Redakcija VESNA PARUN, ŽIVOT ISPISAN SUDBINOM POEZIJE
Piše: Božidar Proročić
“Poezija mi je dom, majka, potomstvo…”
Vesna Parun (1922-2010)
Hrvatska književnost i poezija od XI vijeka pa do danas predstavlja bitan dio hrvatske kulture. Hrvatska književnost dala je velik ukupni doprinos Evropskoj kulturi. Među kanonskim autorima hrvatske književnosti su Marko Marulić, Marin Držić, Ivan Gundulić, Ivan Mažuranić, August Šenoa, Ivana Brlić-Mažuranić, Antun Gustav Matoš, Miroslav Krleža, Marija Jurić Zagorka,Tin Ujević, Ivo Andrić i mnogi drugi. Jedna od najpoznatjih pjesnikinja Hrvatske je i Vesna Parun.
Vesna Parun rođena je 10. april 1922. na ostrvu Zlarinu blizu Šibenika, gdje joj je otac radio kao opštinski činovnik koji je često bio premještan i ostajao bez posla, zbog čega je brojna porodica (četvoro djece) živjela u prilično teškim uslovima. Zato je Vesna dobar dio djetinjstva i mladosti provela kod tetke i tetka u Splitu, u Biogradu na Moru i u Šibeniku. Otac Ante rodom je sa ostrva Prvića, a majka Antica sa Šolte. Osnovnu školu je završila na Visu, a gimnaziju je pohađala u Šibeniku i Splitu gdje je 1940. maturirala. Bila je odličan đak,Vesna je od malih nogu oduševljavala nastavnike bistrinom, željom za učenjem i ljubavlju prema poeziji. Svoje prve stihove objavila je još kao djevojčica sa deset godina u školskom časopisu ,,Anđeo Čuvar”, pjesmu pod nazivom ,,Pramaljeće”.U jesen 1940. upisala je studij romanistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Onda je došao rat, bježanje u Split, povratak u Zagreb (1942.). Tada su živjeli u Sesvetama kod Zagreba gdje joj je otac radio u opštini. Odatle joj je brat otišao u partizane i ubrzo poginuo. U to vrijeme često je obolijevala. Poslije završetka rata nastavila je studije na Filozofskom fakultetu, ali je tada upisala čistu filozofiju. 1947. radila je na pruzi Šamac – Sarajevo, oboljela je od tifusa, a u isto je vrijeme doživljavala krize zbog nesretne ljubavi koja je trajala od 1938. Sve su to bili razlozi prekida studija.O svome obrazovanju znala je reći: ,,U školi se moglo naučiti mnogo, i u osnovnoj i, kasnije, u srednjoj, i o gramatici i o geografiji; manje o istoriji i o zvijezdama na nebu, a o čovjeku i životu – gotovo ništa!”
Njezin život obilježio je niz nesretnih ljubavi, koje su joj, uz bolest, otežale studije. Tih godina započela je vezu s Bračaninom Pjerom Breškovićem, koja je nesretno završila nakon više od 15 godina. Ostavljena zbog druge žene, Vesna prolazi kroz teško životno razdoblje, prekida studije, ali i piše jednu od svojih najproslavljenijih pjesama ,,Ti koja imaš nevinije ruke”, posvećenu upravo nesretnoj bračkoj ljubavi. U ovoj njenoj najpoznatijoj pjesmi Vesna Parun je svjesna da ljubav koju je veličanstveno nosila u sebi prema jednom muškarcu nije moguća. Primarno to je bilo pismo koje igrom nervoze i razočarenja završava u kanti za smeće. Gazdarica ( kod koje je Vesna živjela kao podstanar) sasvim slučajno nalazi pismo i tako ga spašava od uništenja. To je istorija jedne od najljepših ljubavnih pjesama. Živjela je u ubjeđenju da joj je ljubav prema tom muškarcu otela sve najljepše: mladost, ljepotu,slobodu, zdravlje i pamet.
Godine 1947. objavljuje svoju prvu zbirku poezije ,,Zore i vihori” u kojoj je odredila svoj pjesnički stil, osjećajan i liričan, u kojem dominiraju ljubav i doživljaj prirode. Premda tadašnja kritika nije bila zadovoljna njezinom poezijom, to je nije pokolebalo istrajala je da pokaže svoju umjetničku i poetsku misao i snagu.. Nastavlja pisati i objavljuje zbirke ,,Crna maslina” (1955.), a potom i ,,Ropstvo” (1957.), ,,Pušti me da otpočinem” (1958.) i ,,Ti i nikad” (1959.) u kojim se potvrđuje kao pjesnikinja zaokupljena ljubavlju i koje su joj donijele veliku veliku popularnost.Od 1962. do 1967. boravila je u Bugarskoj gdje se udala, razvela u vječitoj potrazi za velikom ljubavlju uvjek je nailazila na životnim stazama na razočarenja i lične samoće. U Bugaskoj predaje svoje emocije i ljubav Ljubomiru Žekovom za koga se udaje, i gdje je provela razdoblje od 1962. do 1968. godine. Iako se uklopila u tamošnje društvo, jezik i kulturu te prema njenim riječima, živjela kao Bugarka, ni to razdoblje ne prolazi bez nevolja. Vraća se u Zagreb nakon razvoda, siromaštva i političkih afera. Vrlo lična pisma koja je razmjenjivala sa Velijem Čauševim, iz razdoblja života koje je provela u Bugarskoj, objavljena su nakon njezine smrti u knjizi Bugarska odiseja Vesne Parun. Život velike pjesnikinje pun je traganja, razočarenja, stihova ali i plodnog stvralaštva. Nikada se nije oporavila od razočarenja u ljubav, i kroz svoju poeziju ispisuje najljepše stranice svojih emocija ali i ličnih samoća.
