Genocid nad Romima
U čitavom zapadnom svijetu i državi Izrael održavaju se godišnje komemorativni skupovi sjećanja na stradanja Jevreja u Drugom svjetskom ratu pod nazivom holokaust. Ovo stradanje je utvrđeno i kvalificirano kao genocid. Na isti način se obilježava genocid nad Bošnjacima – muslimanima u Srebrenici. Žrtvama i jednog i drugog genocida podignuti su mnogi spomenici uglavnom popisane žrtve, imenovani i (o)suđeni planeri i izvršioci, upriličuju se vjerske (duhovne) službene molitve u svim sakralnim objektima i ponavljaju na TV i printanim medijima sadržaji vezani za najveća zla prošlog stoljeća. Napisane su hiljade knjiga, historijskih, socioloških i psiholoških analiza. Nitko se ne bavi na općoj razini genocidom neviđenih razmjera nad Romima izuzev spomena kod izlaganja o istom nad Jevrejima. Koliko je meni poznato nema niti jednog spomenika njihovim žrtvama niti je do u detalje izražen obim, ne održavaju se komemorativni skupovi, nema sistematskog popisa žrtava i nema općeg žala i sućuti prema tim nevinim ljudima. Čudim se židovskim organizacijama da nisu potakli i pomogli u financiranju istraživačke i ostale aktivnosti oko prezentiranja sve dubine zla koji se desio ovom plemenitom narodu koji preko 800 godina luta dijelom Azije, čitavom Evropom, Amerikama i Australijom. Cio svijet je njihova tužna domovina. A nije li ta nebriga usud koji ih prati zbog toga što nemaju državu, svoju vlastitu planetarnu organizaciju ili što uopće nemaju ništa militantno u svojoj predaji, filozofiji, životu i ponašanju. Mnogi vole, čak (pre)uzimaju romsku pjesmu, muziku, ali ne i tugu prošlu i sadašnju. Da bi ovo potvrdili u kratkim crtama ćemo predstaviti njihovu prošlost koja objašnjava sadašnjost.
Historija Roma
Dugo vremena evropski historičari sve do 19. stoljeća držali su da su oni porijeklom iz Egipta te da su se raseljavali diljem Azije i Evrope iako su postojali podaci u arhivama arapskog carstva i vizantije da su na svoj put bez povratka krenuli iz Indije. U današnjoj indijskoj državi Utar – Pradeš na sjeveru Indije Romi su imali veliko kraljevstvo Kanaudž. U ratovima arapske dinastije Abasida protiv države Roma u kojoj su Arapi izišli kao pobjednici 834. godine zarobljena je i odvedena u ropstvo 27.000 Roma da bi 855. godine u sukobu Arapa i Vizantinaca veliki dio istih odveden u ropstvo u veliko vizantijsko carstvo. Daljnjim historijskim događajima u IX i XII. stoljeću u borbama sa Turcima Seldžucima i avganistancima protiv romskih kraljevstava nastoje novi egzodusi i prestaju njihova kraljevstva, a većina se raseljavala u druge dijelove indijskog podkontinenta ili u prostrano tursko carstvo. Iz turskog carstva preko Egipta stižu u Španiju, a preko Balkana u evropske zemlje.

Krećući se u manjim grupama bivaju označeni kao došljaci i ponavlja im se poznata historija Jevreja bez organizacije, pisma, čvrste religije, pogubljenih međusobnih veza, živeći na marginama društva i nasilja osuđenih na golo preživljavanje samo sa svojim jezikom i porijeklom koje je stoljećima bljedilo.
Od tada do danas ih možemo pratiti samo kroz prikaz nešto skupljene građe po državama gdje su živjeli i koje su često mijenjali, u zavisnosti od položaja kakav su pojedina razdoblja vlasti i vladari nudili. Ipak raspršeni i danas žive u Pakistanu, Avganistanu, Iranu, Siriji, Egiptu, suvremenoj Turskoj i svim evropskim zemljama, a preko njih u transatlanskim zemljama SAD i Kanade, nešto u Južnoj Americi i Australiji.
