Vaso Knežević: Sreća-dobitak dolazi s visine, i to kad se najmanje nadaš

Šta ti je sreća… sreća u nesreći?

Nikad ne znaš, zašto je to nešto dobro. U momentu ti se učini loše, ali ko zna, možda se za kasnije i za ubuduće učini dobrim… ko zna?

Tako, često za nekoga, koga je uneredila ptica, kažu: „Eto… sreća… dobitak“. To stalno čujem u narodu.

Jednom prilikom, pošao sam u banku, kad ono banka puna ljudi, gužva. Stanem u red iza jedne gospođe. Primjetih da je ptica izvršila nuždu na njenom kaputu sa leđne strane. Mislim ja, ete joj dobitka, sreća. Čuknem ženu za rame, i kažem joj: „Gospođo, imate sreće, dobitak!“. Rekoh, kao da joj hvatam muštuluk, a ona se začuđeno okrenu prema meni, i reče: „Šta me zajebavaš mali. Kakva sreća, kakav crni dobitak? Plaćam račune, ode mi pola plate!“. U tom momentu se svi okrenuše prema meni, i gledaju šta mi bi, a ja onako naivno, pokazujem na njenom kaputu, i govorim: „Pa, usrala vas je ptica. Evo ovde. To je srećno, to vam je dobitak!“. Svi se počeše smijati, izuzev dotične gospođe, koja bi me, imao sam utisak, najradije ošamarila.

Nego, izgleda da jedna lasta ne čini proljeće.

Na primjer, za mene svi kažu: „Ti imaš više sreće nego li pameti!“.

I stvarno, sreća me služi. Mada i pamet me služi, ali drugi to neće da priznaju.

Ali, ipak, uvijek sam se pitao, zašto li svi baš to kažu za mene. Da li oni stvarno nemaju sreće, ili su čak ljubomorni, pa oće moju pamet (za koju ja ne tvrdim da je iznad prosjeka) da omalovaže. Možda. Možda stvarno nemaju sreće. A možda se i prosjek izmijenio. Ne znam, nisam baš tolko pametan da odgonetnem. Ali… jednom mi padne na pamet šta može biti, a do tog saznanja sam došao jednom prilikom kada je jednog mog prijatelja uneredila ptica po sred glave, a on pošao da uplati tiket na kladionicu. Sjutradan je dobio na kladionici, i svima je pričao da ga je ta ptica usrećila, kako mu je doprinijela njegovom dobitku.

Onda ja razmišljam… kako to i govno, pa može da usreći.

I sjetim se. Ja sam onda srećan od malih nogu, od moje šeste godine života.

Evo ispričaću vam, živa istina!

Bio ja mali. Bio kod babe i dede na selu, na Radosavcu, iako su oni stalno govorili da Radosavac nije selo, nego predgrađe Pljevalja. Tom prilikom, sa dedom sam slagao drva iza kuće, ispod jedne stare kruške. Na toj krušci deda je primjetio gnijezdo, i pokušavao mi je da ga pokaže. Ja, onako mali, blesio sam u vrhove krošnje, gledajuću gdje se gnijezdo nalazi. Gledajući prema visini, kao i svako malo dijete kad se zagleda u nešto, otvorio sam usta ko peš. Odjednom, ugledah gnijezdo i majku pticu kako hrani sina ptića (ili je bila ćerka, nisam baš vidio razliku). Sav radostan, još više sam razđebrio usta, kao i ja da hoću da me majka ptica nahrani. Odjednom, majka ptica (a na osnovu kasnijeg objašnjenja od strane dede, saznao sam da je bila švraka), samo naglo podiže rep naviše, a ja u djeliću sekunde osjetih neku kisjelinu u ustima, resicu mi zagolicala. Odmah sam zaključio da me je usrala, pošto sam blesio otvorenih usta. Potrčao sam prema česmi da isperem kisjelinu iz usta.

Ispljunuo sam.

Nisam progutao.

Srećom.

I dan danas imam ukus te kisjeline, kad se sjetim.

Eto, zbog toga ja mislim da sam tolko srećan, kao što pričaju. Mada ja mislim da bi bio još srećniji, po nekom mom razmišljanju, da sam ono govno proguto, a ne što sam ga izbacio iz usta. Eto, tada sam mislio da je sreća što ga ne progutah, a sad mislim da bi mi bila sreća da sam ga progutao, da ode u dubinu mene. Ovako, ja sam ga samo okusio, kao i tu sreću o kojoj drugi pričaju. A šta bi bilo da sam ga tek progutao. Ili, šta da je umjesto male švrake bila roda. E to bi bilo pravo dobro, iz sadašnjeg ugla mog razmišljanja, ne tadašnjeg. Kao mali bi se zaprepastio, al šta znaju djeca. Što je veće govno, to je bolje, srećnije, berićetnije, veći dobitak. Ali i nema kod nas roda, samo švrake. Rode su u nekim srećnijim krajevima. Blago tim ljudima gdje su rode. Vjerovatno da se oni tamo i poturaju pod rode. Ali, neće ni rode svakog da useru. Ne.

