Redakcija Vedran Volarić
Vedran Volarić: Kamenčići sreće
1
Prije mnogo godina bijaše jedna djevojka koja se odazivala na ime Mana. Unatoč tome što je bila pametna, inteligentna i lijepa, nije se moglo reći da ju je sreća okruživala. Poput ostalih, imala bi svoje dane; ponekad dobre, ponekad loše. Iako su joj svi govorili da si mora pronaći prijatelje i ljubav života, samo bi odmahivala rukama na takva razmišljanja drugih.
S obzirom da je bila okružena ljudima koji nisu mogli naglasiti svoju sreće, jer nje gotovo nije ni bilo, odlučila je poći na putovanje do jednog dalekog sela kako bi vidjela jesu li uistinu ljudi tamo sretni kako se pričalo na sve strane.
2
Samo je slijedila glavnu stazu, što joj je omogućavalo siguran put bez lutanja. Već prvog dana putovanja naišla je na starca čija je kočija zaglavila u blatu. Njen je vlasnik na sve načine pokušavao izvući drveni kotač iz zemlje, ali jednostavno nije imao dovoljno snage kako bi uspio u svome naumu.
Crvena lica i duboka daha, ugledao je Manu kako mu se približava. „Dijete drago“, započeo je hrapava glasa. „Je li bi mi htjela pomoći pogurnuti kočiju prema naprijed, kako bi se kotač oslobodio ovog blata u kojem je zaglavio?“
Mana je pogledala umornog starca i sažalila se nad njime. „Ne znam jesam li dovoljno snažna, no pomoći ću vam.“
Njih dvoje su stali iza kočije i svom snagom gurali je prema naprijed. Istovremeno, dva smeđa konja svojim su pokretima pokušavali iskoračiti. Nekoliko trenutaka kasnije, napravili su ključni napredak.
„Uspjeli smo!“ povikao je radosno starac. „Kočija se ponovno može koristiti.“ Pogled je usmjerio prema djevojci. „Ne znam kako da ti zahvalim. Da mi nisi pomogla, tko zna koliko bi se još dugo mučio.“ Zastao je kako bi došao do zraka. „Što kažeš da te povezem? Kamo su se tvoje noge uputile?“
„Idem prema jednom dalekom selu na jugu zemlje.“
„Uf“, starac se zacrvenio od nelagodne i počeo svrbjeti po glavi. „Mene put na prvom raskrižju vodi prema sjeveru. U kočiji prenosim voće za stanovnike na sjevernoj strani. Ionako već kasnim, pa ne znam hoću li ti moći pomoći po pitanju prijevoza.“
„Sve je u redu“, ponovila je djevojka. „Ići ću pješke.“
Starac se zagledao naokolo ne znajući kako bi mogao uzvratiti uslugu. „Evo ovako ćemo“, rekao je. „Možda te neću moći povesti, ali zato ću ti dati vrećicu punu kamenčića.“
„Uistinu nije potrebno.“
No starac nije slušao. Iz džepa je izvadio malenu vrećicu, te je počeo puniti kamenčićima koje bi pronalazio u svojoj okolini. Ubrzo, vrećica se ispunila. Uskom vrpcom zavezao ju je kako njen sadržaj ne bi ispao van.
„Izvoli, dijete moje“, rekao je on sa osmijehom od uha do uha.
Kamenčići, pomislila je ona. Što da činim s njima? Međutim, svoje je misli ostavila za sebe i ljubazno se zahvalila.
„Nikada ne znaš kada ti mogu pomoći, zar ne?“ rekao je starac i sjeo u kočiju. „Čuvaj se i budi sretna.“ Potom je dao konjima znak za pokret i ubrzo nestao iz Maninog vidnog polja.
Ona je zbunjeno pogledala poklon i duboko izdahnula. Razmišljala je da ga baci, no kako joj nije stvarao teret, spremila ga je u džep i nastavila dalje.
3
Predvečer drugog dana putovanja našila je na nepredviđen problem. Naime, put ju je vodio preko velike rijeke, čiji je drveni most bio srušen. Zabrinuto je gledala u ono što joj se činilo nesavladivom preprekom. Razmišljala je što da učini, kada je začula nečiji glas u blizini.
