Tri pjesme Sovjete Grubešić

Poezija

Sovjeta Grubešić

 

 

 

 

 

 

 

 

DVOJBA

 

Na modnoj reviji raskoš.

U mome kvartu bijeda.

Na koncertu solo gitara.

U mome uhu bubanj.

Brmtaratata…

 

Što ću obući ako bude rata?

 

Muškarci i njihova braća.

Po oružju, po materi, po

metku, po klubu, po pivu,

po kartama, po dimu, po

kasnim satima, po mudrosti,

po ludosti, po znoju, po

broju cipela, po fiš

paprikašu, po dizanju,

po spušanju viceva i hlača,

odvratnih nadmetanja,

hrvanja i tetovaža

kuhaju svijetu juhu

od žeravice iz pakla.

 

Što ću obući ako bude rata?

 

U ormaru crna rupa bez dna

ko vražja čizma

španjolskih inkvizitora

šiljcima napucana

pobacane SM boje

ni pikasovska maskiranja

ne podnosi koža moga tijela.

Neurodermatitis na tjemenu

alergija na nogama

na dojkama dijete

domovina na leđima.

 

Što ću obući ako bude rata?

 

Nerazrješiva moja dvojba

ne dotiče vladare života

ni dvorske lude što budale

bude štosovima foršpan daju

rasprodajama mozak ispiru

pa ga pune TNT-om, plastikom

i napalmom, dok mijenjaju

bandijere od rosih do nerih

u operaciji “budimo svi zombiji”.

 

Što ću obući ako bude rata?

 

Malu crnu haljinu, nisku

lažnih bisera bacit ću svinjama

ostaviti metak za petak

subotom nema predstava

nedjelja tužna, ružna

u postelji drijema dok na

vratima tuđi vojnik tvrdi

u vas je bila revolucija

krepajte, odgovaram na

mišiće lajavih krvavih

usana vrijeme je da počne

nova evolucija.

 

Malu crnu haljinu obući

ću ako bude rata, i gumene

čizme za pregaziti hrpe

dreka , raspadnutih tjelesa

i raskošnog blata bez solo

gitare uz bubnjeve

brmtaratata…

 

 

BEZDUŠJE

 .

U jutro neko dok su

naslovnice novina

mamile

 

…novim maskama

suho lice za nahranit

uljima proljetnog cvijeća

…i za rođendane otkrivale

100 recepata za

fine torte

 

vrtilo se vrijeme

snjegovima u staklenim

kuglama

tamo i natrag

 

kabare morbidnog uma

u bespomoći žene djetetu

život otimao

po mokrim travnjacima

sjene  noćnih aveti puzale

s krovova krici sova

milostivu su smrt dozivale

 

da, neka će zemlja umrijeti

 

tenkovi puni radnika

i seljaka na gornjoj strani svijeta

meridijan će usmrdjeti

mirisom dizela pred dvorištima

raskošnih palača

dok žena kleči ispred raspela

strah šeta po stubištu

skromnog stana tužnoga pogleda

 

da, neko će dijete umrijeti

 

hodnici puni ledene praznine

na donjoj strani svijeta

paralele će  pustinjom rasplakati

suhim očima nad malim  tijelom

usred siromašnog odra

bez sanduka i bez livadskoga

šarenoga cvijeća

 

da, vladavina bezdušja

dušama bezumnim vlada.

 

 

GLADIJATORI

 .

Čovječe bez kuće

uvijek ćeš kuću voljeti

to tvoje skrovište od oluja

tu tvoju postelju

sat iznad vrata

kucat će ti u svim snima

tik-tak-tik-tak-tik-tak

duh nekoga vremena

oduzetog silom

bačenog u bezdan

nerazumjet će svatko

kuću voljenu

što se drži tvojih leđa

oštrim kandžama

vuće te u crnilo

mirisima mami

dođi… dođi… dođi

sklapaš oči

vidiš te sretne dane

dunje na ormaru

navijen sat

sunce na prozoru

onda sretneš braću

robove

čija vatra u ognjištima

nikada, nikada ugasniti neće

grijat će strasti potopljene

načas misli izgubljene

ni cvijeća ni lišća ni trave

samo nemušti razgovori

gladijatora u areni

prst dolje gospodaru

vrijeme mi otkucava

tik-tak-tik-tak-tik-tak

smrt ili život

gotovo

svejedno je.

 

Istaknuta slika: FOTO: Damir Skarep, Rožaje