Turska u svom usponu se neprestano širila obuhvatajući područja arapskog poluotoka, dijelove Sjeverne i Srednje Afrike, Španije, Balkana, Sjeveroistočne Evrope. Položaj Roma u tom carstvu se svodio na isti način kao i za druge nemuslimanske zajednice po principu tzv. milet sistema gdje su postojali pripadnici islamske vjeroispovijesti i nemuslimanske zajednice. Naravno zbog prostranstva carstva i mnogoljudnosti stanovništva država je ostvarivala opće kontakte sa tim zajednicama putem njihovih vjerskih poglavara koji su u isto vrijeme bili politički čimbenici. Pošto Romi nisu pripadali ni jednoj od tih zajednica, a u isto vrijeme su pripadali svima Turci su u nekim područjima sa više romskih klanova ili porodica imenovali ciganskog sandžak – bega koji je za potrebe turske države sakupljao porez, novačio mladiće za vojsku, sudio u međusobnim parnicama, izricao kaznene osude i uopće važio za legitimnog predstavnika Roma pri turskim upravnim organima oblasti. Takve oblasti sa ciganskim sandžak – begom registrirani su u području Istambula i Rumelije. Koliko je bilo dobro regulirana materija odnosa sa Romima vidi se po fermanu Sultana Sulejmana o Romima u Rumelijskom vilajetu iz 1530. godine koji između ostalog regulira da ciganski sandžak – beg „Raspolaže globama, kaznama za teška krivična djela, običajnim porezima i badihovama ubranim od Cigana koji pripadaju ciganskom sandžaku“.
Prema popisu stanovništva iz 1518., iz 1522., 1530. i 1566. godine Romi su naseljavali Istambul, Jederene, Nikopolje, Plovdiv, Čustendilo, Sofiju, Niš, Kruševac, Smederevo, Beograd i gradove u Bosni. Romi su se uvijek zbog etnomimikrije opirali deklarirati kao Romi nastojeći službeno izbjeći loš status, prezir i osjećaj građana posljednjeg reda. Osim službenih popisa ipak najvjerodostojniju sliku daju procjene koje govore da danas u Turskoj živi oko 2.000.000 Roma.
Prema arhivskim izvorima u Grčkoj su se pojavili 1325./30. Pod nazivom Egipćani. Procjenjuje se da ih danas živi u Grčkoj oko 600.000.
U Bugarskoj žive u okolici svih većih gradova i procjenjuje se broj na oko 800.000.
U Makedoniji žive u mjestima Kumanovo, Prilep, Tetovo, Gostivar, a u glavnom gradu Skoplju živi 60.000.
Prve vijesti o Romima u Srbiji potiču iz doba Cara Dušana (1331. – 1335.). Živjeli su u svim većim gradovima kao Golubac, Gradište, Kruševac, Niš, Vranje, Rudnik i kasnije Beograd.
Prema službenom popisu iz 1971. na teritoriji Srbije živjelo je 164.724 Roma, a procjene u današnje vrijeme su znatno više. Među istaknute Rome u Srbiji bez obzira što se tako osobno (ne) izjašnjavaju spadaju slikari članovi SANU Mića Popović i Bata Mihailović, filimski režiser Živoin – Žika Pavlović, književnik Stefan Pešić.
U Bosni i Hercegovini prema procjeni živi oko 25.000 Roma, a pred posljednji rat je živjelo od 300.000 u i oko naselja Sarajevo, Banja Luka, Mostar, Brčko, Čajniče, Kalesija, Konjic, Laktaši, Livno, Sokolac, Travnik, Trebinje, Visoko, Višegrad, Zavidovići, Zenica, Zvornik, Srebrenica, Živinice i dr. Karakteristično je da su među žrtvama ustaškog terora zajedno sa Jevrejima tijekom Drugog svjetskog rata iz Bosne i Hercegovine deportirano veoma veliki broj Roma u koncentracijski logor u Jasenovac gdje je po procjeni poubijano preko 12.000. Isti slučaj se dogodio u posljednjem ratu gdje su pripadnici paravojne formacije Željka Ražnjatovića – Arkana u Bijeljini pobili znatan broj Roma, a u isto vrijeme zatočili u logoru Miljevci kod Doboja oko 300. U genocidu Srebrenice masakrirano je 70 Roma.
