Redakcija U Dizdarevoj pesmi pjesnički govor je nabujao i prelio se preko rubova folklornog oblika, ili bi bolje bilo reći da ga je višestruko nadrastao, ali ga nije sasvim zaboravio, jer treba dodati da je, u pitalicama, odgovor često brz, takoreći munjevit – “dim u dim”, kako bi rekli u Crnoj Gori – potvrđuje govornikovu dosjetljivost, punu doraslost životu, sposobnost da munjevito reaguje na izazove svijeta, na šta nas podsjeća i Dizdareva sintagma “odgovor hitan”
Prestao sam pisati eseje o poeziji, jer više nemam vremena. Mislim, nemam vremena da ga gubim na taj način. Mnogo je ljepše gubiti vrijeme pišući pjesme koje ama baš nikog ne zanimaju. Ivan Slaming kaže: “O da me bar nitko ne čita / slobodnije bih piso”. Temeljito sam se koristio ovom paradoksalnom slobodom za kojom je veliki hrvatski (a možda više moj no hrvatski) pjesnik čeznuo, stoga danas imam u kompjuteru šest neobjavljenih knjiga pjesama,i svaka ima po stotinu strana.
Ali sam pomislio da bi možda bila šteta, u dane kad se bar jedan dio Bosne probudio, ne zapisati ono što sam, na časovima, studentima govorio o Dizdarevoj pjesmi pjesmi “Zapis o zemlji”.
Pitao jednom tako jednoga vrli pitac neki:
A tko je ta šta je ta da prostiš
Gdje li je ta
Odakle je
Kuda je
Ta
Bosna
Rekti.
A zapitani odgovor njemu hitan tad dade:
Bosna da prostiš jedna zemlja imade
I posna
I bosa da prostiš
I hladna i gladna
I k tomu još
Da prostiš
Prkosna
Od
Sna.
Pjesma ima krajnje jednostavan sklop: sastoji se od jednog pitanja i jednog odgovora, što puti, naravno, ka narodnim pitalicama: u knjizi “Kameni spavač” Dizdar se koristio različitim oblicima folklora, u različite svrhe, a ovdje pitalica je temelj na kojem se pjesnički zida.
Dodajmo i da je peti stih u drugoj strofi: “I hladna i gladna”, zapravo narodna poslovica: “Planina je i hladna i gladna”, a ova sinegdoha je pun pogodak: Bosna je definisana jednom od svojih brojnih planina, izjednačena je sa jednim svojim dijelom. Svaka njena planina ogledalo je cjeline.
Pitalica je, prema Rečniku književnih termina, sažeta anegdotična narodna priča sa poentom, bez opisa situacije ili radnje, svedena na kratko pitanje i odgovor. Nakon stereotipnog početka sa glagolom pitati u perfektu i obično u trećem licu množine i sa imenom pitanog, dođe u direktnom govoru pitanje i odgovor, to jest poenta često sa blagim prelivom humora ili gorčinom snažne ironije.
U Dizdarevoj pesmi pjesnički govor je nabujao i prelio se preko rubova folklornog oblika, ili bi bolje bilo reći da ga je višestruko nadrastao, ali ga nije sasvim zaboravio, jer treba dodati da je, u pitalicama, odgovor često brz, takoreći munjevit – “dim u dim”, kako bi rekli u Crnoj Gori – potvrđuje govornikovu dosjetljivost, punu doraslost životu, sposobnost da munjevito reaguje na izazove svijeta, na šta nas podsjeća i Dizdareva sintagma “odgovor hitan”.
U “Zapisu o zemlji” pitanje i odgovor su razrađeni u zasebnim strofama, ime pitanog je izostavljeno, to jest zamijenjeno riječju “jednog” u značenju “neki” koji, skupa sa vremenskom oznakom “jednom” u značenju “nekad” priziva jezik bajki: “bio jednom jedan”, čime je pitalica smještena u bezvremlje, ili u svevremlje, što doprinosi da se otkine do prizemnog života, za koji su pitalice vrlo često pretvrdo vezane, i da saopšti primisli i slutnje višeg reda.
Dizdarev “pitac” je i “vrli”, a tim pridjevom je fiksirano jedno od uporišta na kojim se drži struktura pjesme: postavljaču pitanja priznaje se moralni autoritet, mada se ne smije prečuti ni prizvuk ironije na njegov račun.
Dizdarevo pitanje, smislom bogato, složeno, čak zamršeno, daleko je od krajnje jednostavnih pitanja koja sadrže pitalice, jer se zapravo sastoji od “baterije” pitanja koja je, u prvoj verziji pjesme, počinjala sa “kto”, a docnije je pjesnik napisao “tko”, izmjena koja mi se ne čini nasrećnijom, jer “kto” je bio možda najrječitiji arhaizam u knjizi “Kameni spavač”: drevni oblik upitne zamjenice nije bio samo jezički začin već je nagovještavao proboj svijesti u vrijeme prije nego su postojali i “tko” i “ko” i kazivao je štošta o Bosni kao zemlji koja je “starija od svih svojih naroda”, kako bi kazao Abdulah Sidran.
