Tri pjesme Zorice Tijanić

Poezija

Zorica Tijanić rođena je 1971. godine u Đakovu. Poeziju i prozu piše od 90-ih godina i do sada je objavljivala u mnogim međunarodnim zbirkama poezije i portalima Nove Poetike, Citat Subotica i mnogim drugim. 2013. godine je izašla i njena prva samostalna zbirka poezije „Miris daljina“.  U pripremi je i prvi roman. Živi i radi u Beogradu.

 

 

 

 

IZMEĐU DVA VREMENA

 

Da li ti to mene voliš nežnim stihovima

koje ti anđeli šalju da me zavedeš.

Budi prvi koji će mi poželeti laku noć

i nazvati mi dobro jutro mirisom kafe.

Ja se plašim ljubavi. Dugo ove hladne

usne niko nije celivao, otapajući sa

njih inje. Suvu kožu meke puti zapalio

si tajnim poljupcima.

 

Da li ti to mene tražiš putujući kroz vreme

u kome se skrivam od duga za koji me

terete anđeli preteći da me uguše ako te

slažem i narugam se tvojoj nežnosti.

Čekam tu kaznu da je obrišu tvoje ruke

milujući moje obraze.

 

Ljubi me u zanosu svetlosti koju na

mene bacaš, na moju svakodnevnicu

čineći moj dan bogatijim.

Ljubi me u ovoj pesmi koje se prisećam

u belešci koja me prati prevozeći me

od dana do noći svojim kočijama

zaboravljenih minuta.

 

Da li ti to mene voliš svojim očima.

Budi prvi koji će mi otvoriti pogled i

zbog koga ću progledati slepa.

Budi poslednji koji će mi zatvoriti oči

kada usnim srećna, nadajući se još

jednom beskrajnom susretu u zagljaju

koji nam se oteo, slučajno, davno.

 

Da li ti to mene nalaziš putujući kroz

vreme u kome se otkrivam odužujući

sve ono čega su me anđeli sačuvali

i radujem se tvojoj nežnosti,

čekajući taj oprost da mi suze obrišu

tvoji prsti, milujući mi obraze.

 

Ljubi me u zanosu noći koja nas je

sakrila svojom tamom da nas ne pronađu

duše koje smo zaobišli bežeći od

svakodnevnice.

 

Obogati moj dan svojim sunčanim

pogledom i budi prvi koji će mi

otvoriti oči kada se probudim i budi

onaj poslednji koji će ih zatvoriti na

putu izvan vremena, gde je jedino

ljubav uslov da se ponovo sretnemo!

 

KARMA ILI SUDBINA

 

Daleko sam ti ljubavi, a ruke me tvoje

grle najsnažnijim dodirima.

Osećam te blizu srca, a daleko smo

miljama. Dani su između nas, putujemo

jedno drugom godinama. Kroz vekove

se upoznajemo i jedni druge ostavljamo.

 

Mora koja preplivali nismo čuvaju

svitanja za naše zagrljaje.

Daleko si mi dragi ostao, a osećam

tvoj dah u blizini i kao da mi šapućeš

mislima. Dlanovi moji upijaju sokove

tvojih nežnih poljubaca.

 

Pokrivaš me snenu u hladnim zorama

koje sanjam da će osvitati za naša

buđenja. Sačuvaj jedan život za nas

u nekim budućim životima za koje

ćemo se roditi očišćeni od prezira.

Sačuvaj ljubav koja će nas pratiti.

 

Naslikaj za mene luku, oblak i

harmoniku. Isprati vetrom sva ona

ružna sećanja i naše prve svađe i

naredi talasima da očiste staze po

kojima ćeš me voditi srećnu i

nasmejanu.

 

Naslikaj srce, usne i poljupce u jutrima

koja su nas predosetila.

Da te volim dragi lako su osetila i ugasila

noći koje mi budiše dane bez sunčanih

putanja i sad su iza nas. Da te volim

dragi napisaću ti mislima.

 

Onaj si pravi koji nikad za razloge

ne upita, a ja sam odgovor na sve

tvoje rebuse, zagonetke i pitanja.

Blizu si duši u sudbini koja je

naslikala tvoje ime iza i ispred mog

imena.

 

Daleko od mene, sve si mi bliže.

Daljine između nas stopama merim,

a duša mi rađa nemir. U moru si koral

što se retko pronalazi, a u meni ljubav

koja me sa staza nemira vraća i lek

mom bolu nalazi.

 

Mlad si, a od godina mojih stariji.

Skrivam se od tebe, a ti me uvek

Pronalaziš, razloge da me vratiš

srcem iznalaziš. I pitam se samo

jesi li dug moj ili si sudbina, karma

sa kojom se moj bol završava.

 

ZAGRLI ME

 

Zagrli me sad snažno. Osetiću mir u

beznađu koje me guši.

Leto će proći bez poljupca, ali zagrljaj

te ne košta mnogo, pokret ili dva.

 

Zagrli me, zaplakaću u tom sećanju

na vreme provedeno u tišini.

Probrane trešnje i ostaci osušene

koru, mirišu na naranče koje si mi

darivao, nekad.

 

More i obala, reka i planina, ko

zagrliti može sve te daljine.

Ti i ja stranci koji su zaspali zagrljeni

mislima u želji da se ponovo približe

jedno drugom.

 

Kuća koja nas je primila svojim

otvorenim prozorima smeši se svom

zaljubljenom ponosu.

Korak ili dva, u blizini most koji

ni jedno da pređe, nema poniznosti.

 

Zagrljaj i ruke u daljini što se ne daju,

prazne ostaše čekajući novu jesen

da bi se nadale nekom novom

maštanju.