Redakcija Miroslav Krleža (Zagreb, 7. juli 1893. – Zagreb, 29. decembar 1981.), književnik i enciklopedista, jedan od najvećih jugoslavenskih i hrvatskih pisaca 20. vijeka.
Miroslav Krleža
BOGUMILSKI MRAMOROVI
”Srednjovjekovna umjetnost naroda Jugoslavije”
Eseji V, Zora, Zagreb, 1966.
.
.
Bogumilski skulptori, slobodni od svake artističke manire svoga vremena, promatrali su stvari i pojave oko sebe na svoj vlastiti način, i oni su u tome poslu bili, nema sumnje, neka vrsta izumitelja. Ovi umjetnici živjeli su u izolaciji bosanskih planinskih šuma, u prostorima za prometne prilike onog vremena ogromnim: od Jadrana do Save put preko bosanskih prašuma trajao je tri nedjelje.
Sjeverni slovjenski došljaci, pred zidinama bogatog antemurala talasokratskog bizantinskog dalmatinskog temata, meso za galije mletačke i lomače latinske i grčke, u panici pred svime što je za ove heretike kao civilizacija predstavljalo sigurnu smrt, ovi skulptori nijesu djelovali u ideološkom vakuumu barbarske nepismenosti, kao što se to misli na temelju nepoznavanja najosnovnijih kulturnohistorijskih fakata ovoga perioda. Nepodređivanje artističkim manirama svoga vremena samo je jedna od bogumislkih idiosinkrazija, koja se javlja kao detalj jednog moralno-intelektualnog misaonog sistema. Mrtvi djeluju u umjetnosti neobično živo, često mnogo intenzivnije od suvremenika. Ovi bogumilski umjetnici bili su slobodni od svake sugestije evropskog umjetničkog i misaonog groblja ne zato, jer ga ne bi bili poznavali, nego zato, jer su mu načelno i idejno poricali svaki moralni i estetski smisao.
Slobodni od svake lažne konvencije svoga vremena, bogumilski skulptori su stvarali na način o kome mišljenja mogu biti podvojena, ali da taj način nije bio njihov vlastiti i kao takav jedinstven, to se ne bi moglo ustvrditi.
Kakav je to stil stvaranja, mi to danas ne znamo. Da se bogumislke način nije poveo za modom svoga vremena, to je izvan sumnje. Da li je to bila neka vrsta artističke pobune ili revolucije, kao što je to slučaj s bogumilskim vjerskim protulatinskim i protugrčkim nonkonformizmom, to ne znamo. Smatrajući Svetoga Oca đavolom, oni su, vjerovatno, i cezaropapističke umjetničke formule prezirali kao ikonoklasti latinskog i grčkog likovnog duha. Crkva rimska nije se sa svojih dvadesetak naročitih poslanika i poklisara, kardinala, legata i inkvizitora za četiristo godina uspjela da podigne na bogumilskom tlu jedne biskupske crkve. U raznim interregnumima takve su se katedrale počinjale graditi desetak puta, ali su jalovi napori svršavali s rušenjem objekata još u temeljima. Možda su to bile samo sporavivenze, dakle ipak zaostale sugestije davnih, mrtvih praslovjenskih skulptorskih pokoljenja, tko bi to mogao danas da kaže pod izvjesno? U tome pitanju sve su kombinacije otvorene i moguće. Za objašnjenje bogumilske likovne tajne palo je mnogo glasnih riječi: nordijski, vikinški motivi, praslovjenska plastika, gotički fragmenti, skitsko-sarmatska ornamentika, kiklopske zagonetke, misterij antičkih sarkofaga u bizarnim varijantama, lunarna, vizionarna plastika, mikenske spirale, egipatski barljefi, derivat romanike, obelisci postavljeni na glavu, vencijanska dekorativna ornamentika, aborigene ilirske tajne itd., itd.
