologije, kao i uopće sumraka politike i njenih protagonista, tzv. političara, bolje reći, politikanata. U ovom kontekstu, kada raspravljamo i želimo pristupiti tumačenju njegovog životnog djela, u kojem se najviše unio nakon zaustavljanja agresiju na Bosnu i Hercegovinu, koje je on smatrao svojevrsno postideologijsko vrijeme, gdje nije ni malo bio zadovoljan po modarstvu i šminkanju društvenih odnosa, o navodnom osvajanju slobode za individue. Alternativa se po ovom mislocu uvijek nazirana na filozofskom planu, da je moguća da čovjek postane čovjek iz domena Spinozine misli, da je čovjek najpotrebniji čovjeku, ali tako nešto u Bosni i na Balkanu, nisu mogli ni međunarodni faktori, a ni domaći velikodostojnici da shvate i da pristupe, da Europa, kako bi se izrazio Anri Levi, treba nešto da nauči od Bosne.

Riječ je o jedinstvenom djelu iz domena etike i suvremene analize totaliteta ideologija, koje porobljavaju ljudsku svijest i omogućavaju raznim diktatorskim režimima da manipuliraju širokim narodnim masama, čijim glasovima dolaze na vlast i dobijaju funkcije, a zatim se zbog svojih ambicija i funkcija distanciraju od svojih birača i svog naroda, kojih je birao. Takve izazove manipuliranja, Muminović je nazvao „pervertiarnom sviješću“, koja zaslužuje da se o njoj posebno socio-politički raspravlja.

Fenomen ideologije predstavlja jedan od ključnih problema istraživanja filozofa dr R. Muminovića. Od sarajevskog kruga filozofa, on se uz Filipovića najviše uzdigao po kritici aktuelnog režima, kao i društvenih sustema koji su prijethodili.

Riječ je o jednom od najopsežnijih fiozofskih djela u novijoj literaturi. Nažalost, filozof ne može uvijek računati da svoje djelo objavi kad ga napiše, jer to ovisi od političkih struktura i od njihove “dobre volje”, prema projektima koji prave filozofi, koji su za njih uvijek “sumnjivi”. Takav je slučaj i sa epohalnim djelom profesora Muminovića, koje zaslužuje posebnu pažnju i analizu, jer je u njemu dao jedan uzoran pregled ideja koje su lansirale razne ideologije, kao rašireni sistem ubjeđenja i načina mišljenja i kategorija, koje pružaju bitne ideje za programe političkog i društvenog djelovanja.

Za Muminovića, ideologija je bila i ostala konceptualna shema sa praktičnim progoniteljskom primjenom. U tom smislu, ona je dobila dva značenja: filozofski i peorativni, tj. onaj pogrdni. Ideologija druge osobe može se smatrati za pojavu koja iskrivljuje i prerušava stvarni status quo (lažana svijest). Prema tome, obećanja da se politička filozofija i moral mogu osloboditi ideologije obično su, prema profesoru Mimovinoviću, uzaludna, pošto navodno pročišćeni i čisti programi ovise, primjera radi, od određenih shvatanja ljudske prirode, onoga što se smatra za ljudski napredak i uvjeta na kojima su utemeljeni.

Konkretno, kada je filozofija ideologije u pitanju, ovdje se profesor Muminović kreće kroz polje ne samo kritičkog duha već i daljeg razvijanja zadaće anticipirajuće funkcije svijesti koja otkriva jedno intezivno stajalište za samopoštovanje. Prema njemu, ni danas nisu ujednačena mišljenja o tome da li je ideologija pripada metodi mišljenja, kritici znanosti ili pak čini gonoseološku, antropološki ili aksiološku problematiku. Jednostavnija su u tome da ljudska spoznaja, nastajanje i djelovanje, podliježu pretežno ideologjskom determinizmu, te da ideološki karakter mišljenja prolazi iz različitih slojeva realnog, iz neralne analize fenomena, odnosno iz nedostatka slijeda tačnog mišljenja. U tom konceptu, filozofija ideologije se kreće, ako shvatimo ideju paradigmatičnim modelom našeg poimanja svijeta, ideali su tada određene praslike toga poimanja, zapravo, ideje prema kojima se ravnjaju naša shvaćanja života, htijenje i djelovanje te rang vrednovanja. S druge strane, dok su ideje mnogoznačne, uprakos vezanosti za djelovanje, ideali su posve određeni i jasni, srasli sa našim prosuđivanjem i moralnim habitusom. Zato Muminović upućuje na kritičko mišljenje, gdje se čovjekov svijet reflektuje kroz susrete počev od čovjeka lišenog osjetila i logičkog zaključivanja, pa sve do susreta svijeta snova. Jasno, u spoljašnjim odnosima ideologija ima primat u formiranju budućnosti čovjeka i ona se nameće u novom vremenu kao novo srednovjekovlje koje se fundira u društvu koje je ispunjenom strahu i upućuje na zabrinutost. Upravo ta zabrinutost je prisutna u glavama filozofa kako da spase filozofiju od sve razarajuće ideologije, koja se manifestira kroz ideologiju sve prisutnijeg globalizma. No, s druge strane, kreacija filozifje i uopće kreacije duha ne treba da zabrinjava filozofiju koja se i danas u vremenu razvoja tehnike i informacionih tehnologija uvijek pita za sebe i otvara nove puteve mišljenja. U tom pravcu, mnogo novina, u cilju ne samo emancipacije, već i otriježenjenja čovjeka nosi sa sobom Muminovićevo trotomno djelo “Filozofija ideologije.” Prvi tom: O ideologiji i trezvenosti, Drugi tom: O destruktivnim ideologijama XX stoljeća i Treći tom: O izazovima novog milenija

Filozofija ideologije – autor kritički tematizira militarističku tehniku, gdje je suptilnom filozofskom analizom došao do spoznaje, da se duhovno stanje svijeta nalazi u teškoj krizi, a kao dokaze ona vodi interkontitentalne ratove pomoću raketa i atomskih bombi. Takvu ideologiju, netko ako ne prihvati ili mora da šuti, ili će biti u protivu života gonjen. Zato je Evropska unija pokrenula više inicijativa u vezi konkretne suradnje sa Amerikom koja demonstrira prvorazrednu moć i silu.

Ustvari, autor ispituje stanovište tiranske ideologije, tj. neprestanu borbu između dobra i zla, što je ključni etički problem, od Sokratovog vemena do danas, odnosno, ukazuje na sve elemente nasilja, posebno historijskog nasilja nad narodom. Prema njemu, tiranska ideologija vlada i zavodi red preko širenja straha na planeti. On konstatuje, da naš um  tu daljinu borbe ne može dosegnuti, pogotovo kretanje nebeskog tijela asteroida, kao i brzinu kosmičkih planeta koji bi trebali da spriječe sudar ovog tijela sa zemljom. Ukoliko do toga dođe, prema ovom autoru, neizbježan je smak svijeta.

Promišljajići ovdje na margini ovog jedinstvenog djela, slobodni smo konstatovati, da nam je školstvo danas i shvaćanje uopće filozofije, da će proći i dva stoljeća, da se pojavi neki novi znanstvenik ili filozof poput Ničea i Hajdegera, koji bi nadmašio Muminovićevo promišljanje svijeta.

Naravno, kada raspravljamo o Muminovićevom fundamentalnom djelo o filozofije ideologije, na ovako malom prostoru, mi ne možemo biti zadovoljni takvim pristupom, jer potrebna je čitava jedna knjiga ili velika studija, da se objasni ovo djelo, što smo u ovom kontekstu očekivali od našeg najuglednijeg filozofa dr. Ferida Muhića, koji bi sa svim svojim vizijama znao da objasni Muminovićevu filozofsku poziciju. Međutim, smatramo, da nikad nije kasno, i vjerujemo da će uvaženi F. Muhić i drugi agilni bošnjački filozofi, obratiti malo veću pažnju na ovo djelo, poput njemačkih filozofa, koji svoje najozbiljnije diskusije, posvjećuju Hajdegerovom djelu „Bitak i vrijeme“. U tom smislu, živimo sa uvjerenjem, da takvo djelo, kao što je „Filozofija ideologije“, koje je u najtežem vremenu cinizma i netolerancije napisao ovaj autor, nadam se na ćete mi povjerovati, da takvo djelo nisu mogli napisati ni jedan Čomski (1928, USA), niti Habermas (1929, Njemačka), kao najveći živeći umovi na svijetu danas. Ako ovu hipotezu ne vjerujete, uporedite gledišta ovih mislilaca.

Sumrak ideologije, Muminović je sagledao dalekosežno i smatramo, da ovo djelo treba svaki ozbiljni intelektualac da prouči, kako bi shvatio, ne samo sadašnjost, već i budućnost na surovim balkanskim prostorima.

 

Prilog filozofskoj kritici staljinizma^[19]

 

“Na sovjetskom društvu dokazivana je nemogućnost ljudi da urede život prema vlastitoj viziji humanuma, aludirajući pri tom na Marxov koncept socijalizma kojeg tobože ostvaruje to društvo, dok je srpski tiranizam uziman za primjer neostvarivosti onoga što je zagovarano u Jugoslaviji, čime su u oba slučaja kompromitirane ideje socijalizma i ideja demokracije. U tim sukobima mišljenje se reduciralo na sredstvo a ne na utvrđivanje istina podsredstvom spoznaja, te stoga i lišeno objektivnosti prosuđivanja i adekvatnosti zaključivanja.”

Dr. Rasim Muminović

 

Da kritika staljinskog fenomena, kao totalitarizma, nije završena svjedoči i ova knjiga bošnjačkog filozofa dr. Rasima Muminovića (Sjenica 1935), redovnog profesora Sarajevskog univerziteta autora značajnih djela i studija. U studiji “Staljinizam ili apsurdi jednoumlja” Muminović nastavlja i dalje razvija humanističku kritiku staljinizma koju su u Bosni posebno radili bošnjački filozofi akademik dr. Muhamed Filipović (1929), rahmetli dr. Fuad Muhić (1944-1991), akademik dr. Enver Halilović (1954).

Da podsjetimo, nakon prve javne političke kritike Staljinove teorije i prakse 1948. godine, od strane KPJ, javila se čitava plejada filozofa bivše Jugoslavije koji su sa stanovništva humanizma kritizirali staljinski dijamat. Ovdje ćemo navesti neke od tih imena: dr Mihailo Marković, dr Gajo Petrović, dr Predrag Vranički, dr Andrija Krešić, dr Bogdan Šešić, dr Milan Kangrga, dr Vjekoslav Mikecin, dr Miloje Petrović, Zagorka Radulović i drugi. Od evropskih filozofa, koji su se posebno istakli kao kritičari staljnizma su: Herbert Markuze, Ernest Bloh, Đerđ Lukač, Karel Kosik, Lešek Kolakovski, Anri Lefevr, Rože Garodi, Žan Pol Sartr, Gremši i drugi.

Sa raspadom bivše Jugoslavije (1991) i njenog anahranog nacional-komunističkog režima, staljinski fenomen, kao totalitarističko jednoumlje fizičkog i psihičkog porobljavanja čovjeka i društva, nije propao, bolje reći nije otišao u zaborav. Na te najmračnije godine civilizacije (uz Hitlerov nacizam) Staljinova dominacija nakon smrti Lenjina (1924), pa sve do njegove (Staljinove) smrti 1953. godine i još preciznije do XX kongresa Sveruske boljševičke KP 1956. godine (kada se N. Hruščov oglasio svojim tajnim kritičkim referatom) podsjeća i kritički opominje dr Rasim Muminović svojim opsežnim istraživanjem “Filozofija ideologije”, u kojem je “staljinizam” jedno od ključnih poglavlja tumačenja i šireg elaboriranja destruktivnih ideologija, koje, nažalost, žive i u našem vremenu.

Za razliku od spomenutih kritika staljinizma filozof Muminović, ide dalje u svojim stručnim i komparativnom analizama. U tom kontekstu, autor fenomen staljinizma sagledava u konstelaciji svijeta s jasnim ciljem da se definira međunarodna uloga Rusije, koja mijenja režime i nazive, a ne i reakcionarnu politiku prema određenim narodima i državama. Jasno, staljinizam je bio i ostao izričito kao fenomen pravoslavnog socijalizma, jer se kao takav, u cjelosti oslanjao na ortodoksnom katehezisu. Zato Muminović takvu destruktivnu ideologiju staljinističkog fenomena, a pravom upoređuje se srpskim despotizmom u bivšoj Jugoslaviji kao i sa fenomenu “istrijebljenje poturica” (1711). Sve te ideologije su se na najgrubljiji način sublimirale u praktičističkoj političkoj i ratnoj ideologiji Aleksandra Rankovića i Slobodana Miloševića, a koja je izražena na projektu “Velike Srbije”, gdje je najveće i najkrvavije konsekvence podnijela država Bosna i Hercegovina i njen većinski narod Bošnjaci, samo zato što pripadaju muslimanskom povjesnom krugu.

Autor je ponaprije analizirao fašističku ideologiju inspiriranu rimskim imperijalizmom, koja nije bila dovoljno znanstveno-funkcionalna, a onda izložio analizi nacizam koji je pošao od vrha značajnog dostignuća u antropologiji i sociologiji pa je mogao ugraditi i koncepte filozofi o koje su naročito moćno razvili Osvald Spengler (“Propast Zapada”) i Fridrih Niče, svojim cjelokupnom filozofijom. Ovaj posljednji isticanjem IMBREMENSA (nadčovjeka) bio je recipiran kao preteća nacionalističke – rasističke teorije o ljudskoj vrsti, koja je u biti nacizma.

