Redakcija Alija Džogović
PSIHOTERAPEUTSKA STILISTIKA RATA
ili
’’NEKE STVARI NAZVANE PRAVIM RIJEČIMA’’
Heiner Muller
(Saladin Burdžović: Hessen via Montenegro, Almanah, Podgorica, 2011.)
Abstrakt
Saladin Burdžović, Bjelopoljac, Sandžaklija, azilant, dobar pisac poezije i proze, sopstvenog stila, majstor u sopstvenom stilu – objavio je dvadesetak djela poezije i proze. Sada još: ”Hessen via Montenegro”. Poezija mu je parikselans, proza – uzor poetskog govora za naviknute čitače.
Ključne riječi
Saladin Burdžović, ”Neke stvari nazvane pravim riječima”, Bošnjaci u egzilu, poetika i lingvistika, psihoterpeutka, lične stvari, reportaže ili pripovijedanje, teme, demotiki glosa.
Introdukcija
Generalno: Ich forma i Lične stvari (Ti, Ja)
Književno stvaralaštvo bjelopoljskog pisca Saladina Burdžovića ne pripada nijednoj generaciji po vremenskom hronotopu i stilskoj formaciji, niti po uzoru na nekog pisca iz bliže i dalje poetske sfere. Čini se da je on sebe tražio negdje na relaciji Bijelo Polje – Ofenbach, po pivnicama i egzilantskim hramovima, vješto izbjegavaajući da bude doslovni Jesenjin, ili Zuko Džumhur, ili Brana Miljković, ili crnac u bijelom polju, kao onaj čudastveni ”Crnac u Bijelom Polju” njegovog zemljaka Milovana Raonića. To što je sam sebe motivisao crncem u Bijelom Polju nije osobiti manir, jer u palanci i stopostotni belci postsju crnci, što je bilo posljedica ozloglašene vlasti i pandurije, lezilebovića i obramničara. To su znali i Risto Ratković, Miodrag Bulatović, braća Idrizović (Muris i Nusret), talentovani Raonić i mnogi drugi prije i poslije Saladina. Istim pjesničkim koracima krenuo je i njegov znamenti rodbinac Rifat – čak i na Mjesec (romantično) u socijalnu literaturu, kao Čedomir Minderović, Jovan Popović, kao M. Kukalj, pa čak i kao onaj Tale Drpljanin. Bilo je to – da se pamti, s poštovanjem.
Bijelo Polje nije crno. Vele da mu je ime nadenuto po bijelom cvijeću, što ni ja ne bih rekao. Znali su to još prije Slavena i Turaka oni Stari Grci i Iliri. Neko od njih napravi kastel i misu na brdu više rijeke i dade im ime Prepolis, a poslije znamo šta je bilo. Najljepše su bile bjelopoljske garave kovačnice, bjelopoljke uskih miltana//mintana i bjelopoljske trešnje aršlame. I oni belenzuci od šećerlema na usnama Mirvete Mahmutović iz I//a
Ovdje je i crnac mogao da pobijeli, a bijelac da pocrni. Uostalom kao i svuda. Ja to nijesam bogzna kako osjetio, jer sam u desetoj godini života postao azilant, možda ne – nego svjetski putnik, samo da bih na Tatrima osjeto onu bjelokosu i zelenooku Drahu Netolicku, ili u Moskvi, u Baljšom teatru, utuvio onu mjesecoliku Mongolku mrke puti.
Sve je to bilo subjektivno Svoje Ja (Ich) nijesam mogao promijeniti ni ljekovitim travama sa Berimlade, već sam ga stavio u onaj strućak ”Cvijet i rana”, da tamo bude riječ za svagda.
To što je i Saladin stigao od Montegrine do Ofenbacha i Hessena, takođe je subjektivno. Izbjegao je da u Bijelom Polju zavrijedi jesenjinovštinu, otrgao se do Sabatke (Subotice), do balkanskih burdelja i rasklimatanih autobusa, pjevajući ”Vihor ružu niz polje nosaše”. Možda je pomalo i zvžduckao, onako za sebe, kako to čine naši zemljaci, u hodu.