U arhivama Hrvatske Romi se pojavljuju od 1362. godine. S obzirom da je Hrvatska historijski bila u sastavu Austrougarskog carstva svi progoni koji su se dešavali u toj zemlji odnosili su se i na Rome Hrvatske. Posebna stradanja su doživjeli za vrijeme NDH gdje su prema usvojenim rasnim zakonima sistematski uništavani zajedno sa Jevrejima u logoru Jasenovac u prostorijama „Logor IIIc“ koji je bio predviđen za hitne likvidacije. U Hrvatskoj ih i sada prema procjeni živi 40.000.
U Rumuniji se spominju od 1417. godine. Posebno težak status kroz historiju su imali upravo u ovoj zemlji gdje su bili brojčano veći nego u drugim pa su čak u srednjem vijeku i u novom dobu sve do sredine 19. stoljeća smatrani i tretirani kao klasično roblje koje se prodavalo, trgovalo i smatrani su kao živa stvar. Iako prema zvaničnim podacima po popisu iz 1977. godine ih je živjelo u ovoj zemlji 239.810 ozboljne procjene idu na oko 2.000.000.
U Mađarskoj se pojavljuju u vrijeme Bele IV (1235. – 1270.). Zvanični podaci govore da je u Mađarskoj 1979. godine živjelo 500.000 Roma, a procjene u sadašnjem trenutku idu na oko 1.000.000. Posebna karakteristika mađarskih Roma je sklonost muzici koju su iznjedrili velikane muzičare Pan Cinka (1711. – 1772.). Janoša Bihiria, Pal Raca, Karolji Boka, Pišta Danka i druge. Oni su dali poseban štih Mađarskoj muzičkoj umjetnosti.
Prema podacima iz arhive u Njemačkoj su stigli 1907. godine te se potom spominju u raznim gradskim kronikama. Život im je uvijek bio ograničen skopčan sa nevjerovatnim poniženjima i akcijama države, vladara ili vlastele protiv njih. U cijeloj historiji evropskih zemalja njihov položaj u Njemačkoj je bio neuporedivo najteži da bi ih nacizam potpuno uništio.
Za vrijeme francuskog kralja Karla VI. stigli su u Francusku, a u Pariz 1427. godine. Više puta su kraljevi izdavali edikte po kojima moraju napustiti Francusku među koje spada i Luj XIV. Mnogo ih je stradalo u koncentracijskim logorima za vrijeme okupacije Francuske od strane Njemačke tokom Drugog svjetskog rata. Sada ih u njoj živi prema procjenama oko 500.000.
U Italiji se spominju od 1422. godine sa pretpostavkom da su došli iz Grčke, a sada ih prema procjenama živi oko 150.000.
Španjolska je zemlja u kojoj trenutno živi oko 800.000 Roma koji su u nju stigli u grupama od 1420. do 1425. godine jer im je kralj Alfonso V. dao dozvolu za useljavanje. Međutim u slijedećim razdobljima doživljavat će ista razočarenja kao i u drugim zemljama. Pod nazivom Gitanosi spominju se u mnogim dokumentima, a posebice u nalazima vlasti i crkve da se asimiliraju, prime katoličanstvo i izmjene način života. U književnosti i umjetnosti Španjolske dali su veliki doprinos posebno u muzici. Vjeruje se da je veliki Migule Cervantes bio Rom kao što i pouzdano znamo da je slikar Pablo Pikasso istog porijekla. Posebnu karakteristiku čini njihov doprinos kroz čuveni flamengo. Suština flamengo pjesme je tzv. cante hondo, što bi se moglo prevesti kao duboka pjesma, ma da to nije najadekvatniji izraz. Cante hondo je sinteza između Orijenta i Zapada, Evrope i Afrike, Vizantijskog i Rimskog carstva, jevrejske, kršćanske i islamske kulture i Indije smatraju stručnjaci.
