Tri pjesme Ibrahima Osmanbašića posvećene pjesniku Musi Ćazimu Ćatiću
.
ODJEK PJESME
Riječi tvoje – bistre i britke
rime tvoje – s bojom i mirisom
strofe tvoje – s muzikom i usudom
pjesme tvoje – s porukom i odjekom
natapaju Bosnu valovitu
i kruže kroz Hercegovinu kamenitu.
Hej – Musa! Avaj – Ćazime! Aman – Ćatiću!
Ko još bdi nad tvojim knjigama?
Davno si nam poslao blještave poruke
dok u sjenci Starog mosta
žeđ zjenica gasio si Neretvom
dopuštajući da te zeleni valovi
na kratko odnesu u plavetnilo beskrajno
što se ogleda u vodi koja povi
a zauvijek ostaje u Mostaru
gdje ljepota izvire, otiče
i opet mu se vraća
u kićenim pjesmama
romantičnih sanjara.
Hej – Musa! Avaj – Ćazime! Aman – Ćatiću!
generacije si zadužio iskrenim pokajanjem
otvorivši čudesnu kapiju ljepote
tajnovitim stihovima čežnje
čiji odjek ne jenjava
dok se Bosnom kotrljaju stoljeća
i blista bijeli luk novog – Starog mosta
na istom mjestu – na kojem si pratio oblake
na istom kamenom – u koji si utisnuo nevidljive
stope
ali što se čuju dok odjekuju kroz vrijeme
i sanjarskim zanosom boje vječnost.
Ti – živi duh si Bosne!
Ti – okamenjana si čar Hercegovine!
Ti – riječ si tvrda domovine:
od safirne Neretve – do duboke Save
od brze Drine – do kristalne Une.
Hej – Musa! Avaj – Ćazime! Aman – Ćatiću!
Tvoji su stihovi zaustavili kazaljke
i vrijeme u pjesmama stoji.
Tvoja se poezija propela do zenita
i pokoljenja bdiju nad tvojim pjesmama
zalijevajući divote – riječima srca
koje kuca u ritmu ljubavi
koju je tvoje iskreno pokajanje
raspršilo po Bosni i Hercegovini:
na istok i na zapad
na sjever i na jug
od Goražda, preko Sarajeva – do Bihaća
od Počitelja, preko Mostara – pa do Odžaka,
da blista kroz vječnost
dok god čovjek pjeva
i vjeruje
da nakrivljeni svijet može popraviti pjesmom.
(2015.)
**
OPROSTI MUSA
Oprosti Musa,
ni sami ne razumiju to što pišu
ne shvataju značenje riječi
i takmiče se u bijedi smisla.
Jedino na šta računaju je inercija nadležnih
pečata što su se domogli
što mogu zagrabiti sa gomile
novca jer im je to omogućeno
jer afirmiraju ispraznost duha
kriterijima okrenutim naglavačke
rugajući se harmoniji i estetici.
Oprosti Musa,
tebi ne treba skretati pažnju
odakle trebaš početi da čitaš zbirke
koje treba da ispune sjenku
pjesama tvojih monumentalnih,
niti kako da razumiješ stihove
kojih bi se postidjeli osnovci
a koji se dižu u zvjezdane visine
da bi se obznanila ispraznost akademska
jer kažu da je Homer bio slijep
a zna se da je nepismen bio Avdo Međedović,
oba poetska gorostasa,
ali bez obzira na historijske činjenice
ne odustaju da oduzmu poeziji
prirodnost rođenja
i žele je okovati u lance kvazi-nauke
od kvazi-titulara
kojima je istinito znanje nepoznanica.
Eh, Musa!
to ti zalud objašnjavam
jer ti si ponajbolje osjetio
ujed za dušu pakosne elite
kod kojih redovno od sedam stihova
tri su u nepomirljivom sukobu sa cjelinom
a dva – kao da su zalutala iz drugih pjesama,
a preostala dva se gledaju
neznajući u kakvoj su vezi
jedan u odnosu na drugog –
uzročnoj ili posljedičnoj
pozitivnoj ili negativnoj?
Oprosti Musa!
Stidim se zbog drugih.
Blati se obraz poezije
gazi se duh vremena
zatire se talenat epohe
ismijava se kreativnost,
a slavi se bijeda duha
kurs je usmjeren ka vakumu ideja
ka poniženom čovjeku
kao izbezumljenom pjesniku
koji ne zna da li je pošao ili je došao,
koji je ostavljen da hoda po žici
iznad provalije neutoljive želje silnika,
da se ponizi prirodan dar za poezijom
što se ispoljila kroz tebe, Musa
kao snažna vulkanska erupcija
zadivivši epohu
oplemenivši duše žedne ljepote
postavši znamen
smislene igre riječi
što ljudi od časti i uma
nazivaju kraljicom umjetnosti
poezijom.