Saladin nije bio Jesenjin, ni uz onaj mrki rubinov napitak, čuvao se je i u burdelju i na vidjelu, vrebajući priliku kako da ode ”nekuda”, pa stigao u Hessen i Ofenbah, do onog Sanatorijuma – predvorja vječnosti, u psihoterapeutski centar dr Franca Ledera, koji je i sam osobita grana za psihoterapiju. Dakle, tamo gdje dolaze Bošnjaci svojom voljom – dobrovolci (đurumlije), radi one socijale,ili ih tamo dovode skupljajući ih po ulicama.
Možda je sve ovo zbog rata, pa je i bijelac u Bijelom polju pocrnio. Nsred Bijeloga Polja, preko puta Pošte, raširila se golema slika asa evropskog podzemlja u uniformi podnarednika kraljevske vojske u otadžbini izvjesnog žutokljunca arkana, koji je, zna se, obijao banke po Evropi, pljačkao Bošnjake i Hrvate i od te napljaćkotine podigao dvorac na Dušanovcu, sebi i jednoj sisatoj pjevačici. Danas kada se preračunava, obilaze sanatorijumi, ludnice i tamnice, od Padinske Skele do one lipe u Požarevcu, i još dalje – do haških ćelija, ta ista sisata pjevačica zapomaže čak i po Bosni, da ne kažem Bijeljini – gdje herojina Fata Sokolović iška onu crkvetinu sa svojeg ognjišta kunući je ”dabogda se tu osušila”, ”dabogda ti tu bilo posljednje”, ”dabogda te šejtani odnijeli u krše, pa nikad ne progledala”…
Pa i danas, u jednoj balkanskoj stradiji masovno pokrštavaju one sirote Rome (ne na rijeci Jordanu već na rijeci Nišavi), od Šerifa prave Zorana, a zore niotkuda za ta mala crna stvorenja. Onaj Raonićev, i tvoj, crnac stigao je i do niških predgrađa.
Bili smo, Aladine, u Bijelom Polju ne samo crnci nego i crne ovce. Onaj moj i tvoj Rifat, onamo u parku, ima tužno lice, kao i ono malo Bjelopoljaca što se nije prijavilo Sanatorijumu – Predvorju vječnosti u nekom evropskom sabiralištu. Znam jednju pjesnikinju: ”ljeti, ljeti. ljeti”… Tamo je, u Limburgu, zamisli Rifate! Ja i ti u Akovi, a ona u Limburgu! Jesmo li zato putovali na Mjesec? Jesmo li bili romantici i romantičari? Dinova poezija nije takva. Sve tražim, po teorijama književnosti, termin kako da je oslovim. Ostalo mi je samo ovo: bjelopoljski naturalizam – crnac u bijelom polju. Originalno, nema šta!
Tamo nam je cvijet poetike, biser poetike, sijaset magistara, doktora, pravnika, a Lim teče mutan od Plava do Drine, do one Svete Rijeke Iravadi pune Bošnjaka na namazu. Ne može se sjedeti pod Kun-planinom a pjevati krajišnice. Avdo je sve spjevao na Obrovu, onome našem Olimpu. I mezar mu je na Olimpu, svega dva amorfna obrovska kamena. Stećci, asli.
Ja ovo sa tobom razgovaram, pjesniče iz prvoga reda. Onako, elegično, po bjelopoljski.
