Sovjeta Grubešić: Cvjetanje pločnika

Sovjeta Grubešić

CVJETANJE PLOČNIKA

Nekoliko puta godišnje išao je kući. Tako je zvao zemlju u kojoj se rodio i u kojoj je proveo veći dio života koga nije ni bio svjestan. Bijeda djetinjstva, školovanje u nekakvom praznom hodu mozga, diploma i poslijediplomske studije u vakumu sjećanja. Nikada nije bio zaljubljen. Živio je u oskudnoj sobi dok su pločnici cvjetali ljudima. Pogled kroz prozor bio mu je kao pogled na poznatu sliku sa plavom stolicom i treperavim zavjesama.

„Vidi mama, slikar je naslikao vjetar,“ čuo je jedno dijete u autobusu dok se približavao granici. Kao uvijek drhtavica je počinjala od nogu prema glavi. Bojao se humke i bijelog drveta u šljiviku njegova oca. Između dva stupa dalekovoda niknula je humka jedne noći. Kasnije je pored izraslo čudno stablo smrdljivoga lišća. Umjesto cvjetova visile su kosti od kojih je svraka pravila jalova gnijezda. Jaja su joj propadala kroz rupe i hranila zemlju. Nitko se nije usuđivao prići humci jer su sa dalekovoda sijevale munje čineći crni krug oko nje. Sve je počelo onih dana kada su ljudi u njegovu kraju počeli nositi puške, pa se stali vraćati noseći štake. Neki su nestajali tijelom, a dolazili dušom. Neki su izgubili dušu, a dolazili praznim tijelom. Odrastao je u tom svijetu, na ivici mraka i svjetlosti.

Tu, na granici najradije bi legao na onu nevidljivu, ali u glavi bijelu crtu koja razdvaja zemlje, i sam postao ta bijela crta koju ljudi prekoračuju iz praznovjerja. A on bi ležao i ležao, i slušao zemlju iz dubine čekajući riječ. Riječ, koja bi mu pomogla oživjeti dušu.

U početku bi riječ. Riječ? Riječ? Koja riječ, htio bi znati, koja to važna riječ? Prva od postanka. Da i on postane postanak. Nečija prva riječ, nečiji postanak.

Ulazak carinice u autobus prekinu mu snatrenje: “Dobar dan! Imate li što prijaviti za carinu?“

U nastavku uslijedi opća šutnja. Nitko ništa nema. Čudna rečenica.

Zašto nije: „Svi ništa imaju?“

Došla je do njega. Osjetio je ugodan miris tijela. Kao kada su u bakinoj kući procvjetavale gardenije. Uvlačio se u praznoću ljušture i popunjavao, čak ni rođenjem, dobijeno življenje.

Grlo mu je bilo ispunjeno dimom nastalim iz mrtvih stanica, a tijelo ga je gledalo sa gornje police. Zbunjen i neprisutan duh se primirio, sve dok se nije vratio na sjedište, pa podigao pogled pod šeširić na crnoj kosi.

Riječi su prolazile kraj njega, opkoljavale ga kao morske struje oko velike hridi sa usamljenim borom što udare vjetra pamti kao jedine zagrljaje za koje zna.

Da, jedine zagrljaje za koje zna.

Drvo je bar olujne poljupce zapamtilo.

Šeširić se nagnuo nad njim: „Gospodine? Čujete li me? Gospodine? Je li sve u redu? Izađite malo na zrak. Jako je vruće.“

Slijepe oči su ga vodile kroz vrata.

Promašio je stepenicu i pao čelom na pločnik.

U trenu je progledao. Oko njega se širilo crvenilo. Bio je sretan, svjestan svoga postojanja. Konačno.

– Pločnici, uistinu,  cvjetaju. – prošaptao je.

Sovjeta Grubešić, rođena u Osijeku. Akademski obrazovana.

Objavljeni su joj tekstovi na književnim portalima, zbornicima i časopisima

Piše priče, poeziju, haiku i slika.

Istaknuta slika: http://www.besplatne-slike.net/razne-slike/slides/drvo-sa-obucom-na-granama.html