I konačno, treća destruktivna reprezentativna ideologija je staljinizam, koji je građen na pogrešnoj recepciji Marxove misli i ogromnog prostranstva ruskog svijeta, koji je mogao biti obuhvaćen samo pod uvjetom da se stvori totalitarni sistem i iznađu odgovarajuće snage koje bi ga održavale, što je Staljin ostvario. Pa smo tako umjesto socijalizma dobili PREMIJERU PAKLA na planeti Zemlji.

Kao anex tim destruktivnim oblicima ljudske aktivnosti javljaju se dva oblika, a to su: 1) Velikosrbizam i 2) Velikokroatizam. Subideologije su zato što nemaju ni približne pretpostavke za ideološko utemeljenje, a pretendiraju prvenestveno na posljednje istine. One se utemeljuju na suludnoj i apsurdnoj grabežnosti svih nosilaca koji time ispoljavaju najprimitivniji egocentrični grabežni poriv i iskazuju iskonsku poremećenost svojih nosilaca. Dakle, fenomen poremećenosti, koju autor objašnjava pervertiranom sviješću, a koja posebno, kada je u pitanju velikosrbizam kritički analizira prateći njegovu genezu, čak, kroz sedam vijekova. On pritom dolazi do otkrića svojevrsnih deformiteta te, inače, totalno deformirane mitomanske svijesti i u tom smislu ističe tribolno ruralnu, mitsko-manijekalnu, guslarsko-imanigiranu, tifusarsko-dogmatsku i pervertiranu formu svijesti, koja se reprezentativno etablira u ideološkoj svijesti velikosrbizma. Autor na taj način dovodi destruktivnu staljinsku ideologiju se destruktivnim ideologijama danas.

Muminovića studija o staljinizmu relevantnom argumentacijom i činjenicima dokazuje kako je ova destruktivna ideologija na najvulgarniji način kompromitirala humanističke ideje socijalizma. U svoj toj svirepoj igri krvi i tla najviše posljedica, pored intelektualaca doživjele su obmanute mase, zbog čega je stradalo više od deset miliona nedužnih ljudi (po raznim kazamatima i koncentracionim logorima) kao i brojna materijalna dobra. Na osnovu gnusnih laži Staljinova klika je na najbrutalniji način likvidirala brojne intelektualce, pisce i mislioce. Mnogi su se dali u bjekstvo i našli azil, poput Solženjicina i drugih, u inozemstvu. Autor slikovito pokazuje stanje i imenuje ga “zemaljskim paklom” i manipuliranjem masama, kao dominacijom nad čovjekom. U takvoj konstalaciji ponižavanja, staljinizam je čovjeka sveo na puko sredstvo revolucije. Otuda, prema Muminoviću s pravom E. Bloh, imenuje odnosno određuje staljinizam, kao promijenjeni vozni red revolucije!

Autor upućuje na Marxovo mišljenje revolucije, kao i na radikalne dogmatske promjene koje su demostrirali Lenjin i posebno Staljin. On brojnim filozofskom argumentacijom izvodi dokaze nastanka i održavanja staljinističke destrukcije.

Pored instruktivnog predgovora i uvoda profesor R. Muminović, ne samo filozofski, već i politikološko-sociologijski baca kritičko svjetlo na staljinski totalitarizam, ukazujući pritom na brojne ekonomske i socijalne posljedice. Dalje, on analizira probleme revolucije i vlasti, zatim Staljinovu paranoidnu psihu, partijsko rukovodstvo, razne procese i nesnalaženja, stradalništvo seljaka, vojsku i rat, odnos intelektualaca prema marksizmu te apsurde satrapskog sistema i druge teme.

Jasno, konfrotaciju fašizma, nacizma i staljinizma, autor poima, kao njihovo jedinstvo dato u jednoj riječi “totalitarizam”. Naravno, iz svega ovoga se mogu obrazlagati sve tedencije, kao i predočavanje pred širom javnosti nepoznato o jednoj totalnoj diktaturi i despotiji vlasti.

Stoga je autor, (prof. dr R. Muminović), u svojim istraživanjima i meditiranjima na koncu XX stoljeća, još jednom, skrenuo pažnju na staljinistički totalitarni fenomen, na jednu svojevrsnu monstruoznu ideologiju, koja je gušila i suzbija osnovna svojstva ljudima prava čovjeka i naroda.

Zacijelo, radi se o jednoj vrlo teškoj temi, međutim, nezaobilaznoj ako želimo stvariti društvo slobodnih ljudi. Da ne idemo daleko, bez obzira što će netko reći “Staljinizam je mrtav”! S druge strane, bez obzira na promjene koje su se dogodile, kao i agresiju koju je Bosna i Hercegovina i njeni nedužni građani doživjeli u periodu 1992-1995, kao i na sva zbivanja i našem okruženju uvjeravaju nas da je totalitarizam ukorinjen u svijesti ljudi, da je, kao takav, postao uobičajeni način ponašanja, pokazivanja moći i dominacije. O tome svjedoče postojanja raznih društava iz kojih je odsutna tolerancija, nepoštivanje drukčijeg mišljenja, jedino demonstriranje sile i straha. Sama agresija i ratno stanje potenciraju politiku totalitarizma, pa smo stoga uvijek u opasnosti od prisustva staljinizma, kao kriterija i kao načina vladanja. O tome najilustrativnije govore primjeri postkomunističkih režima zemalja bivše Jugoslavije, zemalja bivšeg SSSR-a i drugih evropskih država. To je, kako autor kaže “… spoj autoritarnog nacionalizma, mitskog iracionalizma, militantnog antikomunizma i antisemitizma. U staljinizmu je, međutim, kardinalni sukob humanističke vizije budućnosti ljudskog roda i uvjeta koji nameće genije zla – putem monopolističke partije i diktatorskih formi terora. Kao takav, staljinizam On ostvaruje teror pomoću partijskog državnog aparata i njihove izrazite birokracije gušenjem političkih sloboda, osamostaljivanjem tajne policije, što je bilo moguće u uvjetima nerazvijenog proleterijata, niskog obrazovanja i kulturnog stupnja naroda, tradicije političkog apsolutizma, kapitalističkog okruženja, nasrtaje na sistem iznutra i spolja, monolitnosti i militarizacije partije koja širi kult ličnosti i njegovu harizmatičku slavu.”

Bez sumnje, ovom studijom, filozof R. Muminović je konstruktivno na djelu pokazao svoju široku informiranost i upućenost u tokove moderne filozofske i političke misli. Njegova humanistička kritika staljinističkog fenomena, koja je ujedno i kritika iracionalizma i nacizma na svim meridijanima gdje niču, predstavlja dragocjen prilog kritičkog rasvjetljivanja totalitarističkih društava. Ujedno, Muminićeva kritika staljinizma na koncizam i filozofski način prikazuje apsurdnost i drugih ideologija, poput fašizma i nacizma. Zato je ova knjiga veoma dragocjena, ne samo za studente, već prvenstveno za mlade političare i novinare. Njihovo upoznavanje sa sadržajem ove kritičko istraživačke studije pomoći će istinskom prakticiranju, posebno u pospješivanju demokracije kao istinskom stanju humanih odnosa među ljudima i, prije svega, otklanjanju onih negativnih naboja koji su smetnja demokratskom i kulturnom upravljanju i ljudskom življenju.

Najzad, Muminovićeva knjiga “Staljinizam ili apsurdi jednoumlja”, se može promatrati s jedne široke ponorame ideja koje su bile zastupljene i reprezentativnim destruktivnim ideologijama XIX i XX stoljeća – pri čemu je, najprije, došlo do izražaja problema divljosti u ljudskoj prirodi, što je autor odvelo u razmišljanje barbarstva prisutnog mentaliteta. Pošto je završio sa prirodom, koja je ostala svakako, autor se okrenuo da traži analogne oblike i sadržaje i misaonim tokovima dva ranija stoljeća i došao do krize znanosti, koja je pratila tehnologiju, a ovoga uvukla čovječanstvo u krvave ratove koji su predstavili planetu kao pozornicu budućeg ljudskog stradalništva.

Polazeći od tih realnih faktora preobrazne nauke u tehniku, autor se odlučio da proanilizira one reprezentativne destruktivne ideologije, koja su čovječanstvo uvukla u dva krvava svjetska rata. Zato ovaj izdavački poduhvat treba pozdraviti jer u cjelosti predstavlja dragocjen doprinos razvoju filozofijske kritike staljinizma na bosanskim prostorima i šire. Zacijelo, ova studija omogućava kako studentima, tako i drugim čitateljima da prepoznaju staljinske negativne tendencije koje se i danas u društvu balkanskih naroda na različite načine ispoljavaju.

 

Značajna studija o velikanu iz Sandžaka^[20]

 

Prva cjelovita studijska monografija o povijesnoj ličnosti Sandžaka, h. Muradu ef. Šećeragiću (1890-1980), poznatom vijećniku ZAVNO Sandžaka, naibureisu, čije djelovanje je bilo izraženo kao sudbonosna kopča između ne samo Sandžaka i Bosne i Hercegovine, već i kao imperativ su-života među narodima jugoslovenske zajednice (što je u posljednjoj deceniji i pol postala utopija), napisao je sandžački i bez sumnje europski filozof dr. Rasim Muminović (1935), čiji naslov glasi “Hadži Murad i Sandžak”, koja se u Sarajevu pojavilo sredinom 2005. godine, u izdanju “Blicdruka” (urednica mr. Fatima Pelesić), a po preporuci prof. dr. Enesa Pelidije i dr. Raifa Hajdarpašića, koji su se pohvalno izrazili o ovom Muminovićevom djelu.

Svojim konceptom, otvorenošću, studioznošću, veoma uspjelim obrisima tumačenjima određenih fenomena iz povijesti Sandžaka, u ovoj studijskoj monografiji, dr Rasim Muminović, se razlikuje od svih dosadašnjih studija i publikacija o Sandžaku. Naime, ova obimna studija rezultat je temeljnih proučavanja ličnosti i djela hadži Murada ef. Šećeragića, najiburesa, čije prvo izdanje je pripremio davne 1967. godine, dakle, prije skoro četiri decenije. Tako je to u našoj bošnjačkoj stvarnosti, da djela naših značajnih pisaca, filozofa i znanstvenika, moraju na objavljivanje čekati čak i po nekoliko, ne mjeseci i godina, već decenija, što govori o našem duhovnom paradoksu i nerazumijevanju političkih moćnika za finansiranje i objavljivanje djela ove vrste. Pravi primjer je pjesništvo i epovi Avda Međedovića (1866-1953), za čije vrijednosti su morali Amerikanci da nam ukažu, da je naš pjesnik veći, čak od grčkog Homera, da bi mu naši kulturni i politički stratezi, mogli u to povjerovati, a koji nažalost odlučuju, bez relevantnih referenci, o budućnosti kulture.

Koliko je bio opsežan znanstveno-istraživački i fenomenološko-ontološki proces promišljanja profesora Muminovića, svjedoči veoma kompleksan sadržaj ovog djela, čiji pregled u najsažetijem smislu prezentiramo javnosti i to u povodu sedam decenija života i pedesete oboljetnice autorovog filozofskog i stvaralačkog rada.

Pregled sadržaja Muminovićevog djela o “Hadži Murad i Sandžak”: – Predgovor, Geografski obrisi, Povijesna aporema Sandžaka, Povijesne promjene i smjene (Tradicija, Retrospektiva, Osmanska imperija, Agresivna refleksija, Refleksi dogmatike, Oslobodilački procesi, Uzaludna dovijana, Optika velikih sila, Sandžačka pruga, Historijska smjena, Prvo osobođenje, Međuratnost), Hadži-Murad ef. Šećeragić i revolucionarna aktivnost prijelomna iskušenja (Ozavičavanje, Društvena aktivnost, Ratna neizvjesnost, Neočekivana vlast, Prijelomne teškoće, Agrar i rivalstvo, Zavičajna skušenja, Iza zavjese, Destruktivna svijest, rizrični humanizam, Protesti), Staze revolucije (Ratne iskušenja, Narodna vlast, Preko planina, Agitacija, Žaoka rata, Rizici i ohrabrenja, Rizično putovanje, Susret s Titom, U Bary-u, Ponovni susret), Putevi i strnaputice socijalizma (Revolucionarnost i tradicija, Revoucija i rat, Elementi distruktivnosti, Stoljetna stradanja Bošnjaka, “Mase” ili revolucionarne snage), Nastavljanje i zaustavljanje, Reformatorsko misionarstvo, Novi status Sandžaka, Reformatorska obnova, Hodočasno misionarstvo, Povijesni anahronizam, Međe dostojanstva), Transvedencija utješnih iluzija ((transcendentalnost, Povijesna obaveznost, Ljudska pobuna, Teškoće demokratizma – jednakost, pravde i sloboda), Bibliografija, na kraju date su ulomci iz receznija prof. dr Enesa Pelidija i dr Raifa Hajdarpašića.

Zanimljivo je spomenuti, zapažanje recezenata o ovom Muminovićevom djelu, što upućuje na smisao istraživačkog postupka, kao i originalnost ovog zahtjevnog autora.

“… Kako dobar poznavalac prošlosti Sandžaka, prof. dr. Rasim Muminović u poglavlju “Geografski obrisi” donosi brojne podatke vezane za njegovu prošlost. Pored poznatih činjenica, čitalac se suseće i sa malim brojem podataka koje su i do sada nedovoljno, ili neke i nikako bile poznate za ovu teritoriju. Posebno su interesantni geografski podaci. Mišljenja sam da su ovo najljepše stranice i najtačnije konstatacije geografskog opisa Sandžaka sa brojnim podacima. Ujedno ovo je preplivanje najsuptilnijeg naučno-književnog kazivanja i filozofskog osmišljavanja.

