Sovjeta Grubešić
.
JESEN
Čuj, hladni vjetar donosi jesen
kroz moju kosu kidiše zima
kasom bijelih konja
nemiri putuju
topotom gažene
tračnice mozga
vlakovi bučni
snovi pokidani
noći košmarne
izgubljenu partiju
šahovska kraljica
kao metalni pijetao
na istom dimnjaku
danima tandrče
slavi dan od jučer
dolaze sutrašnji
današnji u fugama
lete glasnom šutnjom
sjene prizora u oku
sve bljeđe
na pragu list i perce
cvrčak spas traži.
Isti smo, društvo,
lađe izgubljene
u nebulama
životnih putanja.
STUDEN
Ti ili mjesec
hladan san
studeno tijelo
u mojoj sobi
mirišu gunje
grožđa više nema
ptice se množe
na žičanom peronu
tišina tajni
atlase kretnji
skriva suncokret
kret ka zemlji
suncu kraj je
godine idu
nema srpnja
brodolomi
grmljavinom
krhak život lome
još lomniju ljubav
ledom kuju.
TVOJE SRCE
U oblaku ugledah tvoje srce
sigurno tvoje
poznam te drhtaje
strune nebeske
što odzvanjaju
koracima iz daljine
nježno me prateći
sluteći moje nemire.
U oblaku ugledah tvoje srce
sigurno tvoje
poznam tu blagost
u tihanom šumu
što spuštajući se iz visina
crvenilom makova
posljednju poruku
s ljubavlju šalje.