Redakcija Za nas je Bosna centar i cilj, naš ideal i naša nada – naša nedjeljiva domovina. (Bosanski pogledi, 1962.)
Bošnjaštvo je uvijek u sebi uključivalo stanovnike Bosne, a kroz čitavu historiju u Bosni je živjelo izmiješano stanovništvo: bogumili, katolici i pravoslavci. Zato bošnjaštvo muslimana u svojoj naravi ne može biti neprijateljsko prema drugima, poimenice Srbima i Hrvatima, slično kao što i islam vjeruje i propovijeda da su Mojsije i Isus Božiji poslanici kao i Muhammed i da su kršćani i Židovi sljedbenici Knjige i njihova braća. (Iz jednog intervjua datog 1986.)
Ja sam (…) rekao da i oni Muslimani koji se nacionalno opredijele kao Hrvati ili Srbi u duši ostaju Bošnjaci i da je praksa pokazala da se oni uvijek vraćaju bošnjaštvu. Tada sam rekao da je kod Muslimana njihovo hrvatstvo ili srpstvo političko, a bošnjaštvo njihovo nacionalno opredjeljenje, što se odnosilo i na moje aktivnosti u mladosti. (Jugoslavija: suočavanje sa sudbinom, 1990.)
Sad mi izgleda – a to moram tvrditi s rezervom subjektivnog osjećanja – da su moj put, moj liberalizam, bili stvarni, jer sam u svojoj podsvijesti, a kasnije i punim angažmanom bio bogumil, Bošnjak i musliman, i to je sve zajedno formiralo moju ličnost. Imate one koji prilaze vjeri, jer u njoj traže izvjesne tolerantne crte. Islam sam doživio u mladosti, i tada je on u mom osjećanju probudio sve ono što je tolerantno i pozitivno. Ja sam islam doživio kao tolerantnu vjeru, i sama ta činjenica bila je dovoljna da ga kasnije iskreno prihvatim. Prema tome, tolerancija svakako dolazi kroz takvo gledanje na vjeru i ja sam je tako gledao. (Bošnjak Adil Zulfikarpašić, 1994.)
Greška je kad se govor o bošnjaštvu shvata kao da neko, eto, hoće da naturi narodu Bosne nešto novo; da je Kalaj zakasnio sa svojom idejom… Bošnjaštvo je staro koliko i prve državne i političke zajednice na prostoru Bosne. U osmom stoljeću prvi put se spominje Bosna i Bošnjaci. (Bošnjak Adil Zulfikarpašić, 1994.)
Moj je život bio život aktivnog političkog revolucionara i patriote, posvećen borbi njegovog naroda iz one perspektive kakvu sam po svojoj savjesti i uvjerenju smatrao da je najbolja. Od najranijeg djetinjstva smatrao sam politiku kao jednu važnu stvar, u koju sam ja unosio i moje privatne poglede, filozofiju, pa i moj familijarni odgoj. Smatrao sam da je politika moralna kategorija, gdje čovjek mora da bude sposoban da svoje uvjerenje iskaže, da se drži korektno u bitnim stvarima. Ja sam, kako se zna, došao u sukob sa komunistima još u toku Drugog svjetskog rata, ali to nije bio otvoreni sukob. Tek kad smo došli na vlast, 1946. godine sam napustio zemlju sa pložaja ministra u bosanskoj vladi. Bio sam kandidat za Pokrajinski komitet SKJ, imao sam, kako bi se reklo, sjajnu perspektivu u tom režimu, ali sam bio uvjeren da su sila, korupcija, pljačka stvari koje se ne mogu uskladiti sa mojim predstavama o tome kako se politika vodi, kako mom narodu treba pomoći. Otišao sam u emigraciju i čitavo sam se vrijeme bavio politikom, ne kao neki profesionalni antikomunista, nego kao čovjek koji sam bio otvoren za nove ideje. Mnogo sam razmišljao o tim stvarima u koje sam nekada vjerovao, tako da sam ja doživio veliki preokret u emigraciji – od jednoga, može se reći, revolucionara do jednoga liberalnog političara, do političara evropske forme i tu sam našao zaista ono što je mojoj prirodi odgovaralao. Jedan liberalni pokret, koji je po mojem dubokom uvjerenju, najdemokratskiji, najtolerantniji i po kojemu vjera i nacija nisu odlućujuće stvari za naša politička uvjerenja, nego jedna demokratska orijentacija i traženje globalnih rješenja za čitav narod i za ljude koji drugačije misle, misle desno, misle lijevo i centralno… Politika nije samo da vi lobirate svoje mišljenje, već da uviđate one opasnosti koje stoje pred vašim narodom i čovječanstvom uopšte, kao što su fašizam, totalitarizam, nacionalni i vjerski fanatizam. (Aimpress.ch, 1996.)
Istaknuta slika: Adil-beg Zulfikarpašić i Milovan Đilas
