Valter Šarović: Neuhvatljivo sutra

Hrvatska

U cijelome Ugljanu, od Čeprljande[1] do Mulina[2] u to je vrijeme bilo jedno i jedino okupljalište koga su svi zvali krčma. Imala je ona i svoje ime ali, kako ga od izgradnje društvenoga doma u sklopu kojega je bila, nitko nije rabio, svi su ga zaboravili, a izblijedjeli natpis s imenom više se nije mogao pročitati. No ime nije bilo ni potrebno, jer dovoljno je bilo reći: „krčma“ pa da se zna o čemu je riječ.

Strišan! Batin! Igraj kariga, igraj lišo[3]! – orilo se’j iz krčme od jutra do sutra, jer bilo je to carstvo briškule, trešete i bevande ili, po domaću, bivonde[4].

Istina, nije se pila samo bevanda nego i druga pića, trava, loza, pelin i ostale žestice. Pa čak i kava. Međutim, kako u to vrijeme nije bilo aparata za espresso, kuhala se’j kava koju mi nazivamo turskom, na što će svaki Grk, duboko uvrijeđen, reći: – Oprostite molim, to je grčka kava!

Ali, bez obzira na grčko-turske svađe oko njezinoga naziva, kava se je u krčmi rijetko pila jer tamo su, kao što smo rekli, vladali kartaši. Ostali gotovo da nisu ni prelazili njezin prag. Ako je među svim tim kartašima i bio koji šahist, on je tu svoju strast vješto skrivao od ostalih Ugljanaca u strahu da ga ne proglase ludim. Stoga nije bilo ni čudo što je stol s ugrađenom šahovskom pločom, zabačen u jednom od kutova, zjapio prazan. Nitko nije imao hrabrosti sjesti za njega.

A onda, jednoga dana pojavio se je on, Josip Pužić, ugljanski zet koji se’j dobro uklopio od samoga početka u mjesnu kolotečinu. Mještani su, kao što to obično biva u malim sredinama, njega nešto teže prihvatili nego on njih, ali kad su ga nakon nekog vremena prozvali Joso Puž, mogao se’j smatrati autohtonim Ugljancem. Od toga je trenutka i on prema nepisanome pravilu imao pravo zalaziti u krčmu. Kada je ubrzo nakon toga njegova noga prvi put prešla preko njezinoga praga odlučno je najkraćim putom krenuo prema stolu sa šahovskom pločom. Sjeo je, posložio figure i hrabro naručio kavu.

– Joso, ča si bolestan?

– Ne.

– Glavina te boli?

– Ne.

– Znon! Sinoć si se opi pa se sad trizniš!?

– Ne, kumpare[5], ja ne pijem alkohol. Nego pustimo sad to. Od danas pa nadalje izazivam svakoga ‘ko ima hrabrosti neka s menom baci partiju šaha.

Rekavši to naslonio se je, ispružio noge i srknuvši gutljaj kave, mirno dobacio: – Čekam vas, velemajstori. Ali pazite, ‘ko izgubi plaća piće.

Od toga dana Joso je postao redoviti posjetitelj krčme. Sjeo bi za šahovski stol, ispijao kavu i čekao žrtvu. Jedan po jedan, pritajeni su se ugljanski šahisti ohrabrili i unatoč podrugljivim pogledima sjedali za Josin stol. Pravila su bila jasna: takac, makac i pazi da ti ne padne zastavica, jer Joso se’j pobrinuo da na stolu bude i šahovski sat.

– Živilo mukto[6] piti! – veselo bi uzviknuo poslije svake pobjede, a to je bilo gotovo uvijek kad bi mu se netko usudio suprotstaviti šahovskim figurama.

A onda je jednoga dana prije Josinoga dolaska krčmar koji se je, koje li slučajnosti, također zvao Joso, rekao: – Najzad san se siti kako ću doskočiti nomu momu imenjaku i njegovomu: živilo mukto piti. Siguro mu se je na takujinu[7] uvatila paučina, a jo u životu nis skuva toliko kafetine prija nego ča je un doša na Ugljon.

Josin imenjak dao si je posla i već istog dana na zidu iznad šanka osvanuo je natpis: JOŠ DANAS SE PLAĆA A OD SUTRA MUKTE!!!

