Dragan M. Vugdelić: Na mrtvoj straži (III mjesto za najbolju priču na konkursu za pomirenje i mir)

Dragan M.Vugdelić

NA MRTVOJ STRAŽI

Po motivu A. Birsa

Već su prošle dvije godine od kako je počelo suludo krvoproliće koje je svakodnevno ostavljalo duboke brazde, kako na zemlji tako i u dušama sva tri do tada bratska naroda. Palilo se sve „njihovo“, i pucalo na svakoga ko nije imao „naše“ oznake. Više se niko nije pitao kako je počelo i ko je kriv: to su uvijek bili „oni“ – do nedavno braća, ne po krvi već po bliskosti, i najbolji prijatelji, bez obzira na etničku pripadnost i vjeru.
Jedinica vojnika R. bila je ulogorena na proširenju ispred omanje pećine pravo iznad planinske rijeke, okružene gustim šipražjem i natkriljene borovom šumom. Do proplanka je vodila uska staza kojom odavno niko nije prolazio; čak ni divljač nije tuda odavno prošla prema rijeci zbog čestih prasaka pušaka i detonacija koje su odjekivale u akcijama zakrvljenih vojski i paravojnih jedinica koje su se kretale usjecima bliže vrhovima brda. U vazduhu se stalno osjećao oštri miris dima od popaljenih kuća, ljetine i stoke.
Bio je lijep dan, u smiraju. Vojnik R. je dobio zadatak da kao snajperista na mrtvoj straži motri na jedini prilaz pećini. Na nekih dvjesta metara od mjesta gdje je nepomičan ležao, na samoj obali rijeke, nalazila se povisoka stijena sa koje se pružao divan pogled na sve četiri strane. Da nije bilo opasnosti od otkrivanja položaja njegove jedinice, on bi sugurno sio na tu stijenu i divio se prirodnim ljepotama kraja.
Igra svijetla na površini vode, treperenje žbunja i lišća i prosto nestvarna tišina učinili su da se R. opusti i čak pridrijema. U tome polusnu vidio je omiljenu kafanu u kojoj je najviše vremena provodio sa momcima iz drugoga dijela grada, pripadnicima druge vjeroispovijesti, sa kojima je rastao od najmanjih nogu. Sjetio se prvoga igranja lopte u školskome dvorištu, prvih igranki i zaljubljivanja. Blagi osmijeh zaogrnut sjetom razlio mu se licem pri pomisli na veče kada mu je sestra kazala da je ludo zaljubljena u njegovoga najboljega druga. Njemu je to bilo izuzetno drago, posebno kada su njih dvoje poslije nekoliko godina saopštili da su odlučili da se uzmu. Čelo mu se malo nabora kad mu se javi slika babe koja je bila bila van sebe zbog te vijesti, jer budući zet „nije bio naše vjere!“. No misli o lijepome vremenu nakon toga ponovo mu ozariše lice.
U jednome trenutku, kao u izmaglici vidio je zeta kako sjedi na gomili praznih flaša koje su svjetlucale pod brojnim sijalicama omiljene kafane, i, čudno, drži dvije na očima gledajući prema njemu. Ta ga neobična slika iznenadi i polako otvori oči. Trebao mu je malo vremena da se ponovo privikne na odsjaj sunca sa površine rijeke. Trže se. Da li zaista ima nekog na onoj stijeni?! Protrlja oči i pogleda kroz snajperski nišan. I zaista, na stijeni je sjedio čovjek i kroz dvogled pretraživao okolinu, u tom trenutku upravivši pogled prema pećini i njemu. Jasno je razaznao oznake protivničke paravojske. Ukoči se. Da li ga je spazio? Polako je ponovo pogledao toga čovjeka i pretrnuo. Prva misao bila mu je da je protivnički osmatrač otkrio položaj njegove jedinice. Kada je onaj posegnuo za voki-tokijem ili mobilnim telefonom, pažljivo je nanišanio. Usmjerio je cijev prema glavi toga čovjeka i čvrsto stegao pušku da su mu prsti pobijeljeli. Kada je povlačio oroz zatvorio je oči. Čuo se slab prasak zbog prigušivača koji je imao na pušci. Kada je ponovo otvorio oči, niz lice su mu se slile dvije kapi. „To je znoj“, rekao je sam sebi, iako je znao da su bile suze. Onoga čovjeka više nije bilo na stijeni.
Pucanj je bio dovoljno jak da ga njegovi drugovi čuju. Dotrčali su komandir i još dva saborca.
„Vojniče R., šta je to bilo?!“, poluglasno ali oštro upita komandir.
„Neprijateljska izvidnica“.
U tome trenutku rijeka podno njih pronese tijelo koje je plutalo na leđima tako da mu se lice jasno vidjelo.
Vojniku R. oči se ponovo nakvasiše.
„Dobro urađeno!“, pohvali ga komandir. „Jel’ ti to plačeš?“
„Ne, komandire, dobro sam“.
Komandir se zagleda u njega.
„Jesi li poznavao toga čovjeka?“
Vojnik R. ne odgovori, zagledan u rijeku.
„Vojniče, pitao sam te nešto!“
R. samo blago klimnu glavom.
„Ko je to bio?!
Uslijedila je pauza. Onda, polako i jedva čujno R. odgovori:
„Moj… zet!“