Nakon povratka u Hrvatsku Vesna Parun, je živjela uglavnom u Zagrebu i radila kao slobodni književnik. No nakon pola vijeka u Studentskom gradu, u zagrebačkoj Dubravi, u Badelovoj ulici 15 (danas Vile Velebita), Vesna Parun svoj je skromni dom 2000., iz nevolje, zauvijek napuštila i, vjerujući da je riječ o privremenom smještaju iz zdravstvenih razloga, smjestila se u Stubičkim Toplicama.Tih godina upoznala je Adnana Al-Marzukia, Sirijca koji je došao na studije medicine u Zagreb, ali se bavio i poezijom. Do njegovog povratka u Siriju vrijeme su proveli zajedno u njezinom stanu. Ali ni njegov odlazak nije prekinuo njihov lični kontakt, koji je oduvijek bio obavijen velom tajne, opisivan više kao bratsko–sestrinski. Vesna ga je nastavila posjećivati u Damasku, a povremeno je i on dolazio kod nje u Stubičke toplice, nakon što je oboljela.Njeino književno stvaralaštvo obilježilo je satirično razmišljanje, sa dodatkom kritike suvremenog društva. Najbolji primjer satire koji je izdala jest ,,Pelin basne” iz 1998. godine. Usprkos zaokretu pjesničkog stila, i dalje se vraćala ljubavnoj tematici, metafizičkom i nostalgičnom lirskom izrazu koji su obilježili njen rad. Ostvarila je i najopsežniji sonetni opus u modernom hrvatskom pjesništvu, objavivši zbirke ,,Sto soneta” (1972.), ,,Salto mortale” (1981.) i ,,Sonetni vijenci” (1991).Poeziji Vesne Parun treba pristupati kao prirodnoj, kao elementarnoj pojavi: sa povjerenjem i oprezom, uzbuđeno i razumno, u svakom slučaju sa punom sviješću o njenoj emotivnoj harmoničnoj složenosti, bogatstvu predvidljivih i nepredvidljivih fenomena ali bez ambicije da se ona potčini. U njenoj poeziji se javlja neujednačenost koncentracije i povremeno odsustvo samokritičnosti.Jer, kada je u pitanju ova pjesnikinja, sve što reflektuje njena pjesma, na neki način je, zapravo, ona je sama. U njenom djelu sabrani su i magija i usud njenih puteva – sva njena sudbina. Očaravajuća zemlja poezije, i teški, samosvojni izbori, tegobna životna putovanja, porazi i patnje, ,,pozlaćeni”, kako Krmpotićeva tačnospominje, a opet, u svojoj dramatičnosti, jasni, nezamagljeni. Svi rastanci,nesporazumi i samotništva – koji su je markantno izdvajali, monumentalno vajajućinjenu pojavu i njeno biće, ali je i ranjavali, čak i onda kada je sama odlazila, ostajućidosledna sebi, svojoj prirodi i svome putu – čine jezgro njenog bivanja u pjesmi,ustinu, njenim domom.Za njenu možda najpoznatiju pjesmu „Ti koja imaš ruke nevinije od mojih“ Zvonko Špišić je napisao muziku za Zagreb fest 1964. a otpjevala je Ana Štefok. Likovi njenih dečijih knjiga našli su se u mjuziklu „Mačak Džingiskan i Miki Trasi“ za koji je muziku napisao Ladislav Tulač a režirala Zvjedana Ladika 1979. Na stihove Vesne Parun Stanko Horvat napisao je „Šum krila, šum vode, kantata za sopran i orkestar gde je sopran pevala primadona Dunja Vejzović. Kemal Monteno i Din pevali su pesmu „Zaleđena česma“ za koju je, na stihove Vesne Parun, muziku i aranžman napisao Stipica Kalođera.
Za svoj pjesnički rad dobila je značajne i brojne nagrade i priznanja. Za zbirku ,,Pjesme“ (1948.) dobila je Nagradu Matice hrvatske, za zbirku ,,Crna maslina“ (1955.) dobila je Nagradu grada Zagreba, za stihovani dječji roman ,,Mačak Džingiskan i Miki Trasi “ (1968.) dobila je Nagradu Grigor Vitez, 1972. dobila je kao najuspješniji dječji pjesnik Zmajevu Nagradu Matice srpske u Novom Sadu, a 1970. u Parizu je dobila Diplomu za poeziju. Njena zbirka ,,Zore i vihori“ (1947.) po mnogo čemu označava važan datum u razvojnom periodu novije hrvatske poezije.
