Redakcija Vahida Mušović
DOBROTE, RAZUMA, MIRA
Znam, mnogi mi neće vjerovati…
Ali, vjerujem i zahvaljujem što neki mogu i hoće.
Ima nas takvih,
nas, koji se zaklinjemo: Neka mi Bog da ono što želim tebi,
a tebi ono što želiš meni.
Prepoznam one što poštuju, osluškuju i vole
sve od Vrha do najsitnije praške.
Mnogi se sažale na beskućnika – insana i hajvana,
na nemoralnu ženu i alkoholičara dobre duše.
Emer nam takav da smo svi slični a jedni.
Ove jagodice na prstima svjedoče koliko On različito stvara,
a mi, mi bi htjeli da sve liči jedno na drugo,
jer nam je lakše tako.
Oduševi me Čovjek do suza, pripadnik drugog naroda,
taj što ljubi pravdu i govori u ime ugnjetenih,
kad saspe istinu svima.
Njegova riječ je teža, teža na konačnoj vagi,
živa je iskra nade u našim grudima.
Iza deponije psovki, uvrijeda, najprljavijih genocidnih želja
ozari hrabra riječ, oštra kao mač i bič opomene,
izmami uzdanički uzdah.
Zbog tih ljudina vrijedi živjeti,
oni su znakovi vjere, postojanja,
konačne pravde, ljudskosti!
Oni su moji, oni me vole i ja volim njih.
I možda se nikada vidjeti nećemo,
veže nas to što imamo istog Pokretača,
Koji nas voli i šalje udesetostručenu ljubav
na svaku odapetu strijelu dobrote.
Grije nas ljubav i štiti mudrost
od poslanih nam Adema, Nuha, Saliha, Ibrahima, Luta, Ismaila,
Ishaka, Jakuba, Jusufa, Musaa, Davuda, Sulejmana, Junusa,
Isaa i Muhammeda.
Naša srca – treptaji krila kolibra
neumorna su od prejakih želja, od nestrpljenja,
nadanja, očekivanja i naivnih sanjarenja.
I neka je tako, ta, od hiljada snova, ijedan da se ostvari je uspijeh.
Iznjedrićemo ih još jer ih čuvamo u džepovima, fiokama, fasciklama,
u čoškovima trenutnog zaborava, u brižljivim umotuljcima, u samotnima uzdasima.
Izvući ćemo iz iz rukava, šešira, iza desnog uha
samo da Mira ima, samo da Ljubavi ima, samo da Pravde ima!
Oni što spoznaše Mir osjetiše slast praštanja jače od slasti zadovoljenja osvete;
jer “slast opraštanja vodi lijepom svršetku, a zadovoljavanje osvete vodi griži savjesti”.
Makar se tragovi i u pjesku krili, jednom će se i u stijene uklesati.
Mi ne brinemo i ti ne brini,
ima nas,
ima do Sudnjega Dana.
Dok ima insana,
biće i plama,
onog plama što tjera na dobra a odvraća od zla!
