Zabilježio: Hafiz Ajni Bušatlić
.
ADALET (PRAVDA) / Istočna pripovijetka
Behar: list za pouku i zabavu, god. 2, br. 4 (1901), str. 62.
.
Bio nekakav narodni mudrac i ljekar, te se pričinjao toliko vješt da odgonetne i proreče čas i vrijeme čije god hoćeš smrti. Pa kad je bio tako učen, bezbeli da je i bolesne liječio, te ga s tog pozivali na sve strane. On hodao i – ko i mnogi drugi; negdje izliječi, a negdje mu smrt ugrabi bolesnika; ali za njeg se svakako daleko čulo.
Njegovo liječenje pa i pogađanja i proricanja smrti dospiju i do ušiju tadanjeg cara, u kojem je carstvu živio, te ga car odmah pozove, da mu prorekne smrt. Nije druge valjalo je ići kad car zove, ali se već, odmah uplašio, jer on u istinu tog znanja nije imao, da bi znao kad će ko umrijeti, već onako pogađao, a svijet ko džahil, sve mu vjerovali.
Kad je bio kod cara, car mu odmah kaže, za što ga je pozvao, pa mu rekne, da i njemu kaže: kad će umrijeti, a on će ga dobro nagraditi; ako li mu ne kaže, a car će ga s mjesta posjeći. On se prestraši, pa se zamisli. Ako kaže caru, da on to ne može pogoditi, car će ga svakako posjeći, što je do sad varao svijet. Za to odluči, da će pogađati carevu smrt, ali zaiska od cara mjesec dana vremena i nešto novaca, da prohoda to vrijeme kud je potrebno, pa će se vratiti i kazati caru, kad će umrijeti! Car na to pristane, dadne mu novaca, pa se odmah s mjesta zaputi po carevini.
Hodao tako nekoliko dana a sve u brizi, te molio Boga svaki dan, da mu on udijeli to znanje, da to caru kaže i da tako iskupi svoja glavu. Jedne večeri omrkne u jednom selu, te pane na konak u jednog seljanina. Seljak ga lijepo dočeka i ugosti lijepom večerom, a po večeri sleže se mnogo seljaka tu na sijelo. Razgovaralo se o svačem, dok se na posljetku otvori i pazar. Njegov domaćin kućni kupovao tu od jednog drugog seljanina jednu njivu te na pošljetku svi skočili i natjerali pazar. Domaćin odmah iznio iz sanduka svoju kesu i platio seljaninu zemlju, a odmah sjutri dan zaveo volove i zabrazdio.
Orući tvrdu ledinu i prevrćući busove ko stijene, nabasa na jedan put na ćup pun zlatnih dukata. Odmah zastavi volove, izvadi ćup pa ga odnese, ali — ne odnese ga svojoj kući, već oporavi ravno komšiji, od kog je kupio onu njivu. Kad mu sve lijepo ispriča, kako je našao te novce u zemlji, koja je do sinoć njegova bila, pruži mu taj ćup, govoreći, da njemu dopada.
Njegov komšija na to mu odgovori, da on ne će tog ćupa primiti, jer da nije njegov, a što nije njegovo to ne želi imati, pa neće ni ćupa, makar da su u njemu i dukati, jer je grjehota tuđe prisvajati, a on neće da griješi. Kupac opet veli, da je kupio samu zemlju, da nije znao, da u njoj ima dukata, pa s toga da on ne može prisvojiti tog ćupa. Pa kad mu ga, to govoreći na silu htjede da utrpa, onda ovaj rekne:
— Ja sam tebi prodao njivu i sve što je u njoj. U noj su bili i ti dukati, onda prodô sam ti i njiha.
Na posljetku ne mognu se drukčije namiriti, već se oba zapute pred kadiju. Kadija im je razložio i osudio, kako šeriat zapovijeda: čija je zemlja, da su onog i dukati, što su se u njoj našli, ali kupac zemlje ipak nije htio da primi ćupa bojeći se grijeha. Pošto i drugi, prodavač zemlje, nije htio primiti dukata, kadija se domisli, te ovako riješi tu meselu:
Jedan od ove dvojice seljana imao sina ne ženidbu, a drugi kćer na udaju. Kadija im rekne, da se prijatelje tako, da ovaj oženi svog sina od onog, a da ćup, ostave kadiji, pa će to kadija pošlje rasplesti. Tako i bude. Odmah onaj oženi sina, te se tu svadba zakuha. Kad je bio pir, pozovu bezbeli i kadiju na ručak. Kadija dođe s ostalim ljudima, a sa sobom donese onaj ćup dukata pa ga daruje mladi i mladoženji.
Siromah onaj mudrac i ljekar sve to vidio, pa se divio pobožnosti i pravednosti tih seljana. Razmišljajući o tom na jedan put se domisli, da bi taj slučaj mogao da ga izbavi od kazne, koja će ga stići od cara, ako mu ne prorekne čas smrti, a eto prošlo mu više od pola vremena, a on se još nije dosjetio šta će caru odgovoriti. Za to se on s mjesta zaputi caru, da mu dade odgovor.
Kad je bio kod cara, mjesto da mu kaže, kad će umrijeti, on mu ispriča sve o onom ćupu dukata, što je vidio u selu, pa onda ovako završi:
„Dokle god, čestiti care, imadneš u svojoj carevini onake pravedne i pobožne podanike, a tako i memure kakav je onaj kadija, dotle ćeš živjeti; ti nećeš umrijeti. Ti ćeš, istina, otić s ovog svijeta, al će ostat tvoj vječan spomen, a onamo te care, čeka bolji život. Blago li se caru uz ovake podanike!”
Cara ovaj odgovor potpuno zadovolji, te nagradi mudraca, ali mu ipak zapovjedi, da ne tjera više starog zanata, jer: kad će ko umrijeti, to samo Bog zna.
Tako i bi.