Jesu li Limburg i Danteov Limb isto? Sve mislim, i žudim, da vidim onu hanumu, onu Ćelavu Pjevačicu – sa ruksakom, na Meterhornu, na vrhu – kako veli Ferid. Ali, znaš i ti, ”prohujalo sa vihorom”. Ipak, ostala je lijepa poezija i ono ”letjeti, letjeti, letjeti”…
Tvoje pjesničko pero, Saladine, je originalno, samo tvoje, a njegov poetski etimon je u Bijelom Polju, u penušavom Limu, u svijetlosti iz očiju naših majki, u onome ”Mujo đoga po mahali (i po mehani) šeta”. Zar nije bilo tako? Ma kakva gramatika, kakva stilistika! Stil sam Ja! Stil si Ti!
Kakav podnarednik u uniformi bivše jugoslovenske vojske u otadžbini! A gdje je ta naša otadžbina? – Pitaš? Je li to Limburg? Ili neki sanatorijum zvani Predvorje vječnosti? Tamo gdje je Dante zapisao u onoj svoj odiseji ka Nebu: ”Ostavite sve nade, vi koji ulazite”.
Ljut sam ja na neke naše pjesnike, razmjetnike, raspikuće, posrangaće, đurumlije i kojekekve besvisle mačjemozgoviće. Čim zamaknu ”taamo daleeko, preko mora”, kroje šubaru Bošnjacima. Vele: zapadnobosanski jezik je hrvatski, istočnobosanski jezik je srpski; u Sandžaku nema bosanskog jezika – to je srpski”. Bošnjaci znaju da kažu: ”Zvizni mu, Kosane”.
Vele: ”Što će nam Akademija, što će nam knjige, što će nam… Imamo biblioteku ‘Dositej Obradović’, OŠ ‘Sveti Sava’…” Imamo, imamo…
Zbrka u NP, moj Saladine, kao ono kada si pio kafu kod Naze, kada je vrhon jezika lickala kašičicu i mućkala po fildžanu bez drške. Lijepo si ono potrefio i opisao.
Zbornik reportaža ili pripovjedaka?
Tragao sam po svim teorijama književnosti da utvrdim kojem književnom rodu ili književnoj vrsti pripada ova Saladinova najnovija knjiga. Je li to zbornik reportaža (džumhurovskog žanra), ili zbirka reportersko-pripovijednih kazivanja, ili neki ”moderni” ciklus romaneskne proze, ili nešto od svega pomalo (neki integralni poetikon)? Ili pak autobiografski spis, sjećanja? Na str. 81. veliš: ”Nije baš za Ginusovu knjigu ali nije, priznaćete, ni za izbaciti iz biografije”.
Sjetio sam se izvjesne ”mešavine” starog hrvatskog pjesnika Petra Zoranića (Planine).
Sve može biti u literaturi: i Vilje kolo, i Suho polje, i Duga poljana, i Saladinova Pruška – sve do Hessena.
Svejedno šta je: umjetničke reportaže ili pripovietke žanra Ich forma – sve je lijepo, u estetskom smislu (po Hegelu i Kročeu). sve je lijepo ispričano, lijepim bjelopolskim slengom, naturalističkim stilskim manirom (onim demotiki glosa sa bjelopoljskih sokaka, iz subotičkih burdelja, sa obala zamućenog Lima, i onim iz evropskih ludnica i cenatara za psihoterapeutska naučna istraživanja, gdje se eksperimentiše na Bošnjacima poslije genocida u Bosni i Hercegovini, u Sandžaku, u…
***
Nisi žudio da budeš Jesenjin u Bijelom Polju, i nisi to ni postao, ali postao si Onaj – originaln, naš pisac, Bjelopoljac, ”je li”, ne iz grupe G već iz grupe A, onaj najbolji, koji umije da priča ”po bjelopoljski”, uz obavezne eksklamativne psovke i psovčice, uz obavezne severative ”Ha, junače! Ha, sokole! Ha, majkoviću!” Uz severative peli smo se na Obrov i na Ćukovac, posmatrali Bijelo Polje kao Balzak Pariz sa čađave mansarde. Ali, naš Saladine, Paris toujur shantaie! A naše Bijelo Polje u ”strahu i drhtanju” (Soren Kjerkegor) od podnarednika bivše vojske u otadžbini. Ma kakva otadžbina i smjeće. U pravu si bio ono što veliš za Lim, za tog junačinu prljavog do guše.