Osamdesetih godina prošlog stojeća, poslije austrijske okupacije Bosne, kao turske provincije, kada se iz centralnoevropske imperijalističke perspektive uznastojalo, da se estetska mjera s političkom tendencijom omalovažavanja spusti do barbarskog minimuma urođeničke primitivne inferiornosti, govorilo se o bogumislkim mramorovima sa višim prezirom, kao što se tada pisalo i mislilo o zaostalosti barbara na Balkanu.
Da su balkanski, dinarski ili ilirski barbari dali rimskoj Imperiji više od trideset imperatora, oligarha i konzula, to se zaboravilo, a sama ta fakta rodila se u prvim sveslovjenskim inspiracijama već u Cinquecentu, kada su se slovjenski propagandisti na Jadranu osjećali još uvijek superiorniji latinskom svijetu na Zapadu.
Da li je ova plastika doista barbarska u primitivnom smislu ovoga pojma? Radi se o naivnim i svježim opažanjima jedne umjetnički djevičanske zemlje („terra vergine“), koja je za čitav svijet do danas ostala nepoznatom zemljom. Radi se o naročitoj koncepciji svijeta i života, o čitavoj jednoj bogumilskoj kozmogoniji, o kojoj mi danas, nažalost, ne znamo mnogo, a i ono neznatno, što nam je o njoj poznato, to smo doznali po inkvizicionom materijalu rimske kurije, koja je ratovala protiv bogumilske hereze duhovnim i materijalnim mačem više od četiristo godina. Ova histerična retorika lomače i sjekire nije, dakako, bogumilskoj plastici mogla posvetiti nikakve naročite estetskomorfološke pažnje, jer smatrajući „bosansku kugu“ svojim najopasnijim neprijateljem, ona se kao propaganda javlja u ulozi krvnika, a ovi, kao što je poznato, nijesu nikada bili skloni da rješavaju estetsku problematiku.
Da li je ova plastika nadarena? U smislu zapadnoevropskih konvencija, od lateranskih i ravenskih mozaika do Boetija i svetog Tome Akvinskog, od Iacoponea da Todi do Cimbuea, svijet bogumislkih mramorova na tako je ogromnoj distanci, te bi svako uspoređenje ispalo jalovo. Ova bosanska umjetnička planeta ne kreće se u svijetu mediteranskog sistema: Stabat Mater Dolorosa, a da je bila odiozna bizantinskoj vlasteli i južnoslovjenskim barunima Rasciae i Serviae, to se vidi iz antibogumilskih formula Dušanova zakonika, na primjer, koji ih iskorjenjuje ognjem i mačem.
Animalna, svježa, neukroćena, ova plastika penje se do monumentalnih razmjera trijumfalnog, granitnog dostojanstva, koje je u svom gordom solipsizmu preživjelo okrutni i pakleni „memento mori“ crkve latinske, koja je u Bosni stala da biskupuje tek pod protektoratom Alahovim.
Oko davnih bogumilskoh spomenika trajale su neohelenističke varijacije dučentističkog slikarstva po srpskim pravoslavnim zadužbinama, gradile su se gotičke katedrale i romaničke bazilike od Poreča i Zagreba do Raba i Zadra, tekla je bogumilska i glagoljaška krv od Istre do Splita, prodirala je romanika od Trogira i Kotora do Vardara i Morave, a ovdje, na ovim planinskim visovima, traje kult ljepote, koja nije htjela da ima nikakve veze sa bilo čime, što je moglo da vrijedi kao import iz zapadnjačkih ili bizantinskih sfera duha. Ova vrsta estetske autarkije ostavila nam je tumbane obeliske sa slijepim arkadama, tajanstvene grobove u sintetičkom obliku između bosanskog korva i nordijske posmrtne kuće, nepreglednu gomilu stalaktita i paralelopipeda, isprepletenih u besperspektivnoj fantastičnosti i u vertikalama čudestvenih bareljefa, u ingenioznom ostvarenju sna i priviđenja.
