Redakcija Selva Šabotić Ramćilović
MOJE OKRILJE
Jul mjesec, sunčan i topao dan, četrdeset stepeni je na otvorenom, vazduh je suh bez i malo vjetra, upeklo sunce kao nikada do tada, bijeli pramičasti oblaci su visoko na nebu. Meni je hladno, nikada hladnije u životu, drhtim kao prut na vjetru, u tijelu i u duši mi beše isto. Laganim korakom se približavam opipljivim uspomenama kao uljez u tuđe gnijezdo.
Teškom i drhtavom rukom pokucah na vrata mog rodnog doma, kuće mog djetinjstva i moje rane mladosti. Zanesena setom pokucah par puta uzastopno, toliko jako i brzo da se iznenadih jakih udaraca i zvuka koji je odjekivao svuda u okolo. Mahinalno pokretom desne ruke se uhvatih hladne metalne kvake. Učini mi se da mi kroz ruku prođe struja i istog trenutka se začu okretanje ključa u bravi. Par minuta postojah okamenjena, ne mrdam se ni lijevo ni desno, ne pomijeram se s mjesta. Očekujem otvaranje vrati i moj dragi lik da se raširenih ruku pojavi na njima, mahinalno počeh širti moje ruke naprijed tražeći poznati dodir. Učini mi se da osetih blag zagrljaj na ramenima, ali ne beše to onaj što sam jako poželela, ne onaj na kojeg sam se od rođenja navikla, jak, topao i bezrezervno iskren. Iskreniji od svake istine na svijetu, topliji od svake toplote koja može grijati na sve daljine.
Na moju žalost, osjetih samo tišinu i duboku tugu, koja me ošinu kao tanak prut po licu umjesto toplog poljupca, hladnoća mi naglo preplavi tijelo, zateturah se od emocija i gotovo se sruših, kao staro stablo bez korijena. Oslonih se lagano na betonski stub od ulazne tarase, mojom uzburkanom dušom puhnuše hladni vjetrovi sadašnjosti, nešto se u meni naglo slomi. Pokušah istog tog trnutka bezuspješno, da sakupim krhotine prošlosti u jednu cjelinu, i da pođem odmah nazad da se nigdje ne zaustavim, ali mi ne pođe to za rukom, sve bi bezuspješno.
Samoj sebi udarih jak šamar da se vratim u stvarnost, baš onako kako me i život znao povremeno šamarati. Osjetih vrele suze kako mi kvase lice, dok mi srce udari u ritmu kovača.
Okrenuh se u krug oko sebe, nikog živog nemaše u blizini. Na desnoj strani od kuće stajaše i toliko godina poslije mala drvena ostava, sa oronulim krovom i velikim katancem, kojeg rđa žestoko nagrizaše, mlitavo visaše kao leš o uže. Koprive je behu opkolile kao naoružani vojnici, prekrile široku stazu koja je vodila do kuće i stigle sve do malog malinjaka kojeg su majkine ruke davno sadile. Vriježa i trave puzavice penjahu se uz bijele zidove, prekrile ruže i stari cvjetnjak. Na drugoj strani okućnice sva ograda od trošnih taraba popadala okolo, kao ratnici na bojištu. Gazim pažljivo tom zaraslom stazom drhtavim nogama, prebiram gdje ću staviti nogu da ne zgazim neku uspomenu, kao vojnik na minu.
Stari džinovski orah sa gornje strane kuće, od težine grana i brojnih godina prepolovio se na pola, zjapi otvorena rana na njemu kao da je grom u njega udario, oslonjen čvrsto granama na zemlju posmatraše i on vrata zaključane kuće, čudeći se lošem vremenu koje je došlo. Stari drijen beše raširio grane, prigrlio oko njega mlada stabla šljiva, a plodovi mu behu opali, crvene se oko njega kao da je prostrt ćilim ,,Jorgovan“, za dobrodošlicu gostiju. Tarasa stare kuće sva oronula, ispucala, povio se krov nad njom, dani odlučuju kada će se srušiti. Priđoh bliže da je pomilujem rukom i poljubim oronule zidove kuće. Osjetih neku prividnu ljepotu, kao da dodirujem lica roditelja i čujem čežnjive šapate dobrodošlice iz prošlosti. Prolih neku suzu nostalgije i pognute glave kao sa groblja nastavih da koračam.
