Izet Sarajlić bosanskohercegovački historičar filozofije, esejist, prevodilac i pjesnik preminuo je na današnji dan, 2. maja 2002. godine u Sarajevu. A u Sarajevu ni danas nema ulice sa njegovim imenom iako je pjesnik još 1968. godine tražio malu ulicu za svoje ime: ,,Malu ulicu tražim, običnu, svakodnevnu, kojom se, neopaženi od svijeta, možemo prošetati i poslije smrti.”
Sarajlić je rođen 16. marta 1930. godine u Doboju. Djetinjstvo je proveo u Trebinju i Dubrovniku, a 1945. se nastanjuje u Sarajevu, u kojem će ostati sve do kraja života. U Sarajevu je pohađao mušku gimnaziju. Za vrijeme studija na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, gdje je i doktorirao, radio je i kao novinar i nikada nije prestajao pisati. Bio je član Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine.
U svijet jugoslovenske poezije ulazi kao devetnaestogodišnjak, zbirkom poezije U susretu. Za života, objavio je preko 30 knjiga poezije od kojih su neke prevedene na čak 15 jezika.
Nakon njegove smrti italijanska kuća poezije Casa della poesia odlučila je pokrenuti događaj kojim bi se ostvario “san velikog bosanskohercegovačkog pjesnika koji je sanjao – do posljednjih trenutaka svog života – nakon tragedije izazvane ratom i opsadom, vratiti veliku međunarodnu poeziju u Sarajevo”.
Tako se već godinama u Sarajevu održavaju Međunarodni susreti poezije, posvećeni Izetu Sarajliću.
KAKO ĆE SARAJEVO BEZ MENE
Onaj treći, nad rakom, neka bude što kraći.
i početi zaboravljati.
Htjeti da pročitam barem “Oslobođenje”, barem “Vjesnik”.
Poslije ću se već i sam naviknuti.
mi ćemo se još sastajati.
Ja sam bio – pjesnik.
ja ću tu biti.
Ali ovoga puta nju ne pominjimo!
TRAŽIM ULICU ZA SVOJE IME
.
Dok je istorija trajala šta sam ja radio?
Prosto volio tebe.
kojom se, neopaženi od svijeta,
možemo prošetati i poslije smrti.
čak ni svoje ptice.
Važno je da u njoj, bježeći pred hajkom,
uvijek mognu da se sklone i čovjek i pas.
ali, na kraju, ni to nije ono najvažnije.
da u ulici s mojim imenom
nikad nikog ne zadesi nesreća.
NAŠI LJUBAVNI SASTANCI KOD LAVA
da nije bilo ovog južnoslovenskog nacionalističkog ludila,
mogli divno stariti.
od čitavog našeg života
ostali su nam jedino
ovi naši tužni ljubavni sastanci na groblju kod Lava.
i kad sam u svojoj nesreći najsretniji:
kad me na groblju uhvati kiša.
DA JE BAREM 1993. GODINA
po poniženju ni sa čim uporediva
1993. godina
kada nismo imali niečeg
sem jedno drugog.
ta milion puta prokleta 1993. godina!
mogao bih da te gledam
i da te držim za ruku!
SEM SMRTI
meni se već sve dogodilo.
mogu steći još kojeg prijatelja,
mogu (zašto ne?) dobiti neki orden
(bio bi to prvi orden u mom životu)
ali
sve u svemu
sem smrti
meni se već sve dogodilo.
ne ranim one koje volim i one koji me vole
jedina je stvar
koja me još drži za ovaj život.