Hasan Kikić (1905-1942)

Hasan Kikić je rođen 20. 08. 1905. godine u Gradačcu, Bosna i Hercegovina. Učiteljsku školu je pohađao u Derventi i Zagrebu, radio kao učitelj u Pašinom Konaku (Hajdarevići) u okolini Zavidovića, Rogatici, Gornjem Sjeničaku u okolini Vrginmosta (Gvozd) i Pisarovini u Hrvatskoj. Pravni fakultet završio je u Beogradu. Godine 1937. sa Skenderom Kulenovićem i Safetom Krupićem pokrenuo je u Zagrebu muslimanski časopis Putokaz. Sa početkom Drugog svjetskog rata odlazi u partizane u februaru 1942. i kao komesar bataljona gine tri mjeseca kasnije.
Svoje književno djelo, kao i život u cjelini posvetio je siromašnoj, napaćenoj i obespravljenoj bosanskoj sirotinji pritisnutoj nevoljama.
Naziv Hasan Kikić je dobila Nagrada za prosvjetne radnike u Socijalističkoj Republici Bosni i Hercegovini. U njegovu čast i neke škole u Bosni i Hercegovini nose njegovo ime.
Najbolja Kikićeva djela su “Provincija u pozadini” (1935), “Ho-ruk” (1936) i “Bukve” (1938).

Bibliografija: Provincija u pozadini, Epoha. Zagreb, 1935; Provincija u pozadini i druge pripovijetke, Zora. Zagreb, 1951; 3. izd. Veselin Masleša, Sarajevo, 1981; 4. izd. Veselin Masleša, Sarajevo, 1985; Ho-ruk, roman, Slob, Zagreb 1936.; Šta se događa u Španiji, Koprivnica, 1937. Objavljeno pod imenom Alija Korjenić; Bukve, roman, Hrvatska naklada. Zagreb, 1938; Vpzoure Kokinu. [Bukve]. Prev. Na češki Anna Urbanova Praha 1946; ELLK. Praha, 1947.; Lole i hrsuzi, Svjetlost. Sarajevo, 1947; 2. izd Gradačac (Turističko društvo), 1974.; Zgode o nasušnom hljebu, Nakladni zavod Hrvatske, Zagreb, 1949.; Djela, Knjiga I-III, Svjetlost, Sarajevo, 1952-53.; Carska goveda, Prosveta. Beograd, 1952; Preveo na ruski, Derviš Imamović, Carski skot, Moskva, 1959; Turističko društvo. Gradačac, 1973; Veselin Masleša. Sarajevo, 1981.; Dedija, Pripovijetke. Seljacka knjiga. Sarajevo, 1953.; Proza, Prosveta; Svjetlost; Mladost. Beograd: Sarajevo: Zagreb, 1967 (Srpskohrvatski pisci XX veka).; Izabrana djela Knjiga I-III Priredili Rizo Ramić i Miroslav Vaupotić. Svjetlost. Sarajevo, 1969.; Pripovijetke – Provincija u pozadini – Bukve – Lole i hrsuzi, Matica hrvatska; Zora. Zagreb, 1969.; Sabrana djela, Knjiga I-V Univerzal Tuzla, 1987.

6. maja 1942. godine kod sela Rapta na planini Čemernici četnici su ubili u zasjedi bosanskohercegovačkog književnika i revolucionara Hasana Kikića. O tome je 1948. godine pisao i Skender Kulenović.

Skender Kulenović

Kako je poginuo Hasan Kikić

 

(…) Jedini svjedok njegove pogibije bio je jedan kurir. Taj kurir – zvali su ga Nijemac, po tome što je bio gluhonijem. Pričalo se da ga je u djetinjstvu nekakav njegov stric tako krvnički udario po glavi da je dijete ostalo gluhonijemo, taj njegov stric je otišao u četnike te je stoga mali strahovito zamrzio četnike i došao među partizane. Bio je to dječak od kojih šesnaest godina, krupan, rumen, sjajnih nevinih očiju, nosio je staru jugoslovensku žandarsku kapu i sablju, uživao u tome. Mnogi u POB-u, Nikica naročito, naučili su da se s njime dobro sporazumijevaju gestikulacijom i mimikom. Većinom su se svi s njime šalili kao sa dragim djetetom.
Dva-tri dana poslije onog Hasanovog odlaska sa Aišom upade mi u sobu Nikica, blijed, i reče:
– Slobodan poginuo!(1)
Skočih, jedva upitah:
– Ko kaže? Gdje? Kako?
– Nijemac.
I Nikica na vrata, ja za njim. Pomislih na Anku i Zlatka, sina mu. Osjetih kako mi se lijeva sljepoočnica sledi, pa mi se onda čitava lijeva strana lica i usta uhvati, ne mogu da progovorim. Kad uđoh u Nikičinu sobu, svi sjede pogruženi, među njima mali Nijemac, samo što ne plače. Nikica otpoče da ga detaljno ispituje, razumijevam i ja ponešto od toga strašnog razgovora. Krenuo je sa Hasanom iz Čemerničke bolnice ovamo k nama. Negdje na putu mali je predlagao da siđu u skendervakufsko polje, ali Hasan nije htio, te su tako nastavili prečim putem izmedu Čemernice i Osmače.
Na jednom mjestu Hasan pade. Dječak nije mogao da čuje pucanj, pa je mislio da je Hasan posrnuo, ali onda ugleda kako odozgo iz šume trči niz padinu jedan seljak sa puškom, maše njome, i odmah mu je bilo jasno da je taj pucao, te nagne u bijeg na protivnu stranu, ali i otuda trče dvojica s puškama. Mali promijeni pravac i skloni se u šumu.
Vidi odatle kako Hasan puže putem, drži se za slabinu i smije se, pokazuje mali kako se smije. Nije se, naravno, smijao, nego se grčio od bola. Hasan je valjda čuo povike one trojice, pa se okrenuo; vidio je da lete na njega i da će im pasti u ruke živ. Izvadio je revolver, prislonio ga na sljepoočnicu i klonuo. Ona trojica, kako mu pritrčaše, opališe u njega još nekoliko metaka, pa počeše da mu prekopavaju džepove. Nađoše mu, mali ne zna šta je to, pokazuje na knjigu, a ja se odmah sjetih: to je bila ona legitimacija rezervnog kapetana o kojoj sam ti pričao. Onda mu počeše driješiti cipele. Nisu to bile cipele, nego gojzerice koje se šnjiraju do koljena, ne znam kako se zovu. Ne mogu dalje da pričam. Kad su ga skinuli do gola, vidjeli su da je Musliman, pa su po njemu skakali.
Eto, tako ti je to. Mislim da je dijete ispričalo sve kako je vidjelo. Da, mali je još “rekao” da je jednog od te trojice prepoznao. Tako Hasana ubiše tri golaća iz njegovog romana Bukve, među bukvama. Ubiše pjesnika raje, svog pjesnika.

(1948)

___________

(1) Slobodan je partizanski pseudonim Hasana Kikića