Protiv poganskih motiva te skulpture grmjela je anatema najvišeg moralnog i estetskog autoriteta čitavog svijeta, stoljećima. Ze posljednjih osamdeset godina svelo se značenje ove umjetnosti na pojam bastardnog folklora, koji se u tekstilu i u drvu rađa u agrarnim južnoslovjenskim zonama s prirodnom jednostavnošću primitivne pučke poezije. Izvan svake je sumnje, da du pojedine bogumilske nekropole s masom od po pet stotina mramornih monolita građene kao jednistvena i rafinirana arhitektonska kompozicija, koja grandioznošću svoje osnovne zamisli prelazi svaku efemernost folklorne primjene. Ova skulptura je tnedenciozna i propagandistička. Ona ne priznaje kult smrti. Ona načelno, bogumilske, upravo materijalistički negira zaglupljujuću misao umiranja na koljenima pred zagonetkom bilo kakve prekogrobne hijerarhije, i od hiljada i hiljada ljudskih ruku na ovim monolitima ni jedna nije sklopljena u predsmrtnoj molitvi. Ni jedan bogumilski lik ne kleči pred autoritetom religioznih nadzemaljskih i ovozemaljskih simbola. Pred nama su nadgrobni spomenici naivnih i čistih evanđelista, laika, koji nijesu do svoje propasti priznali nikakve crkvene hijerarhije, smatrajući umorstvo najvećim grijehom, a cezaropapizam đavolskom negacijom svih anđeoskih principa. Uslijed demonstrativno naglašene areligioznosti njenih motiva govorilo se o toj skulpturi kao o dokumentima primitivnosti Herodotovih skitskih galaktofaga, a zaboravilo se, da su ti kipovi nastali u zemlji, kamo su se spasavali heretici zapadnog, latinskog svijeta, kao na jedino evropsko ostrvo, gdje se poštuje sloboda savjesti i uvjerenja. Bogumili nijesu bili anarhoidna sekta već državno organizirana laička pastva, koja je u međunarodnim omjerima između Lombardije i albigenza igrala ulogu vrhovnog arbitra. Inkvizitori stoljećima optužuju ove heretike zbog seksualnoh ekscesa, promiskuiteta i incesta. Istina je, koju možemo provjeriti vlastitim očima, da su ova umjetnička svjedočanstva strogo puritanska. Dinamika životnog ritma, koji nam gotovo lirski suptilno progovara iz ovoga kamena, sve je prije nego mračan i dijaboliziran pesimizam, o kome nam govore stare kronike, opisujući bogumile kao uklete lutalice, koje truju svijet svojim beznadnim i razornim nihilizmom. Bogumilsko umjetničko djelo nije imitacija prirode. Neotupljene konvencijom, konture ovih reljefa su u rafiniranoj igri svjetlosti mekane kao hod srne, i ovi jahači, obasjani mjesečinom, djeluju dematerijalizitano kao pojave tihog i zaboravljenog sna. Čovjek ima osjećaj, da stoji nad ruševinama jedne davno potonule Atlantide, koja nam progovara kroz nejasnu koprenu tajanstvenih doživljaja o stvarima danas potpuno nepoznatim. U ovoj skulpturi otvaraju se prostori zakarpatskih i azijskih daljina, ona nam diže zavjese nad izgledima sve do Kavkaza i Perzije. Ovi uznemirujući detalji gotovo suvremene postimpresionističke tehnike, ova bogata partitura puna lirizma, ovaj kompendij znanje i moralne svijesti, sve nam to dokazuje jedan neobično visok umjetnički potencijal, koji djeluje sugestivno. Ako je istina, da je između događaja i doživljaja u umjetničkostvaralačkom smislu ogroman raspon, pun najfantastičnijih mogućnosti, onda ovi umjetnici svakako nijesu bili kopisti artističkih kodeksa svoga vremena. Možda ti spomenici zaista i nijesu otkrića nego samo imitacije danas nama nepoznatih izvora, ali ako je tako, to ne znači, da se time smanjuje artistička vrijednost ove skulpture, koja nam u samoći bosanskih šuma govori o tome, da je s ovom srednjovjekovnom našom civilizacijom propalo mnogo više nego što nam je do danas bilo poznato.
Foto: Makdizdar.ba. Stećci na Bjelašnici, selo Trnovo, XIV – XVI vijek. Snimljeno 17. juna 2012.