Otkda toloko apatije prema Bijelom Polju? Ima li razloga: ličnih stvari, rujnoga pića ili neke Ane Snjegine, ili neke Isidore Dankan koja pleše na hessenskom asfaltu, izvodeći zavodljive piruete uz ritam Lili Marlen.
Možda je i Isidora Sekulić imala razloga da egzilira u hladnoj i prelijepoj Norveškoj. Da bi iz nordijske perspektive napisala ono veličanstveno stilovito djelo ”Hronika palanačkog groblja”, kao Ti ”Hessen via Montenegro”, i ranije ”Hronika nepoznatog” (1993), ili ”Alkoholičar i ćelava djevojka” (1996), ili ”Snijeg pada na Ofenbach” (2001)…
Ovako je pisao svoje poetske Simetrije i naš dobri Meho Baraković (Snijeg pada u Bolnasu). Volio je Trebinje i Trebišnjicu, i one visoke jablanove. Posvećivao im je svoje biserne poeme. Vratio se u Trebinje. Tu su mu bile ostale knjige, duša, srce… I uvrede, i psovke, i opljačkan do kože. A on je volio to Trebinje, i Dubrovnik, i Sarajevo Guernicu (Pikaso)…
Kakav Dučić i kakvo ”Blago cara Radovana”! Meho je Simetrija bosanskih Piramida Sunca i Mjeseca.
Ti si imao Obrov, Lim, Ljuboviđu, komšiju Homera (Avda Međedovića).
I ja sam po Godijevu ispod žbunja brao Sojke (eufemizam, metafora, sentiment, lirika sa Itake). Jah, bolan, tek kakva je Fata Rožajka! Kada se kupa u rijeci Crnji, iziđe bijela kao snijeg na Bisernici, niže Hajle (Heliosa).
Sandžaku su potrebni i Ćamil Sijarić (sa dukatima na jeziku), i Muhamed Abdagić (Marsel Prust), i Bela Isović (s cvijećem iz Mamine bašte), i Omer Turković (širaski slavuj), i Zaim Azemović (Ovidije sa Ibra), i Rasim Ćelahmetović (sa gujama i Limom što mu se muško zapliće o bjelopoljske bašče), i Huso Bašić sa Plavskog Exponta, i Redžep Nurović (majstor čehovljevske priče, i onih poetskih aseverativa, sažetih rema i sintaksema), i Saladin Burdžović sa svojim imaginarnim songovima, sonetima o sokaku, putopisima slijepog putnika, tragovima muhadžira (upotrijebljeno kao apelativne stileme), jer balkanski Berlin noćas mora pasti. A tek Onaj Homer sa Obrova… A i on je bio egzilant, asker, rapsod – duša od čovjeka.
Đurumlija u egzilu, pa se vratio na Obrov – na taj bošnjački Olimp.
Zašto su Bošnjaci uvijek đurumlije? Je li i to predmet (bošnjačka tragedija) Saladinovih poema, pripovjedaka, putopisa – integralne poetike? Kakva je distanca između egzila i đurumluka, onog bošnjačkog. Ipak, Majka Šaha je ostala u Šahovićima, i Begzada u Restelici na Šar-planini, i Fata Sokolović u Bijeljini. Ni za kakvu socijalu – u egzil. Već tu – na svojem pragu.
Veliko je bošnjačko đurumlijsko mezarje na Soči i Pijavi, na Dardanelima i Čanakaleu, i na rijeci Jali pod zastavom Onog Stepskog Vuka (Ataturka). I ona mezarja oko Lovćena i Avale. Nisu samo Kelti branili Singidunum, već i Bošnjaci (Neznani Junaci).