„Staaaniii!“ Do nje dopirala riječ nošena vjetrom. „Staaaniii!“ Glas se ponovio, a Mana zaključila kako pripada ljepšoj polovici.
Ubrzo je uz rub kopna ugledala nepoznatu djevojku. Prišla joj je, no djevojka nije obraćala previše pozornosti na nju. Umjesto toga, nastavila je vikati gledajući prema rijeci.
„Zdravo“, rekla je Mana, vidjevši čamac s nekoliko ljudi kako se udaljava od njih. „Što se događa?“
Na trenutak djevojka ju je pogledala. „Kako misliš što se događa? Most se srušio. Jedini način da se dođe do druge strane je ovaj čamac.“ Ruku je usmjerila prema prijevoznom sredstvu o kojem je govorila. „Vlasnik čamca prevozi ljude tri puta dnevno s jedne strane obale na drugu. Kao što vidiš, uskoro će noć, a tek će se sutra ujutro vratiti na našu stranu. Zato ga dozivam da se okrene i vrati po mene, ali očito me ne čuje. Ni on, ni njegovi putnici.“
„I ja trebam na drugu stranu, ali ako moram pričekati jutro, onda ću pričekati jutro. Za to vrijeme odspavat ću negdje na travi.“
„Vjeruj mi da to ne želiš. Tijekom noći ovdje znaju doći vukovi. Njihovo se zavijanje daleko čuje. Zato ti savjetujem da mi pomogneš dozvati čamac prije nego nam se dodatno udalji.“ Djevojka je ponovno usmjerila glavu prema rijeci i čamcu. „Staaaniii!“
Vidjevši da glasne riječi djevojke ne dopiru do čamca, Mana se sjetila svojih kamenčića. Izvadila ih je nekoliko, a zatim počela bacati prema čamcu. Iako je vozilo bilo već dosta odmaklo, imala je snažan zamah.
„Što radiš?“ upitala je djevojka. „Želiš nekoga pogoditi u glavu?“
„Naravno da ne. Samo im želim skrenuti pozornost. Kada vide da oko njih padaju kamenčići, okrenut će se prema ovoj strani obale.“
I uistinu je tako bilo. Vlasnik čamca primijetio je kako odnekud padaju kamenčići u rijeku. Najprije je pogledao prema nebu, a kako se tamo nije imalo ništa neobičnog za vidjeti, okrenuo se prema iza te ugledao dvije djevojke kako zamahuju rukama. Iako mu nije bilo drago vraćati se, odlučio im je pomoći. Okrenuo je čamac i vratio se po njih.
Prije nego su došli do druge strane obale, dvije djevojke su se sprijateljile i zaključile kako ih putovanje vodi do iste destinacije.
4
Nedugo nakon što je sunce sljedećeg dana izašlo, zajedno sa svojom prijateljicom, Mana je ugledala skupinu od četiri divljaka koja je okružila nepoznatog mladića. Ovaj je ležao na tlu, svako malo dobivajući novi udarac u svoje tijelo. Divljaci su se služili rukama i nogama kako bi zadali što više boli nemoćnom mladiću.
„Što to radite?“ upitala je zabrinuto Mana.
„To se vas ne tiče“, odgovorio je prvi divljak. „Ako ne želite i vi završiti poput ove budale, savjetujem vam da nastavite dalje.“
Prije nego je drugi divljak ponovno udario mladića, Mana ih je zamolila neka ga prestanu tući. Međutim, nisu je poslušali.
„Posudili smo mu novac, a sada nam ne može vratiti“, rekao je treći divljak djevojkama.
Žrtva je sakupila snage kako bi se uključila u razgovor. „To nije istina! Posudio sam od njih deset zlatnika i prema dogovoru vratio im petnaest. No sada me traže da im vratim dvadeset.“
„U međuvremenu smo se predomislili“, rekao je četvrti divljak. „Zaključili smo da bi najpoštenije bilo da nam vrati dvostruko više. A sada vas dvije krenite svojim poslom!“
„Otići ćemo, a vas će bog kazniti“, rekla je Mana i povukla prijateljicu za ruku, nakon čega se odmaknula od njih.