Uz to, početak ovog lanca pitanje je negramatičan, jer ne možete pitati ko je ta Bosna, time kršite jednu “zabranu na kombinovanje”, što rekli jezikoslovci, pošto se u našem jeziku “tko” upotrebljava za lice, a ova “greška u koracima” sugeriše, pored ostalog, da “pitac” ne raspolaže nikakvim znanjem o zemlji za koju se raspituje: ne zna čak ni je li to biće ili stvar, zato i kaže: ko je ta, šta je ta Bosna? A sintagma “vrli pitac”, kad je gledamo u sklopu pjesme kao veoma čvrste cjeline, sugeriše da je riječ o nadmenom neznanju.
Uz to, dodata je i poštapalica “da prostiš”, što jeste i nije arhaizam: jeste, jer književeni oblik tog glagola je “da oprostiš”, ali i nije, jer je kraći oblik ovoga glagola još živ u narodnom govoru, i ovom modalnom naznakom fiksirana je druga uporišna tačka pjesničke strukture, mada nije lako reći šta znači: nećemo mnogo pogriješiti ako kažemo da se “pitac” izvinjava za svoje neznanje, ali ne možemo u njoj ne čuti značenje kakvo ova riječ ima u narodnom govoru: zvuči kao ograđivanje, kao izvinjenje što si prisiljen da se raspituješ za nešto (možda) nepristojno.
U nastavku tog lanca pitanja “Gdje li je ta / Odakle je / Kuda je Ta / Bosna / Rekti”, prvo od njih je normalno, da tako kažemo, srećemo ga u prirodnom govoru, u živom jeziku, ali drugo ponovo zaglavljuje u agramatičnosti, jer ne možete pitati odakle je ta Bosna, tako se raspitujemo za lice ili biće, stoga ove riječi doživljavamo kao naviranje novog talasa potpunog neznanja. Ni posljednje pitanje: kuda je ta Bosna, nije sasvim gramatično, ali je očito da se ne odnosi na lice, na biće, i da znači otprilike: po kojem prostoru?
Ova tri pitanja nisu nimalo slučajno jezički pomjerena, jer prizivaju u našu svijet nešto mnogo više: TKO smo, ODAKLE dolazimo i KUDA idemo. U pitanje, koje u narodnim pitalicama uvijek ima prizemljeno značenje, upisane su tri temeljne egzistencijalne kategorije, stoga je i arhaizam “rekti” važan, jer, kad ga prevedemo na savremeni jezik, dobijemo “takoreći”, ili “da tako kažem”, opet poštapalica, opet modalna naznaka koja sugeriše prozrenje “vrlog pitca” da se nije tačno izrazio, da govori otprilike, da su njegove riječi približne. Glagol “rekti” može se čitati i kao signal da je pjesnik svjestan pomjerenosti svog jezika i da nam na nju skreće pažnju, kao na nešto veoma važno.
Onda dođe odgovor. Razlika između prve i druge strofe odmah pada u oči: druga je maksimalno ozvučena, čak i “zapitani“-“hitan” doživljavamo kao krnju (unutrašnju) rimu, dok u prvoj postoji jedino asonanca, “neki-rekti” koja se lako, i bez velike štete po značenje pjesme, može i prečuti, a ukoliko je čitalac registruje, naslutiće da je njom diskretno naznačen ovlašan krug u koji se jezik prve strofe zatvara: kraj drugoga i posljednjega stiha u njoj dozivaju se da nagovijeste moguću cjelinu u koju se ulivaju svi iskazi.
U drugoj strofi dođe krajnje raspjevani odgovor u kojem je upitani, zapravo pjesnik, izvukao maksimum smisla iz poštapalice “da prostiš” koja je, zapravo, pretvorena u refren.
U prvom stihu: “Bosna da prostiš jedna zemlja imade”, podvučeno je, ili bi bolje bilo reći pjesnički je realizirano ono značenje koje je nejasno lebdjelo nad pitanjem stranca u prvoj strofi. Govornik se izvinjava što priča o zemlji od koje se mora ograditi jednim “da prostiš” kao od nečeg što u uljudnom razgovoru ne bi trebalo pominjati! Ironično je prihvatio tačku gledišta “vrlog pitca”, valjda i zato što je “vrli”.
U trećem i četvrtom stihu: “I posna / I bosa da prostiš” govornik se strancu izvinjava zbog “nemaštine i siromaštine i babove rđave baštine”, da se poslužim stihovima iz usmene pjesme, onako kao što se seljaci, ne samo u Bosni, izvinjavaju zbog sirotinje kad im gospodin bane u kuću.
U posljednjih pet stihova: “I k tomu još / Da prostiš / Prkosna / Od /Sna” poštapalica “da prostiš” iz temelja mijenja značenje: govornik skida masku, uspravlja se i kazuje nešto što podsjeća na riječi Kočićevoga Davida upućene okupatoru: “Kurva je Bosna, mjere joj nema”.