Velika je Srebrenica, Velika je Bosna… Sjeverin je na bošnjačkoj zemlji…
O pričama i pričanju
Pripovijedanja u novoj knjizi proze Saladina Burdžovića Dina ”Hessen via Montenegro” distribuirana su u dva veća poglavlja: Neke stvari nazvane pravim riječima, i Hessenska slova. Prvo poglavlje ima osam reporterski razgovora, drugo pet. Sve je motivisani ratovima, ne jednim, neko svakodnevnim, onim od Šahovića i Kolašina, pa i onim prije – od Herceg-Novog i Nikšića, od ”istrage naše ali vaše” (!), pa sve do dejtonske farse, do sanatorijuma za eksperimente i ludnica po tzv. Zapadnoj Evropi. Tamo je otišao narod – bošnjački pisgor i sirotinja, njegovi pjesnici, pravnici, ljekari, bošnjačke ljepotice – da brišu sokake, peru šerpe po restoranima… Otižli su preko Palića, preko rijeka i šuma – ko je mogao da utekne. Ostala je samo Fata Sokolović – da ćušne onu teneću sa Rumije i sa svojeg Ognjišta.
Ipak, mora se reći – neki i kao đurumlije…
Ove drame pričao je Besim Jusufović. Nije samo on glavni junak, to je onaj bošnjački narod koji se i danas (u Evropi ljudski prava i sloboda) još potuca od mila do nedraga, i koji novim mjestima življenja daje imena Stari Kolašin, Akova, Bosna.
Ove drame reporteru Besimu Jusufoviću pričaju ličnosti čiji je život velika ljudska tragedija, uzrokovana duhovnim mrakom drugih, a to su razni evropski i domaći kriminalci, psihopate, politikanti, jajari i ”kadrovi” iz Gogoljevog ”Šinela”, svakojaka džibra i šoma, solunaši i razne druge dretve i ulizice. Cio se Balkan smutio, raspomamio se, urla Balkanskom kasapinu, diskantira ”Ubićemo, zaklaćemo!”
Sjećam se tih jajara i smrdigaća. Zalazili bi po sandžakim selima, razrezivali koliko koji seljak treba da preda jaja u ZZ. A onda srkali kašikama rakiju bjelopoljku, da bi ”dobili” herojsko nadahnuće, za neku patriotsku lekciju.
Pričanje Irfana efendije iz Raljeva je tipična poetska agenda dobrih Bošnjana sa još živih stećaka od rijeke Une do rijeke Ibra. Naći ćemo je u Bosni, u Hercegovini, u Sandžaku. Osuđeni da plaćaju tzv. ”tursku krivicu”, ispaštaju po bijelom dunjaluku, nemaju smiraja ni u onom Starom Kolašinu u planinama Libana.
Staro Bijelo Polje sa ”Čokinim menzisom” upalo je u depresiju, baš zbog onog ”imam na sebe”. Za to se i onaj bijelac premetno u crnca. Odatle je potekla i ona ”Reciklaža sjećanja – do Hessena, Ofenbacha, Kanade. I proizišao onaj svestrani Đorđije Vujović, postao ”jedna ofenbaška uspomena”, zanemarujući morfonologiju sintakseme ”ofenbaška” u posesivnoj funkciji. Šta će njemu to!?…
Hessenska slova počinju sa Aidom i sa Francom Lederom, u Sanatorijumu – ”Predvečerju vječnosti”. Svi su za analizu. Za Aidu se može reći da je pobjegla od boga Marsa, ali za doktora Ledera? Ledeni brijeg koji se krši od sopstvenog unutrašnjeg švapskog megakulturalnog sivila (!). To je to, je li – rekao bi Besim Jusufović.