Prođoh dalje pored zaraslog izvora u sitni ševar i lokvanje, gdje punoglavci behu našli utočište, a hlad od velike breze pomagaše odraslim žabama da izađu na površinu i pomole svoje buljave oči, čudeči se i one, ko je to poslije toliko vremena došao da naruši njihov mir. Ko su ti stranci, čemu se to vraćaju? Gledajući zanešeno u njegovu tamno zelenu vodu kao u ogledalu vidjela sam likove mojih najrođenijih, koji su davno otputovali na daleki put bez povratka.
Krećući se spontano sporim koracima stopala su mi upala u jedno veće udubljenje zaraslo u travu i korov. Pokušah se sjetiti šta je tu nekada bilo, pa me to natjera da u detalje svoja sjećanja vratim. Da, bila je to jama za gašenje kreča, kojeg je otac kupovao na najbližoj pijaci u velikim bijelim stijenama, potapali su ih hladnom izvorskom vodom i ostavljali danima u toj jami da vri, pokrivali je najlonima i daskama, da neko ne upadne i dobije opekotine. Da bi majka kasnije tu istu gustu ljigavu masu „kada zgori“ koristila za krečenje zidova u to vrijeme najveće kuće u selu. Imala je četiri velike sobe, i dugački hodnik koji je vodio između soba do tarase koju smo zvali hajat.
Okrećem se po stoti put u istom pravcu, zahvaćena vrtlogom uspomena koje naviru u moja sjećanja kao obližnji potok što oticaše pored bašte. Na kratko sam čula poznate zvuke Bagat mašine kupljene još davne šezdeset druge i šuštanje raznobojnog platna koji prolazi u mlazu ispod oštre igle, dok hitre ruke vješto propuštaju platno koje klizeći u valovima pada po drvenom podu. Moja majka a kasnije i sestre kako su pristasavale, šile su planinskim djevojkama iz okolnih sela: dimije, košulje, haljine i posteljine za svakodnevnu nošnju i upotrebu a mnoge su ih nosile i u spremu kada su se udavale. Čule su se i prelje, starinske mašine za preradu vune u pletivo i potku. Kirkiti nekada drveni a kasnije metalni udarali su žestoko o tanke bijele razvučene vertikalne niti kroz koje su prolazile obojena vunena prediva, praveći predivne šare i dezene na ćilimima i serdžadama koji su visili na drvenim razbojima. Divili su se mnogi njihovom umijeću, vještini i spretnošću ruku u tom kraju. A pjesma, pjesma tkalja se razlijegala svuda u naokolo, u zimskim danima, dajući čar i ljepotu svemu što je to vrijeme nosilo sa sobom.
Sa druge strane stare i nove kuće prolazi vijugav i šljunkovit put koji vodi kroz selo, a kuće sve lijepe sa obe strane raspoređene kao da je još prije šezdeset godina vladao strogi urbanistički plan za gradnju. Put nekada davno kaljav i loš da se teško i čizmama mogao preći u kišnim periodima. Sada su i njega prilično modernizovali, posut je debelim slojem žutog šodera. Pršti sitno mljeveno kamenje ispod točkova, brojnih auta i kamiona kao da je varoš. Svi negdje hitaju ne osvrćući se na tako davnu prošlost i zaključane kuće svog ne tako davnog djetinjstva. Nostalgija mnoge ne satire mnogo, imaju oni preča posla, roditelji bili pa prošli. Ne živi se od uspomena, treba opljunut ruke i misliti za nova pokoljenja.
Moj otac je otišao prvi putem bez povratka, ali nije nikada otišao iz srca njegove djece, ostale su njegove riječi i djela da žive i poslije njega, ostao je njegov sveti lik u nama, koji nas iznova oplemenjuje i brani od zaborava. Dok je majka poslije njega ostala izvjestno vrijeme sama u tolikoj kući kao „vuk na kijamet“. Molila su je djeca, preklinjala da ide s njima u varoš, samoća će je ubiti. Ona je uporno odbijala i govorila da neće ići nikuda, sve dok je zdravlje i noge služe.
– „E, moja djeco kako me nikako ne razumijete. Dok mogu na svoje noge hodit ovdje je meni dženet ovoga svijeta. Svu moju mladost, mnogo znoja i zdravlja sam prosula po ovim: pašnjacima, poljima, kršima, planinama i homaru, po kojima evo punu deceniju i više nije ljudska noga kročila ni kosa udarila.
Njen težak život i sažeta priča osvajala je čula svima, koji su godinama sa njom živjeli u staroj kući. Ostala je upisana u svakoj pori našega bića.
Još uvijek sanjam zamak mog djetinjstva i rane mladosti. I ako životni cunami uporno pokušava srušiti moja lijepa sjećanja na davnu prošlost.