I tako, što ti se jedno čini u jednom periodu života, u drugom periodu ti se čini drugo. Tada mi je bilo kisjelo, ali sada… Slatko bogme. Samo da me potrefi češće.

Mada, pitam se opet, da li je to baš tako, ili je to većina ljudi usvojila kao nepisano pravilo, pa tako svi smatraju. Kad svi smatraju, onda sam počeo i ja tako da mislim. Što sam stariji, više se prilagođavam većini. Dok sam bio mali, nisam slušao, nisam bio dobar, bio sam svojeglav, pa nešto što svi smatraju da je dobro ja sam mislio da je loše. Ali eto, srećom, skontah i ja da imam više sreće nego pameti. Sreća je najpresudniji faktor u životu, ali ona ne dolazi sama od sebe. Sreću donose rode, eventualno neke druge ptice. Što veća ptica, to veća i sreća. No, ne može samo da te preleti ptica, mora da ostavi i utisak na tebi. Inače ništa od sreće….

I tako, pričam ja ovo svima sada… a većina se iseljava iz naših krajeva, i moji dobri drugari. Svi odoše negdje. Negdje, izgleda, gdje ima više ptica, po mogućstvu roda. A ja, ostajem ovde sa švrakama, pomalo tužan… Ali, i one su meni dobre. Po kadkad obrate pažnju i na mene, mada drugi kažu da na mene obraćaju više pažnje nego li na njih. I to je važno… šta drugi kažu. Ne daj bože da kažu da sam loše sreće, a ja srećan, pucam od sreće. Ovako je mnogo bolje. Srećan sam, u dobiti sam, tako kažu, a i švrake to potvrđuju, i to onda kada se najmanje nadaš.

Vaso Knežević, dipl. ing. pejzažne arhitekture i hortikulture, slikar i fotograf, rođen 1983. godine u Pljevljima (Crna Gora).

Od 1998. do 2002. godine pohađao i završio Gimnaziju u Pljevljima. Školske 2002/03 godine upisao Šumarski fakultet u Beogradu. Decembra 2007. godine diplomirao na odsjeku za pejzažnu arhitekturu i hortikulturu, sa prosječnom ocjenom 8,24, na temu: “Medonosno drveće i žbunje pljevaljskog kraja”. Dobitnik više sertifikata iz oblasti biodiverziteta, zaštite životne sredine, pisanja projekata za IPA fondove i dr. Učesnik mnogih seminara, koferencija i studijskih posjeta iz oblasti ruralnog razvoja, zaštite životne sredine, turizma, mobilnosti mladih i dr. Radi u Službi za zaštitu životne sredine u Opštini Pljevlja. Saradnik Pljevaljskih novina i dnevnih novina “Danas”. Osnivač i direktor NVO “Da zaživi selo”, u okviru koje radi na prezentaciji ruralnih područja Pljevalja i oživljavanja sela. Član Savjeta za razvoj i zaštitu lokalne samouprave u Pljevljima.

Decembra 2006. godine, dobio treću nagradu za fotografiju na Beogradskom univerzitetu; januara 2005. godine dobio likovnu nagradu “Pivo Karamatijević” za grafiku za 2004. godinu; godine  2010. dobio drugu nagradu za fotografiju na temu “Mladi”, na KUM FESTU u Podgorici.

Slika i crta (2002. godine imao samostalnu izložbu slika u Pljevljima i više kolektivnih u Pljevljima, Podgorici, Nikšiću, Budvi, Sarajevu…). Bavi se umjetničkom i edukativno-turističko-ekološkom fotografijom (povodom Svjetskog dana voda, 22. marta 2009. godine, imao samostalnu izložbu fotografija “Pljevaljski vodotoci” u Pljevljima; 1. maja 2009. godine,  izložba fotografija “Tragovi zavičaja” u Vrulji- Pljevlja; 30. maja 2009. godine izložba fotografija u hotelu “Teuta” u Risnu; povodom Svjetskog dana zaštite životne sredine, 5. juna 2009. godine, imao samostalnu izložbu fotografija u Podgorici); 5 .marta 2011. godine, samostalna izložba u Rožajama; 22. marta 2011. godine, povodom Svjetskog dana voda, samostalna izložba fotografija u Baru; 22. aprila 2011. godine, povodom Svjetskog dana planete zemlje, izložba fotografija na Sajmu ekologije I voda u Budvi; septembar 2012. godine, povodom Dana Pljevljaka u Boki, samostalna izložba fotografija.

Voli da igra šah, piše satirično-humorističke priče, eseje, putopise i članke o ekologiji i turističkim potencijalima Pljevalja; strastveni je ribolovac i ljubitelj prirode (voli da otkriva skriveno a raskošno u prirodi i njegovo prezentovanje putem slike, fotografije i teksta.Aktivan je u NVO sektoru.