Redakcija Tek što su se upalili ulični fenjeri, gospodin Richass je izašao iz svog dvoetažnog stana, kako bi se pridružio ovosedmičnoj sjedeljci kod prijatelja koji su stanovali dva bloka dalje.
Isprva je namjeravao zaustaviti taksi, međutim, noć je hipnotički usisala njegovu siluetu i odgurnula ga u nekom neodređenom pravcu. Nesvjestan toga, nekom silom je bio prinuđen pješice prevaliti planiranu razdaljinu. Odmah na sljedećem uglu, trenutno je dobio osjećaj da ga ista ona sila munjevito gura prema dolje. Padajući ravno na tvrdi pločnik, kroz misli mu je proletjelo jedno: „Je..te“ , dok je u drugom trenutku osvijestio da ga je neko uhvatio za podlakticu i spriječio neslani završetak ovog banalnog čina. Gospodin Richass prvo nije mogao doći sebi, potom se zagledao u čučeću spodobu ispod sebe, u isto vrijeme se žustro odgurnuvši u uspravni položaj.
Nakon što je otresao mikrogramske količine prašine sa svog kaputa, obratio se prosjaku sljedećim riječima:
„Mogao sam se pridići i sam. Ovako, ne gine mi hemijsko čišćenje.“
Prosjak ga je pogledao molećivo-boležljivim očima, izustivši nekoliko riječi između tri-četiri zuba koja su mu ostala u prednjoj vilici: „Oprostite gospodine, djelovao sam instinktivno. Bojao sam se da ćete se povrijediti.“
„Kako da se ovakav pojavim na večeri? Pobogu, tamo dolazi uglađena elita. Ti si kriv za sve!“ – grmio je gospodin Richass, šibajući pogledom ubogog siromaha.
„Ako nešto mogu nadoknaditi, gospodine…“ – tiho je rekao prosjak.
„Jesi li svjestan šta si uradio? Još ću pokupiti neku bolest. Samo mi je još to trebalo!“
„Gospodine, oprostite još jednom.“
Gospodin Richass je napravio polukružni zaokret, nekoliko sekundi čekao taksi i odmaglio u planiranom smjeru. Pri izlasku iz vozila, taksisti je gurnuo sitniš u ruku, ne pozdravljajući se, promrmljavši nešto poput: „Žurim, ko si ti, da ti polažem račune.“
Prijatelji su ga dočekali srdačno, uz gromoglasne ovacije koje su ličile na roktanje divljeg svaštojeda. Time su najavili i dobar objed, raskošnu omamljenost čulnim užicima i veče kojem se ne vidi kraja i konca. Richass je uzvratio očekivanim kezom, obasjavajući salon odsjajem svoje nove zubne garniture. Ipak, nije se osjećao pretjerano dobro. Imao je utisak da ga obuzima neka iznenadna influenca. „Ali, kako?“, razmišljao je, „Unosim kvalitetne namirnice, redovno vježbam u svojoj kućnoj teretani. Dobro, povremeno štogod zapalim, mada i ovdje koristim kvalitetan, probran duhan.“ (…)
Gosti su već otvarali četvrtu flašu Caberneta Sauvignona, međutim, Richassu je bio sve manje do slavlja. Njegova košulja bila je natopljena znojem, a po vratu mu se pojavio nekakav sitni osip roze boje. „Tako je to kada ti sirotinja pomaže da ustaneš. Trebali su ih istrijebiti na vrijeme, sa psima su bili mnogo efikasniji.“ – nastavljao je monolog gospodin Richass, pokušavajući da ublaži ono što ga je pogodilo.
Najednom, Richass je uspio uhvatiti prodornu zabrinutost profesionalnog pogleda iza dr Spectorovih pozlaćenih naočala. Dr Spector je, naime, radio u Kraljevskoj bolnici, na odjelu za kardiovaskularne bolesti. Liječio je diplomate, ministre, direktore banaka, top menadžere, te njihovu djecu, unuke i sve one koji su bili reprezentativni uzorak probranih građana, a koji su imali status hinduističke najviše kaste, društva nedodirljivih. Naravno, on se vrlo dobro razumio i u dermatološke bolesti, a kako i ne bi, kada mu je bilo dostupno najbolje obrazovanje, plaćeno vrtoglavim sumama, kojih u domu Spectorovih nikada nije manjkalo.
„Primjećujem da se ne osjećaš dobro.“ – obratio mu se dr Spector, trudeći se djelovati prisebno i odgovorno.
