Redakcija Zoran Janković
Zoran Janković
.
BAŠČARŠIJA U SNOVIMA
.
Jedna Beograđanka, koja živi nekoliko hiljada kilometara od Beograda poželjela je da je povedem u šetnju Sarajevom. Ja u Beogradu a ona kilometrima dalako šetamo Sarajevom:
U snu mi zvoni telefon. Ti zoveš. Razgovaramo telegrafski kao da formu želimo što prije da preskočimo. Pitam te:
„Da li si za šetnju?”
„Naravno, ako nisi umoran od puta”.
„Ne, nisam nikad umoran da bih šetao s tobom“.
„Gdje želiš da se nađemo?“
„Gdje god hoćeš, nije problem.“
Odgovaram umornim glasom koji krijem od tebe:
„Hajde da se nađemo kod Principovog mosta u deset. Obuci se dobro jer je hladno. Oktobar u Sarajevu je opasan mjesec, danju proljeće a uveče zima. Ma jok, kakva kola, idemo u šetnju. Samo ti spusti svoju slatku zadnjicu niz Mejtaš i budi kod Principovog mosta tačno u deset.“
Obučen sam u tremu ko da mi je prvi sastanak u životu. Deset je sati i pet minuta. Čekam. Ma, sve je OK. Doći će. Nije valjda zalutala. Nije ona smotana, pitaće… Vidim te, ideš korakom gazele kao fol žuriš.
„Izvini, ali sam od Katedrale pošla lijevo a trebalo je desno”.
„Nema problema. Imam plan. Hoćemo li na Baščaršiju na ćevape, pa onda na kolače a posle kafa zna se.“
U ušima mi odzvanja pjesma Natali – Šarl Aznavur. Ja sam tvoj vodič kroz moj rodni grad. Skrećemo desno prema Gazi Husrev-begovoj ulici. Lijevo je Bezistan. Stotine godina star, kameni magacin, u kome se i danas ali na malo moderniji način prodaje metražna roba. Pokazujem ti na mjesto gdje se, pod pravim uglom ova ulica sječe sa ulicom Vase Miskina (To je sarajevska Knez Mihajlova). Mjesto se zove Slatko ćoše. Nisam nikad čuo da se pješačka raskrsnica bilo gdje na svijetu zove tako. Naime, nekad je na tom mjestu na sva četiri ćoška bila po jedna slastičarna. Danas ima samo dvije. Idemo desno ulazimo u čaršiju.
Ulica se zove Sarači. Kamenom popločana ulica, najpoznatija svima koji su gledali Sarajevo sa spotova ili razglednica. Lijevo sve dućan do dućana. Razni zanati od slastičarni do sarača. (To su majstori koji prave razne stvari od kože). Desno možeš da vidiš kroz ogradu, šadrvan Begove džamije, najveće i najljepše u Sarajevu. Šetamo po dvorištu džamije, divno je osvijetljena. Pokazujem ti turbe jedno, drugo pa treće. Svako ima svoju priču. Turbe je nešto slično kao mauzolej ima jedno i na Kalemegdanu. Mislim da ti to znaš. Idemo dalje Saračima. Pitam te da li te bole noge. Naravno, odgovaraš sa ne. Idemo dalje Saračima, uskoro skrećemo desno i ulazimo na samu čaršiju. Česma na Baščaršiji se zove Sebilj. Takav isti Sebilj ima i u Beogradu na kraju Skadarlije na početku ulice Džordža Vašingtona. To je poklon, Sarajeva Beogradu, tamo negdje 1975-1980. Pola jedanaest je. Žena hrani golubove. Kažeš hoću i ja. Žena prodaje kukuruz u kasne večernje sate. Kupujem šoljicu kukuruza i dajem ti. Ti nježno i ponosno, čini mi se i strasno, bacaš žuta zrna, onako kako ti žena savjetuje. Ona to savjetuje, niko ne zna zašto ali je upečatljivo i niko se ne ljuti. Idemo dalje pedestak metara nalazi se ćevapdžinica Sport. To je dvjesta metara od moje kuće.To je ćevapdžinica čiji su vlasnici moji komšije Ferhatovići. To je jedna od najpoznatijih sarajevskih porodica. O njima nekom drugom prilikom, sada sam posvećen tebi. Ulazimo unutra i dočekuju nas mali šestougaoni stolovi sa istim stolica koje su samo malo niže od stolova. Ugleda nas moja komšinica. Pozdravlja me pita za djecu i za sve ostale. Priča sto na sat. Meni neprijatno jer vidi da si samnom a ne prekida da priča. Upoznajem vas a ona te odmjeri od glave do pete. Znam šta misli. Baš me briga. Nije ona zla samo se boji promjena u svojoj okolini. Takva je od kada je znam. Neki mangup joj napravio dijete prije 40 godina i ona od tada nikome ništa ne vjeruje ako ga ne poznaje. Pitam te šta želiš. Odgovaraš deset s lukom a kajmak posebno. Jedemo ćevape. Ti uživaš ali se snebivaš. Jedeš ko da si u Holideju a moja komšinica ti se smije iza leđa i namiguje mi. Ja ti namjerno ugađam: uzmi malo od moje sudžuke, hoćeš li još luka, evo ti biber, hoćeš li soli… Poslije petog ćevapa jedeš kao rođena Sarajka, malo viljuškom pa malo prstima. Znam da me kopiraš i prija mi, osjećam se kao one večeri kad sam sanjao da si dobila Nobelovu nagradu. Ponosan sam bio na tebe kao da sam je ja dobio.
