Redakcija Mirjana Miljković rođena je 18. rujna 1958. godine u Zagrebu, gdje je završila VI gimnaziju i Filozofski fakultet. Radi kao profesorica hrvatskoga jezika. Svoje učenike potiče na stvaralaštvo i kreativnost. Odnjegovala je pomladak vrsnih pjesnika, nagrađivanih na mnogim pjesničkim natječajima.
Slijedeći u mladosti filozofiju stoicizma, prekida svoj pjesnički glas, vrativši mu se nakon mnogo godina. Piše poeziju i prozu, a velika joj je ljubav i fotografija.
Radove objavljuje u zbornicima i časopisima Poezija, Diogen, Marulić, Školske novine, Iris, Haiku, Modra lasta i Radost. Uvrštena je u Antologiju hrvatskog haiku pjesništva Nepokošeno nebo (1996. – 2007.).
Diveći se pjesnicima specijalistima, ali i onima opće prakse, svoje pjesme smatra primijenjenima jer su joj bile poput vidaričina melema, ljekovite.
Nagrade za poeziju i prozu: Prva nagrada na natječaju za najljepše pismo Gradske knjižnice u Velikoj Gorici 2012. (Pismo Hermannu Hesseu). Nagrada za ljubavnu pjesmu Tvoje ruke na Sparkovu natječaju 2012.
Izložbe fotografija: Zoomirajmo ravnopravnost, Zagreb, Hum na Sutli, Tuhelj, Zabok, Samobor 2012. (fotografija Nježnost)
.
POHVALA LJUTIM TRAVAMA
Moćni gavez potisnut gnoj izvlači,
nezacijeljene rane vida i liječi.
Stolisnik, trava hajduka i potepuha,
jačanju služi tijela i duha.
Pelin, gorka vidaričina trava,
ljekarija je opora, ali zdrava.
U mekoj travi korijenja kilava
ne hini finoću pirika žilava.
IME CVIJETA
Kad muškarac ime cvijeta ima,
osobine njegove i sam prima.
Latice jarke ko sunčev su trag,
dodir muškarčev žarovit a blag.
Nevinost cvijeta krhkošću liječi,
bezazlenost čovječja bol priječi.
Toplinom grijan cvijet uspijeva,
zagrljaj žena podrazumijeva.
Sunce u nevenu žarko cvjeta,
srca združena mnoga su ljeta.
Na samog imena tvoga spomen,
latinska vrijedi: nomen est omen.
JEDNOTA
Sestra šuma, Zemlja mati,
svako drvo i kamen brat.
Nesebično sve će dati
tebi, stog ne budi im tat.
Ljubav i pažnju vrati,
na piru da si dobar svat.
Bogatstvo šume ne trati
olako, izgubit ćeš rat.
Tvoj krvotok bistro vrelo,
pluća tvoja bor i jela.
Životinje srce samo,
utroba planinsko ždrijelo.
Tijelo tvoje narav cijela,
bitak je i spokoj tamo.
TRATINČICA
Pusten list i srce malo,
majušno sunce u travi
skromnošću je svojom sjalo,
divili se druzi mravi.
Jutro je biserje dalo,
vjetrić joj blag društvo pravi,
uresje podne ukralo,
cvijetak sad živi u stravi.
Voli-ne voli tek je hir
onih što milost ne ćute,
obijesti ljudske to je pir
nad malenima što šute.
Vjenčić u kosi traži zbir
smrti zbog naravi krute.
POLJE MOĆI
Teška mehanizacija tutnji poljem.
Umjetna gnojiva povećavaju produktivnost.
Herbicidi uklanjaju sve nekorisno.
Veliki je urod GMO arivista.
Pjesnik je poput ljulja,
štetan i gotovo iskorijenjen.
Poput crvenog maka viri tek ponegdje
poneka usijana glava.
Kao različak rijetko modri se ljepota.
LJEPOTA
Ushićuje nas ljepotom izlazak sunca i sunčev zalazak.
Svježina rosna praskozorja i blagost sutona.
Zelene pšenične travke i ustalasalo pognuto klasje.
Nježna mladica hrasta i izboranost stoljetnih gorostasa.
Zašto ushićeno, istim pogledom, ne gledamo mirisno dojenče
i izbrazdanu starost?
