Tri pjesme Rijada Arifovića

.

Ne odlazi iz ove pjesme

ostani
da zajedno krademo riječi
iz neke daleke basne
U noći punog mjeseca
da lutamo
niz ulice puste i vlažne
tražeći klovna modrozelenih očiju
koji sakriven ispod šešira od slame
skuplja mrvice tuđeg bola
svojim sanjivim rukama
Možda zvijezde večeras
otkriju neku tajnu
jer uvijek postoje dobre i loše priče
i nemoj da se bojiš
pijanog svirača
sa cvijetom u reveru
koga znaju sve ptice
Ostani
da dočekamo proljeće
sami na starom skveru
decembar je
i znam da ništa ne razumiješ

ali volim te

.

.

Daleko su odletjeli ždralovi
do dalekih obala
gdje sjećanja nestaju
A ja sam ostao sam
na obali neba
i gledao sam
te zatvorenih očiju
Noć je pitala jutro
Zar je nestala ljubav,
ako srca šute
Došle su magle
i snjegovi su pali…
A još miriše soba
na tebe i dunje žute
U tvojoj ulici još miriše tišina
i vjetar spava na leđima oblaka
Koliko dugo se nismo vidjeli
koliko dana, koliko godina
Noć je pitala jutro
Zar je nestala ljubav,
ako srca šute
Prošla je zima
i godine su prošle…
A još miriše soba
na tebe i dunje žute

.

.

Bilo je ljeto ili možda proljeće,
više se ne mogu sjetiti,
sreli smo se na nepoznatom mjestu
i pričali dugo, dugo
tražeći naša srca
koje je ukralo vrijeme
ta nevidljiva zvijer
Bila je zima ili možda jesen,
više se ne mogu sjetiti,
noć je letjela iznad grada
kakva noć
Padao je snijeg boje višnje
po tvojoj kosi
I čula se muzika
Na raskrsnici vjetrova,
nevidljivim mastilom,
napisali smo pjesmu
o nama
i zaplakali
Jer onaj ko voli suze ne krije
Potamnjeće srebro , dotrajaće riječi
zlato će igubiti sjaj
vrijeme
ta nevidljiva zvijer
ukrašće stih iz ove pjesme
I nemojte se bojati ako odjednom,
noću , čujete čudan zvuk,
sve je redu , upravo su se otvorile
stare rane