Redakcija Mehmed Đedović
STRAŽAR NA MEĐI
Niko to, ako ćemo iskreno ne bi ni primjetio
Da nije stigao Maho iz velikog grada
Stao na sred livade i zagledao se negdje
Maksuz se sadi jabuka, il’ kruška
A hrast nikne sam, gdje mu se prohtije
Il’ gdje žir donese vjetar i ušuška lišćem i zemljom
Tako je i na Fajkinoj međi nikao jedan
Niko ne zna od kad tu stražari
Nit ga ko zagleda
Tog proljeća ocvao sunčan dan
I ljudi, umorni od duge zime
Požurili na polje
Neko obrađuje vrt
Neko krči ogradu, a drugi
Ko Maho, gledaju nekud
Jest ono motorka zatrtljala
Al’ samo Maho vidio da je hrast na zemlji
Onako moćan i jak
Legao po njivi i ne mrda
Bjelasaju se jedino godovi kud je presječen
Maho šuti, a bio sam siguran da će nešto reći
Uzdahnu kratko, malo duže zagleda u onaj ležeći hrast
Koji je Fahro oborio jer je zafalilo drva i ne progovori
Maksuz se sadi jabuka, ja kruška
A hrast nikne sam, gdje mu se prohtije
Il gdje žir donese vjetar i ušuška lišćem i zemljom
Pa ga niko i ne primjećuje
Ni kad ga ima ni kad umre
Ko onaj sa kojeg smo u djetinjstvu skidali svračija gnijezda
Maho, Fahro, ja i neka druga djeca…
NAŠA ZASTAVA
Moj drug je bio ciganin
Zajedno smo plakali i svadbovali
Na tuđim svadbama
Sanjali snove koji se nisu ostvarili
Pokrivali se nebom i igrali oko vatre
Sa čergom puteve gazili
Do Visokog i od Visokog
Namigivali tamnookim djevojkama
Čije suknje su se za nas kačale ko za trnje
I sad bi da on nije samo humka zemlje
I slika na hladnom mermeru
Goran je iz Novog Sada
Ko golemi brod na pučini
U potrazi za svetionikom
Sa njim među ljude i međ zvijeri
Ne znaš kojih više u kojem vremenu
I u kafanu da cigar zadimimo
Pa u dimu sjene postanemo
Ko da je iz priče izašao
Taj Goran kojeg jedva znam
I samo čeka traku svijetla
Od svijetionika
Pa da se vrati
Jedne sumorne nedjelje
Zazvonio mi telefon
Bila je njegova žena Magda
Zaplakala je
Ni Zvonka više nema
Moreplovac se izgubio na pučini
Ili je to uradio namjerno
Da se s morem našali
Ljuljuška se na valovima
Negdje oko Starog Grada
Osmijehom razgoni oblake
I u snu svojoj ženi priča
Najljepše priče o dalekoj zemlji
Nema ni Samuela
Otkako je otišao u Izrael
Od njega ni riječi
Ni slova
A znam ga
Ne bi taj mogao da se ne javi
Starome drugu
Na slabašnom vjetru
Treperi naša zastava
Pokisla
Ko zadnji stećak na međi
Iskrnjen i napukao
A vječan
Takve ne prave u ovom vremenu
Istih boja
I sumornih ljudi
Istih ljudi
I sumornih boja…
MJERAČ VREMENA
Putevi su još putevi
I tu se mnogo promijenilo nije
Umjesto kaldrme asfalt
Umjesto šume tunel
Umjesto konja auti
Daljine su još daleko
Ali vrijedi krenuti
Dani su pokratili
Sati brže prolaze
Zapad je na zapadu
Ljudi su prohlupali
Ni to nije ništa novo
Primitivci kolovođe
Konjovodci ostali bez posla
A sajdžije mjere vrijeme
Za ne povjerovati
Koliko ga je već oteklo
Mehmed Đedović, rođen je 10. 01. 1971. godine, Miljanovci, Kalesija, Bosna i Hercegovina.
Piše prozu, poeziju, književnu kritiku, knjige za djecu, esejistiku i novinske tekstove.
Pripovijetke:
Tragovi, Univerzitetska biblioteka Derviš Sušić Tuzla, (2000. godine);
Osluškivanje, Bosanska riječ, Tuzla (2002. godine), rasprodato izdanje;
Kad se Bulbul vratio, Bosanska riječ, Tuzla (2006. godine);
Romani:
Sjena kurjaka (2004. god.) Bosanska riječ, Tuzla.
Ime mi je Pahulja (2008. god.) CPA – roman za djecu
Vodi je da teče (2008. god.) Bosanska riječ, Tuzla
Onaj kojeg nema (2009. godina/roman u pričama) Planjax, Tešanj
Ćopak vodoravno (2011. godina/roman u pričama) Bosanska riječ, Tuzla
Priče iz Velike šume (2012.godina), roman za djecu-Planjax, Tešanj
Poezija:
Svjetlo lampe (2007. god.) Maunagić, Sarajevo
Nešto se čudno događa (2013. god.), Planjax, Tešanj
Nagrađivan je za pripovijetku, priču, poeziju, roman i radio roman, te zastupljen u brojnim zajedničkim knjigama (više autora), antologijama BH proze kao i u školskim udžbenicima. Prevođen je na francuski i njemački.
Član je Društva pisaca Bosne i Hercegovine.
