Said Šteta
ČAMOTINJA
Još ću ti saviti pitu od mlade tikve
nehvaleći se nikom, kao nekad.
Mijesiti hljeb u dvadeset tri i kusur…
Zagrljen tišinom, samo razglednica,
Stari most u Mostaru, pokriven mjesečinom
i nekoliko stihova na poleđini, čini se, osamdeset osma.
Još ću ti jutrom cijediti sok od cvekle
sa divljim jabukama i narandžama,
budeći komšiju, sprat više.
Slagati čistu pidžamu u kocku, lila boje
i popisivati sitnice, sve što si rekla,
samo da šta ne zaboravim…
Još ću se kajati za onu zdjelu malina
što sam ih brao u novembru,
dole u mome selu hercegovačkom.
Zaboravih da ti ponesem
a zamišljao, kako se tope na tvojim usnama
bojeći ih u crveno…
Još se budim redovno
svakoga sata iza ponoći
i rukom tražim tebe…
Bojim minute u godine
i opet jutrom poklonim izgubljeni osmjeh
malom uličnom čistaču…
Još ću skrivati u dlan
tvoju toplu, malu ruku
slušajući pojačane otkucaje srca…
Kao pred matičarkom Munirom
dvjesto koraka od srušenog mosta na Neretvi.
Jablanica, ljeto osamdeset devete!
Ja samujem! Nekad prošetam do ušća
i šapćem u krilo divlje patke,
prolijem po koju suzu…
Još sam hrabar za druge
a bojim se samoće
kao dijete mraka…
Još čekam tvoju ruku
osjećam, toplu i kao svila mehku.
I čuvam puno koraka
koje bez tebe ne znam potrošiti…