U drugom dijelu “Povijesna aporema Sandžaka” autor piše o: Tradiciji, Retrospektivi, Oslobodilačkim procesima i Historijskoj smjeni. Na stranicama ovog dijela rada, autor upoznaje čitatelja o stanju i prilikama kroz koje su Sandžak i Bošnjaci prolazili, posebno na prijelazu iz XIX i XX stoljeće. Znalački mudro sa velikom akribijom piše o tradiciji i retrospektivi dajući presjek onoga što je utjecalo na brojne događaje nastale kako unutrašnjim prilikama, tako i vanjskim događajima. Posebnu pažnju za ovo vrijeme posvećuje školskim prilikama, teškoćama sa kojima se Bošnjaci susreću, balkanskim i Prvom svjetskom ratu. To je vrijeme kada Bošnjake Sandžaka mnogi koriste za svoje lične ili političke interese, a oni sami od toga nemaju skoro nikakvu korist. To isto se nastavlja i u prvoj deceniji nove države Kraljevine SHS (1918-1929). Ovo je vrijeme brojnih poteškoća, ekcesa, a i genocida kojeg preživljavaju.

Nakon uvoda i neophodnih informacija čitatelju tek postoje jasnije zbog čega prof. Muminović ovaj rukopis ne počinje sa hadži Murad ef. Šećeragišem. Da je to uradio mnoge pojave, događaja i historijske činjenice ne bi se mogli shvatiti u kontekstu o kome piše… Hronološki i tematski prati muftijino školovanje, studije i boravak u Istanbulu, posao kadije u Turhalu, te zasluge koje je imao boraveći u ovom mjestu. Takođe vrlo interesantno donosi podatke vezane za Šećeragićev povratak u rodno Prijepolje i trud kojeg pokazuje u spašavanju mladića da ne idu na front u Prvom svjetskom ratu.

Na taj način, autor je olahkšavao čitatelju da pažljivije prati i bolje shvati mjesto i ulogu hadži Murade ef. Šećeragića. To se naročito odnosi na ona mjesta u kojima je muftija boravio: Kuršumlija, Niš, Tetovo, Veles, Štip, Novi Pazar i Skopje. U tom periodu muftija je pokazao veliku aktivnost i trud da popravi stanje u kome se nalazilo muslimansko stanovništvo. Kako autor navodi “malo je ljudi koji su znali i htjeli praviti mostove prijateljstva i suradnje među narodima onako kako je to činio Šećeragić koji je nesebično učestvovao u stvaranju osnova za sreću budućih pokoljenja.”

Vrlo interesantne su i stranice u kojima se daje više podataka o pojedinim akterima događanja. Među njima su akademik prof. Sreten Vukosavljević, muftija Murad ef. Šećeragić i dr. “Staze revolucije” (…) o muftijinim ratnim dešavanjima, stradanjima, Sandžaku i ZAVNOS-u, boravku u Bariyu, susretima sa Josipom Brozom Titom, Dubrovniku i boravku u Albaniji.

U narednom poglavlju “Putevi i stranputice socijalizma” piše o revolucionarnosti i tradiciji, stradanju Bošnjaka, novom položaju Sandžaka, o Šećeragićevom dolasku u Sarajevo i imenovanju za naibu reisa, te aktivnosti u suprotstavljanju skidanja zara i feredže, gdje se on, kao autoriteta, koji je uživao na prostorima gdje djelovao, te zalaganju za redovne odlaske na hadž, boravku u Egiptu, Saudijskoj Arabiji i Republici Turskoj, te zaslugama za pokretanje Glasnika IVZ. Poslije penzionisanja 1955. hadži Murad ef. se ne miri sa penzionirskim danima. On je stalno u pokretu i posebno poklanja pažnju prevodilačkom radu sa turskog na bosanski jezik. U takvoj aktivnosti, Murad ef. ostaje prepoznatljiv do svog preseljenja na Ahiret 1979. godine – konstatovao je filozof Muminović.

Imajući u vidu sve najprije napisano autor za ličnost muftije Murad ef. Šećeragića piše: “Djelo Murad ef. Šećeragića prezentira čovjeka akcije, dostojanstva i tolerancije, graditelja bratstva i jedinstva, neimara mnogih uspješno realiziranih akcija, predanog vjernika i humanističkog revolucionara, misionara administrativnog ustrojstva IVZ, zagovornika svjetovnog i vjerskog obrazovanja, jednog od utemeljitelja publicističke djelatnosti kod Bošnjaka iza rata koji prati zbivanja vjerskog života u nas…” napisao je između ostalog recezent prof. dr. Enes Pelidija, poznati bošnjački povjesničari.

Zatim, drugi recezent dr. Raif Hajdarpašić, također historičar, je naglasio je dugo stvarano. Ovaj rukopis dr Muminovića očito je, rezultet drugotrajnog istraživanja arhivske građe, kako historijske, tako i filozofske literature i književnosti pisane jasnoćom za sve uzraste.

Kroz čitavo XVII, XVIII, XIX i XX stoljeća, dr. Muminović, analizira sve promjene historijsko-hronološkim redom i daje pojašnjanje o svim događajima pa i o Novopazarskoj konvenciji iz 1879. godine, kao Kongresnoj odluci i Sandžaku … Autor se nije zadrža samo na tom vremenkom razdoblju, već objašnjava historijske događaje sve do naših dana.

U II poglavlju “Hadži Murad ef. Šećeragić i revoluinanrna aktivnost”, dr Muminović daje jedan širok pregled rada Murada Šećeragića, od rođenja pa sve do kraja njegovog života. To je bio rijedak aktivista kojeg je Sandžak iznjedrio. Njegova beskompromsnost u borbi za istinom i njegova dosljednost bila je životna putanja na kojoj je gradio mostove među ljudima i narodima… O njemu, Sreten Vukosavljeviću, Muradu ef. Šećeragiću, prof. Muminović u svom radu kaže: “Koordinirali su aktivnosti na svim nivoima sreza: snabdijevane vojske hranom, odjećom i obućom, formiranje radnih brigada za obavljanje raznih poslova.”

Autor na jednom mjestu kaže: “Veličina naše revolucije nije toliko, ili nije uopće, u onome što je ostvarila koliko u onome što je povijesno pokrenula, a ona je temeljito uzdrmala, ne razorila, stare patrijarhalne odnose, suželila subjektivnu naivnost i svijest sa besmislom bratoubilačke borbe i ponudila joj za alternativu bratstvo i jedinstvo.”

Najveći broj pitanja identifikovan je u izvorima, a manji dio izveden kao zaključak u ovom radu. U svemu tome problem Sandaka je posmatran uznutra, kroz analizu primarnih histoirjkih izvora, bez naknadnih posrednika i tumača koji se pojavljuju u izvorima, akoje je autor odabrao kao valjanu i činjeničnu građu” – istakao je dr. Raif Hajdarpašić.

Ovim djelom Muminović se pokazao kao izvrstan znanstvenik, koji filozofski prezentira povijesnu i edukativno-religijsku građu u kontekstu vremena kojem pripada. On je zadivljujuće brižno čuvao i razvijajo ideje Murada ef. Šećeragića, kao svjetovnog i duhovnog lidera Bošnjaka Sandžaka nakon Burdžovićeve bezočne četničko-partizanske likvidacije (1942) i ukorporirao ih u kulturnu povijest Sandžaka. Jasno, on nije gubio nadu, već je misao h. Murad ef. “pakovao za budućnost” bošnjačkih generacija, kao paradigmu jednog vremena. Imamo dojam da je ovo djelo filozof Muminović pisao sa velikom nadom i zadovoljstvom. Ovim djelom, on u čitatelju stvara sliku o grandioznoj ličnosti kakv je bio Murad efendija. Autor je prvenstveno obratio pažnju na H. Muradv način mišljenja, kao i posebno istakao ključne poruke iz bogate njegor djelatnosti. Etičar Muminović je svjesno se skoncentrisao na proučavanje ovog sandžakog velikana, koji je je svojim idejama značajno doprinosio pomirenju i komšijskom životu, različitih etnosa  u Sandžaku i pratio je njegov duhovni i stvaralčki put, tj. genezu – razvoj. Ukazivao je na njegove opsesije i pitanja koja je uzgred rješavao uključujući se kao visoki vjerski službenik u Narodnooslobodilačkom pokretu (1941-45), kao i njegov doprinos Islamskoj zajednici od oslobođenja do njegovog preseljenja na ahiret 1980. godine.

Na kraju, ovog razmatranja Muminovićevog djela rasvjetljavaju se nepoznate stranice novije sandžačke historije. Na taj način, svojom originalnošću i znanstveno-filozofskom preciznošću, Muminovićevo djelo o h. Muradu ef. Šećeragiću, predstavlja kulturni događaj ne samo u Sandžaku, već i u Bosni i Hercegovini. O tome svjedoče i brojne porodice u sandžačkim kragovima, koji su javno iznosili svoje stavove u javnost o velikoj humanoj ulozi Murada ef., na izgradnji odnosa među ljudima.

 

 

Mjesto i značaj Muminovićeve misli

u kontekstu bošnjačke i europske filozofije danas

 

          “Bošnjački mali narod, koji je dao svijetu najvećeg pjesnika, Avda Međedovića (1866-1953), kojeg profesori sa Univerziteta u Harvardu, zovu sandžačkim i bošnjačkim Homerom, ne može se smatrati malim i marginalnim, kao što ga to, brojnim vulgarnim izrazima nazivaju moćnici iz Beograda i Podgorice (…) Naši susjedi moraju ove stvari znati i nazivati pravim imenom, kao i naš jezik, kojeg su oni zloupotrijebili. Naš narod mora znati, da budemo ono što jesmo: Mi smo Bošnjaci. I ti mitomani koji su se najavili, da će doći sa Kosova na ovamo, moraju znati, kako će se ponašati prema narodu, koji je iznjedrio najvećeg pjesnika svijeta.   “

Dr. R. Muminović

“Besjeda na Obrovu – Akovo”, 09. septembra 1989. na II Književnim susretima “Avdo Međedović”

 

Pred nama, koji se preko tri decenije intenzivno bavimo istraživanjema bošnjačke filozofske tradicije, je veoma delikatno pitanje:, kako odgovoriti na izazov pitanja i koje mjesto, trebamo formulirati, odnosno odrediti smisao i značaj, kojem pripada misao jedne takve enciklopedijske ličnosti, kakav je bio filozof i mislilac, prof. dr. Rasim Muminović (Sjenica, 1935-2012, Sarajevo), istaknuti filozof etičko-kritičke orijentacije, koji je na Filozofskom fakultetu i Fakultetu političkih nauka, Univerziteta u Sarajevu, pored Etike, predavao i ključne discipline: Uvod u filozofiju i Historija filozofije. Dakle, nije samo riječ o tretmanu i temeljnom vrijednovanju Muminovićeve misli, već i o samom poimanju i zapažanju bošnjačke i filozofske baštine, čiji bitak esencijalno čine jedinstvo duha Istoka i duha Zapada. Bez sumnje, stvorio je filozofsko i etičko kompleksno djelo, koje nije baš lahko za izučavanje.

Da bi opravdali sam naslov ovog priloga, želimo, šire kulturno čitateljstvo, da upoznamo sa nekim gotovo zaboravljenim činjenicama, koje se tiču ranijeg tretmana bošnjačke misli i filozofa iz ovog etnosa. U tom pravcu, znanstvenici iz Srbije su bili rigorozni prema stvarocima iz Bosne i Hercegovine, o čemu sam u više predavanja posebno isticao komponentu marginalizacije bošnjačke filozofske misli. Evo i nekih argumentiranih dokaza.

Kada je početkom 70-ih godina, sastavljen jedan ozbiljan, pozamisli (ali ne i po definitivnom tretmanu), Enciklopedijski leksikon, kao Mozaik znanja – FILOZOFIJA^[21], od prvih početaka razvoja filozofske misli do tog vremena (zbog nedostatka upornih i ambiciznih kadrova iz Bosne izašao je uz niz manjkavosti). Dozvolite, da pokušam biti na dostojanstvenom nivou i iskazu, tako i pronaći pravu riječ, jer govor filozofa i pjesnika ima odgovornost za svaku izgovorenu riječ. To je još jedan povod da iznesem odgovor na pitanje, i da tako otvorim široko pitanje i da ukratko ukažemo na esencijalne propuste, koji se tiču proučavanja i tretmana bošnjačkih filozofskih ličnosti. To je sav Put, da osmislimo konkretne dokaze i izađemo iz marginalizacije bošnjačke filozofske baštine. U tom slučaju, značajno je ilustrirati mnogim paradigmama i prikazati bit situacije toga vremena, da su se institucije u Srbiji, Hrvatskoj i Sloveniji nesmetano bavile proučavanjem vlastite filozofske baštine, osnivali institute, okupljali stručne kadrove, formirali redakcije časopisa i objavljivali značajna djela. Dočim, Bošnjaci su, bez obzira što su bili priznati kao narod, u ovom poslu od tadašnje partije jednoumlja, na staljinski način bili spriječeni da proučavaju vlastitu tradiciju i filozofiju, što ćemo malo kasnije konkretno dokazati, na paradigmi jednog kratkog filozofskog esesja, napisanog od strane bošnjačkog autora, koji je objavljen u elitnom sarajevskom časopisu “Život”?!, što će biti presudno da se mnogi značajni bošnjački pisci i filozofi udalje iz sarajevskog kulturnog života. Pored toga, mnogi bošnjački intelektulacu i mislioci, su bili pod sumnjivim okolnostima, udaljavani sa univerziteta, a često lišavani života. Takva sudbina je bila i prema filozofu dr. Rasimu Muminoviću, ali s obzirom, da je često boravio u Njemačkoj, vlasti su se plašile, da bi njegovo eliminiranje iz života skrenulo pažnju na mnoge probleme, tadašnje Bosne i Hercegovine. Govorio je i pisao otvoreno kritički, iz duha uma i iskreno iz srca. Njegov lijepi filozofski govor je bio čista poezija.

