Suada Džogović: Ne smijemo dozvoliti da se zaboravi zašto se desila Srebrenica

Ne smijemo dozvoliti da se zaboravi zašto se desila Srebrenica!

Piše: Dr. sc. Suada A. Džogović, član Međunarodnog tima za istraživanje genocida, Kanada

Na obilježavanju 24-godišnjice masakra u Srebrenici, jučer je u Memorijalnom centru u Potočarima, u blizini Srebrenice, obavljena dženaza 33 novootkrivene žrtve masakra od 11. do 22. jula 1995. godine. Ostaci pokopanih žrtava nisu kompletirani. Potresan primjer je Kadrija Musić čiji su ostaci pronađeni na pet lokaliteta na prostoru od 32 km udaljenosti. Pri tom, pronađeno je samo šest njegovih kostiju. Do sada je ukopano 6643 posmrtnih ostataka žrtava ovog najstrašnijeg pokolja u Europi nakon Drugog svjetskog rata, dok se za više od 1.000 još uvijek traga.

Pokolj u Srebrenici, jedan od najsramnijih tragedija u historiji koja se odvijala pred očima Europe i čitavog svijeta, odnio je 8372 života. Posmrtni ostaci žrtava genocida u “zaštićenoj zoni” Ujedinjenih naroda pronađeni su na 150 lokaliteta, od čega je više od 70 masovnih grobnica. Do sada je pred Haškim tribunalom i sudovima regiona osuđeno ukupno 47 osoba na više od 700 godina zatvora, od čega su tri pravosnažne doživotne i jedna prvostepena doživotna zatvorska kazna – za genocid, zločine protiv čovječnosti i druge zločine koji su u julu 1995. godine počinjeni u Srebrenici. Masakr u Srebrenici u julu 1995. godine, kada je ubijeno više od 8.000 bošnjačkih dječaka i muškaraca, koje su počinile snage bosanskih Srba u Srebrenici, poznat je kao etničko čišćenje. Počev od 1992. godine, snage bosanskih Srba bile su usmjerene na Srebrenicu s ciljem zauzimanja teritorije u istočnoj Bosni i Hercegovini, dok su zločini bili dio plana za stvaranje etnički homogene regije u Bosni. Plan je predviđao ubojstva i deportacije bosanskih muslimana, ali i monstruozna silovanja bosanskih muslimanki kao dio procesa “etničkog čišćenja”. Srebrenička enklava bila je od strateške važnosti kako bi se konsolidirala jedna geografska cjelina i zadržala politička kontrola nad ovim prostorom. Ujedno, kontrola regije smatrana je važnom u osiguravanju teritorijalnog integriteta političkog tzv. manjeg bosansko-hercegovačkog entiteta – samoproglašene srpske republike u Bosni.