U Poljskoj su zabilježeni 1428. godine i živjeli su u većim skupinama oko gradova i birali svoga kralja kao starješinu svih rodova kojeg su priznavali i zvanični vladari. Uvijek su sa poljskim narodom učestvovali u svim borbama za njenu nezavisnost pa tako i tokom Drugog svjetskog rata kada su bili istrijebljeni zajedno sa poljskim Jevrejima. Procjenjuje se da se nisu oporavili od nacističkih progona i da ih sada živi oko 140.000.
U Rusiji se spominju od 1500. godine i njihov broj se povećavao u ovoj ogromnoj mnogoljudskoj zemlji, tako da 1844. godine je živjelo 1. 427.539 Roma. Progoni u okupiranim dijelovima zemlje od strane nacista te Staljinove čistke u gulazima Sibira smanjio njihov broj pa se danas procjenjuje na 500.000.
Iz Evrope određen broj odselio u SAD, Kanadu i Meksiko i veoma je teško procijeniti broj.
Ukupne procjene o brojnim stanju današnjih Roma u Evropi i širom svijeta iznose oko 12.000.000.

Holokaust
U stradanjima holokausta ne može se precizno utvrditi broj Roma ali sudeći prema broju umorenih Jevreja i broju koji je živio u to doba cifra se možda penje više od 1.000.000. Ovdje se radi o neprovjerenom broju, nego samo o procjeni.
Holokaust se pripremao od 1931., izvršenje počelo 1938, a dovršeno raspuštanjem konc. logora 1945. godine. Pogledajmo kratku kronologiju događaja, pripreme i izvršenja genocidnog istrebljenja Roma:
– 1931. godina
Proglas nacista da su Jevreji i Cigani narod „izvan Evropske strane rase“.
– 1933. godina
Zahtjev berlinske službe za rase i naselja da su „Cigani i Cigani mještanci“ strelištu.
– 15. septembar 1935. godine
Objava „Ninberškog zakona o rasama.
– 13. – 18. juni 1938. godine
Deportacija Roma i Sinta muškog pola odraslih i neoženjenih, u koncentracione logore DHU i Buhenvand, kasnije u Maughauzen.
– 8. decembar 1938. godine
Himler objavljuje svoju naredbu, prema kojoj se pitanje Roma mora rješavati shodno pitanju rase i na osnovu rezultata saznanja prema do kojih je došao dr. Riter.
– 21. septembar 1839. godine
Hajdrih je organizirao sa nadležnim dogovor o pripremama za deportaciju oko 30 000 Roma i Sinta, koliko ih je još ostalo u Poljskoj.
– 16. decembar 1942. godine
Objavljena je Himlerova zapovijest za deportaciju Roma i Sinta iz cijele Evrope u Aušvic – Virkenau.

Romi su bili zatočeni u svim logorima zajedno sa Jevrejima ali su postojali i posebni logori u Bikendorfu, Malcanu, Frankfurtu na Majni, Kilu, Pelicu, Bibrihu, Gelzerkihenu, Esenu, Dortmundu. U svim okupiranim zemljama Romi su bili zatočeni u konc. logorima zajedno sa Jevrejima pa u Hrvatskoj u Jasenovcu, u Srbiji u Beogradu, manji logor u Sarajevu itd. Nakon završetka Drugog svjetskog rata i raspuštanja logora Romi su se razišli svojim nepredvidivim putevima tiho noseći u sebi bol za užom rodbinom i traumatizirani zbog vlastite sudbine.
