Redakcija Sanjala sam kako mi je netko umjesto krvi u žile ulio tekući metal, pa uvijek kada hoću iskazati nježnost meke, baršunaste jastučiće na prstima zamijene one bodljike sa žica što su okruživale logore. Pitali su me da li to boli.
– Svaki puta, odgovaram, kao X-Men.
Užas tjera na buđenje. U dječjoj sam sobi, depresivno obojenoj, red smeđeg red bež, posljednji hir kćerke pred udaju. Izvukla sam bijelu prugu na sred zida i povješala na nju svoja ulja. Uvlačim se u “Vrbu”, u žalost osobe na slici što zagrljenih koljena tuguje ili jednostavno oplakuje sebe i svoj život dok izvana čujem dijete kako oduševljeno, pronalaskom glasa, bez prestanka govori: …mama, mama, mama…
Neki snovi su ujutro nestali iz noćne stvarnosti, ali oni dnevni događaji se nastavljaju. Teško mi se ustati, pa hodati stanom dok mi mozgom odzvanjaju Bodlerovi “Slijepci”:
– Gledaj ih, dušo moja; oni su grozni, zbilja! /Nekako i smiješni; krojačkim lutkama slični;/Poput mjesečara su strašni i neobični;/Jabučicama mrklim svud šaraju bez cilja.
U uskom hodniku ramenom očešem muškarca s kojim dijelim tridesetak godina ljubavi i mržnje. Gledamo lijevo ili desno da bismo izbjegli, već što bismo morali izbjeći… dodir, riječ, osmijeh… ali i ljutnju, prijezir… svaku emociju, zajedničku u tom trenu. Bojim se nestat će mi sjećanje na grozotu iz njegovih očiju i usana, pa ću mu se baciti u naručje plačući, omamljena mirisom njegova tijela i žedna dubine tih sivih očiju. Stoga se brzo prisjećam svih nesporazuma iz prošlosti, najgorih sukoba i vrijeđanja, ali u tom albumu ne mogu naći sliku gdje bespomoćna stojim pred nečijim dvorištem punim paunova ponosno raširenoga repa, dok mi s gadnom grimasom govori da nisam čovjek. Na drugoj strani ulice, na dimnjaku stare kuće iz davno sagrađenog rodinog gnijezda izviruje mladi ptič; pomišljam kako se uistinu sve kreće, osim razumijevanja između muškaraca i žena. Šutim do kuće, šutim i dalje, dan, dva, tri, pet… službeni smo i nekako se sve podnosi dok jedne večeri ponesen scenama iz filma na TV-u ne progovori:
– Hoćemo se i mi držati za ruke?
– Nećemo, odgovaram hrabro.
Zabezeknut je takvom bezobraznošću.
– Rekao si mi da nisam čovjek!
– U tom trenutku nisi bila čovjek!
– Nisam bila čovjek, jer sam frizerskoj pomoćnici dala nešto sitnoga novca?
– Nije stvar u tome. Ja sam već ostavio tringeld. Ti si me svojim činom ponizila. I to treći puta, nabrajao je frizerske salone u kojima je primijetio da sam isto postupila.
– Pa nisam tvoja robinja. Bila sam jako zadovoljna. Zar te moram pitati za svaku sitnicu? I ja zarađujem.
– Nisi se pokazala kao čovjek. Bolje to priznaj i ispričaj mi se, bio je tvrdokoran u odlasku iz prostorije.
Nisam mogla vjerovati šta nam se događa. Da li nisam bila čovjek, jer sam ostavila nekoliko novčića u džepu djevojke, koja se toliko trudila oko mene, ili je razlog bio nešto drugo? Premotavala sam svašta po glavi. Nisam vjerovala da ima ljubavnicu, ili da je došlo do „kratkog spoja“ u njegovoj glavi. Onda sam pomislila da me je nekada volio, pa zatim prestao i sa svakim moj pokretom i postupkom pojačavao mržnju što mora samnom živjeti. Kasno je bilo za sve drugo. Moje suhe oči napadnute progresivnom kataraktom odjednom su proplakale, a iz dubine duše se izvijao zavijajući ispodvremenski zvuk.
– Nemoj plakati! Znaš da ne trpim kada plačeš. Nisi bila čovjek, rekao je strogo sa vrata.
Ni dodira ni utjehe, samo dvije ”Vrbe“ u dječjoj sobi.
Pogriješio je Bodler. Stih zadnje strofe bi trebao glasiti:
– Šta to dolje na Zemlji svi ovi slijepci traže?
Istaknuta slika: http://www.besplatne-slike.net/studijske-fotografije/slides/studijska-fotografija-cveta-hibiskusa-sa-crnom-pozadinom.html
