Čovjek koji je osmijehom pobijedio ubice

Sto godina od rođenja Ljuba Čupića (1913-2013)

ČOVJEK KOJI JE OSMIJEHOM POBIJEDIO UBICE

Strijeljan je 5. maja 1942. godine u Nikšiću, nakon divljačkog mučenja u zatvoru. Kao komandant i komesar čete, imao je junačko držanje. Otvoreno je prkosio i ismijavao četnike i nacionaliste kao obične sluge okupatora. Rekao im je da ih prezire kao ljudska ništavila. Svojoj rodbini je poručio da ne pokušava da za njega traži milost kod okupatora i domaćih izdajnika. Ovako piše u Zbroniku ”Narodni heroji Jugoslavije”. Piše još i kako je na streljištu bodrio drugove i klicao Partiji. I kako se smijao smrti u dvadeset devetoj godini života!

Čedomir Ljubo Čupić rođen je 10. avgusta 1913. godine, kao jedno od desetoro djece u radničkoj porodici crnogorskih emigranata Sava i Stane Čupić, rođene Burić, iz Zagarača kod Nikšića, koja je dugo živjela u Sjevernoj i Južnoj Americi.

Tridesetih godina 20. vijeka (sa 14 godina), vraća se u Nikšić, gdje završava gimnaziju. Studirao je na Pravnom fakultetu u Beogradu i pripadao naprednom studentskom pokretu, a 1940. godine postao je član KPJ.

Poslije Aprilskog rata došao je u Nikšić i kao član KPJ učestvovao u pripremi ustanka. Početkom jula 1941. godine, izbjegao je iz okupiranog Nikšića, a po izlasku iz grada pristupio je partizanskoj četi “Đuro Đaković”, koja je formirana od provjerenih komunista i skojevaca koji su napustili okupirani Nikšić.

Na dužnosti komesara samostalne čete Nikšićkog partizanskog odreda zarobljen je aprila 1942. godine, u borbi protiv četnika na Kablenoj Glavici kod Nikšića. U zatvoru, gdje je bio mučen, pokazao je junačko držanje i prkos. Četnički sud mu je javno sudio u okupiranom Nikšiću. Svojim prkosnim držanjem i britkom riječju otvoreno je izvrgao ruglu vijećnike tog suda i četničku izdaju, pa su organizatori procesa na brzinu donijeli odluku o smrtnim presudama grupi komunista među kojima je bio i Čupić. Mirno je saslušao smrtnu presudu, a poznat je i njegov prkosni osmijeh.

9. maja 1942. godine izveden je na strijelište ispod Petrove Glavice kod Nikšića. I na strijelištu je nastavio da bodri drugove, čime je podizao duh otpora kod stanovništva, prisiljenog da prisustvuje javnom strijeljanju komunista i rodoljuba. Klicao je na našem i engleskom jeziku: “Živjela slavna komunistička partija!” i kad su ga prvi rafali pogodili, stajao je uspravno i gordo dovikujući da će doći dani slobode.

Očevidac Ljubovog odlaska u legendu bio je Tomo Kovačević koji svjedoči za Pobjedu: ”…dobro se sjećam dana kada su Ljuba iz zatvora koji se nalazio u dvorištu jedne kafane svezanog vodili kroz grad. Sjećam se i toga dana, kada su ga odveli na strelište kod male crkve. Takođe sam prisustvovao i suđenju njemu i skojevki Joki Baletić. Sala Doma kulture u kojem je održano suđenje bila je dupke puna. Kada je Ljubu izrečena presuda – smrt strijeljanjem, šačica “ljotićevaca” u jednoj loži je zapljeskala. Ljubo se okrenuo sudu i prezrivo im dobacio – zaista prava presuda. Desetina odobrava, a stotine ćuti, rekao je. A na strijeljanje je pošao kao na svadbu, priča Tomo. Uspravan, ponosan i gord. U streljačkom stroju su bila petorica četnika. Sjećam se da mu je prišao sveštenik, inače izbjeglica iz Hercegovine i da je Ljubo nogom udario u njegov pehar. Sjećam se i kako je klicao partiji i Titu, na našem i engleskom jeziku i kako ga je četnički komandant nakon strijeljanja “ovjerio” metkom iz svog revolvera. Najtužnije je bilo kad su ga položili u već pripremljenu grobnicu. Vladala je jeziva tišina. Čuo se samo zveket oružja. Okupator nije uplašio narod. Naprotiv, za sve nas Ljubo je toga dana postao legenda. Takav je i dan danas”.

Za narodnog heroja proglašen je 10. jula 1953. godine.

Njegovo hrabro držanje i pobjedonosni osmjeh na gubilištu ovjekovječen je fotografijom, koja je postala simbol otpora i obišla je svijet.