U postupcima za naknadu štete zbog zatočenja u logorima i ostvarenju određenih beneficija u zemljama gdje su živjeli našli su ponovno na zid šutnje i odbijanja tako da ih je veoma mali broj ostvario svoja prava. Demokratska Evropa i njena sebična javnost je ponovo mislila samo na sebe što se zorno vidi da nije do sada podigla niti jedan spomenik žrtvama Roma.
Zašto se sve ovo dešava ovom plemenitom narodu?
Naime Romi tek od 1979. godine imaju svoju planetarnu organizaciju i veoma mali broj znanstvenika kvalificiranih za istraživanje njihovog historijskog, etničkog, književnog, umjetničkog, jezičkog i ostalog gradiva, a još manje imaju financijskih izvora za tako skupe projekte jer u svemu zavise od milosti vlada zemalja u kojima žive. Romi ne pripadaju kao cjelina niti jednoj religijskoj zajednici već svima u kojima su opet manjina.
Na ovaj postupak ih je natjerala etnomimikrija jer su stoljećima se priklanjali zajednicama većine tamo gdje su živjeli.
Ipak, njihova temeljna religijska uvjerenja su ostala u blijednim tragovima i simbolima iz njihove pradomovine Indije koje ljubomorno čuvaju zajedno sa jezikom i prenose sa pokoljenja na pokoljenja. Ovaj fenomen je naznačen u kultnim filmovima „Skupljači perja“ Aleksandra Saše Petrovića i „Dom za vješanje“ Emira Kusturice.
Organizacija Roma
Već početkom 20. stoljeća pojavljuju se prva udruženja Roma po zemljama gdje žive koja se bore za svoj status u okviru kojih se pojavljuju napori oko izdavanja njihovih književnih djela, izrade rječnika, gramatike i uopće pisane riječi od Roma za Rome. Konačno se otvaraju ozbiljne rasprave o njihovom statusu u zemljama gdje žive i čitavom svijetu i pojavljuju se projekti o raznim aktivnostima njihovog života financiran od vlada, ali za veliku manjkavost jer u njima ne učestvuju znanstvenici njihovog naroda, ponekad zbog nedostatka kvalificiranih, a ponekad namjerno.
Utemeljena je internacionalna organizacija Roma, a predsjednik u periodu od 1981. – 1990. godine bio je Said Balić iz Niša, a od 1991. do 2000. godine dr. Rajko Đurić sveučilišni profesor iz Beograda. Treba pomenuti njegov izuzetan doprinos borbi za prava Roma u svijetu, a ponajprije dvadesetak objavljenih knjiga o Romima među koje spada i historija Roma iz koje su uzimani historijski podaci prilikom izrade ovoga teksta.
Romi na svjetskoj razini rade svoj dugoročni program iz kojeg će, nadamo se, proisteći mnogobrojne i praktične inicijative ne samo pred UN, Vijeću Evrope i vladama zemalja gdje žive. Ovdje ću napisati jednu izreku: „Ko se bori može da izgubi, a ko se ne bori već je izgubio“. A da se borba „isplati“, a još sa istomišljenicima u borbi za svoja prava udruži uspjeh neće izostati, (po)kazuju Sejdić i Finci, kojima treba i država BiH da izađe u susret, a ne da ostane samo kao slučaj – „Sejdić – Finci“.
„Veseli brijeg“
U Banja Luci bio je jedan periferni dio grada u kojem su, do agresije na Bosnu i Hercegovinu i njene gradove kao što je i Banja Luka, živjeli banjalučki Romi ili kako su ih, bez namjere vrijeđanja zvali: „naši cigani“. Vazda je gore bilo i veselja i pjesme, a bogami i plača i gužve. Kažu da je zbog njihove vesele naravi i to njihovo stanište, taj dio grada i dobio ime „Veseli brijeg“. Do Drugog svjetskog rata zvao se i „Ciganski brijeg“, a potom još i „Vlaški brijeg“. Ovi Romi – Cigani bili su stanovnici pomenutog brijega, rijetko su kada selili i ako su imali zaprežnih kola, s jednim ili dva slabašna konja ili malo bolja kola.