Najeli smo se. Nećeš da ti zapakuje još deset ćevapa za noćas a meni krivo. Možda ću noćas biti gladan, jeste dvosmisleno ali u sebi pa ne važi. Izlazimo i prolazimo opet pored Sebilja. Skrećemo desno. Sa lijeve strane nam ostaje Alipašina džamija. Neobična građevina kojoj je Andrić napisao istoriju.
„Znaš li da smo Ivo Andrić i ja išli u istu gimnaziju? I GIMNAZIJA SARAJEVO.“
Tri čovjeka koji su išli u ovu školu dobili su Nobelovu nagradu! Idemo desno. Ulazimo u slastičarnu Tip Top. U bivšoj Jugoslaviji stotine slastučarni se zvalo Tip Top ali samo u jednoj sam jeo tulumbe i kao dijete i kao pubertetlija i sada kao zreo čovjek. Ulazimo unutra i dočekuje nas nepoznati mladić. Meni krivo usred čaršije i ne zna me čovjek. Sad su vlasnici neki drugi nepoznati ljudi. Ne znam ni kakvi su kolači ali nema veze, tu sam te uveo zbog nostalgije a možda i dobrih kolača.
Ne znam šta jedeš, ne vidim to jasno jer je ovo sve jedan lijep san ali čini mi se da su moje tulumbe od prekjuče.
Ubrzo izlazimo, zakopčavam ti kaput, podižem kragnu, hladno je, skoro će ponoć. Ti kažeš da ti nije hladno ali osjećam da ti prija moja pažnja. To mi je i cilj. Idemo lijevo kroz usku ulicu Veliki Čurčiluk. Pokazujem ti ćevapdžinicu Željo, smješkaš se. (Zna cijeli svijet da ti navijaš za Želju. Dobila žena Nobela a na pitanje novinara šta najviše voli ona rekla: „Zoku, ćevape i Želju“. Na sljedeće pitanje šta je to „Zoka ćevapi i Željo“ rekla si „No comment“).
Kod Želje malo drugačiji ćevapi ali odlični. Čudno mi je da nećeš još jedno deset u pola. Nagovaram te, ovdje su malo manji, treba da probaš. Ti se samo smješkaš, nećeš.
Ulazimo u ulicu JNA odakle smo i pošli. Pitam te gdje ćemo na kafu. Sliježeš ramenima. Pokazujem ti to je hotel Evropa. Odlična je kafa. Sliježeš ramenima i smješkaš se. Kažem, kao iskusan turistički vodič, odavde do moje kuće ima 500 metara. Kad budemo tamo išli upoznaćeš Kovače. Tu je snimljeno mnogo filmova o Sarajevu. Kažem da odavde do tebe na Mejtašu ima petsto metara. Kad budemo tamo išli pokazaću ti gdje je moj Miloš išao u školu. Pokazaću ti mnoga mjesta gdje sam se udvarao, ljubio… Smješkaš se kao zadovoljni turista. Pitam te:
“Hoćemo li kod tebe ili kod mene na kafu?”
Smješkaš se…
Probudio sam se sa sjetnim osmjehom na licu i ne sjećam se šta si mi odgovorila.
Bila je ovo priča o mom rodnom gradu koga sam se sjetio u snu. Bilo mi je žao što je sve ovo san, i što se on dešava u prošlom vijeku. Neke druge generacije sigurno danas doživljavaju moje snove i šetaju ulicama Sarajeva a žive jedno pored drugog u nekom boljem svijetu a ne kao ti i ja nekoliko hiljada kilometara daleko jedno od drugog.
.
Zoran Janković, rođen u Sarajevu 1954. godine. Živio u Jugoslaviji do 1992. godine. Do 1993. godine živio u Bosni i Hercegovini. Od 1993. godine živi i radi u Beogradu. Poezijom se bavio kao mladić i objavljivao u raznim omladinskih časopisima. Sve do juna 2011. godine nije se bavio pisanjem. Naime, tog juna je preko prijatelja stupio u kontakt sa starom prijateljicom koja živi nekoliko hiljada kilometara daleko od njega i s kojom od tada putem interneta svakog dana razmjenjuje pjesme. Zahvaljujući njoj, njegovoj Muzi ponovo piše poeziju.
Na svom sajtu piše prozu, poeziju i još po nešto: http://zoka.thecrazy.
