Ima u ovom našem, balkanskom svetu tako zvučnih, poetičnih imena sela i gradova da je čoveku milina slušati o tim mestima. Nedavno mi dođe do ruku nekakav zapisnik iz arhive opštine N, u kojem se spominje čudna varošica po imenu Blatnjarevac, opština Babino Blato. Čime me je zainteresovao običan arhivski komad papira od pre četiri decenije – ne bih znao tačno reći, ali osetih čudnu nostalgiju za prohujalim sličicama i svoga detinjstva.
* * *
U vreme kada se zbivaju ovi događaji, Blatnjarevac beše ispresecan pravom mrežom jendeka, rupčaga i podužih rovova zagasitožute boje, od gline ilovače. Na njegovoj periferiji belela su se jata gegavih gakalica gusaka.
A imala ta varošica, tipa ni-grad-ni-selo, veoma povoljan geografski položaj (vrag bi znao zašto je to značajno – bezimeni arhivar to ne objašnjava!); po njenim uglastim, ušorenim sokacima mogao bi čovek u svako doba dana i noći odrediti strane sveta. Bilo je tu i tri-četiri crkvena tornja, sa opalom fasadom i jednim ispravnim satom što je i nehotice otkrivalo starinu naselja.
Kroz glavni sokak vodila je jedna prava asfaltna cesta koja postade čuvena u celom kraju – više od godinu dana nije bila razrivana, raskopavana, izrupčavana, zatrpavana, krpljena i potkrpljavana (možda taj rekord ni do danas nije oboren!).
U ostale znameniosti ubrajalo se i fino glineno blato na koje se Blatnjarevčani toliko navikoše da prosto uživahu gacati po njemu. Neki zlonamernici htedoše nazvati svoj raj blatnjarevački (zamislite, drskog li sveta!) – Dedin Glib. Oni k’o vele, to bolje stoji i verodostojnije zvuči uz već poznato Babino Blato. Ti isti zlobnici i nekakvu molbu sastaviše i predadoše glavnoj komisiji za krštenje varoških znamenitosti i ona će sigurno biti pozitivno rešena, samo neizvesno je da li će se to ostvariti do kraja druge decenije XI veka (arhivar je ovde i nehotice zakoračio par decenija u budućnost, a možda beše i poreklom od čuvenih Tarabića, ko zna!?).
Prolazila tako blatnjava i kaljužava godišnja doba u mirnom, učmalom gradiću, rasle nove snage babinoblatarske opštine, a sa njima množila se i uzgajala fina žitka masa po kaldrmi i trotoaru (o začepljenim jendecima i šahtovima da i ne divanimo).
Trbušasti kafedžija Panta, preduzimljiv neki čova, raširio glasine na sve strane sveta, prvo u svojoj birtiji, pa onda preko komšijskih i varoških danguba, besposlenih zujara i lajavaca (šteta što mobilac u tom idiličnom vremenu još ne postojaše!), kako uskoro otvara banju za lečenje išijasa, reome i promrzlih kostiju. Neće biti skupo, obećavaše on, al’ dolazi u obzir samo „stranska valuta“ – evrići, franci… (dinar se zaglavio negde u blatu). Njegova banja „Kaljuga kod Pante“ ima da proslavi Blatnjarevac, turisti će doletati k’o pčelice na cvet; još će njemu gradski oci jednog dana i spomenik podići.
* * *
I sinu divan sunčan dan koji je obećavao istorijske trenutke meštanima budućeg turističkog raja. Stigla prijava „sa vrha“ o nemogućim uslovima živovanja u tom i takvom gradiću jer kako u službenom aktu napisa gospodin dolepotpisani Bandoglavić: „Evo već i deseta jesen stiže, a vi se, gospodo Blatnjarevčani, ne mrdnuste sa mrtve tačke – blato i kaljuga vam i dalje do kolena…“
Pred sâm polazak na teren uvaženi članovi opštinske komisije detaljno se, po peti put, upoznaše sa zaključcima sa poslednje sednice:
– u cilju hitnog preduzimanja mera predostrožnosti, izvršiti polaganje kukuruzne šaše po nameravanoj putanji kretanja, uz dodatak pojačavača – ogrizine prve klase;
– osigurati se polisom životnog osiguranja u filijali OZ „Trošna greda“ ili u jednoj od jeftinijih, konkurentskih firmi, kao što su „Trula kasa“, „Dedin zub“ i u još nekim manje perspektivnim, uz vlastiti rizik;
– kao preventivnu meru primeniti navlačenje obeju noga nepromočivim čizmama novoosnovanog preduzeća, buduće perspektivne firme „Antiblat“, insistirajući na reklami.