Može se reći, objektivno, da je priča-intervju jedna od najpripovijednijih i najpsihološkijih, frojdovska. Možda je i pisana u ambulanti nekog Frojda – po receptu gospodina Ledera, koji je nemoćan da pronikne u dušu bošnjačkog pacijenta. Od čega li suto Bošnjaci bolesni, da na vrhunski evropski doktori ne mogu da otkriju uzrok!?… Od sevdaha li? Od toga što svoje sinove traže u vodama Drine, Perućca, ili od Anadolije do Vankuvera!? Enisa Hasković ćuti, a niko ne zna zašto to čini. Pa pozivaju Frojda upomoć. Hajde, učini ti nešto.
Razgovor sa Enisom Hasić je motivisan. Kao kada bi ja započeo dijalog sa Besimom Jusufovićem, napromjer zašto se u Bijelom Polju bijelac premetnuo u crnca. U Bijelom Polju bilo je bolje držati jezik za zube. (Ne bih ja upotrijebio ovu stilemu, ali moram – ono zbog bjelopoljskog naturalizma, ili futurturizma. Lim je još uvijek mutan. Još se čuje glas motora: ”Lim se muti, Mark Miljan se ljuti”, itd. I ovo je stil).
Ipak, stil na stranu, ovo o Enisi je najljepše pripovijedanje, umjetničko, estetsko, lingvistički taman. Umjetnička reportaža za antologiju.
L i k o v n o s t
(Historijski diskurs likova, psihološki diskurs, kontekst sadašnjosti)
Lik ove lijepe proze je i sam Besim Jusufović. On je lik iz tatamnjenog ambijenta, on je regulator dramske radnje i tragične svijeti. Ne vidi se, a tu je. pratilac drugih nesrećnika, sufler na pozornici, sentimentalan, zaljubljenik ”na prvi pogled”, pošten do dna…
Impozantna je amorfna figura Irfana efendije. Ili je kamen ili od kamena. Njegove epske i baladične priče su primjeri ljudske dobrote i veličine. Ponekad zapripše na Avda Međedovića – kada pripovijeda kao da pjeva uz tanane gusle ili saz.
U galeriji likova su Sjenke u Paklu: R. M., Sanija, Zilha, Fatima, Aida, Hasan i Husein Hasić, Šaban iz Novog Pazara… Majka Zeliha prevaljuje daljine tražeći sina jedinca od pazarske kasabe do Starog Kolašina na libanskom gorju.
Ova knjiga reporterskih priča Saladina Burdžovića je literarni sanatorijum za galeriju unesrećenih Bošnjaka i Bošnjakinja, njegova ”La divina komedia” ili Balzakovi stanari u staroj pariskoj žuto ofarbanoj mrtvačnici – tamo gdje zavržio Čiča Gorio, i mnogi.
Pakao nema lik, on je sfera – evropska sfera, Limb u koji se ulazi ne po sili grijehova već po volje Satane. Tamo ulaze i bezgrežni, da bi našli spas. Neki to čine ćutanjem a neki se spasavaju biološkom asimilacijom.
Autor ove proze je zaista veliki poznavalac bošnjačke duše i sudbine. Eto, ima i sudbine! Čini mi se da je Aladin dobar čitač dobrih knjiga: Dostojevskog, Kafke, Junga, Adlera, Froma, Frojda… Dantea… Poznavalac je čak i Franca Ledera.
