Redakcija Enver Čolaković je rođen u Budimpešti 27. maja 1913. godine. U Sarajevu polazi u srednju školu, a završava je u Budimpešti gdje je 1932. godine upisao Tehničku visoku školu. U Budimpešti studira matematiku i fiziku, historiju u Zagrebu. Od 1939. godine stalno živi u Sarajevu, a potom u Zagrebu. Prve stihove objavio je na mađarskom, a pisao je i na njemačkom. Od 1939. godine piše samo na hrvatskosrpskom / bosanskom jeziku. Puno je prevodio sa mađarskog i njemačkog jezika, objavljivao je i stručne tekstove iz fizike i matematike, a radio je kao profesor, kazališni redatelj, lektor, korektor i urednik. Najpoznatija djela su mu: LEGENDA O ALI-PAŠI, roman, IZABRANE PJESME, poezija, LOKLJANI, roman, itd. Samo zbog toga što mu je roman LEGENDA O ALI-PAŠI dobio prvu nagradu Matice hrvatske 1944. god., u vrijeme NDH, Enver Čolaković i njegova djela koja su puna ljubavi prema Bosni i islamu bila su zabranjena, nepoznata i nepoželjna. Tek padom komunizma, početkom 90-ih godina on je u Bosni i Hercegovini nanovo otkriven, a roman LEGENDA O ALI-PAŠI je potpuno zasluženo ušao u obaveznu lektiru. Enver Čolaković je umro u Zagrebu 14. IV 1976. godine.
BOSNI
Krvlju i znojem škropljena zemljo
pitome ove krajine – Bosne,
koliko spletke, jada i mržnje
trlo je tvoje ljude ponosne?
Kroz pov’jest svijeta Tvoje su ime
silnici razni utrti htjeli –
odoljela si… U Tebi leže
rad toga mnogi junaci smjeli.
Grobova bezbroj bez spomenika,
heroja mnogo, al bez trofeja
ledina tvoja ponosno čuva
o Bosno, majko sto epopeja!
Sloboda, Ljubav, Vjera i Ponos,
Dušmanu Prkos, Upornost, Slava:
te ideale sinu kroz grud već
vjekovno toči Bosanka zdrava.
Kad mnogi silni narodi svijeta,
čija kultura sad posvud znana,
bili su roblje neuko, gladno
već tad si cvala za Kulina bana…
O zemljo rada i patarenstva,
zemljo slobode, ponosa, svijesti,
nikad te niko satrao nije,
nit s pravog puta mogao svesti.
Satro te nije ni silni Mađar,
ni bahat Bizant, ni rimski Papa,
ni moćni asker jakog Orhana,
jer za slobodu krv te natapa!
Stoljeća Turci vladali s tobom
i mnogi sin Tvoj Islam prigrli,
al zato nikad Turčin ne posta,
za svoju Bosnu oni su mrli.
Cesaru te je Porta prodala,
Katolik mnogi, sin Tvoj, o Bosno,
nikad se nije nazvao Švabom,
neg za svoj narod gin’o ponosno.
Krvlju i znojem škropljena zemljo
pitome ove krajine – Bosne,
majko, što gojiš gladne junake,
znojava lica, duše prkosne,
ostani vazda čelična Bosna,
kršna i tvrda zemlja junaka,
ostani Svoja, gordo prkosna
u srcu svojih zdravih gorštaka!
17. XI 1939.
.
MAJCI UMJESTO ŠKOLJKE: Souvenir a Balatonfured
ratne godine Gospodnje 1944. u sunčano jutro 10. oktobra
.
(Pjesma, koju moja majka, koja je
tragično poginula 7. novembra 1944.
u Sarajevu, nije čitala)
.
Zašto u sunčani dan
pun vedrine, veselja –
tonem samotan
u san?
U san o davnoj dalekoj noći
u kom
u raskošu sreće svoje bijede
ljubim obraze blijede
starice, koja u suzi
poklanja radost svom sinu
i brigu
da uvijek nad njime bdi
ko anđeo čuvar,
ko sjena neizbrisive slike
ljubavi…
Majko, u ovom raskošu tuđinske sreće
koja sad trepti u strahu pred mačem
Damakla, (ili možda i vječite pravde)
a gdje je nekad titrao sretno
i Tvoga ognjišta veseo plam,
bez Tebe sam sam
i stran…
Sve mi je ovdje i moje i tuđe.
I boli ovdje bole me još luđe,
a nade, koje u podsvijesti pletem
kida mi java i svijest,
da negdje daleko, daleku u mraku
sudbina veze nitima spoznaje
moj pravi ljudski dom.
Ne Majko! Mene ne vezuje zemlje
tek dio jedan – i nisam mu sin.
