Veljko Bosnić
PECAROŠI
Rat je došao baš nekako iznenada, barem za njih dvojicu jer su najviše vremena provodili u kafani ,,Kod Grka’’ na lokalnom putu za Dalmaciju. Dok su pijuckali u toj i drugim lokalnim kafanama – ,,ćumezima’’ gdje su dočekivali i ispraćali kafanske pjevaljke kakvih je sve tu dolazilo i prolazilo čupavih boraca svih boja i kićenki-uniformi sa ,,činovima i odlikovanjima’’. Ratnika je dolazilo sve više i više. Na kraju teško da su mogli uhvatiti svoj sto gdje su na miru sklapali svoje kockice, od tih ,,prekaljenih’’ boraca koji su hrlili tamo prema Dalmaciji i dalje ko zna gdje. Taj vikend-rat i vikend-ratnici su zbilja bivali sve popularniji ali Bule i njegov drug Luka B. nisu se baš ,,palili’’ na rat.
Te godine decembar je prošao mirno. Puškaralo se samo ponekad na nekim stražama. Bule i Luka B. primijetili bi nekako istovremeno onako bunovni odlazeći kući da na mostu na Drvari-potoku neki ljudi drže stražu sa onim smiješnim puškama još iz onog rata. Izgledali su im isprva smiješno. Stražari bi stajali zagledani tamo negdje kroz vrbe, nešto im je bilo sumnjivo. Ponekad su im djelovali istovremeno i strašno i uplašeno.
Jugoslovenskih dinara je u gradu bilo sve više ali njemačka marka je postala sve traženija. Za deset maraka bio si gazda u kafani, a sa onim dinarima ništa. Vjetar ih je kovitlao uz put do grada. Postali su bezvrijedna hartija. Stanje je postalo kao stvoreno za rat i propast.
Krenule su i tada prvi pozivi za mobilizaciju. Dakako najprije pozvaše sve same sekretare osnovnih organizacija Saveza komunista: aktiviste, članove komiteta, partijaše… U prvoj četi sve sami članovi komiteta i sekretari. Svi su se smijali… Tek po koji je bio iz Srpske demokratske stranke… tek po koji… Plan je bio da se ove komunjare prvi bore za Srbiju a ako potraje vidjeće šta će… I tako se mislilo da će rat trajati do proljeća…
– Jaki smo ko zemlja! – urlikao je konobar Markan T. u kafani ,,Kod Grka’’. – Jači ne moremo biti! – vikao je Markan T. služeći piće pijanim gostima.
Pozivari su imali pune ruke posla. Oni oprezniji su već u automobilima ,,zbrisali’’ za Srbiju kod rodbine, dok sve to prođe. Uskoro su, pamti Bule, uskoro su krenule i javne osude tih što su bježali u Srbiju. Govorilo se da će im se oduzeti sva imovina, zabraniti vraćanje u grad D. i tako redom. Svi su već znali da će ih sustići kazna. Svi su se radovali tome…
– Bježi Luka… bježi u Srbiju ko ostali učeni ljudi… Nije ovo rat za tebe. Zašto si visoke škole učio… aa? – reče mu Bule.
– Ma daj prika… Ne mogu ja to. Neće ovo dugo…
– Neće dugo? – prekide ga Bule. – Pa tek su se isukali noževi. Treba vratiti za onaj rat, ostalo se dužno kažu…
– Ko to kaže? – reče Luka B. želeći da prekine razgovor na tu temu.
– Kažu ovi oko nas… braća… – umjesto odgovora osvrnu se Bule oko sebe i pogleda borce koji su ispijali konjak i lozu ko ludi dok je počinjala pjesma ,,Marširala, marširala…’’
Istu priču Luki B. je objašnjavala Bulina majka koja je u onom ratu kao dijete propatila do bola.
– Rat im dabogda u kući bio… – na kraju bi rekla starica.
Dušan B. Bulin otac je ćutao. Samo bi na kraju na sve to promrsio: – Došla maca na vratanca, biće igranke do zore.
Dušan B. je zaćutao zauvijek negdje baš dva dana prije slave sv. Jovana. Od tada je ćutala i Bulina majka. Ćutala je i kada je Bule otišao u sabirni centar na kraju grada da se prijavi za rat. Obučen u starom šinjelu sa nožem oko pojasa i neobrijan ličio je više na četnika nego partizana iako mu je na glavi bila titovka i zvijezda petokraka.
Luka B. njegov prika i stari ljubitelj kafana i derneka uz one vječne teme kafanske bio je boem nad boemima. Na gitari je svirao prekrasne ruske romanse. Bio je ljubitelj žena (naravno tuđih) i kapljice. Bio je vrlo popularan u Gimnaziji gdje je držao časove, dok je to vrijedilo i dok njegovi đaci nisu i sami postali borci. Bacio je tada dnevnik kroz prozor i onako neispavan i mamuran pravac iz učionice u sabirni centar na Sporstkom centru u centru grada podno legendarne Titove pećine. Kakve li ironije.
