Tri pjesme Jelene Trajković

Poezija

Jelena Trajković ima dvadeset i četiri godine. Od svoje šeste godine bavi se pisanjem poezije i proze, a završila je i prvi roman. Rođena je u Zaječaru, u Srbiji, a već četiri godine živi u Tivtu, u Crnoj Gori, gdje radi i studira na Fakultetu za turizam i hotelijerstvo u Kotoru. Dobijala je razne literarne nagrade na lokalnom i regionalnom nivou, a kao mala dvaput je pohađala i Pesničku školu, u Beogradu i Arilju, gde su predavači bili Ljubivoje Ršumović, Grozdana Olujić i drugi ljudi koji su ostavili neizbrisiv trag u našoj književnosti.

 

 .

.

LEPTIRI

 .

Leptiri seku latice tanke

krilima snenim… I harfe sviraju.

Neki ljudi leti vuku sanke…

Leptiri zaboravljaju. Oni sami biraju.

.

Poštuju reči, sve što dogovore,

ne daju da vreme tužno menja uverenja…

Nekad sa izdajnicima progovore,

nikad ne odaju krug poverenja…

.

Brane slobodu i svoje stavove,

za krupne stvari: koraci lagani…

Leptir će krpiti napukle šavove

da se slože tu, pod nebom, vernici i pagani…

.

Znaju samo za red i kulturu,

ne pate jer nisu po bogatstvu isti…

Pravi će leptir platiti turu

uvek, a biće računi čisti…

.

Leptiri žive brzo, jer znaju

da nisu bitne zvezde, ni ptice…

Stvari hitne idu, ne staju…

Kazaljke puste broje sitnice…

 .

ZAHVALNICA

.

Hvala ti za sve strahove trule,

navikla sam da iznova počinjem od nule…

Naivne uši, proklete, nisu dobro čule,

nismo zajedno gradili gradove i kule…

.

Hvala ti za sva osećanja ružna…

Nisi znao – ja nikome ne ostajem dužna…

Dva magneta istog pola – neprijatnost nužna…

Al’ ne brini, ja sam samo sleđena, ne tužna…

.

Hvala ti za sve polomljene čaše…

Slavim svake noći ono što je bilo naše…

Plačem, pa se smejem, u zid bacam flaše…

Zidovi me tolerišu, zato što se plaše.

.

Hvala ti zbog moje izgubljene duše…

Znaš li na šta liči balon, kada ga izbuše?

Navikla sam da preživim kad se snovi sruše.

Umem dobro da se smejem kad me suze guše…

.

Hvala ti, najviše od svega, zbog tvog stila…

Nisam nikad tako srećna, tako glupa bila…

Čovek svesno propast bira – to je viša sila.

 Hvala ti, najviše od svega, zbog tvog stila…

 .

SENKA

  .

Probam da budem iznad situacije

kad stegnu stare halucinacije,

sve što u meni nekad se pokidalo

ožiljke stare vraća na videlo…

.

Bezala bih, ali ne bi vredelo,

tuđi su gradovi moje ogledalo,

i ja noću, u tišini, brojim poraze…

Plačem, cvilim i rukama stežem obraze.

.

Uvek je u modi dobra, stara podvala,

svi oni koje ja nikad ne bih prodala,

svi zbog kojih ruku bih u vatru uvek stavila

– izdali me pre nego što korak sam napravila.

.

Kažu to je sudbina, dogma, kosmos, karma,

ja kažem: ne verujem, sve na kartu šarma…

Samoj sebi smejem se, nisu krivi oni…

Kriv je svako ko ne zna na vreme da se skloni.

.

Probam da pobedim – a grešaka serija…

Vidim zlato, a izbliza bude bižuterija…

Svaki put kada me slome, kažu da preterujem…

Ja se setim: nikog nemam, samo sebi verujem…