Čitav je svijet ljubavi moje raskošan dom,
a ipak to je tek koliba mala
u kojoj bijeda mrtva je na odru
ljubavi, bratstva i smirenja duše
u spoznaju da su ljudi ipak braća.
Zašto sam, Majko, u ovoj čarobnoj zemlji
gdje sunce titra u granju, kao dragulj na vratu princeze
iz bajke o sunčevoj sestri
jednako tužan i zašto
i ovdje tražim svoj san?
Svoj san o Bratstvu i Miru,
pravom i vječitom miru
koji bi snio na planet
muka i mržnje – sam raj?!…
Tužne su spoznaje, Majko,
da svijet ostaje svijet,
i ljudi ostaju ljudi,
i mržnja ostaje mržnja,
samo se ljubav mijenja,
kopni i nestaje kao
prekrasna vizija sna.
Al buđenje mora nam doći!
Gle! Sunce u jezeru Blatnom
kupa se u viziru zlatnom
i prska zrake svoje
na krevet raskošni moj
I namještaj orahov stari
pun najljepših rezbraskih šara
priča o životu boljara,
grofova, starih Madžara,
Huna, Avara, Hazara,
a krupne bijele guske
gaču u bolju seljaka,
koji su pred milostivim pretkom
Tvojim i mojim, o Majko,
klečali ko pred kumirom…
O, šta bi sa duševnim mirom
i odmorom na jezeru Blatnom?
Zašto u sunčani dan
pu vedrine, veselja,
na Bosnu, na Tebe, na Tajnu
koja me s njom veže – mislim?
Ne, Majko, ja nisam sin zemlje boljara,
Avara, Hazara, Madžara,
mene je bijeda bosanskog sela
i mistika šuma, i priča o Koštri
vezala za se čvršće nego krv
Tvoja za zemlju Hunyadija Janka.
Al jutros, Majko, dok gledam u sunce,
i Bosna i Pešta, Evropa i Svijet
sve mi je to vjeruj, postalo ko moje.
Ja sin sam Zemlje, Kosmosa i Vjere
u Ljubav, u Bratstvo, u Slogu i Mir!
I granice sve su ove zore pale!
Madžarska sela i naše kasabe,
tudre i tropi, crnci i kitajci
svi su mi braća i svugdje mi je dom
gdje Tvoja ljubav sina svoga prati,
jer svaka mati,
Majko, svaka mati
jednako voli svog majušnog sina,
il svoju sitnu razigranu kćer.
Ne, nisam jutros tužan tek zbog sna
o Tebi, ocu i djevojci miloj,
o domu svome, o krvavoj Bosni.
Tužan sam, Majko, što ruke ne mogu
oviti svoje Zemlji oko vrata
i zagrlit strasno u ljubavi pjanoj
svijet,
pa poljubac vreli pritisnut na usne
zemlje naše stare…
Jedno oko zemlje ljeska se u suncu
i trn u njemu, moj ponosni Tihany
žulja, pa ga zato talasima plače…
Majko, spoznaja je divna
ko zora u suncu:
s Tobom i s ljubavlju čitavu ću zemlju
proglasit domajom sretnog čovječanstva,
a mržnje, sukobe, ratove i laži –
te zablude sitnih parazitskih misli –
utopit u suzi udovice ratne
i starice one, koja sina žali
na obali
jezera Blatnog već deveti dan.
Oprosti Majko, što zemlja Hazara,
Huna, Avara, Madžara
nije domovina moja, već samo divan
božanstven u mojoj Domovini vrt,
kao i Trebević, Bjelašnica, Igman,
ko Triglav, ko Sljeme, kao Himalaji,
Niagara, Bospor, Andi i Ganges
i prekrasne bašče Gospodnje na Indu…
Oprosti i ti, Bosno,
oprosti ljubljeni oče!
Ljubavi mojoj preuzak je svijet,
a ljudskoj mržnji preširoka njiva
na kojoj seljak hljeb svoj znojem stiče,
pa je krvlju žele granicama sjeći…
Da mogu pobjeći,
pobjeći daleko, Majko, u sretni svijet svog sna.
Zato me java boli,
zato me zora vrijeđa,
zato me jezero ovo, što se u zrakama kupa
jutarnjeg sunca ko labud, samo na bolove sjeća
na teške muke starice, koja tu nariče jadna
za izgubljenim jedincem.
Majko, sjeti se mene,
svog sretnog i nesretnog sina
i molitvu jednu tihu Gospodu uputi u zoru
da vrati zemlji našoj mir prave jesenje zore
i svijest o vrijednosti svake rumene kapljice krvi.
Sad, Majko, shvaćaš i znaš
zašto sam u sunčani dan
pun vedrine, veselja
ja u viru svojih želja
utono samotan
u divan
al teško ostvarivi
san…