Dalje, još tragam i promišlja, o fundamentalnom pitanju u vremenu, kako da odgovorim na postavljeno pitanje ili je ono jedno od najtežih problema, koje je zadesila filozofske poslenike van konteksta Srbije i Hrvatske. Naime, taj “Mozaik znanja” je pravljen na relaciji Zagreb – Beograd, formirana je jedna šira urednička Redakcija sa recezentima iz oblasti filozofije, koju su činili, između ostalih, dr. Danko Grlić, poznati zagrebački estetičar i filozofski leksikograf, te dr. Veljko Korać (koji je u ovu Redakciju najvjerovatnije ušao, ne samo kao profesor Filozofskog fakulteta u Beogradu, već i po nalogu udbe, koja je u tom vremenu strogo kontrolirala svako ime, koje će se unijeti u leksikone toga vremena), i još jedna pledaja oko trideset znanstvenika, koja je registrirala postojanje samo sedam bošnjačkih filozofskih ličnosti, među kojima je bio i dr. Rasim Muminović. Pored Muminovića, tu su spomenuti malobrojni filozofski poslenici, Abdulah Šarčević, Kasim Prohić (1937-1984), Arif Tanović (1925-2010), Elenora Prohić (1934-2012) i Fuad Muhić (1942-1992) (Pitanje je, koliko je značajnih ličnosti, tada zaobiđeno i zbog čega? Odgovor bi mogao da glasi: Kao da drugi filozofi i ne postoje. Najvjerovatnije, zato što nijedan ozbiljan znanstvenik, nije bio uključen iz Bosne i Hercegovine, koji bi mogao da intervenira. To nije bilo u doba kada je svemoćno gospodario Aleksandar Ranković, već skoro deset godina kasnije, ali se odnos prema bošnjačkim filozofima i sociolozima nije promijenio), vršio je čistke, u tadašnjoj Jugoslaviji, bez obzira što je u tom vremenu i Ustavom bila priznata – bošnjačko-muslimanska nacija je bila pod hipotekom.

Zamislite, danas situaciju, kada smo u Sarajevu 03. septembra 2015. godine izlagali koncept problematike “Izazovi bošnjačke filozofije danas”, naveli smo preko 130 bošnjačkih imena filozofskih i socioloških poslenika, koji djeluju na teritoriji Bosne i Hercegovine i Sandžaka. Nažalost, postojali su i znanstvene ličnosti i u tom vremenu među Bošnjacima, ali ih je spomenuti Enciklopedijski mozaik znanja zaobišao, prije svega, eminentnog Hasana Kjafiju Pruščaka (1544-1615), Šejh Mehmed Užičanin (1690-1750), Ahmed Gurbi Baba (1680-1760), Ahmet Hatem Akovali (1695-1754), Sabit Užičanin (1650-1712), Mustafu Ejubovića (1651-1707), Mehmeda Bošnjaka, Mula Mustafu Bašeskiju, Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak, dr. Savfet-beg Mirza-Bašagić (1870-1931, prvi doktor filozofije iz bošnjačkog naroda), Tahir Dautbegović (1891-1937), Salih Kazazović (1873-1943), Anica Savić Rebac (1893-1953), zatim istaknutog estetičara Safeta Krupića (1911-1942), koji je na svirep način stradao u zloglasnom logoru u Jasenovcu. Dalje, nisu spomenuti ni takvi misliloci europskog formata, kao što je bio akademik, dr. Smail Balić (1920-2002), filozof bošnjačke kulture, koji je je od 1945. do 1990. godine, stalno živio u Beču i bio mu je zabranjen dolazak u Bosnu i Hercegovinu. Zatim, zaobiđeni su dr. Husein Đozo, autor kulturnog djela “Islam u vremenu”, dr. Nerkez Smailagić (1927-1985, koji je napisao enciklopedijsko djelo “Leksikon islama” i preveo više značajnih djela iz francuske prosvetiteljske filozofije i napisao više djela iz političke filozofije), enciklopedist, akademik dr. Muhamed Filipović^[22] (1929, kojeg ovdje ne treba ovdje posebno predstavljati, jer za njega zna čitav kolegijalni svijet), dr. Hamdija Pozderac (1925-1988), Alija Izetbegović (1925-2003., autor kulturnih djela “Islam između Istoka i Zapada”, “Islamska dekleracija” i dr. ), dr. Ešref Kovačević (1926-1996), dr. Hasan Sušić (1935-1992), dr. Šefkija Žuljević (1923-1977). Nisu spomenuti dr. Esad Ćimić (1931, utemeljivač sociologije religije i najistaknutiji bosanko-bošnjački sociolog), dr. Sulejman Grozdanić (1933-1996), akademik, dr. Ferid Muhić (1943, najinteresantnija figura bošnjačke filozofije), dr. Amir Ljubović (1945), dr. Fuad Saltaga (1952) dr. Ahmed Smailović (1938-1988, koji je pod sumnjivim okolnostima otišao sa ovoga svijeta), dr. Halim Mulaibrahimović (1935-2000), dr. Hasan Sušić (1935-1991), dr. Šefko Međedović (1937-2015), dr. Ismet Kasumović, dr. Hidajet Repovac (1951, sociolog kulture), dr. Fatima Lačević (1943, estetičarka), dr. Ibrahim Bakić (1946-2001, utemeljivač sociologije nasilja), dr. Adib Đozić (1953, utemeljivač sociologije genocida), dr. Muslija Muhović (1946) dr. Jasminka Babić Avdispahić, akademik, dr. Enver Halilović, akademik, dr. Rusmir Mahmutćehajić, dr. Sulejman Bosto^[23] i drugi filozofski i sociološki poslenici.

Jasno, ovdje želimo navesti jednu opću sliku bošnjačke filozofije, kako bi se shavatio kontekst Muminovićevog filozofskog djela, koji zaslužuje posebnu pažnju od naših i europskih istraživača, jer njegovo djelo, pripada bez sumnje, kako bošnjačkoj tako i europskoj bošnjačkoj tradiciji. Jedan od najboljih i rijetkih intervjuao, koji je filozof dr. Rasim Muminović dao jeste časopisu “Aspekt” (Cazin – Sarajevo), u razgovoru sa filozofom i pjesnikom Ismetom Markvićem Plavnikom^[24], u kojem je temeljno objasnio svoju etičko-humanističku poziciju i putokaze razvoja bošnjačke duhovnosti, s posebnim analizom na identitetska pitanja.

Kada je u pitanju konkretan doprinos, dr. Rasima Muminovića razvoju etičke misli u Bosni i Hercegovini i šire, dovoljno je posebno skrenuti pažnju na misao akademika, dr. V. Premeca, koji se tako visoki i široko izrazio, da je filozof Muminović, bez sumnje, napisao najbolje djelo iz oblasti etike, od Aristotela do danas^[25]. Tu činjenicu podupiru i čuvene i više puta citirane misli, istaknutog njemačkog filozofa Ernesta Bloha (1905-1977), koje Muminovića predstavio kao elitnog filozofskog mislioca, izuzetnog sabjesednika, koji je od dijaloga na Ljetnjoj Korčulanskoj filozofskoj školi do Tibingena (Njemačka) vodio duge filozofske razgovore i diskusije.

Danas, kada dajemo jedan skroman kolegijalan doprinos obilježavanju pete obljetnice, od njegovog preranog odlaska, usljed nasilnog psihomorstva, koje je nažalost u Sarajevu napravljeno, od nekoliko neodgovornih pojedinaca (o čemu je pisala njegova sestra dr. Fatima Muminović – Pelesić, u novinama), nad ovim veličanstvenim misliocem (poznate su nam bile sve okolnosti, kako je živio i iščekivao objavljivanje svog životnog djela), možemo reći, da je mislilac i profesor Muminović, ostavio najznačajnije filozofsko djelo, koje je jedan Bošnjaka napisao, a to je “Filozofija ideologije” (u tri toma). To ne znači, da nema glasovitijih bošnjačkih mislilaca od Muminovića, ali djelo, kao djelo filozofske i kritičke sadržine na prvom mjestu pripada ovom misliocu.

Bošnjačka filozofija, u svojoj dugoj povijesti, preko četiri stoljeća, u samom vrhu ima mislioce sa kojima korenspondiraju ideje Muminovićevog koenzistentnog i originalnog djela. Prije svega, tu je već spomenuti mislilac Pruščak, zatim S. Krupić, filozof kulture akademik Smail Balić (1920-2002), akademik Ferid Muhić (1943), akademik Muhamed Filipović (1929), dr. Nerkez Smailagić (1927-1985), akademik Arif Tanović (1925-2010), akademik Abdulah Šarčević (1929), dr. Kasim Prohić (1937-1984, estetičar i suvremeni filozof), dr. Muzafer Hadžagić (1937-1992, sjajni istraživač kulture i stvaralaštva sa sociologijskih pozicija), akademik, dr. Enver Halilović (1954), dr. Šefket Krcić, Ferhan Kočan, Esad Kočan (vrlo angažiran u Podgorici), akademik, dr. Enes Karić (1958), dr. Sadudin Musabegović (1939-2014), dr. Nijaz Musabegović (1946), dr. Muhamed Mrahorović i drugi. Zatim, pojavila se jedna značajna plejada mlađih filozofskih poslenika, koja zaslužuju posebnu pažnju, od preko Ismeta Markovića Plavnika (1948-2017), dr. Džemal Sokolović (1948, istaknuti sociolog kulture i filozofije politike), dr. Dervo Pušina (1948-2004), dr. Hidajet Repovac (1951), dr. Esad Zgodić (1950., značajan doprinos političkoj filozofiji), prof. Mustafa Spahić (1950, sa zapaženim opusom na relaciji: religija, sociologija, politička misao), dr. Muhamed Ždralović (1944), dr. dr. Jusuf Žiga (1951), dr. Salih Fočo (1953, sa izrazitim istraživanjem problem odnosa društva i etike, kao i društvenih pokreta),  dr. Dželal Ibraković (1954), dr. Esad Bajtal (1955, profesionalni filozofski i sociologijski analitičar), dr. Šaćir Filandra (1961., analitički pristip filozofiji bošnjačke politike), dr. Nerzuk Ćurak (1964., politička filozofija), dr. Senadin Lavić (1965. sa bogatom i sistematsko stručnom obradom sociologijske leksikografije i filozofsko metodoloških radova o istraživanju društva), dr. Safet Bektović (1966, koji sa islamskih pozicija u Kopenhagenu istražuje Kjerkegorov egzistencijalizam), dr. Zlatan Delić (1965), dr. Ismet Grbo (1949), dr. Ismet Kasumović (1948-1995), dr. Nijaz Duraković (1949-2012), dr. Mujo Slatina (1945), dr. Nijaz Ibrulj (1956), dr. Nevad Kahteran (1969), dr. Dževad Hodžić (1958, islamska etika), dr. Muslija Muhović (1946), dr. Benjamin Taletović (1948), dr. Emina Kečo – Isaković (1950), dr. Esma Hadžagić (1947), dr. Samir Arnautović (1964, koji se bavi modernom i posmodernom filozofijom), dr. Adnana Silajdžića (1958) dr. Rešid Hadžiafizović, dr. Hilmo Neimarlija (1950), dr. Orhana Bajraktarevića, dr. Hasan Džilo (koji su se temeljno bavili problemom odnosa regilije i filozofije), dr. Asim Mujkić, dr. Asim Peco, dr. Admir Muratović, dr. Rifat Redžović, dr. Selman Selhanović, dr. Ekrem Tucaković, dr. Iljaz Osmanlić, mr. Mujo Karišik (1948), dr. Dino Abazović (1972), (sociološko-filozofskog istraživanja bošnjačkog društva), pa sve do mladih filozofa dr. Tehrana Halilovića, dr. Seida Halilovića, dr. Muamera Halilovića, te do još mlađih filozofa dr. Gorčina Dizdara, dr. Orhana Jašića^[26] (Tuzla, 1984), mr. Abdel Alibegović, mr. Rusmir Šadić, mr. Mirela Karahasanović, mr. Esko Muratović, koji šire djeluju na regionalnom povezivanju i uspostavljajući suradnju sa kolegama iz raznih redakcija i asocijacija, i time stvaraju svojevrsnu filozofsku sliku o tokovima novije bošnjačke duhovnosti i koji najavljuju novu filozofsku budućnost u afirmiranju države Bosne i Hercegovine.

Kada je u pitanju mjesto Muminovićeve filozofije u europskoj tradiciji, smatramo da je on bez sumnje zaslužio zapaženo i ugledno mjesto, da se pridruži jednoj sjajnoj plejadi filozofa, kojoj su pripadali: Bloh, Sartr, Hajdeger, Habermas, Huserl, Fink, Hartman, Lukač, Markuze, Adorno, Goldman, Garodi i drugi, naravno i oni koji su sa prostora ex-Jugoslavije, bezbeli, i prije drugih B. Petronijević, B. Šešić, S. Tomović, Gajo Petrović, Milan Kangrga, dr. Vujadin Jokić, dr. Miladin Životić, Andrej Ule, Slavoj Žižek, dr. Đuro Šušnjić, dr. Gligorije Zaječaranović, akademik Georgi Stardelov, akademik, dr. Mitko Ilijevski, dr. Milenko Perović, dr. Željko Kaluđerović, dr. Mirko Aćimović, dr. Miodrag Živanović, dr. Željko Škuljević i drugi.