Da, osim žena i rakije i kafanskih razgovora Luka B. je volio i ribolov. E tu su se našli zajedno on i njegov prika Bule. Često su njih dvojica propuštali mnoge krupne stvari u životu zbog ribolova koji je bio preči od skoro svega. Tako su svadbe i sahrane i neki važni poslovi promakli jer su oni uživali pecajući na vodi Krke, Une, Unca, Sane… Sve same ljepotice su čekale na njih, sve same ljepotice…
Vremenom su ostali nazivali nekim mjestima na vodi prozvanih njihovim imenom jer su bili prvi na tim mjestima: ,,Bulino perilo’’, ,,Lukin bunarić’’, ,,Bulin okovir’’, ,,Lukina Ploča’’… Posebno su uživali na mirnjaku kod Nešine vikendice kod mosta i vodenice na Uncu u Rastaoci kod Drvara. Nadmudrivali su se na mirnoj vodi ko će biti bolji jer je bila umjetnost na mirnoj vodi na vještačku mušicu-mušičarenjem prevariti pastrmku. Tu su se nadmetali ko ima bolje mušice, ko je bolje navlači na vodu, svaki sa svoje strane mirnjaka, licem u lice. Sami. Okolna brda su se spuštala direktno do vode, tako da je pristup bio težak. Jedino su njih dvojica okolo brda nekim putem kog su samo oni i noću znali dolazili na to mjesto. Bili su majstori za pecanje. Negdje u pauzama tog boja hladili su banjalučko pivo i palili roštilj, krmenadle i slaninu. Ribe ne, njih nikad nisu ni jeli već su ih dijelili svakome a najviše gazdi kafane ,,Kod Grka’’ gdje su u toj vrijednosti dobijali piće i tako su to rješavali.
A taj ,,mirnjak-okovir” bio je samo njihov. Ostali ribari nisu zalazili u taj dio Rastoke i Unca u znak poštovanja prema njegovim vlasnicima Buli i Luki B. I sam okovir-mirnjak je prosto pljenio pažnju putnika, namjernika davao svu svoju ljepotu ne stideći se nimalo. To dobro znaju svi ribolovci koji su zalazili u blizini ovog mjesta. Mnogi su zalazili da onako od oka proškilje na tu modrinu, tu krasotu.
Kako se rat bližio onako kukavički tako su njih dvojica sve manje zalazili na okovir, mada su ga stalno u kafani pominjali. Nisu prestali sa pričom i onda kada su se obojica našli u uniformi u brigadi i dok su tumarali po raznim mjestima od Kulen Vakufa do Livna, Grabeža, Rogatice, Bugojna, Jajca pa opet Grabeža sve do onog dana kada su ranjeni kao mnogi prije njih.
Imali su sreću, Bule je ostao bez ruke a Luka B. bez noge. Našli su se ubrzo na istom mjestu u Trapistima kod Banja Luke u toj bolnici gdje su im pravili proteze kao mnogim koji su ostali ratni invalidi.
– Nije bitno prika narasće i ruka i noga. – šalio se Bule. Šalio se tako često iako se niko nije tome smijao. Ranjenici su psovali u sebi, vidjelo se to po izrazu njihovih lica. Sakati mladići su se odmarali od rana i rata.
***
– Nisam ja prika moj više za vino, nikako… – reče mrzovoljno Luka B.
– Buuuuu… – riknu Bule ne mareći za druge goste u kafani. Onako slomljenog duha sjedili su u kafani ,,Kod Grka’’ gdje ih je služio neki mladić. Konobar Markan T. je pogino na Grabežu – rekli su im kada su pitali za njegovo zdravlje.
– On je vikao i uralo da smo jaki ko zemlja. Eto ti sada zemlja jadniče. – mrzovoljno progunđa profa Luka B.
-Ubi me kiselina. A i ova nesretnica proteza žulja, jebo je onaj ko je napravi. – jeknu Luka B. pokazujući na smiješno ispruženu nožnu protezu sa onom kao sjajnom cipelom.
– I mene isto… E jesu ih loše uradili… – progunđa Bule.
Tog jutra u cik zore probudili su komšiju Simana B. koji ih je onako pijane i depresivne nikakve odvezao sa priborem za ribolov u Rastoku. Iskipao ih je iz fiće negdje na pola puta i uz gas da se ,,fićko’’ raspadao vratio kući. Njih dvojica su se tek tada otrijeznili i shvatili da trebaju još dosta pješačiti putem. Polako su pokupili pribor sa zemlje i rusak i krenuli polako niz put i strmu stazu ali ipak pristupačnu. Taj put su dobro poznavali tako da se Luka B. sa onom plastičnom nogom dobro snalazio iako se vukao kao da ide na vješala.