Za svoj izuzetan književni opus, Parun je višestruko nagrađivana. Dobitnica je godišnje nagrade Vladimir Nazor 1959. godine, a 1982. za životno djelo. Među ostalim značajnim nagradama su: 2003. godine Nagrada Tin Ujević za zbirku soneta ,,Suze putuju.“ Uprkos brojnim nagradama, u HAZU ( Hrvatske akademija nauka i umjetnosti) je primljena samo kao dopisni, nikad kao redovni član ( iako je to sa punim pravom i stvaralaštvom zaslužila) Zapamćena kao žena nepokolebljiva duha, živjela je po svome, slobodno i nekonvencionalno. Vesna Parun bila je prva žena u hrvatskoj književnosti koja je živjela isključivo od književnosti i za književnost. Za hrabru književnost, toplu književnost, koja je otpjevala najdublje i najskrivenije patnje njezina srca. Sama je svoju tešku životnu priču slikovito opisala: Žena pjesnik, ali ne i žena muškobanja, žena nerodilja, ali ne i žena nemajka. Ljubavnica, ali ne i preljubnica. Žena otpor i žena prijekor… U Crnoj Gori zahvaljulući gospodinu veleposlaniku Hrvatske u Crnoj Gori Veselku Grubišiću nastojimo zajedno sa najstarijom JU Narodna biblioteka i čitaonica ,,Njegoš,, na čijem je čelu direktorica Irena Nenadović kao i direktorica savjeta. Olivera-Mace Martinović i član savjeta Božidar Proročić nastavljaju izuzrtnu saradnju sa ambasadom Hrvatske u Crnoj Gori na afirmaciji i povezivanju kultura Hrvatske i Crne Gore.
Pjesma Vesne Parun:
TI KOJI IMAŠ NEVINIJE RUKE
Ti koja imaš ruke nevinije od mojih
i koja si mudra kao bezbrižnost.
Ti koja umiješ sa njegova čela čitati
bolje od mene njegovu samoću,
i koja otklanjaš spore sjenke
kolebanja sa njegova lica
kao što proljetni vjetar otklanja
sjene oblaka koje plove nad brijegom.
Ako tvoj zagrljaj hrabri srce
i tvoja bedra zaustavljaju bol,
ako je tvoje ime počinak
njegovim mislima, i tvoje grlo
hladovina njegovu ležaju,
i noć tvojega glasa voćnjak
još nedodirnut olujama.
Onda ostani pokraj njega
i budi pobožnija od sviju
koje su ga ljubile prije tebe.
Boj se jeka što se približuju
nedužnim posteljama ljubavi.
I blaga budi njegovu snu
pod nevidljivom planinom
na rubu mora koje huči.
____________________________
Istaknuta slika slijeva: NJ. E. ambasador Hrvatske u Crnoj Gori Veselko Grubišić, sa svojom suprugom, presjednica Savjeta biblioteke ”Njegoš” Olivera Mace Martinović i član Savjeta Božidar Proročić
Božidar Proročić rođen 3. januara 1979. godine na Cetinju. Osnovnu i srednju školu završio na Cetinju. Saobraćajni fakultet dva smjera završio kao student generacije. Sa 18 godina bio najmlađi kolumnista u Crnoj Gori nedjeljnika ”Onogošt” kao i urednik kulturne rubrike istog lista sa 19 godina. U tom periodu objavio više od 150 autorskih tekstova iz oblasti istorije, kulture, religije, filozofije književnosti. Kolumnista ”Vijesti”, sarađuje sa portalima za kulturu: Avlija.me iz Rožaja kao i portalom Pulse koji izlazi na 5 inostranih jezika, Montenegrina.net, Bošnjaci.net, Odzivima i brojnim drugim publikacijama i časopisima za kulturu i društveno-politička pitanja. Specijalni je savjetnik u Kulturno-Ekonomskom centru Azerbejdžana u Podgorici za promociju kulture Azerbejdžana u Crnoj Gori. Aktivno igra šah i ima zvanja majstorskog kandidata. Govori engleski, italijanski, i ruski jezik, prevodi sa ukrajinskog. U pripremi antologije književnosti Azerbejdžana, Ukrajine, i Grčke. Aktivno promoviše i piše o kulturi Bošnjaka, muslimana u Crnoj Gori. U pripremi zbirka poezije Cetinjske boje noći, Ukrajini sa ljubavlju, zbirka kratkih priča Konjanik tame. Član Savjeta biblioteke ”Njegoš” sa Cetinja za međunarodnu kulturnu saradnju i razmjenu. Nagrađivan za svoju poeziju. Aktivno radi na povezivanju sjevera Crne Gore sa Prijestonicom Cetinje promoter mnogobrojnih kulturnih i šahovskih manfiestacija za sjever Crne Gore, i Cetinje.