Prema tome, Muminovićevo filozofsko djelo fenomenološki i etički korenspondira sa najvećim vrhovima, ne samo bošnjačke i nekadašnje jugoslovenske filozofije, već i sa najvećim umovima europske filozofske misli. O tome najbolje svjedoče njegova glavna djela “Filozofija ideologije” (u tri toma, čije objavljivanje je dugo čekalo, ali je ugledalo svjetslot dana razumijevanju Izdavačke kuće “El-kalem” i filozofskog i teozofskog poslenika M. Mrahorovića), “Uvod u filozofiju” (koje je uredio akademik M. Filipović), “Ethos i ljudsko bivstvovanje”, “Zarobljeni um”, “Staljinizam i apsurdnost jednoumlja” (ova tri djela je značajno pomogao da se objavi kolega, akademik dr. Enver Halilović iz Tuzle), “Filozofija i praksa”, „Filozofija Ognjena Price“ i drugi spisi iz oblasti kritičke društvene teorije, koji zaslužuju jednu temeljnu političko-sociologijsku elaboraciju, ali ovdje razumljivo, zbog nedostatka prostora, što zahtjevaju časopisi, nisam se mogao šire opustiti u elaboraciji i tumačenju  ideja i problema, kojima se bavio jedan takav mislilac, kao što je bio R. Muminović, o čemu je upravo u ovom aspektu analize nacističke ideologije veoma seriozno pisao, kolega mr. Alaga Dervišević (1949), čiji radovi o ovom filozofu zaslužuju, da se šire tumači.

Smatramo, da u svakom slučaju, da Univerzitet u Sarajevu, kao i elitne bošnjake znanstvene i kulturne instutucije, trebaju mnogo više pažnje posvetiti izučavanju i objavljivanju Muminovićevih izabranih djela u najmanje deset tomova, kao i monografsko djelo o njegovoj misli i bibliografiji, uključujući i biblioghrafiju objavljenih radova. Treba se nadati, novom otvaranju proučavanja bošnjačke duhovnosti i bošnjačke filozofske tradicije, preko prevođenja na druge svjeteke jezke, što je presudnog značaja za svjetsku promociju bošnjačke filozofije, jer zacijelo, nemaju južnoslavjanski narodi tako moćnu filozofiju, kao što imaju Bošnjaci, ali imaju zacijelo daleko izgrađeniji i kultivisaniji odnos prema svojoj tradiciji, nego što to imaju bošnjački prvaci, koji zahvaljujući glasovima narodnih masa, dođu na određene funkcije i fotelje, i zaborave kako se afirmiše u pravom smislu, zemlja za čije interese radi. A o svemu tome, napravićemo nekoliko komparacija, da bi dočarali smisao i značaj filozofskog pogleda na svijet kod mladih generacija danas, a posebno kad razgovaramo, odnosno vodimo dijalog iz domena Muminovićevog filozofskog diskursa, da će tim činom, bošnjački filozofi uprkos svojim kolegijalnim nepovezanošću, posebno, na filozofskim katedrama, na Univerzitetima u Tuzli, Sarajevu i Novom Pazaru, organizirati simpozije i okrugle hastale i povesti otvoreni dijalog o Muminovićevoj filozofskoj misli, koja je u interesu afirmacije kulture i duhovnosti Bosne i Hercegovine, koja je iznjedrila takvog mislioca, koji se svojim djelom vinuo u same vrhove europske filozofije, a tog čina, izgleda, da mnogi značajni Bošnjaci iz političkog estabilišmenta nisu svjesni.

Zamislite, samo grčku državu i opće grčku kulturu (koji mnogi filozofi od Hegela na ovamo tretiraju kao kolijevkom europske civilizacije, bez obzira što su islamski filozofi sačuvali djela grčkih filozofa, koja su bila uništena u čuvenoj Aleksandrijskoj biblioteci u Kairu), kad se ne bi spomenutili takvi mislioci, kao što su: Sokrat, Platon i Aristotel! Zatim, da navedemo još jednu paradigmu, šta bi bilo sa njemačkom kulturom, koja je u svojoj filozofskoj baštini ne bi imala takvu klasičnu idealističku filozofiju oličenu u imenima: Kant, Fihte, Šeling i Hegel. Najzad, zamislite samo klasičnu islamsku filozofiju, odnosno, islamsku filozofsku tradiciju, kad se ne bi spominjali: Al-Farabi, Ibn-Rušd, Ibn-Sina, El-Gazali, Ibn-Haldun i drugi vrhovi ove filozofije.

U tom kontekstu, kakva bi izgledala filozofska misao Bosne i Hercegovine, bez poznatog bošnjačkog diskursa MMF, kojeg čine Muhić – Muminović – Filipović (ovakva tri imena, zacijelo nemaju drugi narodi bivše Jugoslavije), iako ovoj trojici velikana mogu da se pridruže mislioci kao što su, Pruščak, Balić, Smailagić, Šarčević i drugi. Kako bi onda izlgedala bez njih, bošnjačka filozofija danas? Upravo, bošnjačka filozofija oličena u bošnjačkom MMF misaonoj paradigmi, je posebno pitanje europske filozofske misli, ali za tako nešto, da bi se ostvarilo i da bi zaživjelo u životu, potrebne su fondacije i instituti za život i budućnost bošnjačke filozofije. Bošnjački filozofi trebaju više da se okrenu promišljanju svoje države Bosne i Hercegovine i regije Sandžaka, i da na taj način izgrade svijest o sebi i zaštite svoj identitet. Upravo usmjeravanja izazova bošnjačke filozofije danas, preko političke akcije i znanja o sebi, predstavlja temeljno pitanje i lijepom i etičnom odnosu uz poštovanje dijaloga, koji obavezuje bošnjačke, filozofske i sociologijske poslenike. Generalno rečeno, ipak su Bošnjaci sa značajnim imenima impozantna nacija, te izuzetan zapažen broj filozofskih poslenika, potrebno je da se zamisle i odrede i prema sebi i prema drugom, kako surađivati i kako se organizirati u zajednici. U drukgijem slučaju, ako zanemarimo ova pitanja, onda smo okrenuli leđa sebi i drugima. To znači, da je etika u krizi, a ova veoma važna filozofska disciplina, kojom se temeljno bavio dr. R. Muminović, je veoma značajna za budućnost duha u Bosni i Hercegovini.

U tom kontekstu, razmišljati danas o Muminovićevom opusu, našli smo za shodno, da spomenemo i druge filozofske i sociologijske suvremenike, a među kojima ima dosta sljedbenika ovog filozofa, koji slijede njegovu etiku, zatim esenciju dosljednosti duhovnih svjetonazora, koji se u svojim radovima kritički opiru nemilosrdnoj prolaznosti i ataku na duhovnost i suverenost Bosne i Hercegovine, zemlje odnosno države, kojoj je ovaj filozof bezrezervno pripadao i razmišljao njenu etiku.

Zato je potrebno jedno novo prevrijednovanje, odnosno, nova ocjena Muminovićevog stvaralačkog filozofskog diskursa. Upravo, to kažemo iz razloga, jer filozofija doprinosi jačanju svijesti kod naroda kojem pripadaju. Ono što je ovaj filozof u etičkom imperativu poznat, jeste po zastupanju teorije, kao težnje za socijalnom pravdom, zatim, nacionalnom i vjerskom tolerancijom, što predstavlja neizbrisiv trag za afirmaciju su-život jednog naroda i njegovu budućnost. U tom pravcu, sasvim je opravdano, da se u Sjenici u Sandžaku, ustanovi Ljetnja filozofska škola “Bloh i Muminović”, koji su bili svojevrsna paradigma prijateljstva, i na taj način, postavi relevatno obilježje u parku ovog grada, kako bi mlade generacije podsjećalo na susrete ova dva europska filozofska velikana i značajne mislioca, čije djelo je obilježilo jednu epohu.

Umjesto zaključnog razmatranja

 

     “Poslije Aristotela, kolega R. Muminović je napisao najbolje djelo iz oblasti etike – ‘Ethos i ljudsko bivstvovanje’…”

Akademik, dr. V. Premec

 

Kada bi država BiH, ulagala više sredstava za prijevođenje djela svojih znamenitih filozofa i pisaca, njena afirmacija, bez sumnje, bi bila daleko veća. Zacijelo, filozofska djela ne samo Muminovića, Muhića, Filipovića, koje smo posebno istraživali, već i opusu Smailagića, Žuljevića, Šarčevića, Tanovića, Prohića, Halilovića, Karića, Mulaibrahimovića, Neimarlije, Bosta, Arnautovića, Džila i drugih idu rame uz rame sa vodećim europskim misliocima.

Interesantno, kada je izvršena agresija na Bosnu i Hercegovinu 1992. godine, filozof Muminović je bio u svom stanu na Grbavici u Sarajevu. Kada je jednom izašao iz stana on se nije mogao više vratiti. Stan je bio prepun knjiga i dokumenata, gdje je Muminović pisao svoja dragocjena djela. Snage nasilja koje su zauzele taj dio naselja, u stan su smjestili jednu staricu (Srpskinju), koja nam je nakon rata rekla: “Da su srpski specijalci, ono što je vidjela, iz Muminovićeve biblioteke odnijeli pakete knjiga u kojem je bila monografija o Ognjenu Prici…” To nam je i potvrdio profesor Mumimović. Na taj način, ovo Muminovićevo djelo je ujedno i spasilo njegov legat knjiga. Na taj način, filozof Muminović se dokazao svojim etičkim djelima, odgovarajući bez distance konkretno agresoru, bez obzira na posljedice. Tim etičkim činom, Muminović se dokazao pred Evropom svojim mišljenjem: ja jesam. To je srže evropske etike. Tko to ne shvata, on ne može da se bavi etičkim fenomenima. U tom pogledu filozofa i etičara Muminovića je slijedio suvremeni francuski mislilac Bernar Anri Levi (1948), koji je u najtežim trenucima posjetio Bosnu i Hercegovinu, za vrijeme agresije i javno pisao da Europa treba da se ugleda na Bosnu. To je još jedan konkretan pokaz smisla Muminovićeve etičke pozicije.

Djela Rasima Muminovića, bez obzira na razuđenost i raznovrsnot njegovog opusa, su djela izuzetno visoke filozofske kulture. U njima se promišlja povijesno vrijeme, kao izraz povijesne zakonitosti jednog progresa i subjektivnog faktora, koji bitno otvara front ljudskosti i potiskuje zarobljeni um. Bez sumnje, Muminović je izgradio svojevrsni filozofski sistem ideja, koji se temelji na njemačkom načinu mišljenja. Za Muminovića je ideologija pervertirana svijest koja stvara destrukciju od ljudskog života.

Filozofija ethosa jeste u stvari znanje o nama samima. U pitanju je Put koji se privzilazi egoizam. To je proces kojim se čovjek predaje stvarima kao najbolji dokaz njegova nepouzdanja prema mišljenju, tj. prevladavanje prirodnosti kao izraz vjerovanja u pravdu i slobodu. Jasno, pravo i pravda su ključni elementi Muminovićeve filozofije slobode i etike.

U tom smislu, ethos, bez sumnje je domen čovjeka, a moral je pitanje, bez obzira koliko se o njemu raspravljalo ipak fragmentarno istražen problem. Zato, Muminović u duhu Kanta izgrađuje etičke principe za ljudsko djelovanje i ljudsko zakonodavstvo koje vodi dobru, potiskujući tamu i zlo.

Moralna sloboda je pitanje izgrađenosti volje moralne ličnosti koja prevladava bedeme i zidove negativnosti i vodi ljudskoj haromoniji. U tom pravcu, Muminovićeva etika je etika dužnosti i sklonosti, ethosa i etosa. To je pitanje strasti i otelotvorenja naklonosti prirode i osjećanja odmjerenosti čovjeka za svoju etičku težinu u medijumu ethosa koji oblikuje moralno-etičku dužnost u praktičnom životu ljudi.

Sazrijevanje je put i ključni proces stvaranja čovjeka sabiranjem “ja” i “mi”, kao stanja dijaloga i približavanja k osmišljavanju različitih svjetova koji sazrijevaju u umjetnosti, filozofiji i uopšte ljudskom društvu.

Muminovićeva kritička misao, etika i filozofija otvaraju iskonska pitanja čovjeka posebno kod pitanja ljepote i ljubavi. To osjećanje svijeta stvara individualnu težnju, koja vodi beskonačnosti ljudskog uma, kao njegove ljučne mogućnosti. Ovdje trebamo istaći jednu pohvalnu komponentu, uvaženom kolegi, prof. dr. Enveru Haliloviću, koji je bio jedan od malobrojnih kolega i prijatelja u Bosni i Hercegovini i Sandžaku, a koji je značajno pomogao, da se filozofu R. Muminoviću, u Tuzli objave tri značajna djela „Ethos i ljudsko bivstvovanje“, “Staljinizam ili apsurd jednoumlja“ i „Zarobljeni um“. Na taj način, Univerzitet u Tuzli je pokazao više interesirana za Muminovićevo filozofsko djelo, nego Univerzitet u Sarajevu, na kojem je ovaj profesor bio vodeći filozof i mislilac.

