Redakcija Andrea Vrljić
BEHAR
Zapalila je dušu moju,
poharala kao vatra livade.
Ostao je plamen
što poravnao je sve želje i sne.
Ostao je i dima trag
kojeg je rosa smirila
kao mene suza vrela
što me sa sudbinom pomirila.
Mnoge kiše padale su
livadu pustu pojile su.
Sada dima više nema
sve je prekrila nova zemlja.
Sada ulicom behar miriše
sa grane koja tu je rasla,
kišom uznesena u visine
moja rana je zarasla.
Ni behar zapalit vatra
ne može od kiše
kao što srce moje
bol ne osjeti nikada više.
MOMAK LICA NASMIJANA
Nosila je haljinicu
Oko vrata ogrlicu
Imala je zlatnu kosu
Al` na licu suzu rosnu
Pitali je u sokaku što je cura u bedaku
zašto dragi ne dolazi
bujnu kosu joj ne mazi
svoju dragu sto ne pazi.
Selo priču pričalo je
Da je dragi ne snuje
Licem da joj suze liju
Dok vjetrovi hladni viju.
Dođe jednom iznenada
Momak lica nasmijana.
Usrećio mladu djevu
Obnovio sreću njenu.
Podade joj prsten sreće
Dvoje djece i kuću s cvijećem.
Ljubav vijeka to je bila
Kad se mlada okitila
Sa dragim kad je ljubav snila
Porodicu mu podarila.
Ljubav prava to je bila.
ZAUVIJEK ĆU BITI U NJU ZALJUBLJEN
Zavoljeh je kao djete
sad mi lete tridesete
još je istim dahom ljubim
sve najbolje još joj nudim.
Za mene joj ravne nema
u svakoj pjesmi ona je moja tema.
Bez nje moj život ne bi na život ličio
da je nema ne znam kome bi se dičio.
Zauvijek cu biti u nju zaljubljen
to nije sramota
zauzela srce moje ta je ljepota.
Za blago moga života trudit ću se
ako pođe od mene bunit ću se.
Zauvijek neka joj služi moja dobrota.
Zauvijek ću biti u nju zaljubljen
to nije sramota
neka me oko malog prsta mota
sve dok me ona voli
tako mi života
branit ću je jer je blago moga života.
Andrea Vrljić, živi u Bosni i Hercegovini u gradu Mostaru gdje se rodila 1988. godine. Školovala se u Mostaru i SAD-u, u saveznoj državi Michigan. Trenutno je završna godina fakulteta za menadžment resursa. U slobodno vrijeme piše pjesme i priče razne tematike, te se bavi dizajnom.