Dok odzvanja: „Oprosti Musa!“
kroz prostor i vrijeme
pitam se:
„Ko bolje od tebe može razumije
niske ljudske porive – pakost i zavist?“
(2016.)
***
HVALA TI MUSA
Nakon skoro stoljeća i po
od rađanja čovjeka-bulbula
Muse Ćazima Ćatića
približava se važan sarajevski dan
kada će pod jednim krovom
skupiti se književno-pjesnička-kritičarska elita
da zbori i slovi o poeziji
čija je afirmacija inicirana
odžačkim kreativnim nijetom
da očisti prašinu zaborava
sa veličanstvenih stihova
bosanske pjesničke gromade
koju je oblikovalo Ćatićevo čarobno pero
opjevavši jedno vrijeme i sebe u njemu
gdje suptilna pjesnička duša
stoji naspram surove stvarnosti.
U širom otvorenoj Adil-begovoj duši
što je reprezentativna bošnjačka institucija
kulture i demokratije
gdje se prirodno otvara dijalog
između društva i umjetnosti
političara i pjesnika
ideologije i poezije
ugošćena je misionarska pjesnička karavana
sa Huseinom Ismailovićem na čelu
što u šeher donosi iskonsku baklju poezije.
Stoga, nema mjesta lažima u
nadahnutom ambijentu
licemjeri – nužno bit će razotkriveni
cijenu obznanjivanja činjenica
teškim egzilom platio je Adil-beg
te se istina sa njim vratila u grad na Miljacki
da bi se u šeher-Sarajevu
ukinulo duhovno ropstvo
i preduprijedila nepravda.
Zaista je logično
da baš u njedrima Adil-bega
odvažnog borca za čovjeka,
govori se javno o Musi Ćazimu Ćatiću,
jer se radi o duhovnom kvantumu
konsolidiranom u kosmopolitizmu,
a za visoke energije te vrste
nedostaje infrastrukture
u glavnom gradu
naše drage domovine
Bosne i Hercegovine.
U tom važnom sarajevskom danu
rečeno bit će uklesano u vrijeme
da svjedoči o materijalizaciji imaginacije
da bi došla vedra riječ nakon časnog djela
potvrđujući kontinuitet duha Bosne
što nije poklekao u svirepom ratu
i prkosi podlom miru.
Hvala ti Musa
što poezijom vulkanskih potencijala
pohodiš Sarajevo
otvarajući nove kreativne horizonte na
treperavom nebu iznad visokih planina
gdje se miješaju java i snovi
do neprepoznavanja
tvoreći jedinstvo suprotnosti
što potiče svijet da istraje u borbi
protiv svakodnevnih izazova
koji eksplicitno determiniraju
život čovjeka na zemlji.
Hvala ti Musa
što si nadahnuo pojedince
da iz mrtvila beznađa
pokrenu mase na kreativnu akciju.
Zahvalnost je ono najmanje
što čovjeka ne košta ništa
a što žari sjećanje
na velikana poezije
čiji stihovi odjekuju bosanskim nebom
budnog sanjara
Muse Ćazima Ćatića.
Hvala ti Musa – zborit će Sarajevo
petog aprila
na dan velikih događaja,
što se dočekalo
nakon skoro stoljeća i po
od tvoga rođenja.
Kažu – za dobro nije nikada kasno.
Tebi hvala pjesniče
i u tvoju čast o
odšutit ću gorčinu.
(2017.)
____________________________
IBRAHIM OSMANBAŠIĆ rođen je 1964. godine u Janji. Osnovnu i srednju školu završio u Sarajevu. Ostvario višedecenijski javni društveni angažman organizujući brojne kulturno-umjetničke manifestacije. Učesnik međunarodnih književnih manifestacija, a poetska i dramska djela su mu prevođena i uvrštena u regionalne književne publikacije.
Autorski se izražava u sferi muzike, slikarstva, književnosti i teatra. Idejni tvorac i osnivač Udruženja za kulturu – Novo Sarajevo (KNS), gdje obavlja funkciju predsjednika udruženja.
Urednik preko sedamdeset knjiga i publikacija. Autor na desetine recenzija, kanjiževnih osvrta i predgovora koji su publikovani u raznim javnim formama u Bosni i Hercegovini i inostranstvu. Jedan od utemeljivača Međunarodne kulturne manifestacije: Novosarajevski književni susreti, koja se u kontinuitetu održava od 2007. godine. Dobitnik raznih nagrada i priznanja na polju kulture i umjentosi.
Objavljena djela:
1. “Kapije sjenki” – poetsko-prozno književno djelo / KNS, Sarajevo, 2008./;
2. “Ideja bez stalnog mjesta boravka” – poetsko-prozno književno djelo / KNS, Sarajevo, 2012./;
3. “Čuvar tajne” – prozno-poetsko književno djelo / KNS, Sarajevo, 2015./;
4. “Živi plamen poezije ” – pezija/ KNS,Sarajevo,2017./;
Živi i piše u Sarajevu.