U noći 11. jula, kolona od više od 10.000 muškaraca Bošnjaka krenula je iz Srebrenice kroz gustu šumu u pokušaju da dostigne sigurnost. Počev od narednog jutra, oficiri bosanskih Srba koristili su opremu UN-a i dali lažna obećanja o sigurnosti kako bi ih ohrabrili da se predaju. Hiljade su se predale ili su zarobljeni, a mnogi su kasnije pogubljeni. Drugi Bošnjaci su terorom bosanskih Srba istog dana također istjerani iz Potočara, uključujući pojedinačna ubojstva i silovanja. Žene, djeca i starci su djelimično smještani u autobuse i odvoženi na teritoriju koju su držali Bošnjaci. Muškarci i dječaci su 12. i 13. jula odvedeni na različite lokacije, uglavnom u Bratunac. Neka ubojstva su se dogodila u večeri 12. jula, ali masovna evakuacija uglavnom bošnjačkih muškaraca sa povezom na očima počela je 13. jula. Pogubljenja su trajala najmanje do 16. jula, kada je, kako se izvještava, stotine ljudi ubijeno na državnom imanju u selu Branjevo. Iako su snage bosanskih Srba bile prvenstveno odgovorne za ubojstva, u pogubljenju Bošnjaka zabilježene su i policijske jedinica iz Srbije. Kasnije je otkriveno da su mnogim žrtvama masakra bile vezane ruke i noge, te da su mnoga tijela također pokazivala znake sakaćenja.  Proces lociranja grobnica i identifikacije žrtava bio je vrlo složen dobro organiziranim naporima bosanskih Srba koji su u septembru i oktobru 1995. godine pokušavali sakriti tragove zločina u Srebrenici. Vojnici su koristili teške traktore i kopače da bi iskopali masovne grobnice i preselili ostatke na udaljene lokacije, od kojih su mnoge kasnije pronašli američki stručnjaci koristeći satelitske fotografije. Ove analize zapadnih naučnika zahtijevale su godine istraživanja kako bi se tačno otkrilo gdje su se dogodila ubojstva i kako su tijela premještena iz prvobitnih lokacija u sekundarne ili tercijarne grobnice (među procijenjenih 80 masovnih grobnica). Masakr u Srebrenici, koji je bio najgora epizoda masovnog ubojstva u Europi od Drugog svjetskog rata, pomogao je zapadu da okonča tri godine ratovanja na teritoriji Bosne. Međutim, to je stvorilo prepreke političkom približavanju među bosanskim etničkim skupinama, što i danas traje. Iako su zločini u Srebrenici, popraćeni masovnim protjerivanjem bošnjačkih civila, proglašeni genocidom od strane međunarodnih sudova, te da je presudom Međunarodnog suda Srbija proglašena krivom za nesprječavanje genocida, srpski i pojedini bosanski zvaničnici i dalje odbijaju suočavanje sa istinom. Kontinuitet jedne takve politike ukazuje da, osim promjene okruženja i metoda, negiranje počinjenog zločina i dalje postoji. U prilog tome ide i činjenica da aktualni institucionalni okvir tzv. Republike Srpske omogućava veličanje genocida ne samo na lokalnom, već i na regionalnom i međunarodnom novou, u čemu pomažu i neki članovi Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih naroda. Iz tih razloga, na jučerašnjoj komemoraciji u Srebrenici, BiH nije poslala službenu delegaciju. Jedan od ključnih problema je politička nestabilnost ove krhke države i nedostatak unutarnjeg konsenzusa sva tri konstitutivna naroda po bilo kom pitanju – takvog dogovora nije bilo u Bosni i Hercegovini, a ni danas nema. Vladavinom terora, srbijanski nacionalisti su u zadnjem ratu u BiH, kao i na Kosovu, primjenjivali iste metode prethodnih etničkih čišćenja, progona, zastrašivanja, ubijanja, a u historiografiji su plasirali stare teze čiji je nukleus bio u Srpskoj akademiji nauka u Beogradu.  Nikada nisu odustajali od svojih mračnih ciljeva i prema drugim narodima na Balkanu. Koristili su sve prilike i nestabilnosti u Europi ili u bližem okruženju da isprovociraju sukobe i da u njima profitiraju, oduzimanjem dijelova tuđih teritorija i progonom naroda sa njih.  Još su velikosrpskim projektom ”Načertanijem” Ilije Garašanina (Garašaninovo načertanije, 1844), zatim projektima Stevana Moljevića i Ravnogoraca (četnika), i kasnije Memorandumom SANU, sročene teze i projekti za potpuno eliminiranje Bošnjaka iz BiH i Sandžaka i Albanaca sa Kosova. Ovi projekti sadržavali su najstrašnije mjere za ostvarivanje srbijanskih ciljeva, koje su primjenjivane i u mirnodobsko vrijeme i u vrijeme ciljanih ratova. Rezultat programa etničkih čišćenja su stotine hiljada bošnjačkih i albanskih muhadžira od Berlinskog kongresa 1878, zločini u BiH i Sandžaku, na Kosovu, poput onih u Šahovićima, Srebrenici, Foči, Sarajevu, Račku…  Povodom obilježavanja 24-godišnjice genocida u Srebrenici oglasio se američki državni sekretar Mike Pompeo koji je u ime State departmenta rekao da se ”ovo bolno poglavlje u evropskoj povijesti ne smije (…) nikada poreći niti zaboraviti”. Kako dalje ističe, ”dok se sjećamo poginulih, potvrđujemo našu predanost izgradnji mira i prosperiteta u cijeloj regiji i osiguravanju da se takva tragedija više nikada ne može ponoviti”. Također, u saopćenju Šefa vanjske politike Europske unije Federice Mogherini i povjerenika EU za proširenje Johannesa Hahna, genocid u Srebrenici opisan je kao “jedan od najmračnijih trenutaka čovječanstva u modernoj europskoj historiji”. Bez obzira na sudbinu pojedinih počinitelja, masakr u Srebrenici 1995. godine će i dalje biti predmet rasprave na međunarodnim i domaćim sudovima u godinama koje dolaze.

Danas, fotografija bh. fotografa Almina Zrne ”Majka Srebrenice” izložena 11. jula na trgu Taksim u Turskoj mnogo govori o zločinima u BiH. Govori o tragediji srebreničkog genocida, ali i o sudbini žrtava koje još uvijek nisu pronađene. Lice Majke prikazano na toj fotografiji svjedoči o užasu i stradanjima bošnjačkog naroda u BiH, koji ne može više biti samo broj i ne može biti spokojan sve dok se ne razotkriju lokacije svih žrtava ovog monstruoznog zločina i sve dok njegovi počinitelji opravdavaju i glorificiraju ovaj zločin pjevajući još uvijek pjesme u kojima se veličaju genocid i ratni zločinci… A vrijeme je da i BiH i njeni građani krenu naprijed…  Nedavni transparent u Beogradu na kome piše ”Pobio vas Alija, vaš balija”, kao i i zastava Pokreta Srbije ”Gerila” potvrđuju da smo vrlo, vrlo daleko od prihvatanja istine, a kamoli od pomirenja na ovim prostorima. A tako će i biti sve dok na prostoru bivše Jugoslavije, a i šire, negiranje genocida u Srebrenici ne bude tretirano kao krivično djelo… Poricanje ovog genocida predstavlja ne samo nepoštovanje odluka međunarodnih sudova i civiliziranog svijeta već i uvredu za žrtve. Međutim, pravda se mora tražiti, a ona uključuje prihvatanje odgovornosti. Srebrenicu ne smijemo zaboraviti, ona nas obavezuje da ne smijemo ćutati… Ne smijemo dozvoliti da današnje i buduće generacije ne znaju da genocid u Srebrenici nije bio slučajan već namjerno smišljen plan na najvišem nivou… Moramo ih učiti važnosti istine i jednakosti za sve! Ne smijemo dozvoliti da se zaboravi zašto se desila ”Srebrenica”, zašto se desio ”Račak”, kako je veličanstvena Majka Fata Orlović iz Bijeljine dobila bitku protiv onih koji su pričešćivali vojske i paravojske da kolju i pale po Bosni, i zašto je Fatima Muhić živjela samo nekoliko sati!

___________________

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Avlije.

Istaknuta slika: I on (oni) meni nije bio genocid! by Šukrija Meholjić