Svakako treba istaći da je Muminović bio čitavog života nenametljiv i povučen mislilac, kako dolikuje istinskim velikanima duha, koji je živio povučeno i nikad nije tražio za svoj rad priznanje i nagrade, niti bilo kakav uzvrat, za doprinos koji je dao razvoj filozofije i kulutre mišljenja u Bosni i Hercegovini i Sandžaku. Zacijelo, ostaće u sjećanju njegove briljatne besjede, krajem 80-ih godina, kada je kritički upozoravao brojne intelektualce i pisce, a posebno akademika Ćamila Sijarića i posebno dr. Ejupa Mušovića, za svoje kompromisne stavove podvladivanja režimu, što je negativno utjecalo na stanje duha u bošnjačkom narodu. Pored toga, ostaće u sjećanju brojna njegova istupanja na druptvenim, političkim i društvenim skupovima u Sandžaku, Sarajevu, kao i inozemstvu, čiji kritički i etički duh ga nije napuštao do kraja njegovog života. Ostalo mi je u sjećanju Muminovićeva besjeda o estetsko-etičkoj dimenziji bosanskog jezika (i da je ovaj jezik najstariji pisan na Balkanu, zbog čega je u javnosti bio kritikovan, a u biti je govorio istinu), na velikom skupu, prilikom otvaranja nove Osnovne škole „Dr. Ibrahim Bakić“ u Ljeskovi (tutinski kraj), gdje je demonstrirao dostojanstvo svoje veliko enciklopedijsko obrazovanje iz oblasti opće filozofske kulture i umjetnosti.

Ovdje jasno i nedvosmisleno, želimo iskazati, da je filozof R. Muminovi, svojim originalnim djelom ostvario dubok trag u bošnjačkoj tradiciji i europskoj filozofiji kulturi, što mu predstavlja i najveće strukovno priznanje. Zacijelo, od filozofa i dihovnjaka Hasana Kjafije Pruščaka (1545-1615) u bošnjačkoj filozofiji se nije javio takav mislilac i etičar europskog formata, kao što je to bio R. Muminović. Kao takav, filozof Muminović je zaslužio i objavljivanje izabranih djela, kao i međunarodni simpoziji o recepciji njegovih originalnih etičkih, antropoloških i aksioloških ideja. Skupovi koji su do sada održani na Filozofskom fakultetu (Sarajevo), na Invernacionalnom univerzitetu u Novom Pazaru i u Biblioteci u Sjenici (na obljetnicu od smrti), nisu bili dovoljni da se rasvijetli kompleksno Muminovićevo stvaralačko djelo.

Muminović je svojim ukupnim opusom dao značajne podsticaje za razvoj moralne filozofije i kritičkog mišljenja u balkanskom regionu, što su posebno respektirali filozofi velikog formata, posebno akademik dr. Ferid Muhić, dr. Slobodan Tomović, akademik dr. Rade Konstantinović, akademik dr. Vladimir Premec, dr. Miladin Životić, akademik dr. Mitko Ilievski, akademik dr. Gajo Petrović, akademik dr. Vanja Sutlić, akademik dr. Milan Kangrga, akademik dr. Branko Bošnjak, akademik dr. Danilo Pejović, akademik dr. Arif Tanović i drugi, koji su smatrali da je Muminović posjedovao izuzetne ljudske i filozofske sposobnosti, a koje do kraja nisu pravilno shvaćene.

Imajući u vidu, relevantne vrijednosti Mumonovićevog djela, i probleme koje ono otvara, slobodni smo reći, da je njegov opus ne pripada samo vrhu bošnjačke i balkanske filozofije, već i vrhu moderne europske filozofske misli.

 

(Nema kraja)

KRONOLOGIJA

Života i stvaralaštva

Dr. Rasima Muminovića

(1935-2012)

Bošnjački i europski filozof

 

1935. – 22. aprila, na Dan planete Zemlje, rodio se u Trebinjama (Sjenica) u Sandžaku. Roditelji: Hifzo ef. imam i majka Hajruša, rođena Biberović, sin dr. Mirza Muminović, istaknuti medicinski ekspert (Sarajevo), sestra dr. Fatima Mumimović – Pelesić, književnica i profesorica Univerziteta (Sarajevo), brat Šahman Muminović (Novi Pazar).

Nacionalnost: Bošnjak, vjera – islam, jezik: bosanski i njemački

Obrazovanje: 1941. započeo osnovno obrazovanje, koji je završio u rodnom mjestu. Pohađao Gimnaziju u Sjenici, potom, Gazihusrev-begovu Medresu i Učiteljsku školu u Sarajevu, kako bi upisao studije filozofije.

1956. 1956. – Upisuje studije filozofije i njemačkog jezika na Univerzitetu u Sarajevu.
1957. 1960. – Diplomirao je sa najvećim ocjenama studije Filozofije i njemačkog jezika, na Filozofskom fakultetu u Sarajevu.
1958. 1961. – Upisao je magistarske studije na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Beogradu, iz oblasti etike.
1959. 1964. – Magistrirao je iz oblasti etike, mentor prof. dr. Vuko Pavićević, na temi: „Odnos Marxa prema povijesti“.
1960. – Angažiran je za predavača iz oblasti filozofije na Filozofskom fakultetu u Sarajevu.

Iste godine, na Korčulanskoj Ljetnjoj filozofskoj školi, upoznaje se sa istaknutim njemačkim filozofom Ernestom Blohom (1895-1980), sa kojim će ostati u kolegijalni i prijateljskim odnosima do kraja života. I čije djelo će detaljno proučavati u svojoj doktorskoj disertaciji.

1970. – Na Zagrebačkom sveučilištu, Filozofskom fakultetu, pod mentorstvom dr. Gaja Petrovića, odbranio je doktorsku diseraciju „Filozofija Ernesa Bloha“.
1971. – U Beogradu će objaviti svoje djelo „Filozofija Ernesa Bloha“ (doktorska disertacija).

Iste godine dobija simpendiju Aleksander von Humboldt – Sthifunga, namijenjenu naročito odabranim filozofskim poslenicima, koji su naklonjeni struci i humanističkim znanostima. Zahvaljujući ovoj stipemnriji, dr. Muminović će više godina kod istaknutog njemačkog prof. dr. Gegarda Sthmida. Ta simpendija će trajati sve do 1973.

1975. – Objavio je djelo „Filozofija i praksa“ u Sarajevu.
1976. – Objavljuje djelo „Ljudskost i povijesnost“ (Sarajevo).
1977. – Objavljuje ponovo djelo „Ljudskost i povijesnost“ i surađuje sa brojnim časopisima u regionu.
1978. – Objavio monografiju u Zagrebu o filozofskim vidicima Ognjena Price.
1979. – 1992. – Bio je predsjednik Udruženja filozofa i sociologa Bosne i Hercegovine, i istovremeno bio član Predsjedništva Savjeza filozofskih društava Jugoslavije.
1980. – Od 1-8. maja bio je sudionik i jedan uvodničara od Prvog Kongresa jugoslovenskih filozofa, koji je održan u Herceg Novom.
1981. – 9.septembra sa dr. Š. Krcićem i drugim stvaraocima osniva kulturnu manifestaciju Književni susreti Avdo Međedović, na Obrovu.
1982. – Dana, 30. juna sudjelovao je sa grupom bošnjačkih pisaca u osnivanja Udruženja pisaca Sandžaka, sa sjedištem u Novom Pazaru.
1983. – Značajno doprinosi utemeljenju i razvoju boščnjačkog pokreta u Bosni i Hercegovini i Sandžaku, govoreći na brojnim tribinama, izlažući svoje briljantne besjede.

1993-1994. – Objavljuje niz djela u Ankari iz nacionalne bošnjačke problematike u Ankari.

1994. – Boravi u Njemačkoj (na poziv Zijada Čolovića, šefa ureda za Sandžak i mr. Alage Derviševića, urednika „Preporodovih“ izdanja 20 djela), i promovira svoja filozofska i politikološka djela.
1995. – Objavljuje mu ista djela publicista Enver Čaušević i mr. Alaga Dervišević u Sarajevu.
1996. – U Sarajevu, a zatim u Tuzli objavljuje djelo „Staljinizam i apsurdnost jednoumlja“.
1997. – U Sarajevu objavljuje „Uvod u filozofiju“, Izdavačka kuća „Logos“.
1998. – Ponovo objavljuje u Tuzli svoje djelo „Ethos i ljudsko bivstvovanje“.
1999. – Objavljuje u Tuzli djelo „Zarobljeni um“.
2000. – Počinje da objavljuje svoje životno djelo „Filozofija ideologije“ (u tri toma), prva dva toma će izaći, a treći će čakati šest godina kasnije.
2001. – U Sarajevu je objavio djelo „Hadži Murad i Sandžak“, koja će biti pomovirana na Internacionalnom univerzitetu u Novom Pazaru (o kojem je između ostalih, govorio autor ove publikacije).
2002. – Konačno objavljuje treći tom „Filozofija ideologije“ u El-Kalem u Sarajevu, zahvaljujući angažmanu dr. Muhameda Mrahorovića.
2003. – 24. oktobra – U Sarajevu u 77-oj godini preselio na Ahiret. Dženaza je obavljena na mezarju u Buća Potoku, kraj njegove majke Hajruše (iako je Islamska zajednica BiH predlagala da ovaj istaknuti bošnjački filozof bude ukopan na mezarju kod Ali-pašine džamije u strogom centru Sarajeva).

 

Prof. dr Šefket KRCIĆ

 

ETIČKI I KRITIČKI ASPEKTI  MUMINOVIĆEVE FILOZOFIJE

(22. 04. 1935. – 24. 10. 2012.)

 

SUMMARY

 

Autor u ovoj studiji razmatra više aspekata Muminovićeve etičke i kritičke filozofije. Riječ je o analizi opusa jednog od najkompleksnijih, uz Muhića i Filipovića, bošnjačkih i balkanskih mislilaca XX stoljeća. U fokusu istraživačkog postupka, pisac je posebno usmjerio pažnju na Muminovićev epistemološko-dijalektički i kritičko-konstruktivni metod u filozofiji. Zatim, razmatrao je njegovo etičko gledište kao ljudsko bivstvovanje, što predstavlja u biti jedno osobeno razumijevanje filozofije ideologije i moderniteta. U tom kontesktu, Muminović se predstavlja, kao veoma egzistencijalan mislilac, koji svojim djelima promišlja dijalektiku mišljenja, posebno povezuje recepciju Blohovih principa nade do aktualne kritike totalitarizma, što je predmet njegovog životnog djela  „Filozofija ideologije“ (u tri toma), a u tom pogledu ne zaostaju, ni njegova kultna djela „Zarobljeni um“, i posebno, „Ethos i ljudsko bivstvovanje“. Upravo, Muminovićeva kritika totalitarnih režima, omogućava modernom čitatelju, da prepozna recidive neostaljinizma i neofašizma u današnjem svijetu. Upravo ova dimenzija Muminovićevog kritičko-filozofskog diskursa, mu daje takvo visoko mjesto, ne samo u bošnjačkoj već i u europskoj filozofskoj misli, pa možemo slobodno konstatovati, da je riječ o jednom od posljednjih velikih europskih filozofa (koji je rođen u Sandžaku, a svoju afirmaciju je postigao kao profesor filozofije i etike na Sarajevskom univerzitetu).

Ključni aspekti Muminovićeve etičke i kritičke filozofije se ogledaju kroz poimanje uvođenja u filozofsko mišljenje, razumijevanje etičkih fenomena, kritika ideologije (posebno staljinske), te filozofije praksisa i drugih. Zato svijet Muminovićeve filozofije, privlači pažnju mnogih istraživača, jer je po svojoj prirodi ne samo kritička, već idejno originalna, čime su mu ukazana posebna priznanja, osamdesetoih godina XX stoljeća, kako od kolega iz beogradskog, tako i zagrebačkog filozofskog kruga. Na ovaj način, autor nastoji da otvori filozofski sistem dr Rasima Muminovića i predstavi ga širem krugu kolega i drugih čitatelja.

Ključne riječi: Filozofija, um, etika, kritika, čovjek, aksiologija, kultura, fenomenologija, idealizam, ideologija, totalitarizam, staljinizam, moderni građanski svijet, ethos, ljudsko bivstvovanje.

 

(Napomena: Ulomak iz znanstveno-istraživačkog projekta: „Bošnjačka MMF filozofija“ – Muhić – Muminović – Filipović)

 

 

Prof. dr Šefket KRCIĆ

 

 

ETICAL AND CRITICAL ASPECTS OF

MUMINOVIC’S PSIHOLOPHY

 

SUMMARY

 

Author in this study examines several aspects of Muminovic critical philosophy.

It is an analysis of the oeuvre of one of the most complex, with Muhic and Filipovic, Bosniak and Balkan thinkers of the twentieth century.

The focus of the research process, the writer has specifically focused attention on Muminovic epistemological and critical constructive dialectical method in philosophy.

Then, considering his ethical viewpoint as a human being, which is essentially one in this context, it is Muminovic, as an existential thinker,  whose works reflects dialectic thinking, particularly linked reception Blohovih principle of hope with the current critique of totalitarianism, which subject his life acts of “Captured Mind”.

Precisely, Muminovic criticism of totalitarian regimes, enables modern readers to identify recurrences of neo-Stalinism and neo-fascism in the world today.

It is this dimension Muminovic critical philosophical discourse, it provides such a high place, not only in Bosnian, but also in European philosophical thought, and we can say that this is one of the last great European philosophers

(who was born in Sandzak, and its recognition is achieved as a professor of philosophy and ethics at the University of Sarajevo).

A key aspect Muminovic critical philosophy are reflected through the introduction of the concept of philosophical thinking, ethical understanding of the phenomenon,

the critique of ideology (specifically Stalinist), and the philosophy of  Praxis and others.

Because the world Muminovic philosophy, attracted the attention of many researchers, because by its nature is not only critical, but conceptually original,

making out his special awards, the eighties with century, as from colleagues in Belgrade, Zagreb and philosophical circles.

In this way, the author tries to answer the philosophical system dr. Rasim Muminovic and predtsvai it a wider range of colleagues and other readers.

