Redakcija Slobodan-Zoran Obradović
Slobodan-Zoran Obradović
NEOBIČNA PRIČA
Uzmi stolicu i slušaj šta ću da ti pričam. Upali svjetlo ako ovo čitaš po mraku, ili otvori prozor ako je dan. Niti znam zašto da upališ svjetlo ili da otvoriš prozor, ali uradi to tako.
Čekam… pravim pauzu u priči koju još nijesam počeo da ti pričam. Težak si ti neki čitalac, izvolijevaš bogami… Misliš lako ćeš sa mnom? Zatvoriš knjigu, i to je to. Ali onda ja ti neću ispričati priču, a neispričana priča ima milion mogućih krajeva, a znamo i ti i ja da je kraj samo jedan – onako kako se stvarno dogodilo.
Sad ja neću da nastavim priču. Zatvori je sad slobodno. Pa ispričaj ti neku koja ima kraj i pričaj je glasno da te čujem tu iz zatvorene knjige. Ali ako te čuje neko još, znaće ono što ja već znam, čudan si ti, nisi ti pravi čitalac. Vrpoljiš se suviše i kapci su ti teški, svejedno je da li je dan ili noć. Vidiš da ti nisam zalud rekao da upališ svjetlo, ili otvoriš prozor… I šta sad, mili moj? Ti si tvrdoglav, ja sam uporan u naumu. Ti ćutiš, evo, ćutaću i ja, a priča će ostati neispričana i sa milion krajeva, znači opet bez priče…
Aha, ipak hoćeš da čuješ!
Hoćeš li da ti pričam priču onako kako je bilo, ili onako kako je moglo da bude? Nije sve jedno, vjeruj mi…slušaj, sjedi. Pa šta ti je opet? Upali svjetlo ili otvori prozor, rekao sam ti. Pa dobro, platio si knjigu, ili nisi? Kakve to veze ima…pa i ja sam platio da bih došao do tebe… Ipak ću da ti je ispričam, mada nisi zaslužio više od ovog što sam ti do sada rekao.
Ma slušaj, sad ću da ugasim svjetlo, ili zatvorim vrata kad vidim da li je dan ili noć i da spustim kapke na oči koje umorne teško da razaziru šta to ja pišem. Uostalom, odoh da odsanjam nešto, a ti čekaj, možda se vratim da ti ispričam kako je bilo, uostalom, nisam te zvao, došao si sam, znatiželja te je dovela, pa neka ti ona završi pripovjest mjesto mene…
Iz knjige „ Neprilagođen“ objavljene 2012. godine IP „Grafokarton“ Prijepolje
Slobodan- Zoran Obradović, rođen u Beranama 18. 03. 1962. godine. Osnovnu školu završio u Gusinju, Gimnaziju u Plavu a Ekonomski fakultet u Podgorici 1984. godine.
Objavio je knjige poezije i proze: „Korak po korak san po san“, „Neprilagođen“, knjigu poezije Tražim te, sonetni vijenac Jednom tako u vijeku biva i knjigu poezije za djecu „Rasteš kao da te za uši vuku“. Pokrenuo ideju za nastanak, i bio urednik zajedničkih knjiga više autoraStihom govorim 1 i Stihom govorim 2 u kojoj je objavio i svoje pjesme. U pripremi za štampu mu je roman „Blago Milonjića“ i knjiga proze Ovo ću da ti ispričam.
U 2012. godini zastupljen je u zbornicima sa književnih konkursa (Ćirilica zlatno slovo srpskog lica, 2012godina – Centar za kulturu Petrovac na Mlavi; Mi smo skupa i kad smo daleko, 2012. godina – Književni klub Duško Trifunović, Kikinda; Zaveštanja 2012 godina – Udruženja srpskih pisaca u Švajcarskoj, a na konkursu Olovko ne ćuti 2012.g. – Kulturnog centra Barajevo i Književnog kluba Jovan Dučić nagrađen u kategorijama: ljubavna poezija, kratka priča i u kategoriji poezija za djecu. Pohvala na konkursu USKORA, Beograd za sonet Sana na međunarodnom književnom konkursu „DRAGAN ŽIGIĆ“ za najbolja književna ostvarenja u 2012. godini. Nominacija za Antlogiju izdavačke kuće Skriptio u Ljubljani (najbolje kratke priče sa prostora bivše Jugoslavije). Pohvala Udruženja prosvetnih radnika i pisaca Makedonije, za knjigu Neprilagođen (2012. godina).
Član je više književnih klubova u zemlji i inostranstvu.
Živi i stvara u Bijelom Polju, Crna Gora.