Kada je bila sigurna da je ne mogu čuti, njezina prijateljica se oglasila. „Moram mu pomoći. Ne možemo ih putiti da ga i dalje tuku.“
„Naravno da ćemo mu pomoći“, složila se Mana. Potom je iz vrećice izvadila dvadeset kamenčića; deset za sebe, deset za prijateljicu. Njih dvije oprezno su se popele na dva stabla, pazeći da ih divljaci ne vide. Potom su ih naciljali i polako počele bacati kamenčiće na njih.
Zbog gustog lišća ovi ih nisu mogli vidjeti.
„Što je to?“ upitao je prvi divljak.
„Pada s neba“, rekao je drugi.
„Kamenčići s neba? To još nisam vidio?“ začudio se treći.
„Mora da je ona djevojka bila u pravu. To nas bog kažnjava. Sigurno će uskoro početi padati sve veći“, zaključio je četvrti.
S time da su kamenčići i dalje padali na njih, odučili su se skloniti i otići što dalje od svoje žrtve.
Kada su otišli, djevojke su se spustile na tlo i pomogle mladiću stati na noge. Nakon što je ovaj došao k sebi, pozvale su ga neka im se pridruži na njihovom putovanju. Mladić se zahvalio, radosno pristao, ali se i zagledao u Maninu ljepotu.
5
Kada su napokon došli do mjesta u kojem su svi sretni, Mana je shvatila da je upoznala divne ljude; dobila je najbolju prijateljicu i napokon pronašla životnu ljubav. U znak zadovoljstva, odlučila ih je počastiti ručkom.
Sjeli su u restoran i naručili jela. Nakon što su napunili želuce, Mana je prišla konobaru kako bi platila hranu.
„Pet zlatnika“, zatražio je konobar.
„Umjesto novaca dat ću vam vrećicu kamenčića. Maloprije sam je napunila.“
„Kamenčića?“ začudio se ovaj. „Što će mi to?“
„Donijet će vam sreću. Samo ih trebate znati pravilno upotrijebiti.“
„Sigurno me smatraš prvorazrednom budalom“, započeo je konobar. „Samo mi novac može donijeti sreću. Zato mi daj pet zlatnika, a kamenčiće ponesi sa sobom na izlasku.“
Djevojka mu je platila pet zlatnika, ali isto tako ostavila i vrećicu. Tek što je zajedno s društvom izašla van, konobar je podigao vrećicu. „Kamenčići će mi donijeti sreću?“ Podsmjehnuo se. „Veću glupost u životu nisam čuo.“ Potom je poklon bacio u smeće, ne shvaćajući da kada se zna pravilno upotrijebiti, sve što nas okružuje nosi sa sobom neopisivu vrijednost.
Vedran Volarić (1988.) diplomirao je komunikologiju na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu. Voli sve žanrove, no najviše preferira nadnaravne i psihološke trilere. Međutim, ne zapostavlja ni ljubavne i kriminalističke priče te bajke. Okušao se u svim proznim formama; od kratkih priča, preko novela, do romana.
Kratke priče objavljivane su mu na mnogobrojnimportalima i web stranicama poput: Večernjeg lista, Knjižnice grada Zagreba, Konkursa regiona, Objavipricu.com, Citajme.com, Prozaonline.com, Blacksheep.rs, Knjigomatu, Webstilusu, Afirmatoru, Referendumu.hr, Ivaninoj kući bajke i Avant Art Magazinu,te u fanzinu Parseku, Dubrovačkom tjedniku Dulista istudentskim časopisima Oprezu! i Cassiusu. Kratke priče mogu mu se pročitati i na spisateljskoj društvenoj mreži Wattpadu.
Zaspomenutu spisateljsku formu do sada je bio dva puta nagrađen drugim mjestom: za SF priču „Slijepac“ na natječaju metaFORA 2014. – SFora, te natječaju društva studenata kroatologije Hrvatskih studija Cassius 2012. za nadnaravnu priču „Noćna vožnja.“ Priča „Povratak iz mrtvih“ ušla je u najuži izbor natječaja Oktobar, mesec horora 2014. portala blacksheep.rs.
