Poezija Mirjane Miljković

Poezija

Mirjana Miljković  rođena je 18. rujna 1958. godine u Zagrebu, gdje je završila VI gimnaziju  i Filozofski fakultet. Radi kao profesorica hrvatskoga jezika. Svoje učenike potiče na stvaralaštvo i kreativnost. Odnjegovala  je  pomladak  vrsnih pjesnika, nagrađivanih na mnogim pjesničkim natječajima.

Slijedeći u mladosti filozofiju stoicizma, prekida svoj pjesnički glas, vrativši  mu se nakon mnogo godina. Piše poeziju i prozu, a velika joj je ljubav i fotografija.

Radove objavljuje u zbornicima i časopisima Poezija, Diogen, Marulić, Školske novine, Iris, Haiku, Modra lasta i Radost. Uvrštena je u Antologiju hrvatskog haiku pjesništva Nepokošeno nebo (1996. – 2007.).

Diveći  se  pjesnicima specijalistima, ali  i  onima  opće prakse, svoje  pjesme  smatra  primijenjenima jer su  joj bile poput  vidaričina  melema, ljekovite.

Nagrade za  poeziju i prozu: Prva nagrada na natječaju za najljepše pismo Gradske knjižnice u Velikoj Gorici 2012.  (Pismo Hermannu Hesseu). Nagrada za ljubavnu pjesmu Tvoje ruke  na Sparkovu natječaju 2012.

Izložbe fotografija: Zoomirajmo ravnopravnost, Zagreb, Hum na Sutli, Tuhelj, Zabok, Samobor 2012. (fotografija Nježnost)

.

POHVALA  LJUTIM  TRAVAMA

 

Moćni  gavez  potisnut  gnoj izvlači,

nezacijeljene rane  vida i liječi.

 

Stolisnik, trava hajduka i potepuha,

jačanju  služi  tijela  i  duha.

 

Pelin, gorka  vidaričina  trava,

ljekarija je opora, ali  zdrava.

 

U  mekoj  travi  korijenja  kilava

ne  hini  finoću  pirika  žilava.

 

IME  CVIJETA

 

Kad muškarac ime cvijeta ima,

osobine njegove i sam prima.

Latice jarke ko sunčev su trag,

dodir muškarčev žarovit  a blag.

 

Nevinost cvijeta krhkošću liječi,

bezazlenost čovječja bol priječi.

Toplinom grijan cvijet uspijeva,

zagrljaj žena podrazumijeva.

 

Sunce u nevenu žarko cvjeta,

srca združena mnoga su ljeta.

Na samog imena tvoga spomen,

latinska vrijedi: nomen est omen.

 

JEDNOTA

 

Sestra šuma, Zemlja mati,

svako drvo i kamen brat.

Nesebično sve će dati

tebi, stog ne budi im tat.

 

Ljubav i pažnju vrati,

na piru da si dobar svat.

Bogatstvo šume ne trati

olako, izgubit ćeš rat.

 

Tvoj krvotok bistro vrelo,

pluća tvoja bor i jela.

Životinje srce samo,

 

utroba planinsko ždrijelo.

Tijelo tvoje narav cijela,

bitak je i spokoj tamo.

 

TRATINČICA

 

Pusten list i srce malo,

majušno sunce u travi

skromnošću je svojom sjalo,

divili se druzi mravi.

 

Jutro je biserje dalo,

vjetrić joj blag društvo pravi,

uresje podne ukralo,

cvijetak sad živi u stravi.

 

Voli-ne voli tek je hir

onih što milost  ne ćute,

obijesti ljudske to je pir

 

nad malenima što šute.

Vjenčić u kosi traži zbir

smrti zbog naravi krute.

 

POLJE MOĆI

 

Teška mehanizacija tutnji poljem.

Umjetna gnojiva povećavaju produktivnost.

Herbicidi uklanjaju sve nekorisno.

Veliki je urod  GMO arivista.

Pjesnik je poput ljulja,

štetan i gotovo iskorijenjen.

Poput crvenog maka viri tek ponegdje

poneka usijana glava.

Kao različak rijetko modri se ljepota.

 

LJEPOTA

 

Ushićuje nas ljepotom izlazak sunca i sunčev zalazak.

Svježina rosna praskozorja i blagost sutona.

Zelene pšenične travke i ustalasalo pognuto klasje.

Nježna mladica hrasta i izboranost stoljetnih gorostasa.

Zašto ushićeno, istim pogledom, ne gledamo mirisno dojenče

i izbrazdanu starost?