Veseli, kao što znaju biti, kada bi silazili u grad, čitava porodica bi sjedala na „šprajc“ kola i uputila bi se u grad – čaršiju da ponešto privrede, zarade ili uprosjače. Istina, uvijek su bili veseli i kada bi odlazili u grad, a i kada bi se vraćali svome brijegu.
Njihov brijeg je bio nagizdan kućicama – krovinjarama, oblijepljene zemljom ilovačom, okrečene, pokrivene biber – crijepom, daskom, šindrom ili plehom od većih kanti – buradi, prišivenih po krovovima kuća.
Tu su, eto tako, u svom naselju na svom „Veselom brijegu“ živjeli, radili, išli u školu, igrali fudbal, potkad prosjačili, ali, ipak su živjeli svoj ciganski život.
Negdje pred početak Drugog svjetskog rata, njihove grupe postepeno su nestajale u vihoru rata. Neki su otišli u NOB, dok su se drugi izgubili u metežu rata i nestali bez traga.
„Veseli brijeg“ je bio čuven i po proslavama, njihovog najvećeg praznika „Đurđev dana“, a i „Alđuna“ (Aldžun). „Alđun“ predstavlja prekretnicu ljeta koje se polahko pretvara u jesen što dokazuje narodna izreka: „Alđun za leđa, kaput na leđa!“ „Alđun“ (2. august) se slavi više od 500 godina, a slavi se širom svijeta. Ta dva praznika slave i Romi sa „Veselog brijega“ pred svojim kućama, sviraju uz tamburu, pjevaju, jednom riječju, vesele se, pa i pokoje jagnje ispeku za te prilike.
Najinteresantniji je „Đurđev dan“, to je 6. maj, mada je to „srpski“ praznik, a mnogi od njih su islamske vjeroispovjesti oni ga ipak na svoj način slave. Tada se haman sva Banja Luka slijevala ka „Veselom brijegu“. U jutarnjim satima, a i u toku dana, obučeni u lijepa, ispeglana odjela odlaze na „Veseli brijeg“ da Romima čestitaju taj praznik. Tu se sretnu prijatelji i poznanici, porazgovaraju sa mještanima o svemu, učestvujući na njihovim sjedeljkama, pred kućama, popije se fildžan kahve ili pokoja čašica rakije, uz mezu, s pečenom jagnjetinom. Tada bi Romi kitili svoje goste cvijećem, jorgovanom, a u nedostatku cvijeća, izbor bi pao na šumsko cvijeće, obično cvijet zumbula, jagorčevine ili grančicu tek napupale lijeske ili mlade vrbove grančice. Tu bi se cijeli dan slavilo, veselilo, pjevalo, igralo, sviralo, a posebno Cigani sa svojim tamburašima išli od kuće do kuće, od grupe do grupe i tako uveseljavali mještane i goste – posjetioce. Veselje nije moglo proći bez „ciganskog kola“. Ciganke, lijepe i lijepo odjevene, igrale bi do u bezsvjesti, u onom pravom ciganskom transu i zanosu. Na ovoj najboljoj i najljepšoj, narodskoj, spontanoj zabavi u gradu Banja Luci biva i izbor ‘Ciganskog cara’, a to je kruna veselja. Tu laskavu titulu godinama je nosio poznati banjalučki kamiondžija i taksista Marko Vrbica.
Poznati ciganski sastav iz čaršije sa Mejdana odlazio bi na „Veseli brijeg“, a bio je sastavljen od Saliha Ninčića, harmonikaša, inače obućara iz „Male čaršije“, te svirača zurle, bubnjara i pjevača Hase. Bili su vrlo zanimljivi i narod ih je rado slušao i darivao novcem, domaćini s mahramama i peškirima koji su za tu priliku bili namjenjeni. Mahrame i peškiri bili su ukrašeni raznim šarama sa kojima su mještani kitili svirače. Ova grupa svirača, također, se pojavljivala za vrijeme muslimanskih praznika Bajrama, a uz ramazanski post, pogotovo kada bi se budilo na ručak. Haso, bubnjar bi obilazio mahale i bubajući u bubanj uzvikivao bi: Ustajte, vrijeme je ručku! Po završetku Ramazana, narod iz mahala bi novčano darovao Hasu bubnjara.