KEY WORDS: philosophy, mind, ethics, axiology, culture, phenomenology, idealism, ideology, totalitarianism, Stalinism, the modern bourgeois world, criticism, ethos, human being.

 

(Fragment from the scientific research project:

“Bosnain MMF philosophy Muhić – Muminović – Filipović”)

 

 

PREGLED SADRŽAJA

 

Etički i kritički aspekti Muminovićeve filozofije

 

Abstract / Sažetak

Uvod

Riječ dvije o filozofu i njegovom životu

Ključne teme Muminovićevog filozofskog opusa

Kritičko uvođenje u Marxovu filozofiju

Mišljenje i zbilja – kao proces uvođenja u svijet filozofije

Vladanje znanjem

Mogućnosti filozofije danas

Sarajevski uvod u filozofiju

Originalna i jedinstvena recepcija Blohove filozofije

Filozofska monografija o Ognjenu Prici

Etička dimenzija Muminovićevog filozofskog diskursa

Kritička dimenzija filozofije ideologije

Prilog filozofskoj kritici staljinizma

Značajna studija o Sandžaku

Mjesto i značaj Muminovićeve misli u kontekstu bošnjačke
i europske filozofije danas

Umjesto zaključnog razmatranja

Kronologija života i stvaralaštva dr. R. Muminovića

Summary

Etical and critical aspects of Muminovic’s psiholophy

 

Dr. Šefket KRCIĆ (1953), bošnjački filozof, univeritetski profesor, pisac, kritičar, enciklopedist, leksikograf, esejist, pjesnik, polemičar, borac za ljudska prava, redovni profesor Univerziteta u Novom Pazaru (predaje filozofiju, etiku, estetiku, retoriku, sociologiju i metodologiju), ex-profesor Univerziteta Crne Gore (udaljen početkom 1992. iz vanpravnih i političkih razloga), profesor po pozivu na više univerziteta. Član je najuglednije svjetske književničke asocijacije P.E.N. Centra, Hegelovog filozofskog društva, Svjetske filozofske federacije. Bio je rukovodilac Saveza filozofskih društava Jugoslavije, jedan od pokretača Prvog filozofskog kongresa, predsjednik Društva estetičara i etičara Crne Gore. Član Europske Akademije znanosti i umjetnosti. Član Međunarodnog udruženja metodóloga društvenih nauka. Član IJAS (Brisel, NUNS Beograd), profesionalnih žuranalista. Sada je predsjednik Matice Bošnjaka – Društva za kulturu, znanost i umjetnost Sandžaka. Prevođen je na više europskih jezika. Autor je preko 2.000 raznih priloga (studije, rasprave, eseji, osvrti, recenzije, znanstvena saopštenja) i trideset djela iz filozofije i dvadeset knjiga iz oblasti literature. U javnosti je prisutan od 1973. g. Pored dolje navedenih djela, Krcić je autor i desetak djela iz literature. U povodu četiri decenije stvaralačkog rada 2013. objavljena je obimna dokumentarna knjiga Selektivna bibliografija Krcićevih radova (koja je promovirana na Svjetskim književnim susretima, posvećenim progonjenim piscima).

 

 

 

IZABRANA FILOZOFSKA DJELA

DR ŠEFKETA KRCIĆA U DVADESET KNJIGA:

 

FILOZOFSKE RASPRAVE I ESEJI (1973-1983)

FILOZOFIJA VUJADINA JOKIĆA (1987, 1996)

FILOZOFIJA ŽIVOTA (2001)

FILOZOFSKE KRITIKE STALJINIZMA (1984, zabranjena knjiga)

ESTETIKA POEZIJE (2002)

MARXOVA FILOZOFIJA OD IDEALIZMA DO UTOPIZMA (1987)

FILOZOFSKI PUTOKAZI I dio (1973-2002)

FILOZOFSKI PUTOKAZI II dio (1973-2002)

FILOZOFIJA ČOVJEKA (1988-2000)

ESTETIKA LJUBAVI (1988-2000)

TAKO JE ZBORIO J. TAJBIN (2000)

VRHOVI BOŠNJAČKE KULTURE I FILOZOFIJE (1999)

CRNOGORSKA FILOZOFIJA XX STOLJEĆA (1986)

DIJALOZI I POLEMIKE (1978-1998)

BOŠNJAČKA MMF FILOZOFIJA (Muhić, Muminović, Filipović)

BOŠNJAČKA FILOZOFIJA XX STOLJEĆA (2002)

UVOĐENJE U TOKOVE ISLAMSKE FILOZOFIJE (2000)

ESTETIKA U VREMENU (2012)

IZAZOVI BOŠNJAČKE FILOZOFIJE DANAS (2013)

FILOZOFSKI DISKURS (2013)

 

VAŽNIJI PRIRUČNICI I UDŽBENICI:

 

VJEŽBE FILOZOFSKOG MIŠLJENJA (1978/1979)

SANDŽAČKA DUHOVNOST (1989, 1990, 1992, 1995)

SOCIOLOGIJSKI PRAKTIKUM (2002)

PRAKTIKUM IZ ETIKE (2004)

OSNOVI ESTETIKE (FUN, 2007)

PRAKTIKUM IZ RETORIKE (2007)

PREGED MODERNE FILOZODIJE (2009)

FILOZOFSKA BIBLIOGRAFIJA

(Sto važnih dijela filozofske literature, 2010)

PRAKTIKUM IZ METODOLOGIJE (2010)

UVOĐENJE U METODOLOGIJE (2013)

______________________

^[1]              Dr. Š. Krcić, redoviti profesor filozofije na Internacionalnom univerzitetu u Novom Pazaru i Fakultetu za islamske studije-  predaje: Etiku, Logiku i Metodologiju. Gostujući je profesor na više univerziteta u regionu. Predsjednik je Matice Bošnjaka Sandžaka. E-mail: [email protected], adres: P.F. 124, 36300 Novi Pazar/Sandžak/R. S.

^[2]              Besjeda autora na obilježavanju 25-e obljetnice od osnivanja Matice Bošnjaka u Novom Pazaru, 07. 11. 2016. Nakon skupa, posebno je tekst redigiran i izvršena redakcija za štampu.

^[3]              Vidi: Akademik dr. M. Filipović – „Pokušaj duhovne biografije“ (u povodu sedam decenija života i pet decenija filozofske djelatnosti), Sarajevo, 1999.

Vidi: Dr. Slobodan Tomović – „Moja filozofija“, Oktoih, Pogorica, 2006.

^[4]              Dr. F. Muminović-Pelesić „Sjećanje na dr. Rasima Muminovića“, „Dnevni Avaz“, 24. 10. 2016. g., Sarajevo.

^[5]              Ernest Bloh (1895-1980), jedan od vodećih njemačkih i svjetskih filozofa XX stoljeća, inspirator i idol Muminovića.

^[6]              Napomena: Visoki zvaničnici Islamske zajednice Bosne i Hercegovine, kada su dobili obavijest da je preselio filozof dr. Rasim Muminović, urgentno su donijeli odluku, da se ovaj afirmirani i dokazani bošnjački velikan mudrosti, ukopa u haremu Ali-pašine džamije u Šeher Sarajevu. Između ostalog, Rijaset je konstatovao, da je filozof i profesor Univerziteta R. Muminović, bio izuzetno bošnjački i islamski orijentiran intelektulac. Napisao je brojna djela od neprelazne vrijednosti i imao je etičan pristup prema svakom čovjeku. To su bili neki razlozi, da se uvaži ličnost i djelo R. Muminovića. Međutim, porodica filozofa je odlučila drukčije, da se dr. Rasim Muminović ukopa na mezarju u Buća Potoku, kraj njegove majke Hajruše, koja je u toku rata preselila na Ahiret. Vjerovatno je taj zaključak i odluka porodice donijeta, iz razloga, što je majka Hajruša, pokazivala veliko razumijevanje u mladosti, prema svom sinu Rasimu, posebno za izbor njegovog životnog poziva, da bude filozof. S druge strane, njegov rahmetli babo h. Hivzija ef. želio je da njegov sin postane imam, iz razloga, što je u ranoj mladosti osjećao širinu njegovog znanja i veliku inspiraciju, da vazi i drži hudbe.

^[7]              Došli smo do saznanja, da je filozof Muminović zbog druženja i suradnje sa velikim filozofom Ernestom Bolohom iz Njemačke, sa kojim se susretao na Korčulanskoj ljetnoj školi, kao i u Njemačkoj, imao porodičnih problema. Kad je bilo kod izbora: žena ili filozofija, Muminoviće se sokratovski opredijelio za filozofiju. Tako se komplikovao njegov privatni život. Međutim, filozof R. Muminović, je dostojanstveno tripio sve nepravde i izjave neodgovornih pojedinaca.

^[8]              Dr. Rasim Muminović: „Filozofija i praksa“, „Svjetslost“, Sarajevo, 1981.

^[9]              U povodu knjige “Uvod u filozofiju” prof. dr Rasima Muminovića, “Logos” Sarajevo 1998. godine. Sarajevskimediji su korektno predstavili i prenijli promociju ovog značajnog djela.

Knjigu prof. dr Rasima Muminovića predstavili su akademik Muhamed Filipović (BiH) i gost promotor dr Šefket Krcić iz Sandžaka. Ovaj prilog predstavlja autorizirano izlaganje sa promocije u Akademiji nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, septembra 1998. g.

^[10]            Autor ovih redova se sjeća divnih susreta sa ova dva bošnjačka filozofska gorostasa, koji se jedino mogu uporediti sa njemačkim misliocima Šelingom i Hegelom, koji su bili suvremenici i rivali, tko će od njih imati više slušatelja i polaznika. Sličan je slučaj i sa spomenutim našim filozofima, koji su tijekom čitave svoje karijere radili zajedno, pa je njihova suradnja za vrijeme njihovog profesionalnog angažmana na univerzitetu nekad bila na visini univerzalnosti, a nekad bi zatajila! Tako je to, i kod velikih ljudi, na kojem može netko da utiče i da ih remeti. Šta je došlo do spora u javnosti, pod uticajem zlonamjernih krugova, koji razbijaju dijalog i suradnju između bošnjačkih filozofa. Možda su to učinile tajne sile, da onemogućavaju razvoj bišnjačke filozofijske misli, a posebno da stopiraju elitenu filozofsko Biblioteku „Logos“ u Sarajevu, koja je važila za najugledniju ediciju na Balkanu ili u bivšoj Jugoslaviji.

^[11]            Promocija knjige prof. dr. Rasima Muminovića “Uvod u filozofiju”, održana je u Akademiji nauka i umjetnosti u Sarajevu. Ovom značajnom kulturom i naučnom događaju prisustvovali su brojne ugledne ličnosti grada. Promotor knjige bio je akademik prof. dr Muhamed Filipović, a kao gost promotor je bio dr. Šefket Krcić iz Sandžaka. Oni su dali kratak pregled Muminovićevog djela i prisutne upoznali sa dosadašnjim radom ovog uglednog sarajevskog profesora.

^[12]            Ključni sadržaji Muminovićeve monografije “Filozofija Ernesta Bloha” (Insitut za međunarodni radnički pokret, Beograd 1973. g.), pored predgovora, pristupa, zaključka i bibliografije su dati u šest temata. 1. Ernst Bloh i suvremeni svijet (Odisejada života velikog mislioca, Antinomičnost između radikalnog mislioca i društva, Prvi Blochovi nazori o svijetu, Prva emigracija, Druga emigracija, Permanentna borba s dogmatizmom, Službena kritika neslužbene filozifije, Treća emigracija); 2. Transcedencija kao kritika (Otvorenost Blochova mišljenja, Sistem, Metoda, Jezik, Marx u interpretaciji Ernsta Blocha, Zor i djelatnost, Samootuđenje i historijski materijalizam, Dokaz i obistinjavanje, Lozinka i njen smisao, Arhimedovska tačka, Kritika Hegelove filozofije); 3. Gnoseološki horizont nade (Anticipirajuća svijest, Danje sanjarenje – prvi sloj anticipiranja svijesti, Noch-Nicht-Bewusst, Utopijsko znanje nade, Utopijsko znanje i druge forme svijesti, Religijska svijest, Ideološka svijest, Ideali, Umjetnička svijest, Chiffre, Kritičko mišljenje, Filozofska svijest, Utopijski ostatak i militantni optimizam, Spoznaja i istina); 4. Na tragu utopijskog supstrata (Definiranje utopijske supstance, Indikacija boljeg svijeta – utopije; Medicinske utopije, Socijalne utopije, Tehničke utopije, Arhitektonske utopije, Geografske utopije, Utopija smrti – Ne-utopija, Kritički osvrt, Kreacija duha, Poruke slikarstva i poezije, Muzika, Filozofija); 5. Osnovi boljeg svijeta – Noch-nicht-sein (Ontološka procesualnost, Antropološke osnove, Ontološke osnove, Ontološke kategorije, “Nicht” (Ne) procesualnosti materije, “Noch-Nicht” (Još-ne) u procesu svijeta, Mogućnost “Nichts: (Ništa), Dijalektičnost procesualnosti, “Alles” (Sve) na tragu identiteta, Slojevi kategorija, Front, Novum, Ultimum, Mogućnost i potencijalitet materije, Formalno moguće, Stvarno-objektivno moguće, Stvarnosno-shodno objektivno mogućem, Objektivno-realno moguće, Procesualnost materije, Izlet u povijest ontologije, Konstruktivna nadahnuća, Aristetolov pojam materije, Avicena i Averoes, Avicebron i Bruno, Eckart, Paracelsus i Bohme, Leibniz, Schelling, Goethe, Hegel, Baader, Specifikum Blochove koncepcije materije) i 6. Intencije ispunjenog trenutka svijeta (Hod k identitetu, Rad, glad i pacifizam, Indikcije ispunjenog trenutka, Moral, Pjesništvo, Muzika, Sukob s “Ne-utopijom”, Eutanazija i sekularizirane slike smrti, Dijalektičko-humanističko prevladavanje smrti, Eksteritorijalitet spram smrti, Zbiljski eksteritorijalitet, Najviše dobro).

