Sjećate li se stare pijace i njenog berićeta? Na toj pijaci je svako mogao da zaradi koji dinar i da pronađe što je htio. Sve je tu moglo da stane i nikome nije bilo tijesno. Petkom bi grad i selo postali jedno.

Stara pijaca nije bila samo mjesto za trgovinu već i za susrete i muhabet. Na pijaci je bilo najlakše baš u gužvi pronaći onog ko ti je trebao jer su petkom svi bili u čaršiji… I staro i mlado, i muško i žensko…

Od starog mosta do školskog dvorišta ,,Mustafa Pećanin’’, pa prema Gornjoj džamiji, bilo je mjesto koje je zdrav insan morao posjetiti petkom, pazarnim danom.

Na jednom mjestu su bili i sir i krompir, špeditori i kolica, kante turskog masla i sjajni đugumi, jeftini parhet i skupi materijal za dimije, pa šerpe, kazani i tepsije, peraći sapuni i šamije sa ojicama…

Tu su bile grabulje i vile, sezonsko voće i povrće, baloni sa varnikom i kante sa kisjelim mlijekom, u proljeće opanci-piroćanci, a pred zimu čizme gumenjače, vunjene čarape, dugačke gaće… Nema šta nema!

– Navali narode, još malo pa nestalo! Bujrum, bujrum, bujrum…!

Od kasnog sabaha do prvog akšama pijaca je podsjećala na roj pčela. Svi su željeli da istrguju, da prodaju ili da kupe hranu, odjeću ili obuću. I da ne zaborave da kupe kolomboćnog brašna i svijeća.

– Sve u pola cijene. Najjeftinije na pijaci. Stigla nova roba, treba da se proba…!

Stara pijaca je izbrisana iz plana grada Rožaja. Ostala su samo sjećanja na graju prilikom susreta grada i sela, ovih nekoliko fotografija i riječi: bujrum, bujrum, bujrum…!

(Iz fotomonografije Staro Rožaje autora F. Hadžića i H. Lubodera, AVLIJA, Rožaje, 2013.)