Redakcija molshic.me
Iz recenzije novog romana Kemala Musića (u pripremi za štampu)
Nakon čitanja romana Kemala Musića ostao mi je kao prvi utisak i razmišljanje koliko je besmisla u svemu smislenom što radimo, tj koliko je besmisleno mnogo toga u određenom vremenu a kad vrijeme prođe.
Iz sjećanja su mi izronile scene filma Živka Nikolića „Jovana Lukina“ u kojima na dešavanja koja se odvijaju pred nosom njegovih aktera a čiju suštinu, a ni pozadinu, ne mogu da otkriju još manje da je tumače (koristeći simboliku filma smjenjuju se scene gdje se dešava mnogo toga – posebno oko njihove male crkve jedni je zatrpavaju, drugi otkopavaju, dolaze ratovi i ljudi, sukobi, usponi, padovi – onako, brzo kao na filmskoj traci), Luka nemoćan i zatečen pita suprugu: „Šta bi ovo Jovana?“ a ona mu odgovara, slijegajući ramenima „Ne znam Luka“ i, ona tražeći odgovor od mudrijeg: „Šta bi ovo Luka?“ dobije: „Ne znam Jovana“.
A mnogo toga važnog i mnogo toga istorijskog kako bi kazali „učeni ljudi“ se odvija pred njihovim očima, ali običnom čovjeku neobjašnjivog. Život i istorija se dešavaju, okolnosti se mijenjaju a ljudi malo toga uopšte i shvate, a vrijeme prođe. Život je u suštini apsurd koji čovjek mora da prihvati kao prirodno stanje da bi apsurd dobio konture normalnog i stvarnog.
Musić nas, na nevjerovatan način, spajajući realno i nadrealno u svojoj priči, koristeći ih kao sredstva da svoju priču učini razumljivijom čitaocu, vodi kroz vjekove sučeljavajući pretke i potomke, realno i fikciju da bi smo shvatili i razumjeli kroz porodičnu priču, stvarnu ili izmaštanu, koliko je čovjek „mala slamka među vihorovima“, i koliko vrijeme poništava njegovu veličinu koja je realna ili nerealna zavisno od opservacije onoga ko želi da shvati čovjeka kao biće i da mu dâ dimenziju koja mu pripada. Ljudi u suštini precenjuju sebe kada se posmatraju u odnosu na prostor, prirodu i vrijeme – naše „tri dimenzije“ u kojima želimo da budemo gospodari svojih sudbina, a u suštini smo samo tragični akteri kada smrt kao konačnost našeg postojanja dođe po nas… Akteri koji nijesu kreirali rešenja nego su ih birali od mogućih, datih, uslovljenih mnogim faktorima i, vrijeme se uvijek pokaže kao nešto što je konačan sudija svemu učinjenom ili neučinjenom od strane ljudi ili čovjeka kao pojedinca.
Kako i u stvarnom životu humor i duhovitost pomažu da čovjek ne poludi od surovosti života, a taj humor je prepoznatljiv na našim prostorima i često je do granica oporosti, tako i u ovoj knjizi Musić na duhovit način pletući priču svoje porodice, ogolijeva mnoge tragične istorijske zablude i na jedan nevjerovatan način donosi pred oči čitaoca – na duboko ljudski način, svu suštinu naših podjela i izvora mnogih zala u našoj istoriji. Susretom pretka koji je dao život na Kosovu na početku nastajanja mita jednog naroda, a kojeg je njegovo vrijeme dovelo u takvu situaciju – nije mogao da bira jer njegov je put trasiran rađanjem i vaspitanjem i, njegovog potomka koji je takođe nije mogao da bira, jer svi smo to što dobijemo rođenjem. Kroz taj susret Musić opisuje i kob našeg naroda na duhovit način i potpuno jasno i uočljivo definišući tu ljudsku stranu naših podjela za koje pojedinac nije kriv i čist je pred bogom i ljudima.