„Treba ljudima pomoći“, složiše se gradski oci (kako stoji u zaključku), „a oni će nam to znati uzvratiti kad nas pridavi blato pod grkljanom – sad nam je tek do kolena.“
Rečeno – učinjeno.
U poodmaklo jutro, zorom oko podne, posle obilate zakuske i tri-četiri crne kafice, uvozne (pao je i koji vinjak, viski i „viljemovka“, naravno, na teret „reprezentacije“), zagazi hrabra povorka sa istorijskom misijom – u blato blatnjarevačko.
Na čelu kolone gazi odlučnim korakom postariji, prosedi gospodin sa šeširom teget boje (odaziva se na: „gospodine Predvodniče“). Iza njega, već posle prvih kaljavih rupa, zaduvao se pisar (bez titule „gospodina“), trenutno bez cvikera, slep k’o šišmiš po danu. Treći član šarene parade trudi se da ne zaostane za prvom dvojicom jer nije mala stvar biti glavni savetnik gospodina Predvodnika.
– Kad je bal, nek je bal! – izgovara istorijske reči dugonoga, vitka prva daktilografkinja gospodin-šefa Komercijalnog odeljenja i hrabro zagazi preko članaka u finu čorbastu kaljugu.
Na stopedesetsedmom metru rupolike trase nespretni geometar ispusti koturasti metar i poče da prosipa sebi u riđoliku bradicu neke svece s neba razmazujući belom maramicom testasto blato sa metalne pantljike metra.
Druga stenografkinja dičnog Predvodnika hukće i dahće, i prosipa u poluraskopčana raskošna nedra šaputajuće reči o nekakvoj budućnosti prokletog gradića, nezadovoljna što joj nepromočive čizmice firme „Antiblat“ uopšte nisu „po poslednjoj modi“.
U sastavu kaljužavog karnevala male idilične varoši beše i korektor geometra, čangrizav i sušičav neki čovečuljak (beše zaposlen „po stranačkoj leniji“), na izmišljenom radnom mestu „ispravljača tehničkih crteža pri kontroli“, na pet godina pred penzijom).
– Kakva li je ovo parada naših uvaženih… – zausti neka zaludna sredovečna ulična gospođica, ofucana k’o papudžijski mačor posle uspešnog vrbopuca, ali je u po reči prekide sveznajuća gospođa „Mila“:
– Zar ne znate, mila moja!? Reče mi pre neki dan moj rođak, visoki političar, znate, kako je otkriveno divno lekovito blato u ovoj našoj varoši i kako će se on lično, mila moja, zauzeti oko razvoja turizma u ovom kraju…
– Ta, šta pričate, baš koješta! – ljutnu se jedna fino zaobljena dama, sa razmazanom šminkom. – Kakav turizam, bolje bi bilo isušiti ovo naše jadno močvarasto mestašce!
– Ali, gospođo! – ne da se lako, bez borbe, g-đa Mila. – Čemu isušivanje, mnogo jednostavnije je izgraditi slatko jezerce i eto nam turista i turistica, kako li se ono zovu…
– Da, da, sve je to tako fino i krasno, ali šta ćemo sa komarcima!? – dobaci neka strina, u drečavoj marami sa cvetićima, iz gomile radoznalaca.
– Ih, baš ste neka sitničarka! Komarci, pa šta! Ja bih žrtvovala mnogo više od par ujeda komaraca ili komarica, nisam baš sigurna, za procvat turizma.
– Taj bi baš imao za šta da ujede i gde da ubode! – opet će onaj zajedljivi glas iz besposličarske gomile.
Za to vreme povorka spasitelja perspektivne varoši mučno se probijala kroz glib i mulj. Gospodin „Riđobradi“ još uvek je gunđao sebi u bradu, a gospođica prva daktilografkinja je proklinjala i šašu, i ljuštiku i blato blatnjarevačko, čak bi poneki put nešto nežno opsovala u bujno, zadihano poprsje. Svakome je padala na pamet poneka značajna reč o zlatnoj perspektivi rodne varoši, pa i šire.
Stigoše i do centralnog raskršća, na kome je zjapila povelika rupa nepravilnog oblika, sa zaronjenim stranama, do polovine ispunjena prvoklasnim žućkastim muljem.