Kad je Joso ušao u krčmu i uputio se prema svome stolu, sve su oči bile uprte u njega. Sjedio je zakratko ispred poredanih figura a onda je polako ustao i naslonio se na šank. To mu je u posljednje vrijeme postao običaj, jer više se gotovo nitko nije usuđivao s njime igrati šah pa mu je postalo dosadno sjediti za šahovskim stolom.

– Skuvaj mi jednu kavurinu pa makar ju i sam platija. – rekao je

Joso prije nego što mu je papirnata traka s natpisom upala u oči.

– Što ovo piše?

Prečitaj[8], imenjače! – tobože nezainteresirano će krčmar.

– Ma je li istina to što piše? – ne povjerovavši svojim očima upita Joso.

– Kako piše tako će ti i biti!

Sutradan se’j Joso među prvima pojavio u krčmi. Nije ni pogledao stol s uredno složenim figurama nego je otišao pravo do šanka i naslonivši se zadovoljno uzviknuo: – Kavu i pelinkovac da proslavimo.

– Oli ti je rođendan? – na to će krčmar.

– Zajebi rođendane i toči, meni i ciloj krčmi! – rekao je Joso, a kada mu je narudžba izdana, podigao je visoko čašu i uzviknuo: – Živilo mukto piti!

– Živilo!!! – orilo se krčmom. – Ma reka si da ne piješ arkohol[9]! – dobacio je netko.

– Zato što nije bija mukte – na to će Joso. Zatim je popio kavu, iskapio pelinkovac i uputio se prema izlazu.

– A ki će vo sve platiti? – za njim će krčmar.

– Pa jesi li napisa da je mukte?

– Ajde lipo prečitaj naglas ča piše.

– Piše: Još danas se plaća a od sut … ra m … mukte – stao je Joso zamuckivati, shvativši da je nasanjkan.

– Jesi li razumi? Sutra je mukte, ali danaska se ploća. – jedva je kroz smijeh u kojem ga je slijedila cijela krčma uspio izgovoriti njegov imenjak.

Kada su se svi dobro ismijali krčmar mu je htio oprostiti račun za ono što je on popio a ostali su htjeli platiti svatko svoje piće, ali Joso je odbio, rekavši: – Uspili ste me prevariti. To je ka da san izgubija partiju a kad izgubiš red je i platiti.

Nakon toga je opet izgledalo sve kao i prije. I dalje se’j kartalo i pilo pa čak se’j igrao i šah, ali Joso više nije bio onaj isti. Danima je ispočetka čitao što piše iznad šanka ali sutra je uvijek bilo sutra i nije ga mogao dostići. Još je povremeno gurao figure, ali sve rjeđe. I kavu je vremenom potpuno zamijenio pelinkovcem. Nakon što je doživio nekoliko poraza, igranje šaha je prepustio drugima a on je visio za šankom. Očima crvenim od pijanstva neprestano je zurio u natpis, razmišljajući kako uhvatiti to neuhvatljivo sutra.

– Zajebat ću ja tebe! – govorio je sebi u bradu. – Jedanput mi nećeš uspiti pobići pa ćemo opet mukte piti.

Vremenom je Joso počeo kopniti i bivati sve mršaviji dok mu je struk počeo naticati. Bilo je očito da boluje od ciroze jetre. Vidjevši kako sve više propada, krčmar je jednoga dana uklonio kobni natpis. Ali njegov se imenjak više nije pojavio u krčmi.

Nekoliko mjeseci nakon toga na vratima je osvanuo natpis: ZATVORENO ZBOG SMRTNOG SLUČAJA.

– Ki bi reći da će Joso zbog smrti svojega imenjaka zaklopiti[10] krčmu!? – rekao je jedan od dvojice mještana ispred zaključanih vrata.

– A kad mu je sprovod? – upitao je drugi.

– Sutra!

 


[1] Čeprljanda – zaselak na jugoistočnome kraju mjesta Ugljana na istoimenome otoku

[2] Muline – zaselak na sjeverozapadnome kraju Ugljana

[3] strišati, batiti (tući), karig, lišo – izrazi u kartaškim igrama briškuli i trešeti

[4] bivonda – ugljanski izraz za bevandu, mješavinu vina i vode

[5] kumpare – prijatelj, drug.

[6] mukto – iskrivljeni izraz za mukte, što znači besplatno

[7] takujin – lisnica, novčanik

[8] prečitati – umjesto pročitati

[9] arkohol – iskrivljeni izraz za alkohol

[10] zaklopiti – zaključati