Njegov junak, predak Stevan, plemić i ratnik, vojnik u odbrani slobode i hrišćanstva u istorijskom sukobu sa osvajačem iz Turske gine na Kosovu Polju 1389. godine. Junak romana, Kemal Musić, dolazi 800 godina kasnije pred pretke i susreće Stevana koji sad „vadi“ Kemala iz konteksta vremena i nemilosrdno mu sudi. Odsijeca mu glavu. Vadi iz konteksta vremena kažem, jer zanemaruje osamsto godina proteklih kroz mnogo života i smrti na našim prostorima, kad sila Boga ne moli, kad je u naš svijet došla i druga religija kao stvar najprije volje moćnog okupatora, a kasnije i prihvatanja naroda koji je živio na tim prostorima. Islam, protiv koga se borio Stevan. I to je taj ključni sukob koji obilježava naše prostore i boji podjele. Kemal nije doveo do toga, on se samo rodio u tom novom vremenu sa drugačijim imenom za Stevana i ovaj ne može da se pomiri sa tim. Opet me vraća na Jovanu Lukinu, šta je mogao običan čovjek u vrijeme u kom živi i nalazi se u situaciji da bira između života i smrti. Jasno se vidi besmisao podjela u istom tkivu jedne porodice, ovako postavljen i posmatran kroz prizmu smrti koja je obesmislila i Stevanovu i Kemalovo postojanje i sa njima pokopala ideologije i vjerovanja njihovih vremena i ogolila čovjeka kao biće i iznijela suštinu njegovog postojanja pred naše oči i ono zaista bitno – život i egzistenciju.
Predak Musa, otac Stevanov, rodonačelnik, kao lik nosi upravo tu dubokoljudsku stranu koja bi trebala da prevlada u svima nama kada mjerimo šta je stvari zapravo bitno ne sudi i ne osuđuje potomka, on prihvata, čuva i prisvaja ono što je njegovo, što je dio njegovog bića… duboko ljudski, isto kako ga i slika pisac, ne odričući se pretka, opisujući mu vrline i mane i ne sudeći mu na onim ljudskim grjehovima koji su u svima nama, ukoliko jesmo ljudi od krvi i mesa. Ovaj lik plijeni upravo zbog toga jer nije sterilan i dehumanizovan. Naprotiv, i kroz ovaj lik se veliča upravo život i čovjek.
Musić, kroz brojne likove koje gradi, oslikava vremena i karaktere, skale vrijednosti potencirajući svo vrijeme bitnost života i te iskre u nama koja gori dok je ne ugasi smrt poigravajući se sa činjenicom, ili bolje reći, relitivizirajući našu potrebu da budemo važni za istoriju i donoseći neki duh koji bi trebalo da više prihvatimo i primimo da bi smo umjesto što želimo da budemo bitni za istoriju i statistiku morali da budemo bitni sebi kao individuama postajući svjesni svoje smrtnosti. Vjerujem da bi tako i istorija bila sa manje ratova i, život bi bio duboku humaniji i da bi se napokon sa arhitipa ličnosti koja teži da bude junak tragedije, unesrećujući i sve oko sebe, došlo do pozicije da čovjek želi da bude običan i sretan.
Priča je izgrađena tako da drži pažnju od prve do poslednje stranice, jezikom koji je bogat i koji takođe zbog specifičnosti prisustva dosta psovki nekako prirodan jer upravo i kroz jezik se naglašava ta porodična povezanost i sloboda u komunikaciji lišena sterilnosti. To je takođe jedan od dodatnih ljepših strana ove priče koja joj daje apsolutnu prirodnost, možda će biti malo provokativno za puritance i čistunce jer se Musić ne libi ni u naslove poglavlja da stavi riječi i nazive koje narod na ovim prostorima često koristi ali ih ne praktikuje u književnim djelima vođen često aršinima dvojnog morala sa kojim se Musić u romanu na specifičan način obračunava.
Iz svega nabrojanog mislim da je ovo djelo Musićevo čedo koje će ga nadživjeti i ostati za ponos nekim budućim Musićima kao svjedočanstvo o Musi rodonačelniku i Kemalu potomku koji se sretoše na stranama ove vanvremene knjige, a na zadovoljstvo nas čitalaca koji ćemo uživati u Musićevom vrcavom i nadahnutom pripovijedanju.
Slobodan Zoran Obradović
Istaknuta slika: FOTO: Beća Čoković