„Ne znam šta mi je. Samo znam da mi je to nešto neko prenio.“ – ogorčeno i sjetno je odvratio gospodin Richass, razmišljajući da li da spomene kako je imao bliski kontakt sa prosjakom.
„Pretpostavljaš li ko ti je to mogao prenijeti?” – doktor Spector je pokušavao nastaviti razgovor, dok je diskretno odmicao svoju stolicu od potencijalno zaraznog pacijenta.
„Negdje na ulici. Nisam siguran.“ – Richass je osjećao kako ga sve više obliva znoj, dok mu je u isto vrijeme lice poprimalo tamniju nijansu crvene boje.
„Moraš što prije otići ljekaru specijalisti. Oni će znati najbolje.“
Dr Spector nije više mogao izdržati u prisustvu kontaminiranog prijatelja. Počeo se meškoljiti na stolici, tobože nešto je htio uraditi ali se ne može sjetiti šta. Potom je ustao i pridružio se polurazgolićenoj dami koja je nesebično pokazivala ornamentiku svog zamamnog poprsja.
Nedugo zatim, uzvanice su, kao da su unaprijed dogovorile redoslijed napuštanja zabave, uzimale svoje stvari i napuštale slavlje. Prvo je otišao dr. Spector, trudeći se da prikrije evidentnu pripitost i posljedičnu nesigurnost njegovog inače pravilnog hoda. Alana Frederic, samodovoljna direktorica jedne od većih farmaceutskih kompanija, posrćući se dovukla do svog kaputa, istovremeno posežući za njim i za kvakom ulaznih vrata. Za njom je otišao i Bill Stump, generalni direktor dobro poznatog lanca hotela, rekorder u broju izgovorenih riječi u jednoj minuti i zakleti pobornik rekreativne poligamije.
Otišli su i drugi. Doduše, nešto manje bitni, neznatno siromašniji od onih prije.
Ostao je, naravno, domaćin zabave, snažna figura širokih ramena, novokultivisani proizvođač suhomesnatih proizvoda, koji je na mala vrata postao dio kružoka ove živopisne oligarhije.
Domaćin je dobro poznavao miris pokvarenog mesa, a učinilo mu se da sličan vonj emituje sada već iznemoglo tijelo gospodina Richassa, koji je, zavaljen u fotelji, ležao u nekom stanju polusna. Znao je da trulež ne sluti na dobro, te je odmah po svom saznanju pozvao kola hitne pomoći.
Prošlo je nepunih pet minuta, prije nego su bolničari došli na naznačenu adresu i odveli sirotog gospodina Richassa (Ne treba ni pitati koliko je domaćinu ove zabave laknulo nakon što je otklonjena opasnost iz njegove kuće. Samo ćemo reći da je žurno prikupio najbolje komade pečenja ostalog od gostiju, kako bi ih što prije ponosno smjestio u svoj burag).
(…)
Jutro je. Richass se budi u neuglednoj atmosferi jedne prigradske bolnice. Svaki krevet u prostoriji je zauzet, čuje se teško, isprekidano disanje, pomiješano sa prigušenim jaucima bolesnika. Vazduh se osjeća po buđi, ustajaloj salami i gnoju. Richass se suzdržava da ne povrati, polako shvatajući zašto se ovdje zadesio.
„Sestroooo…. Ima li koga?“ – najednom je povikao gospodin Richass.
Prošlo je desetak minuta. U prostoriju je ušla omanja crnka srednjih godina i rekla da će odmah pozvati doktora. Richass je čekao nekih pola sata, nakon čega se pojavila jedna sijeda figura, moguće sedamdesetih godina, umorna od života, a istovremeno prestravljena nadolazećom smrću.
„Gospodine, sinoć ste dovedeni ovdje. Imali ste visoku temperaturu, uz neke reakcije na koži.“ – objasnio mu je doktor.
„Jeste li saznali šta mi je? Ovo sam zaradio od vaših! Svi ste vi isti! Treba vas izolovati! Znate li Vi ko sam ja?“ – napadao je Richass.
„Gospodine, molim Vas, smirite se. Nismo još uvijek utvrdili šta Vam je. Simptomi upućuju na određene probleme, ali nakon urađenih dodatnih pretraga, zaključili smo kako Vi zapravo nemate neki fizički poremećaj.“ – doktor ga je pokušavao umiriti.