^[13]            Korčulanska ljetnja škola otvorenog mišljenja, imala je svoj međunarodni časopis “Praxis”, čiji je glavni urednik bio Gajo Petorivć, sa kojim je dr. R. Muminović blisko surađivao. Rrazvijala se na Korčuli od početka 60-ih godina do 1975., kada su je komunisti zabranili i istovremeno sa Univerziteta u Beogradu udaljili osam profesora filozofije.

^[14]            Svoju monografiju “Ognjen Prica – svijest, život i partija” (“Školska knjiga” štamparski Zavod “Ognjen Prica”, Zagreb 1982. g. str. 196). Muminović tematizira u tri ključna dijela: Prvi dio – Intelektualac, društvo i revolucija, Otvoreni horizont intelekta, Mutno obzorje, Intelektualac, Suvremenost i suvremenici, Društvenost čovjeka, Latentni antagonizmi, Posrednici, Moć iracionalnog, Dijalektička igra povijesti (Kapita, ideologija i historijska stvarnost, Zamršeni putevi kapitala, Reakcionarne ideologije, Nepriznata stvarnost, Pijemontska uloga i partijska obaveza, Kralj i apstrakcije buržoazije, Revoluciobnarnost Partije, Protustruje, Lenjinski duh, Kritička publicistika, Revolucija); Drugi dio – Život, partija i revolucija život Ognjena Price (Snovi i revolucionari, Snovi, Revolucionar, Životoplet Ognjenja Price, Rana otvorenost, Satiranje revolucionara, Staze tuđine, Buntovni robijaš, Ognjenovi plamenovi, Raskršća, Znanstveno-propagandni spisi, Nadnice, istina i pouke, Bora, licemjerje i oklijevanje, Informativno-poučno-kritički članci, O štrajkovima i seljacima, “Naša stvarnost”, Neki časopisi i izrazi, Filozofsko-polemičke studije, Evolucija i dijalektika, Filozofija i prirodne znanosti, Sporni problemi i kritički domeni, Prijeteća žaoka fašizma, Fašizam, Na zlu putu, Uzajamne optužbe na ljevici, Stranputice Podhorskog i Richtmana, Ostvarenje “naučne filozofije”, Nauka, dogmatika ili neopozitivizam, Staljinizirani marksizam, Staljinizam i scijentizam, Dogmatsko zanovijetanje, Obaveza trenutka) i Treći dio – Revolucija i umjetnost Jedinstvo ljudskog i neviđenog (Zov nepoznatog, Revolucija i umjetnost, San i revolucija, Direktive i opomene, Ka dijalekičkom barbarusu, “Dijalektički antibarbarus” i brarbarstvo, “Dijalektički antibarbarus”, Odgovor “antibarbarusu”, Nesvodivi misterij i realnost, Različita stajališta, Filozofija, tragalaštvo i revolucija, Trancendencija bilosti, Kazalo imena, Bibligrafija).

^[15]            Dr. Boško Kovačević, zapaženi filozof društva iz Vojvođanskog filozofskog kruga, koji je još prije uvođenja parlamentarizma u bivšoj Jugoslaviji, osnovao sa kolegama Otvoreni univerzitet u Subotici, koji danas uspješno djeluje.

^[16]            Danas se mali broj filozofskih i teoloških poslenika bavi etikom, kao znanstvenom disciplinom, odnosno praktičnom filozofijom. Pored autora ovih redova, etikom se bave nekoliko kolega i kolegica. Svakako treba istaći činjenicu, da se etičkim fenomenima od Pruščaka bavilo mali broj filozofskih sljedbenika, među kojima su dr. Nerkez Smailagić, akademik dr. Arif Tanović, akademik dr. Enver Halilović, prof. dr. Jasminka Babić Avdispahić, prof. dr. Dževad Hodžić, autor ovih redova i drugi.

^[17]            Dr R. Muminović: “Zarobljeni um”, Tuzla, 2000. Pored predgovora, prologae, epiloga i bibliografije, djeluje kao cjelina urađena iz šest krugova: 1. Sloboda i alijanirani um (Tajne razumijevanja, Kultra, religije i navike, Humanum i sloboda, Politički voluntarizam, Nacija i sloboda); 2. Priroda i pomračeni um (Zagonentna priroda, Kontraverze o ljudskoj prirodi, Iracionlani um, Vrhunska zla 20. stoljeća, Intelektulaci); 3. Društvo i birokratski um (Država i politika, Degradacija ličnosti, Sila i birokracija, Nacija i demokracija, Sistem i predstavljanje, Historija i birokracija). 4. Povijesni um i genocid (Povijesna determinacija i frustracija, Priroda “nebeskog naroda”, Mistifikacija kao apologetika, Korjeni etnosa, Ugroženost i odgovornost, Priroda genocida); 5. Mitomanija i nacionalizam (Svijest i vlast, Znakovi degeneracije, Mase i “vožd”, Nacionalistički manifesti, “Logika” sile i mitomanije, Intelektulaci i naconalizam), 6. Pomahnitali um, stid i rat (Fašisiodna destruktivnost, Posrbljena armija i hegemonija, Genocid i opsatanak Bošnjaka, Koncentracioni logori, Zločinci, Moralna hipokrizicija i zločinci).

^[18]            Dr. R. Muminović: “Politička mjerenja”, Svjetlost, Sarajevo 1979.

^[19]            Dr. Rasim Muminović: “Staljinizam ili apsurd jednoumlja”, Filozofski fakultet, Tuzla 1998.godine, (a za štampu su je preporučili kolege: dr Enver Halilović i prof. dr Mehmed Dedić).

^[20]            Dr. Rasim Muminović: “Hadži Murad i Sandžak”, “Blicdruk”, Sarajevo 2005. g; str. 334. O ovom djelu, koje je promovirano na Internacionalnom univerzitetu u Novom Pazaru u jesen 2005.godine, autor ovih redova je govorio na promociji ovog djela i istakao ključne kategorije njegove filozofije.

^[21]            Grupa autora: “Enciklopedijski leksikon – Mozaik znanja – FILOZOFIJA”, Interpres, glavni i odgovorni urednik Zdenko Štambuk, Beograd, 1973, str. 530.

^[22]            Prvi filozof koji je imao probleme zbog promišljanja bosanske i bošnjačke duhovnosti, svakako je bio akademik, dr. Muhamed Filipović, zbog teksta o idejama najvećeg modernog bošnjačkog poete Maka Dizdara (1917-1971), i analize Selimovićevog romana „Derviš i smrt“. Bio je to Filipovićev esej „Bosanski duh šta je to?“, koji je objavljen u sarajevskom elitnom časopisu „Život“ (čiji je glavni uredni bio književnik Mehmed Meša Selimović). Bilo je to 1967.godine, kada je zabranjen časopis „Život“, uzbog filozofovog eseja. Nije ispaštao samo Filipović! Pjesnik Mak Dizdar, koji je bio glavni urednik i direktor Izdavačke kuće „Prisvjeta“, koja je nagradila i objavila Sijarićevo djelo „Bihorci“, zbog pisanja Filipovića i Sijarića, Komunistička partija ga je ostavila bez posla i punih pet godina je živio bez profesionalnog angažmana, bez stalnog posla i najzad je preselio godine 1971. Dalje probleme je doživio i sam pisac Mehmed Meša Selimović (1910-1982), autor kultnih djela „Derviš i smrt“, „Tvrđava“ i druge, morao je pod pritiskom napustiti šeher Sarajevo sa velikim bolom i otići u Beograd, gdje će ga kasnije po raznim osnovama zloupotrebljavati SANU i neodgovorni nacistički pojedinci oko nje. Dalje, sličnu sudbinu Selimovića, gotovo u istom vremenu doživio je i filozof dr. Nerkez Smailagić (1927-1985), iz sve apsurdnih razloga, kada se pod pritiskom odselio u Zagreb, gdje je postao jedan od glavnih Sveučilišnih profesora, koji je dao značajni diprinos univerzitetskoj znanstvenoj literaturi, kao i prezentiranju islamske leksikografije u svom čuvenom djelu „Leksikon islama“, kao i prevođenje i tumačenje kulturnih djela iz francuske prosvetiteljske filozofske tradicije. Dalje, sličnu sudbinu i Odisejadu imao je i filozof društva i sociolog religije Esad Ćimić (1931), samo zbog svojih političkih i sociologijskih istraživanja, koja se tiču religioznosti ljudi u zlom vremnu „samoupravljanja“. Njegovo kultno djelo je bilo zabranjeno, a zatim je napisao novo koje je objavio u Beogradu „Politika kao sudbina“, kada je rekao, bavio sam se politika, da se politika ne bi bavila samnom, i ta Ćimićeva drama je skinuta sa repertuara, kao antikomunističko djelo. Ali, Ćimić je, ovim i drugim spisima do najvećih visina podigao filozofski i sociologijski avaz u interesu iosvajanja slobode. U tom pravcu, bošnjačka filozofija je imala brojne apsurdne situacije, kojom može privlačiti pažnju, koja je vodila filozofske poslenika iz bošnjačkog naroda novim iskušenjima i što je vodilo do brojnih sporova, za njenu društvenu afirmaciju. Ovdje se otvaraju nova pitanja, zašto politički zastupnici bošnjačkog naroda nisu stali u zaštitu filozofa i sociologa, koji su napisali briljantna filozofska, socilogijska i politikološka djela? Zamislite samo situaciju, da neko uspije da se bavi politikom, a da nije pročitao Platonovo djelo „Država“ ili Aristotelovu knjigu „Politika“, a da ne govorimo danas o jednom novom djelu koji je napisao vodeći bošnjački povjesničar, akademik, dr. Smail Čekić „Dejtonski (mirovni) sporazum – legalizacija genocida u R. Bosni i Hercegovini“ u tri toma, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, Univerzitet u Sarajevu, 2016. Djelo koje ima 2700 stranica, i koje, kao takvo, u sebi sadrži sve odgovore i činjenice za odbranu Bosne i Hercegovine, od nove potencijalne agresije, kako se na jednom sastanku izazio političar i historičar Osman Brka. Zatim, da ne govorimo dalje o sjajnim i kultnim djelim bošnjačkih mislilaca: „Štit od zlata“ i „Islamski identitet Evrope“ (akademik, dr. Ferid Muhić), „Bošnjačka politika“, „Duhovnost Bosne i Hercegovine“ (u četiri toma), akademik, dr. Muhamed Filipović. Potrebno je da samo Bošnjaci čitaju, i da dođu do svog pogleda na svijet, kako bi znali istinu o sebi i sudbini Bosne.

^[23]            Obraćanje kolegama filozofima i sociolozima Bosne i Hercegovine i Sandžaka, ukoliko sam neko ime ispustio da spomenem u ovom prilogu (što može biti), to nisam učinio namjerno, jer sam prilog pisao sa namjerom u povodu pete obljetnice od preseljenja na Ahiret mislioca dr. Rasima Mumimovića (Sjenica 1935. – 2012.Sarajevo). Svaka dobronamjerna sugestija i prijedlog, dobro su došli i proslijedite na e-mail: [email protected] ili direktno na adresu glasila u kojem je objavljen ovaj tekst.

^[24]          Činjenica je, da filozof Muminović je napisao i objavio zapažen broj djela, monografija i studija, ali je dao mali broj intervjua (koji su veoma bitni da preko pitanja i odgovora bliže se upozna šira kulturna javnost i čitateljstvo o njegovim idejama), tj. da objasni bliže svoju filozofsku poziciju. Međutim, mali broj naših angažiranih novinara i publisita je bio spreman da priđe filozofu Rasimu Muminoviću. S druge strane, on nije tražio sugovornike. Njegova djela su izlazila, a mnogi listovi nisu imale relevantne novinare da bliže najave smisao njegovog djela.

^[25]            Kada smo se 25. oktobra 2012. godine opraštali od prijatelja i filozofa dr. Rasima Muminovića na mezarju u Buća Potoku, kraj Sarajeva, prišao nam je uvaženi kolega dr. Vladimir Premec, izražavajući mi kao kolegi i prijatelju saučestvovanje u bolu, rekao nam uz diskretne čestitke, za besjedu oproštaja, sljedeće: “Znao sam dobro dr. Rasim Muminovića, ali ove činjenice i reference, koje ste iznijeli, meni su nove i njegovo djelo zaslužuje da se temeljno obradi, najmanje jednom doktorskom disertacijom, ako budemo imali takvih vrlih kandidata” – rekao je između ostalog V. Premec.

^[26]            Imao sam posebno zadovoljstvo da početkom novembra mjeseca jednog vikenda putujući na simpozij u Tuzlu, upoznam mladog filozofa dr. Orhana Jašića. Vrlo brzo smo uspostavili kontakt i nakon završenog puta do Tuzle, sjeli smo u prvi hotel „Rojal“ i šire razgovarali na razne aspekte iz oblasti filozofije i njenih disciplina. Veoma me je obradovao haber, da je tih dana upravo pripremao ekspoze za odbranu drugog doktorata, kako nam je saopćio uvaženi kolega prof. dr. Kadrija Hodžić, sa Univerziteta u Tuzli, na Islamskom teološkom fakultetu u Sarajevu, pod mentorstvom akademika dr. R. Hafizovića.

 

Rad je objavljen u časopisu za kulturu, književnost i društvene teme AVLIJA, broj 16