Gospodin Predvodnik zaustavi zadihanu, paćeničku povorku. On obrisa rukom orošeno čelo, zakorači prema rupčagi i poče da opipava desnom nogom čvršći oslonac između stabljika nabacane ogrizine. Al’ ne lezi vraže: nenaviknut na pešačenja po varoškim vuko’ebinama i kaljugama, vođa izgubi ravnotežu i opruži se koliko je dug u fino, ljigavo blato blatnjarevačko! Ponudi mu ulizičku ruku spasenja gospodin savetnik, a besni vođa izdera se na njega tražeći da mu objasni šta će tolika rupetina nasred raskrsnice. Savetnik drmnu laktom u rebra pisara; ovaj reče da ga ostavi na miru i da njemu treba da se obrati kao poslednjem, a prvo da se obavesti kod geometra. Kao iz topa geometar mu odbrusi:
– To nije moj pos’o! Pitaj onog što je kop’o!
Vide gospodin s teget šeširom da odgovor ne stiže po predviđenoj dinamici, te reši da ubrza stvar. On zapreti:
– Savetniče, ako ne saznate kakva je uloga ove rupetine u roku od pet minuta, smesta ću dati otkaz Vašoj svastici! Jeste li razumeli? O Vašoj nesposobosti lično ću obavestiti gospodina Bandoglavića.
Počeša se gospodin savetnik blatnjavom rukom po ćelavoj glavi i – izdera na sekretaricu, ni krivu ni dužnu. Videći da je u brzini pogrešio, promeni objekat svog napada i ne imajući nikoga od svojih potčinjenih u blizini, on obasu – slatkim rečima glavnog inženjera koji je upravo dolazio, kao njegov nenadani spasilac. Ovaj poče visokoučenim stilom da objašnjava nešto na planovima, pokazuje lokaciju objekta i rokove gradnje… Geometar se pomamio na kolegu „izmišljenog korektora“, gospon Komercijalni poče vikati čas na jednog, čas na drugog… Znatiželjni posmatrači već formirahu skupine zakerala i olajavača… Priredi se nezapamćeni urnebes na otvorenoj sceni blatnjarevačkog skvera.
U jednom trenutku predaha neki žgoljavi mališan povuče za rukav čika-Predvodnika:
– Čiko, moj tata je rek’o da će Vas kazniti za onu „saobraćajku“, samo ako ne budete kopali prvo pored naše kuće. I još je kaz’o da se on ne boji što u ovom sokaku živi onaj krezubavi funkcioner kome će on izbrojati rebra kad dođu izbori, samo ako prvo mi ne dobijemo vodovod…
– Ljudi, pa ova rupetina je tu za vodovodne cevi! – uzviknu s velikim olakšanjem gospodin sa oznojanim teget šeširom.
– A ja mislio da opet traže pokidane kablove! – dobaci neko zakeralo iz mase.
– Dosta je za danas posla! – odahnu prebledeli savetnik (sigurno od neke prekobrojne čašice viskija) i odlučno zakorači preko kukuruzne šaše ojačane ogrizinom.
– Idemo, gospodo, na sednicu da na miru usvojimo zaključke o obavljenom nadzoru! – mahnu rukom Predvodnik nespososbnog ali vernog opštinskog stada, skinuvši elegantnim pokretom teget šešir sa oznojane ćele i krene.
Dangubička svetina poče se razilaziti.
* * *
Ostavljam fasciklu na svoje prašnjavo mesto, pri dnu police. Možda će dočekati neko bolje vreme, doba bez zapuštenih, smrdljivih jendeka i žabokrečinastih jarkova.
Samo, moram priznati, zbunjuju me one gegave gospoje guske, sa periferije Blatnjarevca. Gde li su pronalazile mesto za brčkanje i ispiranje jezika kasnije, kada behu zatrpane prekrasne bare i kaljuge od strane vrednih i dobrih ljudi? Možda bi trebalo podići spomenik toj guščijoj gospodi blatnjarevačkoj, ma šta to značilo, sa jezercetom i vodoskokom na sred raskršća, jer nisu guske džabe spasle Rim, zna se, svojim gromoglasnim, paničnim gakanjem. Zlatna slova spomenička bi šljaštila: Babin raj. Bio bi to pravi turistički brend za malenu varoš željnu deviznih parica. – Ga-ga-ga-ga!…