„Kako? Ko ste Vi, pa dajete sebi za pravo da tako olako shvatate moje stanje? Vi ne znate ništa. Vodite me mojim doktorima!“ – bjesnio je Richass.
„Gospodine, Vaš osip je nestao, a i temperatura se vratila na normalu. Ovdje ste samo zato da bismo još neko vrijeme pratili Vaše stanje, a onda Vas otpustili.“ – rekao je doktor, nešto višim tonom.
„Hoću kući. Odbijam ostati ovdje!“
„Ali, slušajte…“
Gospodin Richass je bijesno strgnuo sve one stvari koje je zvao cjevčicama i koje su, po njemu, predstavljale ozbiljnu opasnost po njegovu slobodu i preživljavanje u „ovakvim uslovima“. Doktor je nezainteresovano posmatrao ovaj prizor i samo se sklonio sa vrata, kako bi Richass izašao.
(…)
Vatra je veselo tinjala u kaminu. Gospodin Richass ipak nije uživao u spontanom utrkivanju njenih plamenova, igri nastajanja i nestajanja, kosmičkom plesu uvježbane prolaznosti. On je i dalje osjećao neku nelagodu pod jezikom, kraj srca i negdje po stražnjem dijelu glave. Bio je svjestan toga da su vidljivi simptomi nestali, međutim, i dalje je imao osjećaj da se pojačano znoji, te je povremeno imao vrtolgavicu i nagon na povraćanjem. I njegov doktor iz Kraljevske bolnice rekao mu je da to nije ništa.
Ipak, Richass je intimno i samosažaljivo bio ubijeđen da se nešto duboko unutar njega debelo poremetilo. Ako ne znaju uzrok, niti simptome mogu pripisati nekoj poznatoj bolesti, to već upućuje na još ozbiljniji problem. Richass je znao da je teže boriti se protiv nepoznatog i nedodirljivog, nego protiv svakodnevnog i vidljivog. Imao je osjećaj da će poludjeti. Niko ga nije zvao da pita kako je, nijedan prijatelj, saradnik, klijent … ama baš niko. Samoća ga je dodatno razdirala, stoga je odlučio da se u diskreciji obrati poznatom neuropsihijatru. Imaće priliku popričati s nekim, a možda dobije i kakav koristan savjet. (Mora se priznati da je ovom odlukom gospodin Richass iznenadio samog sebe.)
(…)
Da ste danas, kojim slučajem, o smiraju dana, prošli ulicom gospodina Richassa, ugledali biste pogurenu osobu koja se sporim korakom uputila ka onom istom mjestu gdje se prije neki dan okliznula… Zatim bi vam se ukazao prizor onog istog prosjaka, koji u čudu posmatra čovjeka kako namjerno pokušava pasti, vraćajući se u uspravan položaj uz pomoć štapa od plemenite vrste drveta i preciznog omjera kosti i čvrstog metala. Štap je poslužio svrsi, a osoba koju smo možda imali prilike pratiti u ovo predvečerje se uspravila, ostala u tom stavu i ponosno nastavila koračati. Njeno lice se opustilo, bore na čelu su naglo nestale, a začulo se i tiho pjevušenje neke vesele melodije.
(…)
Nakon što je saslušao aktuelne boljke gospodina Richassa, neuropsihijatar je iznio svoj stručni sud: „Pacijent g. Richass pati od akutnog stresnog poremećaja. Okidač je bio fizički kontakt sa siromahom, za kojeg je ovaj podsvjesno pretpostavljao da će mu prenijeti neku smrtonosnu bolest, odnosno zarazu. Intenzitet nemilog događaja narušio je imunitet g. Richassa i izazvao simptome koji su ga dodatno uplašili. Možemo to tumačiti i ovako: zbog prevelikog straha g. Richassa da se neće moći izboriti sa svojim psihičkim problemom (tj. bojazni da će dobiti neku fatalnu zaraznu bolest), njegov poremećaj je ‘premješten’ na tjelesni nivo i pojavili su se manje ozbiljni simptomi, sa kojima čovjek već može izaći na kraj.“
Revnosni doktor je gospodinu Richassu preporučio da ode na ono isto mjesto i suoči se sa svojim strahom. Razradili su najbezbolniji scenario, koji se odigrao onako kao što smo mogli vidjeti. Isti taj doktor, željan vlastite slave i javnog priznanja od strane psihijatrijske zajednice, pribilježio je neologizam koji je skovao za novootkriveni poremećaj – Paupertas infectuosa.
