Redakcija Kada se počnemo uspinjati skalinama života prema nečemu gore, nije važno jeli plavo ili crveno, oko nas điraju ljudi raznih profesija, sklonosti, nesklonosti, ugođaja ili usmrtaja, a i one same plaše veličinom, rupama zatrpanim gomilama zemlje obrasle koprivama uz zadah bolne napuštenosti . Do izvjesne razine, drugog, trećeg podesta vrijeme predugačko i pretihano, tajnovitoću okruženo, egzotikom privlači kao fotografa uzdasi povijene porušene kapije. I traje to traje dok koljena idu u perpetualu i dok svjesni sebe ne počnemo razaznavati blijede sjene zbilje i uobrazilje, te iza kamene gromade unatrag pogledom ne pobjegnemo prema roditeljskom domu stresajući uspomene ponesene sa balkona ili vrtne klupe, probuđeni kao glavni junak nekog romana, mozgom progovorimo… bio sam uspavan… zamara me moj san… hoću se probuditi… Mislimo tada, buđenjem smo stekli slavu života, jasnost puta, skalinadu plodonosnih godina u stalnom usponu. Možda i jesmo, no sami na putu nismo. Ispriječio nam se čopor ljudi, neumornih sažetaka svih karaktera, obrubljeni ili obljubljeni sami sobom, izuzeti od znanstvenih gradacija homosapiens vidokruga, sakriveni iza vrata, nalik zvjezdanoj kapiji, samo nalik po iznenadnom mjestu otvaranja ali ne i navali neznanaca što se lovorikama pobjednika ovjenčavaju, ratnicima protiv erataizmičkih erata proglašavaju. Nebesku slavu dobiti će kada nađu grešku u tekstu svoga poznanika, a nikakav tekst nikada nisu napisali; prepoznati će plagijat u nečijem znanstvenom radu a nikada nisu svoj uradili; rugati će se pjesniku, a nikada pjesmu nisu skladali; vječito će citirati deset naizust naučenih latinskih sentencija, a neće prepoznati temeljnost Terencijeva “Homo sum humani nihil a me alienum puto”. U izreci …Cum grano salis… vidjeti će Arsenovu pjesmu i ništa im tu neće biti sumnjivo. U odnosu sa tim ljudima, najgore je što im pokušavamo bježati duhom, a istovremeno njihanjem glave potvrđujemo, dadairamo, njihova gledišta, čime ohrabrujemo prostotu, pa potom savijenih leđa pod nabačenim teretom inferiornosti, gledajući u vrhove cipela nastavljamo bezvoljni, pokolebani pravcem koji nam se činio dobro odabranim. Tako nam je opet neugodno i nelagodno kao na prvoj skalini, dok ovi silovatelji mozga nastavljaju šetnju uspravni i elegantni, sigurni u sebe, čekajući novu žrtvu. Ti, slabiji, zavlače se u krivudave uličice ne bi pobjegli od zvukova riječi, anđeoskih slapova pretvorenih u đavolske, ali oni hrabri napraviti će “woodoo doll” ne bi li bodući u živac te assassine osobenosti izazvali izaći na čistinu. Doći neće, pobjeći će u suprotnom smjeru. No, uvijek će ih biti, nažalost, ali ipak manje. In spe!
Istaknuta slika: Rad slikarke Milijane Vujovič
