Tri pjesme Milana Vučkovića

Poezija

Milan Vučković

 

 

 

 

 

 

 

***

 

 

Na papiru je teško ovo osećanje razapeti

što se više trudim, to su mi dalji rubovi

samo je slobodno i svoje, kada je u oblacima i leti

to samo ne mogu zameniti o tome mnogi snovi

Utvrđenje samoće građeno teškim stubovima

nestaje poput Pompeje od lave te nežnosti

od vulkana, vatre trenutka i večnosti dima

samo da je ljubav ta, deo životne neizbežnosti

 

 ***

 

Hodam već satima, sve više miriše ulica

zaboravljena sećanja na bis vraća

Pogled hrli daljinama, dok promiču senke bez lica

Prvi mrak je utihnuo, čak i šapat se ne vraća

Na mokrom trotoaru opalo lišće skriva tragove

tvojih gracioznih i mojih pijanih nesigurnih

a džepovi stari, pocepani, ne zadržavaju snove

oticaće, sve dok ih noć ne otpeva, tvoj poslednji stih

 

 ***

 

Nad astalom ruke paorske su skrštene

Nad sudbinom miris dunje sa ormara

U oronuloj duši zasmrdeće nekrštene

kad istrule od promašenog života dara

Vodi ljubav sa rakijom u čašici od kristala

a onda cepa vezenu postelju u tim noćima

devojačku spremu na koju je prašina pala

zameniće pokrov zaborava, koji od nje ima

 

 

Istaknuta slika: Milan Vučković, Sremska Mitrovica, Srbija