Tri pjesme Emine Basara

Emina Basara, rođena 29. 10. 1996. godine. Maturantica je opšte Gimnazije u Bugojnu (Bosna i Hercegovina) i veliki zaljubljenik poezije. Piše od svoje desete godine. Iza sebe ima par diploma koje je osvojila na školskim konkursima za naljepšu priču/pjesmu. Također je osvojila i drugo mjesto na 3. međunarodnom festivalu poezije i kratke priče dece i mladih “MIHAJLO KOVAČ” za poeziju u kategoriji srednjoškolaca.

STRAH OD LJUBAVI

Bojim se da ću se utopiti u mirisu tvoje kože,
i početi udisati drugačiji zrak .
Bojim se … zrak ljubavi.
i da ću gledati sve, a vidjeti samo tebe.
Bojim se,
o kako se bojim …
da ćeš mi odjednom postati sve
i zauvijek tako ostati.
Bojim se da ću te luđački zavoljeti,
i za kožu zašiti.
I da ćemo se nesvjesno početi igrati žmurke,
u našem gradu, na našoj plohi,
a onda sakrivati, i u beskonačnosti mašte izgubiti.
Bojim se … strašno se bojim,
da ćemo se početi sretati u raznim oblicima,
I da se nećemo prepoznati, a jednom,
sjećaš se ono jednom …
da smo se zakleli na sve i svašta, tada i zauvijek ?
Sjećaš se ?
Ma sjeti se …
Ja se uvijek sjetim,
i sjećat ću se.

A onda, u kasnim satima,
opet se bojim …
da ću se nekad prestati bojati
i početi vjerovat u one vječne stvari,
i pomisliti da nas sunce stvarno grije što nas voli,
a zapravo;
da nas voli, grijalo bi nas zauvijek,
i nikad ne bi zalazilo, da vječnost postoji.
Bojim se,
da ćeš iznenada početi živjeti u meni,
a onda se lukavo izvući sa riječima;
– ti dalje bez mene kreni –

Bojim se da ću se vječno bojati,
običnih ljubavnih stvari,
I dok me ima po prošlosti kopati,
oh mili, kako se bojim …
da moj razum sve to ne pokvari.

Bojim se,
da ću vođena osjećajima početi sanjati tvoj lik,
spavajući ili samo hodajući,
a onda se opet  bojim,
da iza svega toga ne stoji nekakav zloban krik,
koji će nečujno rušeći i paleći
očima strašnim, rukama ogromnim svojim.
učiniti da se još više bojim,
Bojim se da će moj strah preći u naviku,
da ću se početi bojati svog odraza u ogledalu,
I da će upoznati svaku moju najslabiju kariku,
Bože, pomozi mi. Smanji ovaj strah,
jer strašno se bojim,
da ću se pretvoriti u pertlu svezanu,
blatom i prašinom prljanu, jadno gledanu.

Bojim se,
da će mi iznenada tvoj lik postati inspiracija,
a tvoje riječi pero,
pa ću vođena osjećajima morati pisat o tebi – tobom.

Bojim se,
da će ti moja luda maštanja zauvijek ostati nedostižna.
ali znam … da će moj miris uvijek ostati urezan na tvom tijelu
i da ćeš ga osjećati pri svakom pokretu.

I kada noću osjetiš neki topao povjetarac koji nježno miluje tvoje lice,
to sam ja !
prerušena u nevidljivo čudo.
Koje te ljubi i miluje dahom.
Koje te voli dodirima.

… jer  zaista, tako mi svih ovih riječi,
ja nikada nisam pomisila na vječnost da mi se tvoj lik nije pojavio pred očima.

BESKRAJ LJUBAVI MOJE

Strašno volim tvoj pogled,

Upućen meni kada smo sami

Koji bi vjerujem otopio i led,

U najmračnijoj noći, u dubokoj tami.
Volim čak i tvoje prste u mojoj kosi

kada ležimo poslije napornog dana,

jer u tom momentu može sve u vraga da se nosi

kad moja duša cijeli dan samo o tome sanja.
Teško je pisati o onome što leži u srcu mome,

Onda kada se tvoje ime spomene.

Jer baš kao da osjećaji počinju da se roje.

pa sve riječ vode u beskraj ljubavi moje.
… jer znaš …

mnogo volim tvoju kosu.

I tvoj trapavi hod.

I kao da te svaki put iznova, sve više i više zavolim.

Kao da te zašivam za sebe.

Tetoviram tvoje ime na srce.

I nećeš mi tako lako pobjeći.

Neću te pustiti.

… jer volim te na bezbroj drugačijih načina

i imam još više razloga

da zauvijek ostaneš sa mnom.

HLADNOĆA, MUK I PRAZNINA
Bila sam hladna

Hladna poput decembarskog jutra,

Mrzila sam tuđe danas i gazila njihova sutra.

Bila sam tako gadna

Gadna poput stare, očeve ruke,

Ljudima sam stvarala samo boli i muke.

Bila sam sve ono što nisam htjela biti

Godinama stari kaput sa dva lica,

U jednom trenu sam voljela, u drugom pljuvala,

Dakle bila sam izdajica.

Bila sam vječna kukavica

Bez konkurencije, kakve nigdje nema

Bila sam najgora znajući da me on gleda.

Bila sam jako zla

Iza nevinih, zelenih očiju krila sam pakost

Skrivala sam osjećaje, mislila da je to zrelost.

Bila sam užasno spora

Tako spora-baš  kad sam najbrža trebala biti

Poslije bih se gušila u vlastitim suzama,

Ali znala sam to skriti .

Bila sam užasno brza

Tako brza- baš kad sam najsporija trebala biti

Poslije sam kajanje pretvarala u vino,

I u minuti sam ga mogla ispiti .

Bila sam tako slaba

ali ljudima sam se predstavljala kao najjača

i uvijek šaputala :

”  Ti to ne smiješ-  ne plači ”

Bila sam obični muk ,

Ogromni hlad.

Bila sam samotnjak vuk

u kojem je vječno živjela glad.

Mrzila sam sebe kao nikog drugog,

Iako su svi mislili da mrzim njih.

Voljela sam samo njega i njega smatrala drugom

Zato njemu i pišem zadnji stih.