Psihološki diskurs likova zahvata sve oblasti njihovog života, od onih unutršnjih razmotavanja pa sve dok se oni sklupče u bolove koji nisu samo za posmatranje već i za one koji se završavaju vezivanjem za krevet, za one koje evropski doktori i psihotumači ne mogu da ”pogode” šta je u pitanju, jer su i sami psihotraumatski slučajevi, nedefinisani bolesnici koji za svoju ”psihološku čitanku” traže spas kod gatara i bjelopoljskih medicinskih sestara. U ovoj Saladinovoj knjizi svi su likovi posebni slučajevi za psiholožke ”barake” – distribuirane po Evropi za pacijente sa juga, odakle su ih bez lekarskog uputa, po volji kakvog ”balkanskog kasapina” i ”obijača banaka”, onih iz ekipa ”kosovskih osvetnika” i iz tvrtki ”dapače”. Autor ove psihološke naturalističke proze ”do dna” osmišljena je u ”evropskom vrtu straha i drhtanja”, bezizlaznosti i ljudske perspektive, za novu egzistenciju. Ljudi su ovdje zamorčići na kojima se vrše eksperimenti: politički, psihološki, fizički, te obavezno ”tolerancija” prema evropeizaciji mentaliteta, vjerskih osjećanja, pa čak i prema tihoj hristijanizaciji – da bi se steklo pravo na ”socijalu”. Dešava se da bošnjačka djeca plaču ako im se kaže da su porijekelom Bošnjaci. Ne, oni hoće da budu ”iber”, a srozavaju sa na ”dno svijeta” (po M. Gorkom). Takve ih ”osmatra” dr. Leder, takve ih, u ”jadnom stanju”, intervjuiše Saladin Burdžović. On zapisuje ove psihološke slučajeve, grupe G, Slike, indivualne slučajeve, opisuje usamljenike, namćore, ispičuture, dobričine, koje je sudbina ščepala sa ruku i odvela ih u deponiju zvanu ”nepovratak”. Tako je ovaj bjelopoljski pisac u egzilu sve redom i sažetim remama premijerno postabvio na svjetsku dramsku pozornicu, još tačnje – tragediju naroda, ili jednog naroda (Bošnjaka), stavio pod reflektore psihoanalize.
Dalju psihoanalizu ostavljamo čitaocima, da sami po svojem psihološkom ključu i srcu donose sudove o Irfanu M., o Enisi i Hasićima, o Zelihi i njenom sinu, o psihološkim odisejama zvanim ”Stari Kolašin, Ofenbach, Hessen, pa i Kiruna na sjeveru Švedske”…
Stilistika i poetika djela
Teškoće sa zarezima su sekundarne. Ipak, zarez dominantno ima stilsku funkciju. Pogledajmo samo onoga Boru, onu njegovu sermiju od pripovijedanja, sa zadržanim daškom poslije svake stileme. To se zove poetika, tako se rezbari stilistika.
Psihoterapeutska stilistika čini ovo djelo osobitim. Ovakav psihološki metod putem opisivanja, razgovora (dijaloga), intervjua, psihijatrirjskih posmatranja i definisanja predstavlja osobiti metod u kontekstu sandžačke tradicionalne knjižnosti.
Saladinov stil je njegov lični stav prema jeziku, svojem i govoru njegovh likova koji je sažet do jedne sintagme ili lekseme. Njegove ličnosti radost i tugu iskazuju i kratko i jasno. Hoće i da opsuju, onako uzgred, kao sintaksičku dopunu onoga što je sadržaj njihove rečenice. Oni običnije kazuju nedovršenu rečenicu, iza koje se mogu staviti nekolike tačkice, ali sve je to semantički i psihološki jasno. Bošnjaci se među sobom s lingvističkom lakoćom razumiju, nadovezuju svoj dijalog, nemaju problema sa padežima (pa da ih je šesnaest – kao kod Finaca, ili jedan kao u tzv. ”našinskom”).
Proza Aladina Burdžovića obiluje stilemama bjelopoljskih psovki, popijevki i slenga, uzrječica, dorječica i poetskih lomataka tzv. narodne lirike i epike iz kontejnera ”juriš na Dubrovnik”, ”ubićemo zaklaćamo”, ”pojte mu pojte”, ”igrale se delije” und so veiter. Stilska funkcija ovih ”iber patriotskih bisera i poza” u poetici ovoga našega pisca ima ne semo literarnu vrijednost, već i histojsku, baška i lingvističku.
Conclusion
Ova knjiga Saladina Burdžovića je polisemantična. ”Quo vadis Bošnjaci”, njen je primarni sem u identu i opstanku jene evropske etničke zajednice.
