Ljiljana Lukić rođena Tatić u zemlji koje više nema. Pisac naivac. Živi u Sremskoj Mitrovici, Srbija. Obrazovanje, kao da ga nema, završena Osnovna škola. Objavljena jedna pesmarica “Moja ćerka i ja” u 50 primeraka u privatnom izdanju bez zaštite autorskih prava. Pesmarica nije izazvala neku pažnju u književnim krugovima njenog grada.
.
.
.
.
.
.
.
SRBIJO
.
Skini majko, skini Srbijo
gospodske haljine,
deca ti gladna svetom
hodaju.
Zamiriši zemljom crnicom,
zamiriši mladom pšenicom,
deca ti hleba nemaju.
Budi te usnulu proleće,
zamirisale mokre livade…
Ustani majko, ustani Srbijo,
obuci gunj, obuj opanke,
deca ti gladna umiru!
.
ZVEČE OKOVI
.
Zveče okovi,vidljivi i nevidljivi,
ljudi okovani, robovi…
Okovana ljubav nemaštinom,
duše okovane prazninom.
Drveće okovano, i Sunce bi,
i mesec i vetar da okuju…
Okovali Davida,
Golijati povampireni i kip mu
okovali, ali sopstveni strah
ne mogu okovati, ni reč, zveči
i zveče okovi vidljivi i nevidljivi,
u jednoj zemlji, u mojoj
Srbiji…
.
NE MOŽE SE REČ ZAUZDATI
.
Koliko njih živi od molitve,
od reči lažnih i praznih,
koliko…
Verujete li da će pobeći
od Vaše tišine?
Množe se od Vašeg straha
da progovorite, kažu:
“Prvo beše reč?!”
I kažu: “Ono što bilo je prvo,
biće i zadnje.”
Da li beše njihova reč prva
i zadnja?
A Vašu bi u okove?
Da se nisu zaneli malo pa misle,
da su i prvi i zadnji, i znaju
za Vaš strah.
Njihov je veći…
Predugo već traje, kažu:
“Ludo neko vreme…”
A Vas, ni tebe, ni mene,
život neće sačekati.
Ne može se reč zauzdati.
.
ŠUMA JASENOVA
.
Sred šume jasenova
nežna breza nikla.
Doneo je seme vetar
ili ptica…
Magično drvo divne bele
kore, nežno zelenog lista
pa u šumi sred divova
malena breza blista.
Zaštićena od vetrova
u šumi jasenova
raširila nežne grane,
procvetala, prolistala.
Sejali je i vetrovi i ptice
pa sred šume jasenova
sve više breza belih,nežnih
niče…
Dođoše drvoseče, isekoše
jasenje, nesta šume
jasenove…
Brezik beli pogled pleni,
sija do neba kao da je,
kao da je od srebra