Ova poenta je nezaboravna iz više razloga. Ponajprije, njom se kazuje istorijska istina: Bosna jeste spavala duže od svih jugoslovenskih republika, da se izrazim predratnim jezikom. Uz to Bosna liči na na čovjeka koji, kad ga probudiš iz sna, nije baš najljubazniji. I, najzad, Bosna je prkosna i od onoga što je usnila i što zapravo na javi ne prestaje da sanja. Kao da se govornik izvinjava i zato to je Bosna predugo spavala, i zato što je iza sna mrzovoljna, i zato što budna ne prestaje sanjati ono što je čini “prkosnom “.
Kad pročitamo drugu strofu pjesme, naknadno uočavamo da je pjesnik, u prvoj strofi, imenicu “Bosna” osamio:
Ta
Bosna
Rekti –
stoga funkcioniše i kao riječ, kao stih i kao srok, jer se rimuje sa “posna”, “bosa”, prkosna”, “od sna” – uspostavljena je jaka zvučna i smisaona veza između prve i druge strofe, što je potez majstora: čak ako je i ne uočite, ta veza ne može da ne djeluje na našu podsvijest, na naš doživljaj pjesme kao čvrste cjeline.
Poštedjeću vas, razumije se, potanje analize rima u drugoj strofi, mada rime u njoj nisu samo pitanje pjesničke tehnike, ali samo u učionici takve analize imaju smisla.
Rima se zasniva, kaže Jurij Lotman, na zvučnoj sličnosti i značenjskoj razlici među riječima, ali manje ili veće podudaranje njihovog zvuka ne može da ne djeluje i na zbližavanje njihovog smisla, i u tom zbližavanju, toj međusobnoj razmjeni, stvara se dodatno, novo značenje koje ne postoji u jednoj od rimovanih riječi. Dodajmo i da se radi o jednoj rimi, to jest da se, s jedne strane, sve riječi rimuju sa “Bosna”, a sa druge, da se sve riječi rimuju između sebe, to jest svaka sa svakom, što veoma usložnjava smisao koji nagovještavaju.
Šta kazuje ovo rimovanje? Na ovo pitanje svaki će čitalac, razumije se, odgovoriti u skladu sa svojim iskustvom, pameću, znanjem o poeziji, ukusom, ili emocionalnim odnosom prema Bosni, ali ne treba zaboraviti da postoje zakonitosti pjesničkog oblikovanja koje usmeravaju čitalački doživljaj, i umanjuju broj mogućih odgovora, a isključuju manje ili više proizvoljne.
Nema sumnje u jedno: u svim tim rimama odjekuje imenica Bosna, ne samo njen zvuk nego i njen smisao, to jest BOSNA SE RIMUJE SA SAMOM SOBOM, a ova činjenica se, dakako, može različito tumačiti.
Jednome to može da govori o zatvorenosti Bosne u sebe, čak o njenoj autističnosti. Drugom to može da govori o njenoj zagonetnosti, neuhvatljivosti njene tajne koja se daje samo onima unutar rimama naznačenoga čarobnog kruga. Trećem, da Bosna nije uporediva ni sa čim izvan sebe, i da je možeš definisati jedino njom samom. Četvrtom, da je pjesnik rimama sugerisao kakvo emotivno bogatstvo sadrži tautološka definicija, vrlo česta u govoru Bosanaca: “Bosna je Bosna”. Petom, da pitanje izvanjca, izazvalo neku vrstu odbrambenog odgovora, jer jedna rima (“Bosna” -“posna”- “bosa”- “prkosna”- “od sna”) liči i na basmanje, na riječi za rastjerivanje uroka. Šestom, da je ovo pravi bosanski odgovor, jer se u Bosni vrlo često govori ne samo da bi se nešto kazalo već i da bi se, možda mnogo više, prećutalo, da bi se skrilo koliko i otkrilo, bosanski odgovor u kojem muzika riječi nagovještava mnogo, ali ne kazuje ništa određeno.
Možete sami dopuniti ovaj niz svojim vlastitim tumačenjima, ali nedvojbeno je da su, u “Zapisu o zemlji”, rime najvažnija književna činjenica i od načina kako će se vaš čitalački doživljaj odrediti prema njima zavisi i vaše iščitavanje krajnjeg smisaonog dobačaja pjesme.
Ako je istina da danas, u njenim pobunjenim žiteljima, gori Bosna, posna i bosa i prkosna od sna, piscu ovih redova čini se najvažnijom činjenica da u neljudskim, čak živinskim uslovima života nisi sasvim izgubili sposobnost da sanjaju, što je, po meni, naljudskije od svih obilježja čovječijeg roda. Dok god umiješ da sanjaš, nije sve izgubljeno.
Preneseno sa: E-novine, ”Gori Bosna, posna i bosa i prkosna od sna”, 17. 02. 2014. godine
