Tri pjesme Milana Jovića

Poezija

Milan Jović je rođen  15. 12. 1997. godine u Neuss, Njemačka. Poezijom se bavi nekoliko godina i ove godine mu je u planu da izda svoje prvo zvanično djelo – zbirku pjesama Misli sa dna svijeta. Sve informacije o njemu su na njegovom sajtu: www.milanjovic.weebly.com

 

 

 

 

PEPEO

.

Sve oko tebe je pepeo
to je sudbina
svako sitnica koja postoji

Pogledaj u drvo sa prozora
u čovjeka koji prolazi
i u pužića koji žuri u beskraj

Pogledaj u kule, vile, zgrade
sve tužno nasmiješene fasade
i moj crni kist

Sve to jednom će postati pepeo
ja, ti i svi naši bližnji
i sve što nas okružuje

Zato sledeći put kad vidiš pepeo
dobro se zagledaj u njega
i čitaj sve neizgovorene riječi

Odslušaj svaki neodslušan ton
a zatim se zamisli o bijednom životu
crno-sivom životu

Ne daj da naprave pepeo i od tebe, trgni se
usisaj svaki trun tog pepela u sebe
i usliši bivše molitve

A zatim zavladaj svijetom onako kako znaš
Kaži im da od tebe neće satkati pepeo
a onda umri.

Umri misleći da si jači i bolji
da si snažniji i veći
a zapravo si… PEPEO.

 

 

CRNO-BIJELA-SIVA

.

Svijet je samo slika
crno bijelo siva
koja te tjera da je obojiš
u svijetlije boje

Tjera te da odlaziš u beskraj
prodaješ svoje znanje i tijelo
prodaješ sve dobro što posjeduješ
da bi kupio te svijetle boje

I u trenutku kad obojiš sliku
naiđe oblak i počne kiša
spere sve srećne boje sa tvoje slike
i baci te u onaj crno bijelo sivi ćosak u glavi

Ako ne shvatiš da su tvoje srećne boje
crna bijela i siva zapravo
cijeli život ćeš bojiti pogrešno iznova i iznova
dok ne shvatiš ono pravo

Zato uzmi svoj kist i slomi ga
navikni se na sve crno bijelo sivo
napravi od toga sreću
i nasmiješen izađi iz kuće

 

 

ČUDAK

.

U naletu tišine začujem vjetar
sive tvari mi muče grlo
davno sam iz srca iskopao zlato
i spojio nespojive riječi.

Pogrešno sam shvatao suštine
i nikad vjerovao u istine
jer samo laž definiše svijet,
jer samo laž ga upravlja.

Kroz moja usta je izlazilo bogatstvo,
koje je um prodao nekom budućem čiči
na srcu i dalje stoje konopac i kolac,
ruke proživa krv, u njima nije novac

U njima je hrapava olovka
koja živi za moju hartiju
i doživljava moje pjesme,
dišući kroz marljivost i umjetnost.

Ja nisam on, nisam oni
možda čak ja nisam ja
al’ moje pjesme su sav moj bol
kroz moje pjesme se jedina istina prožima.