Iznenada ispred njih je bljesnula ona ljepota, ono malo sreće i sjaja koje nikakvi rat nije mogao da uništi. Nikakve NATO bombe nisu mogle da sruše ono zlato njihovo koje ih je zapljusnilo svom tom ljepotom koja je dugo sve ove krvave ratne godine skrivena njih čekala. Samo njih dvoje da dođu… Zastali su opijeni ljepotom, udareni tom milinom koja je bila sve ove jebene ratne godine tu ispred nosa… A oni su lutali po ratištima širom zemlje ,,dok nisu dobili po guzici’’ kako je govorio Bule.
Još pod uticajem alkohola kojeg je pio cijele noći, opijen jutarnjim suncem i ovom ljepotom koju nije vidio svih ovih ratnih nesretnih godina Bule je pomislio da će možda ključ svega naći tu u ovoj vodi gdje se inače i vile kupaju. Sigurno nema ljepšeg mjesta od ovoga. Sjetio se priča iz djetinjstva da se vile ovdje kupaju i zato nikad ne staraju. I more bit da ih tu čekao neki tajni znak, neko pismo koje moraju da isčitaju i da tako oporavljeni stupe dalje u životu koji su bili tek načeli… Tek su bili zagrizli svoj griz a onda nesreća sa rukom i nogom… Možda je ovo stvarno izvor mladosti…
Konačno su se dovukli do svog vira, svako je uzeo malo vode i umio se tom ljepotom. Bule se prekstio polako pomijerajući ruku dajući veći značaj tom činu. Pogledao je prema nebu, nikog nije bilo… Zatvorio je oči i poželio da sve bude kao prije… prije prokletog rata.
Kao da je bio u nekom snu vidio je sebe i Luku B. mlade i zdrave sa pecaljkama u rukama. Svako na svoje mjesto se razmjestio a dan kao san, kao stvoren za mušičarenje i lov pastrmke-potočne. Nema vjetra, voda je malo porasla, malo mutna, sjerasta. E takva je najbolja. Kao po nekom taktu pastrmke su iskakale iz vode i pljuskale po vodi kupeći mušice sa vode. Sve je pljuskalo oko njih…
– Oho… oho… polako sestrice… lakše djevojčice… sve će vas moj prika češnuti… a bogami i ja…
– Ostavi i meni koju… aaa Bule… moj Bule… ostavi meni…
Bule je sa srepnjom otvorio oči i pogledao u svoju plastičnu ruku shvativši da nije vrijeme za sanjarenje.
– Hajde prika, ribe nestrpljivo čekaju da počnemo! – pozva ga Luka B.
***
Dan je lagano odmicao… onako klizio kao dim nad vodom izvlačivši gotovo bez vike i dreke… Nije bilo nekih velikih pomicanja i treska. Mir je vladao, mir koji im je sada udarao u mozak kao čekić u nakovanj.
– Ovakav mir je kad umreš. – depresivno izusti Luka B.
– Ma niti jednu da prevarismo… moj prika… moj profo… ni za onu stvar mi nismo više… eto ti… – tužno izgovori Bule prekidajući uzaludno pecanje.
Luka B. se onda malo pomjeri i zagazi u vodu vukući onu plastičnu nogu za sobom. Voda je bila hladna ali prijala mu je ta hladnoća. Prvo mu je voda bila do koljena a onda je naglo bućulo nešto, stropštao se i sjeo u vodu da je sve prasnulo od njegove težine.
– Opa miline. Bulice… opa… Ajde onaj tvoj rik… Ajde! – radovao se Luka B.
– Buuuuuuu… – riknuo je Bule kao lud.
– Buuuuuuuu… – sjedajući sa druge strane okovira u vodu skinuo je protezu koja je nekako u vodi bila popustila isplivavši na površinu vode kao neka suha grana.
U isto vrijeme Luka B. je zgulio svoju plastičnu nogu, uhvatio je rukama i pljuskao sa njom po vodi. Bule je sa druge strane sa svojom plastičnom rukom pljuskao i prskao vodom na njega. Prskali su se vodom kao djeca.
– ,,Oj Mileva đe si me dovela… oj…’’ – pjevao je Luka B. dok ga je Bule sa svojom rikom podržavao buuuuuu… Sve je pucalo oko njih u toj klisuri tog dana od njih dvojice. Sve je pucalo sve do sumraka.
– Pljus, pljas, pljus, pljus, pljas, pljas…!
Istaknuta slika: http://www.besplatne-slike.net/ljudi-osobe/slides/pecarosi-pecaju-na-strmoj-obali.html