Kako sa muzikom, tako i sa „malim fudbalom“, „Veseli brijeg“ sa timom „Brazil“ godinama su privlačili i plijenili pažnju Banjalučana. Bili su najveća atrakcija turnira u „malom fudbalu“, koji su se održavali na Stadionu sporskih igara. „Brazil“ sa „Veselog brijega“ je bez premca, bio najveći miljenik publike na Stadionu sporskih igara. Nikada nisu razočarali gledaoce, ni kada su gubili kada su nailazili na, ipak, kvalitetno jače ekipe. Glavni igrači bili su braća Mujkić (njih šestorica bili su igrači), čak su jednog od njih zvali „Pele“. Jedini plavokosi „Brazilac“ je bio Tošo Mihelčić.
Na „Veselom brijegu“, od agresije (1992. godine) nema više starosjedilaca Roma. Uz one „nesrbe“ i oni su morali u izganstvo, veliki broj njih je u skadinavskim zemljama. Nema više „Veselog brijega“, nema više ni njihovog „Brazila“ koji je zaslužio da izbori svoje mjesto u analima banjalučkog „malog fudbala“ kao ekipa koja je ostala zapamćena, možda i više od svih ostalih. Ako danas nekoga sretnete sa „Veselog brijega“ i pitate nešto za prošle i sadašnje stanovnike, on će vam reći: Nema više toga, sada je tamo neveselo, kao i u Banja Luci bez njenih starosjedioca.
A da je to tako govore nam i stihovi pjesnika sa „Veselog brijega“, Šemse Avdića, predratnog predsjednika Romskog udruženja Banja Luka.
A evo jedne pjesme Šemse Avdića:
Miris Banja Luke
U snu te napustih Banja Luko moja,
al’ budan ću da ti se vratim.
I u čergi sam sretan kad sam u tebi,
više nego u Parizu, Rimu, a u duši patim.
Sanjam očiju otvorenih ulice tvoje,
duša za njima prazna vapi,
Vrbasu operi dušu zlih ljudi,
suze su ciganima sve tvoje kapi.
U snu koračam ka pragu okrvavljenom;
ikonska tuga razara mi grudi.
Sretan ću biti da grob oca i majke vidim,
i komšije svoje srcem da izljubim.

Tako je to bivalo ne tako davno i u minulim vremenim na „Veselom brijegu“, gdje se ciganska mladež okupljala, veselila, loptu ganjala, a posebno što je pozitivno, da su se mnogi od njih i školovali, a neki su i do fakultetskog obrazovanja dogurali.
Ovdje ću (s)pomenuti Aliju (Alju) sina Rame Mujkića, koji je prije agresije na BiH živio i radio u mom rodnom gradu Maglaju kao profesor matematike u više maglajskih škola. Često smo se družili kako u Maglaju tako i u Banja Luci. Alija je bio dobar svirač gitare, a još bolje je pjevao. Volio je svoj „Veseli brijeg“ i Banja Luku kao i njegov otac Ramo, koji je bio podvornik u OŠ „Esad Midžić,“ a koju su pohađali i đaci sa „Veselog brijega“. Ramo se bavio i „politikom“, borio se za bolji status svojih Roma u Banja Luci i šire. Bio je delegat u tadašnjem SSRN (Savez socijalističkog radnog naroda).
Zato, ovaj tekst posvećujem Aliji (Alji) sinu Rame i svim Romima širom svijeta, a (po)najviše banjalučkim Romima sa „Veselog brijega“.
S pjesmom Đelem, Đelem… (Idem, Idem…) Alija je napustio Maglaj i otišao u nepoznato, kao većina Roma bez povratne karte.