Zlatka Emeršić
OSTAJE PREGRŠT LIJEPIH USPOMENA
Hvala za stranice dragih sjećanja,
za svaki osmjeh i pogled ka gore;
što prošlost nije samo zbirka jecaja,
što minuli dani toplotom progovore.
Hvala za kritike koliko i pohvale;
ruku uvijek za podršku pruženu,
riječi što snagu su za život dale,
zato duša i danas pamti tvoju sjenu.
Sramota je ne nadmašiti smrt,
nestati poslednjim spuštanjem grudi.
Kad duša napusti zemaljski vrt,
Ostajemo u srcima voljenih ljudi.
Sada kad dragih sjena nema,
uhu bliskim korakom da pređu prag,
ostaje pregršt svih lijepih uspomena
da od mraka čuvaju onog ko je drag.
Hvala za stranice dragih sjećanja.
JA ĆU TE CIJELA VIJEKA ČEKATI
Polaziš… možda samo jedna laž?
Nije ovo kraj – to i ti znaš.
Sve naše ostavljaš
ko nevažne stvari pred put.
I ta priča o boljem odjednom – otkud?
Mi nismo slika ljubavi aprilskih
i ne mozaik samo tijela bliskih.
Nas nije ljetnji dah mora stvorio
da bi nam prvi vjetar jedra slomio.
I kad zbrišeš tu ljubav
kao dah sa stakla
i stvoriš bez mene svijet čitav,
šta sa mrvicom srca koju je dotakla?
Ti misliš da se prošlost
pusti niz rijeku ko drveni most;
da dovoljno je da napraviš novi?
Šta misliš, zašto su neostvarljivi svi snovi?
Pa dobro.
Kad odlaziš već – srećno ti.
Ja ću te cijela vijeka čekati.
Zašto li?
Eh… ne da se komad srca
tek tako baciti,
ni s olujom ne prohuje neke ljubavi.
NA PRAGU DOMA
Stojim na pragu negdašnjeg doma. Stranac sam.
Stjenoviti vrh planine u magli,
gluh i sam…
i srce su ugrizi vatre dotakli.
Duša tražila toplinu – miris tuge dočekao;
voljen pogled – on davno nebu upravljen stao.
Zvuk podnevnih sati ječi od tišine.
Ma koliko da bježim prijatelji nisu daljine.
Paučina i prašina plešu okrutnu tiraniju,
bar da koracima zaboravom bol sakriju.
Miris truleži podivljalo se žilama probija,
okrutno i sigurno dio mene ubija.
Pod krovom gnijezdo ptica čami,
unutra sklupčano hladno čedo zla u tami.
Nekad kandilo pred ikonom sijalo,
Sad ćuti nad ono malo što od života ostalo.
Na pragu doma – stranac sam.
Stjenoviti vrh planine u magli,
gluh i sam…
srce su ugrizi prokletstva dotakli.
Zlatka Emeršić, rođena 1992. godine u Sarajevu u Bosni i Hercegovini. Živi u Beranama, u Crnoj Gori. Od devete godine piše poeziju. Objavljene zbirke: ,,Moje pjesme, moji snovi ’’, ,,Let mladosti’’ i ,,Tvoje jesenje razglednice’’. Član književnih klubova: ,,Miroslav Antić ’’ iz Inđije, ,,Dušan Matić’’ iz Ćuprije i ,,Književne zajednice Jugoslavije’’ iz Beograda.